Zikr (spominjanje) i fikr (razmišljanje)
„Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!‘“ (Al-i ‘Imran, 191)
Uzvišeni Stvoritelj čovjeku šalje dva izaslanika; prvi je izaslanik bātina (unutrašnji svijet) – to je razum, a drugi je izaslanik zāhira (spoljašnji svijet) – to su poslanici, a.s. Ukoliko se čovjek ne okoristi od prvog izaslanika tj. razuma, ne može se okoristiti ni od drugog.
Allah, dž.š., poziva Svoje robove da čitaju Njegove veličanstvene ajete, potom da razmišljaju o kosmosu, o nebesima i Zemlji, kako bi uvidjeli Njegovu jednoću, uzvišenost i beskrajnu moć.
Tefekkur otklanja gaflet (nemar) i ulijeva u srce strah od Allaha, dž.š., baš kao što voda napaja bilje. Činiti tefekkur znači spoznavati Stvoritelja kroz Njegova stvorenja. Drugim riječima, činiti tefekkur znači sva djelovanja u prirodi svesti na jedno djelovanje; shvatiti da je Gospodar svjetova suština i uzrok svega što postoji.
Citirani ajet govori o stanju Allahovih dobrih robova, o njihovom ibadetu, pokornosti, zikru, dovi. Allah, dž.š., ih predstavlja kao primjer vjernicima. Oni su stalno u zikru, fikru, ibadetu i pokornosti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže:
„Ko želi da uđe u džennetske bašče i uživa u džennetskim blagodatima, neka mnogo zikr čini.“ (Taberani, el-Kebir, 20/157; Hejsemi, ez-Zevaid, 10/75)
Kao povod objave na početku spomenutog ajeta, navodi se događaj koji prenosi Ata b. Ebi Rebah, r.a.:
„Jednom prilikom sam zajedno sa Abdullahom b. Omerom i Ubejdullahom b. Omerom, r.anhum, došao kod hazreti Aiše, r.anha, i nazvao selam. Hazreti Aiša je upitala: ‘Ko je to?’
‘Abdullah b. Omer i Ubejdullah b. Omer’, odgovorio sam, a hazreti Aiša je rekla:
‘Dobro došao Ubejdullah! Zašto nas nikako ne posjećuješ?’ Ubejdullah, r.a., je odgovorio:
‘Posjete treba da budu rijetke, kako bi nas onaj koga posjećujemo poželio i više volio.’ A Abdullah, r.a., je na to dodao:
‘O majko vjernika, reci nam nešto o lijepim osobinama Allahova Poslanika, s.a.v.s.’ Hazreti Aiša, r.anha, je tada počela da plače. Dugo je plakala, a zatim rekla:
‘Sve njegovo je bilo lijepo. Jednu večer je došao kod mene, legao u moju postelju, a zatim rekao:
‘Aiša, hoćeš li mi dozvoliti da činim ibadet svome Gospodaru?‘
Odgovorila sam: ‘Tako mi Allaha, volim da budeš sa mnom, ali još mi je draže da činiš ono što ti voliš. Dajem ti dozvolu.’
Nakon toga je ustao, uzeo ibrik za vodu i obnovio abdest. Zatim je stao na namaz. Dok je stajao na kijamu, plakao je sve dok mu obrazi nisu postali potpuno mokri. Kada je završio namaz. Legao je na desnu stranu i dlan desne ruke stavio pod desni obraz. Nastavio je plakati sve dok mu se suze nisu počele slijevati na tlo. Zatim se začuo ezan za sabah namaz. Nakon ezana došao je Bilal, r.a. Kada je vidio Allahova Poslanika, s.a.v.s., uplakanog, upitao je:
‘O Allahov Poslaniče, zašto plačeš kad su ti oprošteni svi grijesi, i prošli i budući?’
A Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio:
‘O Bilale, zar da ne budem zahvalan rob? Kako da ne plačem kad mi je večeras objavljen ajet: ‘U stvaranju nebesa i Zemlje, u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’ Neka je na sramotu onima koji čitaju ovaj ajet, a ne razmišljaju o njemu!‘“ (Buhari, Tehedždžud, 6; Muslim, Munafikun, 79-81)
Svjetlo razuma
Kako god je očima neophodna svjetlost da bi mogle vidjeti, isto tako je i razumu potrebna Objava da bi mogao vidjeti hakikat (istina). Ragib el-Isfahani, rah., o vezi između Objave i razuma kaže:
„Uzvišeni Stvoritelj čovjeku šalje dva izaslanika; prvi je izaslanik bātina (unutrašnji svijet) – to je razum, a drugi je izaslanik zāhira (spoljašnji svijet) – to su poslanici, a.s. Ukoliko se čovjek ne okoristi od prvog izaslanika tj. razuma, ne može se okoristiti ni od drugog. Jer, pomoću razuma čovjek zna da je istina ono što Poslanik, s.a.v.s., donosi. Bez razuma čovjek ne bi mogao živjeti vjeru, a bez vjere, razum bi zalutao. Zbog toga je Uzvišeni Allah to dvoje vezao jedno sa drugim i okarakterisao kao ‘svjetlo nad svjetlošću’.“
- ajet sure Al-i ‘Imran, implicira na povezanost Objave i razuma; obznanjuje da će oni koji budu zdravim razumom promatrali kosmos, shvatiti da iza svega toga stoji uzvišena snaga i moć. Osim toga, ukoliko se odazovu tom izaslaniku – razumu što ih poziva na iman, to će ih navesti da kažu riječi istine i zamole Uzvišenog Stvoritelja da ih sačuva od džehennemske vatre.
