Vodič koji je obnovio tragove Mevlana Halid Bagdadi, k.s.
Mladi muderis koji je bio okrenut prema Kabi i učio Delailu ‘l-hajrat, bio je posjednik iznimne sposobnosti pamćenja i oštroumnosti. Bilo je dovoljno da nešto jednom pročita i da to nikada ne zaboravi. Odmah bi razumio najteža i najzamršenija pitanja. Bio je vrlo vrijedan i uporan. Još u djetinjstvu, započeo je sa stjecanjem znanja preko svoga oca, čije se porijeklo veže za hazreti Osmana, r.a., i preko majke, čije se porijeklo veže za hazreti Alija, r.a. Uz oca je, u njihovoj kasabi zvanoj Karadağ, naučio napamet Časni Kur’an. Zatim je obrazovanje nastavio u gradu Sulejmanija, te ga je upotpunio u Bagdadu. Znanje je stjecao uz najveće učenjake svoga vremena. Još kao mladić, stekao je idžazet (diploma) iz oblasti vjerskih nauka, kao i iz astronomije, geometrije i prirodnih nauka. Sa dvadeset godina, počeo je držati predavanja u medresi. U mladim godinama, postao je poznat i hvaljen učenjak koji je bio u stanju da razriješi svako teško pitanje. Međutim, iako je bio posjednik takvaluka i osoba vrlo posvećena ibadetu, te uprkos dubini njegova znanja i časti koju je uživao, u sebi je osjećao prazninu kojoj nije nalazio ime.
S nadom da će upotpuniti prazninu koju je osjećao, odluči da ode na hadž. Nakon teškog putovanja, stiže u Mekku. Kako bi se u potpunosti okoristio blagodatima mubarek petka, okrenuo se prema Kabi i počeo je učiti Delailu ‘l-hajrat. U jednom trenutku, ugledao je čovjeka koji mirno sjedi, leđima okrenut prema Kabi, i gleda u njega. To mu se nikako nije dopalo, pa u sebi pomisli: “Kakav je to nedostatak edeba! Nije ga nimalo stid da sjedi leđima okrenut prema Kabi!” Čovjek kao da pročita ono što prođe kroz njegove misli, pa mu reče: “O Halide! Iskazivanje časti prema mu’minu preče je od iskazivanja časti Kabi. A kako si brzo zaboravio ono što ti je rečeno u Medini?!” Taj događaj je mnogo potresao mladog muderisa koji će kasnije biti poznat kao Mevlana Halid Bagdadi. Prije nego što je došao u Mekku, ostao je neko vrijeme u Medini i tamo mu je neki čovjek iz Jemena rekao: “Kada dođeš u Mekku-i Mukerremu, ako vidiš da neko postupa suprotno edebu, nemoj to odmah odbijati i kritikovati.” Čovjek kojeg je maloprije osudio, podsjetio ga je na taj savjet, obratio mu se imenom iako ga ne poznaje, te je znao šta mu je prošlo kroz glavu. To je bio keramet svojstven evlijama. Ipak, Mevlana Halid je bio dovoljno pronicljiv da shvati da takvi kerameti imaju poruku. Odmah je prigrlio ruku tog čovjeka, te od njega zatražio oprost i himmet. Međutim, čovjek mu reče: “Ne, tvoje mjesto nije ovdje”, a zatim pokaza rukom u smjeru Indije i doda: “Tamo ćeš biti upotpunjen.” Mevlana Halid se vratio u Sulejmaniju, gdje je nastavio sa držanjem predavanja u medresi. Međutim, njegovo srce i misli ostali su uz Kabu i išaret Allahovog dosta. Počeo je čekati da taj išaret postane očitiji. Nije prošlo mnogo vremena, a on usni Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako mu naređuje da ode u Indiju i veže se za jednog od tada najvećih evlija, Abdullaha Dihlevija, k.s.
