Vrijednost sohbeta
Šejh-Abdurrahman Tahi, k.s., u pismu upućenom jednom mulli, kaže:
„Brate moj, kojeg volim radi Allaha, dž.š.!
Veliku važnost pridaji sohbetu. Ne dozvoli da te bilo šta okupira i bude uzrok propuštanja sohbeta. Mulla Džezuri, rah., je rekao:
‘Ako dan provedeš uprazno, to je propast za tebe. A gaflet (nemar) je uzrok propuštanja prefinjenih detalja koji donose veliku vrijednost. Šah-i Nakšibend, k.s., veli:
‘Naš put je put sohbeta, a sohbet podrazumijeva džemat.’”
Imam Rabbani, k.s., je rekao: “Širenje znanja o Allahovom, dž.š., Šerijatu (zakon), pogotovo u ovom vremenu kada su svi koji imaju mogućnost, obavezni da doprinesu tome, ima nemjerljivu vrijednost. Bez obzira o čemu se radilo, ništa se ne može mjeriti sa sohbetom.“
Ovo je vrijeme kada su ljudi usmjereni samo na ispunjavanje želja svojih nefsova, odbacili su Šerijat, a okrenuli se grijesima.
Ali Uzvišeni Allah je Svojim potpunim robovima – kjamil muršidima darovao takvu blagodat, da njenim bereketom oni koji su vezani za njih imaju uspjeha na putu pozivanja ljudi u vjeru. Kada pozivaju Allahovom, dž.š., putu, zbog tog bereketa, uvijek će biti onih koji će se odazvati.
U ovom vremenu, kada je fitna (smutnja) zahvatila sve oko nas, put tarikata je put odustajanja od ličnih želja i prohtijeva.
Naša dužnost je da ulažemo veliki trud kako bi se širio časni Šerijat Muhammeda Mustafe, s.a.v.s. Neka mu je onoliko salavata i selama koliko će do Sudnjega dana biti njegovih sljedbenika.
Neprijatelji Mevlane Halida Bagdadija, k.s.
U prvim godinama iršada Mevlana Halid Bagdadi, k.s., susreo se sa mnogim poteškoćama.
Sejjid Ibrahim Fasih Hajdari, rah., u djelu „Medždu ‘t-Talid“, pripovijeda kako je to bilo:
„1226. godine Mevlana Halid je boravio prvo u Senendedžu, a zatim je preselio u mjesto Sulejmanija. Uglednici tog grada kao i obični svijet, dočekali su ga sa velikom radošću. Tog dana kao da je bajram bio. Mevlana Halid, k.s., je jedno vrijeme ostao tu, ne govoreći ništa o svome idžazetu (dozvola, ovlaštenje za iršad), a potom je na išaret (znak) svoga muršida Šah-i Dehlevija, k.s., preselio u Bagdad. Tamo je najprije posjetio kabure evlija, a zatim se nastanio u tekiji Gavsu ‘l-azama, Sejjida Abdulkadira Gejlanija, k.s., i tu započeo hizmet iršada. Posjećivao ga je Se’id-paša, tadašnji namjesnik Bagdada. U Bagdadu je ostao oko pet mjeseci, a zatim se ponovo, na išaret muršida, vratio u Sulejmaniju.
Nekoliko zavidnika iz tog kraja poče tada širiti neistine o Mevlani Halidu, k.s. Ne ostadoše na tome nego odlučiše da napišu knjigu. Lagali su i potvarali ga na razne načine, ali Mevlana Halid, k.s., im nije ništa govorio. Čak im je činio dovu.“
Naspram smutljivaca i onih koji su ga u laž utjerivali, čuvao je dostojanstvo i smirenost. Nikada nije ulazio u raspravu s njima.
Alimi koji su bili uz njega napisali su risale, kako bi odbacili potvore i laži tih zavidnika. Objasnili su njegov put, navodeći šerijatske dokaze koji dokazuju njegovu ispravnost.
Jedno od tada napisanih djela je i „Sehmu ‘s-Saib“, u kojem Muhammed Emin Suvejdi, rah., kaže:
„Munkiri (poricatelj) i zavidnici su iznosili laži o Mevlani Halidu Bagdadiju, k.s., i pripisali mu ahlak koji je zapravo odraz njihovog stanja. Izmislili su priče da bi probudili mržnju naroda prema njemu. Njega i njegove učenike su optužili za kufr i izrekli mnoge ružne i uvredljive riječi. Međutim, tamošnje stanovništvo je bilo duboko uvjereno da je Mevlana Halid, k.s., čist od svih tih laži i potvora. Svi su posvjedočili da je spomenuta skupina munkira dobrano odlutala s Pravoga puta.“
Veliki alim i autoritet hanefijskog fikha Ibn Abidin, rah., u risali „Mevlana Halid“, kaže sljedeće:
„Zavidnici velikog imama Mevlane Halida bili su istrajni u svome neprijateljstvu prema njemu. Lažno su ga optuživali kod namjesnikā, vezirā i kadijā. Iako su to sve činili kako bi povećali svoj ugled, zbog zla koje su nanosili, među ljudima su potpuno izgubili vrijednost. A svjetlo iršada Mevlane Halida, k.s., se poput sjaja punog mjeseca, povećavalo iz dana u dan.“