Ako se razum, kao božanski dragulj darovan čovjeku, koristi ispravno, čovjek razumijeva da on, kao rob, ima odgovornosti i ovlasti, te da će doći Dan kada će za sve što je uradio na dunjaluku biti nagrađen ili kažnjen. Čovjek koji dostigne takav nivo razmišljanja, imat će osjećaj za odgovornost i suzdržavat će se od činjenja grijeha; činit će dovu i utjecati se Gospodaru, moleći da ga sačuva od Džehennema. Posljednji dio ajeta, ali i ajeti koji slijede, govore o tom stanju.
Allah, dž.š., poziva Svoje robove da čitaju Njegove veličanstvene ajete, potom da razmišljaju o kosmosu, o nebesima i Zemlji, kako bi uvidjeli Njegovu jednoću, uzvišenost i beskrajnu moć.
Stepeni robovanja
Tri su vrste robovanja Allahu, dž.š.: pokoravanje i prihvatanje srcem, očitovanje jezikom, i ibadet i djela organima. Allah, dž.š., u ajetu kaže: „spominju Allaha“, što ukazuje na pokornost jezikom; zatim „dok stoje, sjede i leže na svojim stranama“, što implicira na pokornost tijelom; te na kraju: „o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju“, što ukazuje na pokornost srca, razuma i misli. Rob čiji je jezik zauzet zikrom, tijelo šukrom, a srce mislima, potpuno je predan i pokoran svome Gospodaru.
Prema riječima mufessira, zikr spomenut u navedenom ajetu ukazuje na stanje stalnog zikra. Jer, čovjek je uvijek u jednom od tri spomenuta stanja; ili je na nogama, ili sjedi ili leži. Uzvišeni Allah nam time želi reći da čovjek stalno i u svim stanjima treba biti u stanju zikrullaha. Dakle, dok radi i dok odmara, uvijek treba da bude sa svojim Gospodarom.
Prema drugom stanovištu, zikr spomenut u ajetu implicira na namaz. U tom slučaju značenje ajeta je sljedeće:
„Oni klanjaju namaz, stojeći. Ako nemaju snage za to, onda klanjaju sjedeći, a ako ni to ne mogu, onda klanjaju ležeći na strani.“ Dakle, takvi robovi nikada ne ostavljaju namaz, bezuvjetno u kakvom stanju se nalazili.
Iako je namaz sam po sebi zikr, on ne obuhvata sve vrste zikra. Iz tog razloga je bolje ajet razumijevati shodno prvom navedenom tumačenju, tj. kao ukaz na stanje stalnog zikra. A biti u stanju stalnog zikra znači sjećati se Allaha, dž.š., spominjati Ga, i biti stalno s Njim, srcem i jezikom.
Gospodar svjetova je opisao stanje Svojih dobrih robova i obznanio da je zikr potpun samo ukoliko je popraćen tefekkurom (razmišljanje), rekavši: „i o stvaranju nebesa i Zemlje (duboko) razmišljaju.“
Razmišljanje o Allahu, dž.š.
Tefekkur je razmišljanje i analiziranje razumom, sa određenim ciljem. Ako čovjek, znajući za svoga Gospodara, razmišlja o stvaranju i Njegovim ajetima, zadobit će osjećaj strahopoštovanja.
U časnom ajetu, Plemeniti Stvoritelj, podstiče Svoje robove da čine zikr tj. da se sjećaju i spominju Njega Uzvišenog, ali kada je riječ o razmišljanju, poziva ih da razmišljaju o nebesima i Zemlji, tj. o Njegovom stvaranju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a nemojte razmišljati o Allahovom Zatu (biće).“
Naš razum i čula su ograničena. Funkcionišu prema prirodnim zakonima ovog svijeta. A Uzvišeni Allah je Stvoritelj našeg razuma, čula, i svega što postoji. Ono što je stvoreno i ograničeno vremenom i prostorom ne može shvatiti niti obuhvatiti Onoga Koji postoji i opstoji sam po sebi. Ne može shvatiti Onoga Koji je bez početka i kraja. Štaviše, sve što pokuša misliti o Njemu, biće pogrešno, jer misli čovjeka funkcionišu na osnovu stvorenog svijeta.
Stvoritelja kojeg je nemoguće spoznati po Njegovom biću moguće je upoznati samo gledajući Njegovo stvaranje. Zbog toga je naređeno razmišljanje o Allahovom, dž.š., stvaranju, a ne o Njegovom Zatu.
