Zikr i namaz
Jedina svrha stvaranja čovjeka jeste robovanje. A dunjalučki život u kojem se realizuje to robovanje jeste proces koji traje od bešike do mezara. Ta odgovornost, koju su među svim stvorenjima na sebe preuzeli ljudi i džini, u Časnom Kur’anu se spominje na sljedeći način: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Darijat, 56) Neki učenjaci su riječi časnog ajeta “lija’budun: da Mi se klanjaju” protumačili kao “lija’rifun: da Me spoznaju”. (Sa’lebi, El-Kešf, IX, 120; Kurtubi, El-Džami’, XVII, 55-56)
Obzirom na to da je za robovanje Uzvišenom Gospodaru prije svega potrebno znanje o Njemu odnosno spoznaja te da spoznaja neminovno iziskuje robovanje, to su dva pojma koja se međusobno upotpunjavaju. Na koncu, kada osoba vjeruje odnosno posjeduje iman, to znači da je svjesna svog robovskog položaja te da potvrđuje da će se pokoravati. Biti rob znači pognuti glavu pred zapovjedima Uzvišenoga Gospodara, biti svjestan Njegove sveprisutnosti i prisjećati Ga se u svakom trenutku života. Vrhunac tog stanja svjesnosti i prisjećanja jeste stanje istinskog “zikra”. Pored spominjanja Allahovog časnog imena u određenim dijelovima dana i u određenom broju, te veličanja Njega Uzvišenog različitim iskazima pohvale, u “zikr” se ubrajaju i djela poput učenja Kur’ana, obavljanja “namaza”, “zekata”, “posta”, izučavanja znanja, stjecanja halal opskrbe, “tefekkura” i sl., a kojima se traži Njegovo zadovoljstvo. Drugim riječima, svako djelo kojim se želi postići Allahovo, dželle ša’nuhu, zadovoljstvo, ima svrhu postizanja stanja stalnog “zikra”.
To stanje “zikra” i svjesnosti Uzvišenog Gospodara, u 190. ajetu sure Al-i ‘Imran te u ajetu koji slijedi, opisuje se na sljedeći način: “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene.” “Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’”
Vezano za prvi od dva navedena ajeta Ibn Omer, radijallahu anhum, prenosi: “Upitao sam hazreti Aišu, radijallahu anha: – Šta te je najviše začudilo i zadivilo od onoga što si vidjela od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Čuvši moje riječi, odmah je počela plakati, a nakon što se prilično isplakala, kazala mi je: – Koje to njegovo djelo nije bilo čudesno i zadivljujuće?! Naprimjer, jedne noći u kojoj je bio red da bude sa mnom, prišao mi je i legao u postelju. Potom me je upitao: ‘O Aiša, hoćeš li mi dozvoliti da večeras činim ibadet svome Gospodaru?’ Ja sam mu na to kazala: ‘O Allahov Poslaniče! I ja želim da se približiš svome Gospodaru i da izvršiš ono što ti On traži. Naravno da ti dozvoljavam.’ Nakon toga uzeo je abdest iz posude koja se nalazila u sobi i stao je na namaz te proučio jedan dio iz Časnog Kur’ana. Potom je počeo plakati. Nakon toga je podigao ruke i ponovo je zaplakao. Toliko je plakao da je tlo bilo nakvašeno njegovim suzama. Kada je došao Bilal da ga obavijesti da je nastupilo vrijeme sabaha, zatekao ga je uplakanog, pa ga je upitao: ‘O Allahov Poslaniče, zar i ti plačeš, iako ti je Uzvišeni Gospodar oprostio sve grijehe, i prijašnje i potonje?’ Tada ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: ‘O Bilale, zar da ne budem zahvalni rob?’ Nakon toga je kazao: ‘Kako da ne plačem kada mi je Allah večeras objavio Svoj ajet (Al-i ‘Imran, 190)?’, te je dodao: ‘Teško li se onome koji ovaj ajet prouči, a ne razmisli o njemu!’” (Razi, Mefatihu ‘l-gajb, IX, 458)