Nedugo nakon tog sna došao mu je Mirza Abdurrahim, jedan od Dihlevijevih murida, donoseći mu selam i poziv od svoga muršida. Između Mevlane Halida, k.s., i Mirze Abdurrahima, nastalo je prijateljstvo slično onome između Mevlane Dželaluddina, k.s., i Šemsa, k.s. Njihove oči više nisu vidjele nikoga drugog. Mevlana Halid, k.s., je počeo zapostavljati predavanja i svoje učenike, što je izazavalo negodovanja. No, budući da je stanica do koje treba doći postala jasno određena, bilo je vrijeme da krene na put. Dva dosta su tako, 1809. godine, preko Irana i Afganistana, krenuli na put. Na samom početku puta od godinu dana, na kojem su morali odsjedati na određenim mjestima, u kratkom roku se pročulo za iznimno znanje Mevlane Halida i način na koji je u Teheranu uspijevao nadvladati najveće šijske učenjake. Zbog toga je njegova slava stizala u kasabe i gradove prije njega lično, pa je u svakom mjestu dočekivan sa radoznalošću i uz počasti. Taj mladi učenjak, koji je bio poznavalac svih pojedinosti Časnog Kur’ana i Sunneta, Allahovom, dž.š., odredbom, se skoro na svakoj stanici puta između Bagdada i Delhija, susretao sa pristalicama i predstavnicima zabludjelih grupacija. Tako je Mevlana Halid Bagdadi, k.s., iznimnim poznavanjem tematike, sigurnošću i utjecajnim govorom, ponovo oživljavao svako područje čisteći put od svega onoga što je u suprotnosti sa vjerovanjem ehl-i sunneta.
Boje koje ne blijede
Naposlijetku su stigli do Delhija koji se tada nazivao Džihanabad. Mevlana Halid je, prije nego što je stigao u tekiju šaha Abdullaha Dihlevija, podijelio siromasima sve stvari koje je imao uz sebe. Kao da je želio izaći pred muršida u stanju prekinute veze sa svime što se tiče dunjaluka. No, on je bio vrlo poznat i cijenjen učenjak. Niko nije imao šta da kaže nakon što bi on donio zaključak o nekom pitanju. Poštovanje i počasti koje je uživao tokom putovanja učinili su da se njegov nefs uznese. Iako je uspio odbaciti sve spoljašnje pokazatelje uznositosti, nije se uspio riješiti skrivenog ponosa. Abdullah Dihlevi, k.s., je to stanje sigurno odmah prepoznao pa ga je, unatoč jednogodišnjem putovanju koje je prevalio, dočekao kao svakog običnog čovjeka i zadužio ga čišćenjem tekije i donošenjem vode. Mladi učenjak je shvatio da je borba s nefsom slična borbi sa pogrešnim tumačenjem vjere. Ali, on je prešao toliki put kako bi dobio tu najtežu bitku, bitku protiv svoga nefsa. Bez žaljenja i prigovora, jedno vrijeme je čistio tekiju i donosio vodu dervišima, te je za kratko vrijeme postigao potpunost. Dostigao je stepen “velajet-i kubra”. Kada ga je Abdullah Dihlevi, k.s., nakon pet mjeseci ispraćao na put za Bagdad, gdje će započeti sa iršadom, uz spokoj svojstven onima koji istinski ispune svoj zadatak, sa suzama u očima, je rekao: “Halid je od nas sve uzeo i odnio.”
Ovaj put, Mevlana Halid, k.s., se vratio u svoj zavičaj, u Sulejmaniju, dijeleći putem sve ono što je dobio. Dok su krajevi kroz koje je prolazio vanjštinom zelenili i cvjetali, i njihova duhovnost se, zahvaljujući njemu, bojila bojama proljeća koje nikada neće izblijediti. Nakon što je neko vrijeme ostao u Sulejmaniji, otišao je u Bagdad. Muršid ga je zadužio za osvajanje Bagdada U Bagdadu je medresu Ihsaiju doveo do procvata i učinio je prvom halidijskom tekijom. Tu je započeo sa iršadom kada je imao trideset i pet godina. Bagdad je tada bio grad u kojem je bilo teško činiti iršad. Postojali su tarikati koji su odavno izgubili svoju istinsku funkciju. Tamošnjim cijenjenim šejhovima i alimima, nije bilo lahko prihvatiti mladog muršida. Štaviše, Mevlana Halid, k.s., je s vremena na vrijeme bio izložen potvorama, prigovorima, pa čak i pokušajima ubistva. No, on je strpljivo i odlučno savladavao sve prepreke. One koji su mu zavidjeli nikada nije smatrao dušmanima niti protivnicima. Uvijek je nastojao da ih pridobije. Kada je već postalo izvjesno da neće moći izbjeći smutnju, vratio se u Sulejmaniju, te je nastavio sa iršadom u tamošnjoj tekiji. 1822. godine, nakon što je dobio duhovni znak, otišao je u Šam i tu je, u tekiji Salihiji koju je osnovao, proveo većinu svoga vremena sve do preseljenja.