Tefekkur otklanja gaflet (nemar) i ulijeva u srce strah od Allaha, dž.š., baš kao što voda napaja bilje. Činiti tefekkur znači spoznavati Stvoritelja kroz Njegova stvorenja. Drugim riječima, činiti tefekkur znači sva djelovanja u prirodi svesti na jedno djelovanje; shvatiti da je Gospodar svjetova suština i uzrok svega što postoji. Čovjek koji to shvati, sve što čini, čini radi Allaha, dž.š., a to se naziva tevhidom.
Od trunke do kosmosa
Dokazi tevhida dijele se na dvije vrste:
- dokazi koji okružuju čovjeka
- dokazi unutar čovjeka
Nema sumnje da su dokazi koji okružuju čovjeka veći i uzvišeniji. Jer, Uzvišeni Allah u ajetu kaže: „Stvaranje nebesa i Zemlje je veće od stvaranja čovjeka, ali većina ljudi to ne zna.“ (Mu’min, 57)
Obzirom da je tako, Gospodar svjetova je naredio tefekkur o stvaranju nebesa i Zemlje, jer ti dokazi su veći i očitiji.
Primjeri za to su bezbrojni. Ako bismo pažljivo pogledali samo jedan list drveta, u njemu bismo vidjeli more mudrosti. Kroz njegovu sredinu se proteže glavna žila, iz koje se potom, i na jednu i na drugu stranu, račvaju druge male žilice. Drvo povlači snagu iz svoga korijena i preko tih žilica je raspoređuje u sve dijelove podjednako. Kada čovjek pokuša razumjeti kako je Allah, dž.š., stvorio list, i na koji način on raste i uzima hranu, ostaje zapanjen.
Ako je toliko moći i ljepote u jednom malom listiću, koliko je onda ljepote i moći u stvaranju mjeseca, sunca, zvijezda i cijelog nebeskog svoda, ili, mora, planina, živih bića, i cijele zemaljske kugle?
Razmišljajući o stvaranju svega toga, čovjek ostaje zadivljen i razumijeva da je nemoguće u potpunosti shvatiti božanske mudrosti. Razumijeva da nikakvo znanje i nikakvi dokazi ne mogu opisati Gospodara svjetova i izraziti Njegovu ljepotu. Tada govori: „Subhanek: Allahu moj, Uzvišen si i visoko iznad svega!“
Riječi „subhanallah: Allah je iznad svega“ zapravo su priznanje da čovjek ne može dosegnuti niti obuhvatiti mudrosti i tajne Allahovog, dž.š., stvaranja. Sve što čovjek može shvatiti razmišljajući o stvaranju u kosmosu, jeste da Onaj Koji je to stvorio, to nije učinio uzalud, i da je, iako mi to ne možemo razumjeti, u tome sadržano mnoštvo velikih mudrosti i tajni.
„Sačuvaj nas patnje u vatri“
Uzvišeni Allah opisujući stanje Svojih dobrih robova, posjednikā ihlasa (iskrenost), kazuje da su njihovi jezici zauzeti zikrom, tijela ibadetom, a srca razmišljanjem o dokazima Njegove velike moći, zatim kazuje da oni od Njega traže da ih zaštiti od džehennemske vatre.
Dove su primljene samo kad su učinjene sa ihlasom, iskreno. Stoga nas Gospodar svjetova u spomenutom ajetu podučava usulu i načinu činjenja dove, na koju će odgovoriti Svojom bezgraničnom dobrotom i milošću.
Pa tako, onaj ko želi da traži nešto od Gospodara, najprije treba da Mu izrekne hvalu i zahvalu. Riječ „subhaneke“, spomenuta u ajetu, aludira na to. Potom nam Allah, dž.š., ukazuje na to da će naša dova, nakon zikra i tefekkura, biti primljena samo ukoliko je popraćena izvršavanjem robovskih dužnosti. Također, iz ajeta je jasno, da zikr vodi tefekkuru, a tefekkur dovi.
Allahovi iskreni robovi, su zahvaljujući istrajnosti u zikru, u svakom trenutku i u svakoj situaciji duhovno živi. Oni, u stanju duhovne budnosti, promatraju Allahova stvorenja, nebesa i Zemlju, razmišljaju o njima, svjesni da je Allah, dž.š., jedini Gospodar i Stvoritelj svega. Na taj način oni spoznaju da je u svakom stvaranju sadržana mudrost.
Potom zatvaraju oči, udaljavaju se od stvorenog, okreću ka Gospodaru svjetova, i govore: „Gospodaru moj…“, svjesni da ništa stvoreno ne liči na Njega Veličanstvenog, i da je On visoko iznad svega: „Subhanek…“
Utječu se od propasti koja čeka one koji zanemare i ogluše se na obavezu zikra i fikra, i govore „sačuvaj nas patnje u vatri“. Na taj način traže od Allaha, dž.š., da im podari uspjeh u činjenju djela prema Njegovim ajetima.
Uzvišeni Allah najbolje zna.
