Znanje, iman i kategorije ljudi
Neki hadisi govore o tome šta sve očekuje ljudski rod u budućnosti, kako bi upozorili vjernike. Skreće se pažnja, bez obzira šta to prevladavalo, na vrijednost slijeđenja istine i pravde, te se također poziva usvajanju znanja, osnaživanju imana i takvaluka, te činjenju dobrih djela.
Prema istaknutom učenjaku Kelabaziju, rah., znanje je spoznaja o suštini i realitetu stvari, a iman je stanje jekina ili čvrste ubijeđenosti i uvjerenosti, koje je lišeno bilo kakvih sumnji, u ono što se saznalo. Iman je, dakle, ubijeđenost u ono što se zna i potvrđivanje toga. Ono što su za čovjeka oči, koje mu omogućavaju da vidi, to je za srce znanje.
U hadisu stoji: „Moj ummet sačinjava pet slojeva, generacija ili kategorija ljudi. Između svakog sloja ili kategorije je razdaljina od po četrdeset godina. Prvi sloj ili kategoriju čine oni koji posjeduju iman i znanje koje posjedujemo ja i moji ashabi. Drugi sloj ili drugu kategoriju čine oni koji će doći iza njih sve do osamdesetih godina, a ti su sloj onih koji su ehli birr (dobročinitelji koji više vole dobro drugima nego sebi) i ehli takva (bogobojazni i svjesni Uzvišenog Allaha).“ (Ibn Madže, „Fiten“, 28) Hadis ukazuje na to da su u prvoj kategoriji oni koji su posjednici čistih srca na stepenu mukašefe (otkrovenje) i mušahede (osvjedočenje).
Posjednici imana i znanja
Znanje i iman, kao primarna svojstva kategorije u kojoj se nalazi naš Poslanik, s.a.v.s., pojmovno možemo objasniti na sljedeći način:
Znanje o nečemu se realizuje samo nakon otkrivanja onoga što je potrebno o tome saznati i dospijevanjem do informacija o tome, te manifestiranjem toga u srcu. To, pak, nalikuje na realizaciju viđenja, koja će se ostvariti tek nakon što se ukloni prepreka između oka kao sredstva kojim se gleda i objekta viđenja. Da bi srce dospjelo do jekina, potrebno je ukloniti i podići sve prepreke koje se nađu između srčanog oka i onoga što se zna i što se poznaje.
Riječ mukašefa je izvedena iz riječi kešf, a javlja se u značenju: biti očigledno, očevidno; izaći na vidjelo, i sl. Kešf dolazi u značenju: otkrivanje skrivenog ili zatvorenog, izvlačenje na vidjelo nečega, i sl. Kao tesavvufski termin, označava mogućnost opažanja i viđenja stvorenja u njihovim istinskim halovima (stanja); dospijevanje do hakikata (suština), promatranjem tedželijata (manifestacije) Allahovih, dž.š., lijepih imena. A to je stanica ili merteba „ajnu ‘l-jekina“, koja podrazumijeva prispijeće srca u blizinu Uzvišenog Hakka, izravno posmatranje božanskih manifestacija i posjedovanje kešfa. To je stanica ili merteba koja slijedi nakon muhadare ili stanice koja podrazumijeva prispijeće u Hakkovu blizinu ili hudur. („Lisanu ‘l-‘Areb“, poglavlje „kešf“; Kašani, „Mu’džem istilahati ‘s-sufijje“, str. 346; Kelabazi, „Ta’aruf“, prijevod S. Uludağ, str. 203)
U najvećem broju slučajeva, da bi znanje ili skup informacija (‘ilm) prešlo u čvrsto i nepokolebljivo uvjerenje (jekin) sasvim je dovoljno da se okom vidi ono o čemu se imaju informacije, ono o čemu se zna; dočim je ono što se zna i o čemu se imaju informacije izloženo sumnjama i prigovorima. Isto tako, ni duhovno, ma’nevi srce (fu’ad) ne može pronaći smiraja sve dok čovjek srčanim okom ne osmotri ono što zna. I ono putem mušahede dospijeva do jekina. Tek kada nestanu, iščeznu sve sumnje, onda ono može potvrditi (tasdik) informacije i znanje.
Iako je moguće spoznati i shvatiti stvari putem informacija, srce se ne može spasiti sumnji i primjedbi bez osvjedočenja ili mušahede. To možemo uporediti sa zamaglenošću vida kada se neki predmet posmatra bolesnim okom ili iz daljine. U slučaju da se te prepreke uklone, onda će vid posmatrača postati izoštren i vidjet će predmet potpuno jasno, onakvim kakav jeste. Na isti način i duhovno srce dospijeva do čvrstog ubjeđenja (jekin), tek nakon realizovanja mušahede. Ono tada biva oslobođeno sumnji i oponiranja i ujedno potvrđuje suštinu ili hakikat onoga što poznaje putem informacija.