Pokazivati put vlastitim koracima
Mevlana Halid Bagdadi, k.s., je preselio u Šamu 9. juna 1827. godine. Računajući po hidžretskom kalendaru preselio je sa 49, a računajući po miladu, sa 48 godina. Ako se prisjetimo svih putovanja koja je obavio u tako kratkom životu, zaključit ćemo da mu je život zapravo protekao u putovanjima. Bila su to teška, dugogodišnja putovanja, najprije iz Sulejmanije u Medinu i Mekku, potom ponovo iz Sulejmanije u Indiju u Delhi i nazad… Nakon toga, često je obavljao putovanja na relaciji Sulejmanija – Bagdad – Šam. Zatim je posjetio Kuds i Urfu, te na kraju obavio putovanje na hadž… Ponekad je tako; biva potrebno da kjamil muršid stalno hodi putem, kako bi i njegovi sljedbenici sa lahkoćom prevaljivali rastojanja i kako ne bi skrenuli s puta. Kao što u zahirskom (pojavnom) smislu hoditi putem ujedno znači obnavljati tragove, obilježavati put, te ga nanovo upravljati u ispravnom smjeru, isto tako je i na polju bātina (skriveno). U tom kontekstu, zahirskim putovanjima, koja su zapravo metaforična, ukazuje se na putovanje u duhovnom smislu. Put Mevlane Halida Bagdadija, k.s., nije nikakav novi put, niti bilo kakva novina u odnosu na ono što su sadati kiram (plemeniti prvaci) donijeli do njega. Međutim, ponekad se dešava da ljudima koračanje starim i utabanim putem preraste u naviku, te da zaborave na istinski cilj i odredište, kao i na usul (pravila) i adabe puta. Čak se dešava i da prestanu obraćati pažnju na tragove, pa da krenu u potpuno drugom pravcu. Kada se to desi, Uzvišeni Gospodar, zaštitnik vjernika, zaduži nekog Svog odabranog roba da ih vrati Pravome putu i da ponovo utisne jasne tragove. Njegovim koračanjem obnavljaju se tragovi na putu, put se čisti i postavljaju se novi putokazi. Upravo to se desilo i u slučaju Mevlane Halida, k.s., koji je samo obnovio tragove puta kojim su stoljećima ranije koračali Ahmed Jesevi, Šah-i Nakšibend i Hadže-Ubejdullah Ahrar, k.s.
Nema tesavvufa bez fikha
Nakon što se Mevlana Halid, k.s., vratio iz Indije, kroz aktivnosti iršada koje je u prekidima obavljao na području Sulejmanije, Bagdada i Šama, svojim muridima, koji će se kasnije razići na sve četiri strane svijeta, prenosio je ono što je stekao u Delhiju. Odgojio je 116 velikih halifa, zahvaljujući čijem himmetu se nakšibendijski put proširio od Anadolije do Malezije i Indonezije; od Kavkaza do Balkana. Kasnije je tom putu pridodat i naziv halidije. Tako je halidijski put za veoma kratko vrijeme postao najrasprostranjeniji tesavvufski mekteb u Osmanskom Carstvu, a njegovi sljedbenici su dali veliki doprinos u smirivanju nereda koji su počeli izbijati pred kraj osmanske vladavine. Mevlana Halid Bagdadi, k.s., je od samog početka svojim muridima govorio da moraju biti odani osmanskom sultanu, te da trebaju činiti dovu da se izbori sa nevjernicima i novotarima. Taj veliki evlija, koji je ujedno bio i mudžeddid stoljeća u kojem je živio, pored nazara (pogled) kojim je oživljavao ljudska srca, imao je i veoma utjecajan govor. U svakoj prilici savjetovao je vjernicima da se ne odvajaju od Sunneta, te da ustrajno koračaju Pravim putem. Uvijek je govorio kako su ustrajnost i trud mnogo iznad kerameta, a keramete koji odvraćaju murida od predanog izvršavanja vjerskih propisa smatrao je propašću. Po njemu, tarikat koji ne pridaje važnost islamskim naredbama i zabranama, nije ništa drugo do otpadništvo i zabluda. Međutim, s druge strane, bilo je prilično teško biti u stanju ustrajno koračati Pravim putem, bez stupanja na put tesavvufa. Čak i da neko nauči napamet svo znanje koje postoji u knjigama, ne može biti siguran od zamki neočišćenog i neodgojenog nefsa. Bez odgoja i tesarrufa (duhovni utjecaj) kjamil muršida, niti je bilo moguće prečišćavanje nefsa, niti čišćenje srca, neophodno za postizanje ihlasa. Zbog svega toga, on je svoje muride često upozoravao riječima: “Znanje bez duhovnosti je propast, a duhovnost koja je u suprotnosti sa propisima naše vjere je otpadništvo.”, tražeći od njih da budu oprezni i da odmjereno postupaju. Odvraćao ih je od lijenosti i pretjerane opuštenosti, te je tražio od njih da se u potpunosti posvete Allahu, dž.š., i čuvaju se provođenja vremena uprazno. Savjetovao ih je da mnogo vremena provode u zikru, da se čvrsto pridržavaju vjerskih propisa, da malo spavaju, da stalno budu pod abdestom, da uče Časni Kur’an, te da ustrajno klanjaju tehedždžud, duha i evvabin namaz. Kako u svojim predavanjima i sohbetima, tako i u pismima koje je pisao svojim učenicima, često je govorio o važnosti izučavanja fikha.