Navedeno predanje Ibn Omera, radijallahu anhum, je veoma upečatljivo za vjernike, posjednike “akl-i selima”, budući da je ono iskra koja osvjetljava njihove “halove” (stanja). A u ajetu koji slijedi Uzvišeni Allah nas obavještava da su to oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. Tumačeći navedeni ajet Fahruddin Razi, rahmetullahi alejh, skreće pažnju na Allahove, dželle ša’nuhu, riječi “stojeći, sjedeći i ležeći”, ukazujući na to da se zapravo radi o onima koji u svim stanjima spominju Uzvišenog Gospodara. Prema Raziju, ta tri stanja, koja obuhvataju sve aktivnosti čovjeka, ukazuju na stanje stalnog “zikra”. Pored toga, to može biti “zikr” koji se čini jezikom i “zikr” koji se čini srcem. Međutim, najpotpunije tumačenje je to da se misli na “zikr” koji se čini i jezikom i srcem. (Mefatihu ‘l-gajb, IX, 459)
Također, u gotovo svim tefsirima se navodi i tumačenje da se pod stalnim “zikrom” spomenutim u časnom ajetu misli na “namaz”. Jer, “namaz” je “ibadet” koji se može obavljati i stojeći i sjedeći, ali i ležeći, u stanju nužde odnosno teške bolesti. Pored toga “namaz” je, bilo sa aspekta ajeta, “zikrova” i dova koji se uče u njemu, bilo sa aspekta činjenice da se obavlja u različitim vremenima u toku dana, “zikr” koji obuhvata cijelokupan život vjernika. Iz sljedećeg časnog ajeta razumije se da je “namaz” sam po sebi posebna vrsta “zikra”: “Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!” (Taha, 14)
Također, “namaz” je “zikr” za koji se u časnom ajetu vjernicima naređuje da mu petkom pohrle, ostavljajući kupoprodaju: “O vjernici, kada se u petak na namaz pozove, kupoprodaju ostavite i pođite namaz obaviti; to vam je bolje, neka znate!” (Džumu’a, 9) A u suri ‘Ankebut se nakon učenja Kur’ana spominje obavljanje “namaza”. U nastavku ajeta se naglašava da je spominjanje Allaha najveće: “Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.” U tumačenju navedenog ajeta Razi, rahmetullahi alejh, kazuje da “namaz” počinje riječima “Allahu ekber”, a završava riječima “Ešhedu en la ilahe illallah”, dakle, da je Allahovo ime i na početku i na kraju “namaza”, te da je stoga onaj ko klanja “namaz”, od početka do kraja sa Uzvišenim Allahom. Nadalje kaže da se riječima “spominjanje Allaha je najveće” ukazuje na učenje Kur’ana i na “namaz”. (Mefatihu ‘l-gajb, XXV, 62)
Bilo da analiziramo tumačenje navedenog ajeta, bilo da pogledamo tefsir drugih ajeta koji govore o “zikru”, razumjet ćemo da je ono na šta se pod “zikrom” prevashodno misli stalna svijest o Uzvišenom Gospodaru. Ono što se od nas traži jeste da sva svoja djela činimo sa takvom sviješću. A “namaz” je “ibadet” u kojem bi ta svijest trebala dosezati sami vrhunac. I kao što je kazao “mufessir” Ibn Atijje: “Zikr koji daje istinsku korist je onaj zikr koji se čini sa sviješću i srčanim usmjerenjem, te posredstvom kojeg se iz srca odstranjuje sve osim Uzvišenog Allaha. A zikr koji se čini samo jezikom nema takav stepen. Kada Uzvišeni Gospodar spominje Svoga roba, to se ogleda u tome što ga obasipa Svojom uputom i znanjem. A to je opet plod robovog spominjanja Uzvišenog Gospodara. U tome se ogleda smisao riječi Uzvišenog Gospodara: ‘Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti (…)’ (Bekara, 152)” (Ibn Atijje, El-Muharrer, IV, 320)