Znanje je svojstvo kalb-i selima (duhovno očišćeno srce koje je postiglo jekin i smirenost – itmi’nan). Čisto srce – kalb-i selim se spasilo toga da nefs rukovodi njime. Dunjaluk na njega ne može ostvariti nikakav utjecaj. Uzvišeni Allah veli: „Samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.” (Šu’ara, 89)
Oni koji mušahedu nazivaju srčanim vidom kao dokaz uzimaju kur’anski ajet: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo.“ (Nedžm, 11). Dakle, srčanu mušahedu opisuju kao istinsko viđenje, lišeno svih sumnji i prigovora.
Hakiki ‘ilm (istinsko znanje) i iman su dva svojstva zdravoga srca i srca na stepenu mušahede. Na to se ukazuje u hadisu: „Prvi sloj ili kategoriju čine oni koji posjeduju iman i znanje koje posjedujemo ja i moji ashabi.“, i to riječima „oni koji posjeduju iman i znanje“. Takvi robovi posjeduju srce koje vidi svijet gajba kao da je tu, pred njima. Njima kao da su se u huduru Uzvišenog Hakka otvorile gajbske istine i kao da ih posmatraju. Oni su dospjeli do stepena jekina i tasdika. Primjer takvih robova je Harise, r.a., koji je kazao:
„Svoj nefs sam toliko sustegao od dunjaluka, kao da mi se Arš moga Gospodara ukazao da ga mogu vidjeti; kao da gledam stanovnike Dženneta kako se u njemu raduju, i kao da gledam stanovnike Džehennema kako se u njemu pate.“ (Kelabazi, „Beharul-fevaid“, II/653; Ebu Nu’ajm, „Hiljetul-evlija’“, 10/273)
Prenosi se da je neki čovjek, čineći tavvaf oko Kabe, poselamio Abdullaha b. Omera, r.a., ali da on nije čuo njegov selam i nije mu na njega odgovorio, jer je bio u stanju mušahede. Kazao je: „Mi dok činimo tavvaf kao da vidimo Allaha, dž.š.“ (Ibn Sa’d, „Et-Tabekatul-kubra“, 4/167)
Jedna od specifičnosti mušahede jeste to da čovjek tada gubi osjećaj stremljenja ka dunjaluku. Hazreti Alijeve riječi o Abdullahu b. Abbasu, r.a.: „On kao da gleda u sami gajb, bez ikakve, pa i najtanje perde.“, ukazuju na srce koje se nalazi u stanju mušahede. (El-Munavi, „Fejdul-Kadir“, I/44; Ibn Hadžer, „El-Isabe“)
To su bile odlike Pejgamberovih, s.a.v.s., ashaba, r.anhum. Naravno, mertebe i stepeni među njima se razlikuju, a generacije koje slijede iza njih su u potpunosti različite od njih.
Prenosi se da je Abdullah b. Mes’ud, r.a., kazao:
„Allah, dž.š., je pogledao u srca Svojih robova i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., u potpunosti drugačije od drugih srca, te ga je tako odabrao među svim robovima i vidio da je dostojan da mu se objavi Knjiga i podari poslanstvo. Potom je zapazio da su srca njegovih ashaba bolja od srca drugih, pa ih je učinio pomagačima Poslanika, s.a.v.s., počastio ih je borbom zarad Njegove vjere. Ono što vjernici smatraju lijepim, to je i kod Uzvišenog Allaha lijepo, a ono što smatraju ružnim, to je i kod Njega Uzvišenog ružno.“ (Ahmed, „Musned“, 1/379)
Ehli birr i ehli takva
Oni koji su u hadisu spomenuti izrazima „ehli birr“ i „ehli takva“ jesu oni koji su postojani u dunjalučkim poteškoćama i iskušenjima koja dolaze od nefsa, koji se protiv toga bore i koji imaju lijep odnos prema Uzvišenom Allahu i Njegovim robovima. „Ehli birr“ su robovi koji su iskreni u odnosu prema svome Gospodaru. Kako bi ostvarili bliskost s Njim, dodaju dobrovoljne namaze obaveznima, a što se ubraja u „birr“.