Smrt kao šeb-i arus (nevjestina noć)
Prije nego što će u Šamu preseliti na bolji svijet, još jedanput je oporučio sljedeće: “Savjetujem vam da se bojite Allaha, dž.š., da Mu budete pokorni i da se čuvate uznemiravanja ljudi. Naročito obratite pažnju na to prilikom boravka u Mekki i Medini. Nemojte nikoga prezirati niti omalovažavati. Nemojte sebe smatrati boljim od bilo koga. U suprotnom, bit ćete udaljeni od Allahove milosti. Dobro koje učinite, zaboravite, kako vaš nefs ne bi uzeo svoj udio u tome. Nemojte tražiti ništa od ljudi zarad nefsa. Poštujte učenjake i one koji istinski slijede Časni Kur’an. Ne predajite srce dunjaluku i nikada ne zaboravljajte na smrt i na polaganje računa. Ne dozvolite da vas prijekor ili hvala ljudi odvrati od puta postizanja Allahova zadovoljstva. Onaj koga raduje naklonost ljudi i ko se rastužuje kada mu ljudi ne pridaju vrijednost, daleko je od razboritosti i zarobljenik je nefs-i emmare (duša koja teži zlu).” Mevlana Halid Bagdadi, k.s., je svemu navedenom mnogo više pozivao svojim stanjem i načinom života, nego li riječima. U godini u kojoj je preselio, u Šamu se pojavila kuga, ali unatoč tome nije želio da napusti Šam. Čak je odustao i od putovanja u Kuds za koje je još ranije donio odluku. Oni koje je zahvatila bolest, pronalazili su lijeka uz njegovu dovu. No, kada su od njega tražili da napusti Šam i da traži lijeka za sebe, samo je kazao: “Stidim se toga da ne želim susret sa svojim Gospodarom.” Jer, samo za one koji su se u tolikoj mjeri očistili ljubavi prema dunjaluku, smrt predstavlja šeb-i arus (nevjestina noć). U epidemiji kuge, najprije mu je preselio mlađi sin Muhammed Behauddin, a potom i stariji sin Abdurrahman. Mevlana Halid Bagdadi, k.s., je veoma smireno podnio njihovu smrt, a zadržao je istu smirenost i pred vlastitom smrću koja mu se približavala. Sam je tražio da mu iskopaju mezar na proplanku planine Kasijun, gdje su sahranjeni i njegovi sinovi. Na osnovu sna jednog od svojih murida, poznatog učenjaka hanefijskog fikha, Ibn Abidina, rah., shvatio je da će uskoro napustiti ovaj svijet i da će mu on klanjati dženazu. Tako je i bilo. Posljednje riječi koje je kazao prije nego što je preselio, bila su posljednja četiri ajeta sure Fedžr, koja u prijevodu glase: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” Kao što je to prethodno i najavio, njegovu dženazu namaz, kojoj je prisustvovao veliki broj ljudi, predvodio je Ibn Abidin, rah. Tako je sa ovog svijeta preselio još jedan istinski vodič, sljedbenik i obnovitelj tragova posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je bio zadovoljan Uzvišenim Allahom, a i Uzvišeni Allah njime zadovoljan.
