Vjera se ne propituje nego se živi
Ebu Hurejre, radijallahu anh, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Klonite se onoga što sam vam zabranio, a ono što sam vam naredio uradite koliko možete. Jer, zaista su oni koji su bili prije vas uništeni zbog previše zapitkivanja i zbog razilaženja sa svojim vjerovjesnicima.” (Buhari i Muslim) Vjera je skup vrijednosti i pravila koja čovjeka usmjeravaju istini i dobru i koja mu osiguravaju sreću i na dunjaluku i na ahiretu. Vjeru može da uređuje jedino Uzvišeni Allah, Kome vjera i pripada. Mudrosti koje počivaju u naredbama i zabranama skrivene su u Njegovom beskrajnom i vječnom znanju. Čovjekovo razumijevanje i poimanje na tome polju je omeđeno i ograničeno Objavom, više nego je to samim razumom pojmljivo i shvatljivo. Da bi musliman mogao živjeti vjeru ispravno i da bi sve vjerske imperative mogao ispuniti onako kako je to i potrebno, nužno je da u potpunosti slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, posljednjeg poslanika, kojeg je Uzvišeni Gospodar poslao, i da ga uzme sebi kao uzora. Put kojim se on slijedi i uzima za najljepši primjer ide preko prihvatanja imanskih osnova i postupanja prema principima fikha i ahlaka, a koje su postavili muslimanski učenjaci. Musliman, svom snagom i koliko god je to u mogućnosti, te bez ikakva dvoumljenja i sumnji, prihvata i sprovodi sve naredbe i zabrane koje dođu do njega i na taj način živi svoj život.
Istinska pokornost
Ebu Hurejre, radijallahu anh, koji prenosi citirani hadis-i šerif iz podnaslova, prenosi da je to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao jedne prilike, kada je govorio o ibadetu hadža i kada mu je više puta postavljeno jedno te isto pitanje. Prema njegovome predanju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne prilike kazao: – Ljudi, Uzvišeni Allah vam je propisao hadž i naredio vam je da ga obavljate. U tom je jedan od ashaba, radijallahu anhum, pitao: – Allahov Poslaniče, da li nam je naređeno da ga svake godine obavljamo? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutio i nije davao odgovora. Kada je čovjek isto pitanje postavio i treći put, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: – Ako bih rekao “da”, onda bi vam obavljanje hadža svake godine bilo farz i vi ne biste bili u mogućnosti da to izvršite! Potom je nastavio riječima: – Zadovoljite se onim što sam vam dostavio, klonite se onoga što sam vam zabranio, a ono što sam vam naredio uradite koliko možete. Jer, zaista su oni koji su bili prije vas uništeni zbog previše zapitkivanja i zbog razilaženja sa svojim vjerovjesnicima. (Buhari i Muslim) Pokornost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je pokornost Uzvišenom Allahu. O tome jasno govori nekolilo ajeta u Kur’anu Časnome.
Vjerska je dužnost izvršavati njegove naredbe i kloniti se onoga što je on zabranio. Isto tako je zabranjeno i postavljanje bespotrebnih i suvišnih pitanja glede vjere, razilaženje u pogledu činjenica koje jasno obznanjuju Časni Kur’an i vjerovjesnički Sunnet, te oponiranje tim činjenicama i okretanje od njih. Oni koji budu tako postupali, okončat će propašću. Prema hadis-i šerifu, neke odredbe i propisi su dostavljani u jednom općenitom smislu, u vrijeme spuštanja Objave, i to kao olakšica ummetu. Zahtijevano je da se pristane za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i da se postupa kako se bude shvatilo. Bilo je zabranjeno postavljati pitanja i ulaziti u detalje propisa, jer bi to moglo dovesti do toga da ljudima vjera bude otežana. Neki prijašnji narodi se nisu zadovoljavali objašnjenjima svojih poslanika, već su postavljali suvišna i bespotrebna pitanja, i tako doveli do toga da su vjerske naredbe postale neprimjenjive u životu. Naposlijetku su propali jer su zapali u razilaženja.