U hadisu stoji: „’Birr’ je lijep ahlak.“ (Muslim, 4/1980) Pojam „birr“ koji se spominje u hadisu poglavito se odnosi na iman i ibadet, a zatim obuhvata obilje vrlina, dobročinstvo ili ihsan, pokornost, ispravnost, čistoću, dobrotu… Ukratko, to je jedan opći pojam koji generalno obuhvata osobine lijepog ahlaka kao što su pobrojane. Fahruddin Razi je pojam „birr“ definisao kao antonim grijehu i zlu, i pojam koji obuhvata sve manire kojima se iskazuje poštovanje, te djela i postupke koji čovjeka približavaju Uzvišenom Allahu. (Et-Tefsirul-kebir, 5/40)
Što se tiče pojma „takva“, on obuhvata činjenje onoga što je Uzvišeni Allah naredio, te opreznost po pitanju izbjegavanja Njegovih zabrana.
O tome, „birru“ i „takvi“, Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnome veli:
„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (Bekare, 177)
U nastavku hadisa koji smo na početku, u prvome dijelu citirali, u predanju koje bilježi Ibn Madže, Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: „Zatim tu generaciju slijedi generacija ljudi koji će biti međusobno milostivi (terahum) i naklonjeni jedni drugima (tevasul), a koja će živjeti do stotinu i dvadesete godine. Nakon njih slijedi generacija ljudi koji će živjeti narednih četrdeset godina, a koji će kidati međusobne veze (tekatu’) i okretati leđa jedni drugima (tebadur).“
Treću generaciju koju karakteriše „tevasul“ i „terahum“ čine ljudi koji su milostivi jedni prema drugima i međusobno solidarni. Naime, hadis je moguće shvatiti ovako:
Dobročinitelji (ehli birr) i oni bogobojazni (ehli takva) koji su druga kategorija, su generacija koja se ističe čineći dobra djela na dunjaluku radi Uzvišenog Allaha i boreći se s teškoćama i iskušenjima. Oni svoje živote, svoje nefsove koriste na putu dobročinstva i takvaluka, a dunjaluk i njegove blagodati posmatraju samo kao sredstvo koje se koristi u tu svrhu. Oni, međutim, nisu dosegli do stepena ehli mušahede, ili do stepena potpunog uvjerenja, uslijed toga što se u svome odnosu prema Allahu, dž.š., oslanjaju na dunjaluk i njegove blagodati kao sredstvo.
Što se tiče treće kategorije koju predstavljaju oni koji su međusobno milostivi i solidarni, oni sve blagodati koje su postigli solidarno i saosjećajno dijele s drugima. Ali, po pitanjima borbe protiv nefsa i požrtvovanosti nisu na stepenu prve kategorije.
Ljudi se, po pitanju dijeljenja svojih dunjalučkih blagodati s drugima, dijele na dvije grupe. Prvu grupu čine oni koji su odgojili svoje nefsove i koji su pokidali veze između srca i dunjaluka, te su dunjaluk prepustili drugima. Druga grupa su oni koji darežljivo dijele dunjalučke blagodati, onima koji ih žele.
Međusobne veze onih u prvoj grupi su postale čvrste i ispravne, zbog toga što su napustili dunjaluk i okrenuli se od nefsanskih želja. Te veze se nisu pokidale. Razlog kidanja međusobnih veza počiva u tome što se ljudi zaokupe dunjalukom, međusobno se natječu i zbog toga zapadaju u svađu.
Od Abdullaha b. Omera, r.a., se prenosi da je njegov otac hazreti Omer, r.a., jedne prilike zastao nad smetljištem, te se prisutnima, koji su začepili svoje noseve uslijed smrada, obratio riječima: „Šta vam je? Nije li to onaj dunjaluk zbog kojeg se neprestano svađate i vrijeđate?“ (El-Isfahani, „Hil’je“, 1/48) Tim je primjerom ukazao na to kako opčinjenost dunjalukom kida veze bratstva i solidarnosti među ljudima.
Što se tiče onih iz treće grupe koji su među sobom milostivi, oni sve dunjalučke blagodati koje posjeduju udjeljuju robovima Uzvišenog Allaha ponukani osjećanjima milosti i blagonaklonosti. Milostivi su jedni prema drugima i čuvaju i štite jedni druge.
Može se razumjeti da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kategoriju u kojoj su se nalazili on i njegovi ashabi, opisao kao kategoriju posjednika kešfa (ehli kešf) i mušahede (ehli mušahede); drugu kategoriju kao one koji su odgojili svoje nefsove boreći se protiv njihovih prohtijeva; a treću kao one koji su se zaprljali dunjalukom, ali koji su odani i milostivi jedni prema drugima i koji se međusobno pomažu i darivaju. Četvrtu grupu je, pak, jasno opisao kao one koji se prepiru i svađaju, jer na to ukazuju termini iz hadisa; „tekatu’“ i „tedabur“.
Koristoljublje i gramzivost
Posljednja grupa spomenuta u hadisu opisana je kao grupa čiji su članovi pohlepni i koristoljubivi, koji su pokidali međusobne, bratske veze koje zahtijeva iman, i to zbog međusobnoga nadmetanja radi dunjalučkih interesa i poslova. Historija je zabilježila da takvi pojedinci ili zajednice koje su se nalazile u takvome stanju, nisu okončali na lijep način.
Potrebno se prisjećati sljedećeg vjerovjesničkog upozorenja po pitanju opasnosti napuštanja onoga što je istinito i vezivanja za prolazni dunjaluk:
„Resulullah, s.a.v.s., je poslao Ebu Ubejdu, r.a., u Bahrejin, kako bi uzeo džizju i donio je u Medinu. Oni koji su čuli za to okupili su se rano ujutro pred džamijom. Tada im je Resulullah, s.a.v.s., shvativši zašto su se okupili, kazao:
‘Tako mi Allaha, ja se za vas ne bojim siromaštva, već me zabrinjava i plaši to da ćete vi, poput onih prije vas, prigrliti dunjaluk, te da ćete se nadmetati poput njih kada ih je preplavio dunjaluk zbog čega su na kraju i doživjeli propast, te da će i vas tako preplaviti dunjaluk i da ćete se međusobno nadmetati i tako propasti.’“ (Buhari, Rikak, 5/2361; Muslim, Zuhd, 4/2273)
Jedne je prilike Pejgamber, s.a.v.s., došao do ashaba sofe i ušao u čardak u kome su prebivali. Nakon što su se poselamili, postavio im je sljedeće pitanje:
„Šta ćete raditi kada dođe dan kada budete za doručak jeli jedno, a za večeru drugo jelo; kada ujutro jedno odijelo budete oblačili, a uvečer drugo; kada svoje kuće budete ukrašavali platnom kao što je ono kojim se Kaba prekriva?“
Ashabi, r.anhum, su upitali: „Allahov Poslaniče, s.a.v.s., da li ćemo mi tada biti muslimani?“
„Da, bit ćete.“, odgovori Resulullah, s.a.v.s.
„Znači da ćemo tada biti u dobroj situaciji, pa će nam pristajati da iskazujemo Allahu, dž.š., zahvalu?“
„Naprotiv, vi ste sada u dobru. Tada ćete početi jedni drugima zavidjeti, kidati međusobne veze i mrzit ćete se. Tada ćete se natjecati zbog dunjaluka.“
Vrijeme nereda i teškoća
Ono što se kaže u nastavku hadisa predstavlja krajnje upozorenje petoj generaciji koja obuhvata i ovo naše vrijeme. Poslanik, s.a.v.s., ovako kaže:
„(…) Vrijeme do drugog vijeka i ono nakon njega je vrijeme onih ljudi koji će provoditi fitnu i teror i među kojima će vladati nered i metež. Tada, u to vrijeme, biće bolje držati psa, nego odgajati dijete!“
Na platnu društva o kojem se govori u hadisu, prevladava boja svađe, nereda i teškoća. Ljudi su se radi dunjaluka počeli međusobno svađati, činiti razne nepravde i širiti tiraniju. Tako je nestalo međusobnog povjerenja, a pravdu je zamijenila nepravda. Razlog zbog kojeg se prednost daje držanju psa umjesto rađanju i podizanju djece je upravo to što niko više nema povjerenja ni u koga! Hraniti i držati psa koji je odan svome vlasniku, koji će mu čuvati imovinu, bolje je nego podizati dijete koje će kada odraste nanositi nepravdu svojim roditeljima i biti im neposlušno.
Kao zaključak možemo reći da hadis donosi generalno upozorenje vjernicima o tome kakav će biti tok društva, u općem smislu, te s kakvim će se poteškoćama susretati. Naravno da će u svakoj generaciji ljudskoga roda u ummetu postojati mnogi učenjaci, pobožnjaci i dobri robovi. Historija svjedoči da uvijek ima i pojedinaca koji odstupaju od generalnog pravila i koji se nisu pokvarili.
U kojoj god generaciji da živimo, neka nas Uzvišeni Gospodar zaštiti od fitni i smutnji koje se dešavaju i neka nas učini od dobrih, iskrenih i onih robova koji su dostojni Njegova zadovoljstva!