Pitanja i ograničenja
Svako pitanje u vezi sa propisima je istodobno i svojevrsno ograničavanje. Obzirom na to, kada se umnože pitanja, dolazi do ograničavanja. A kada dođe do ograničavanja, dolazi i do povećavanja poteškoća. Zbog toga pejgamber milosti, Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvolio, radi dobrobiti svoga ummeta, da se tako ponašaju prilikom spuštanja i objavljivanja islamskih principa i propisa. Štaviše, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Allah, dželle ša’nuhu, je objavio neke naredbe i zato se trudite da ih ne zapostavljate. Postavio je i neka ograničenja i pazite da ih ne prelazite. Neke je stvari učinio zabranjenim (haram), pa nemojte da biste ih vi ohalalili. Neke stvari su prešućene, ne zbog toga što su zaborav- ljene, nego iz milosti, pa nemojte to da istražujete i da propitujete.” (Nevevi, “Bustanu ‘l-’arifin”, 44; Hejsemi, “Medžme’u ‘z-zevaid”, 1/176) U drugom hadisu se prenosi da je rekao: “Najveću grešku čini musliman koji upita za nešto što nije bilo zabranjeno, pa se to zbog njegovog pitanja zabrani.” (Buhari, 7289; Muslim, 2358)
Zabrana ulaženja u detaljisanje propisa i ulaženja u istraživanje bespotrebnih i suvišnih pojedinosti i otežavanja se, dakle, odnosila na vrijeme spuštanja Objave. Nakon što je vjera usavršena i nakon što se Objava prestala spuštati, prestala je važiti i ta zabrana postavljanja pitanja. Da nije, onda ne bi bilo moguće da se sistematizuju i izdetaljiziraju islamske znanstvene discipline. Hadis-i šerif, dakle, ne zabranjuje ispitivanje i postavljanje pitanja s namjerom učenja vjerskih dužnosti, kao niti istraživanja učenjaka onoga što je nužno da se poznaje. Musliman mora da živi svoju vjeru, i sljedstveno tome treba da poznaje propise kako bi se mogao ponašati shodno naredbi Uzvišenog Gospodara u raznoraznim situacijama u kojima se bude našao. Da bi te propise naučio, potrebno je da pita i da se raspituje.
Nije teškoća, nego olakšanje
Hadis-i šerif na očit i jasan način postavlja jedno generalno pravilo u vezi sa propisima, apostrofira obavezu svakoga da se apsolutno kloni svih zabrana, i ukazuje na dužnost činjenja dobrih djela, onoliko koliko je to osoba u mogućnosti. Vjerske zabrane obuhvataju ona djela koja svi punoljetni, razumni, te pravno sposobni muslimani mogu, ukoliko to žele, izbjegavati, počevši od velikih grijeha pa sve do tenzih mekruha. Posebno se potrebno kloniti velikih grijeha, kao što su poricanje određenih osnova i principa islama, činjenje širka, ubistvo, konzumiranje alkohola i opojnih sredstava, krađa, gibet, laž, ali i onih manjih zabrana kojih se moguće sačuvati uz malu dozu nepokolebljivosti i čvrstoće. Kada su u pitanju vjerske naredbe, kao što su namaz, post, hadž, džihad, dobročinstvo roditeljima i tome slična djela pokornosti, one iziskuju poseban trud.
Neke od njih, svaki musliman nije u mogućnosti da izvrši. Post, naprimjer, iziskuje da osoba bude zdrava, a da bi osoba trebala dati zekat, potrebno je da posjeduje određenu količinu imetka. Isto tako, da bi se mogao obaviti hadž, potrebno je da osoba bude zdrava i da posjeduje određenu količinu imetka. Obaveza izvršavanja vjerskih dužnosti, koja se spominje u hadis-i šerifu, ograničena je mogućnostima osobe, a čime se pokazuje i očituje jedan od principa vjere, tj. princip olakšavanja. Islam nijednu osobu ne opterećuje iznad njenih mogućnosti. U vezi s tim, Uzvišeni Gospodar poručuje: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (Bekara, 286); “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.” (Bekara, 185) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kritikovao one koji su išli putem otežavanja, kako na polju ibadeta, tako i na svim ostalim poljima: “Olakšavajte, a ne otežavajte; okupljajte ljude, a ne rastjerujte ih!” (Buhari, “‘Ilm”, 69) No, to ne znači da davanje olakšica na polju ibadeta treba rezultirati olakim odnošenjem prema propisima, ili zanemarivanjem istih.
Svaka osoba koja se s aspekta vjere smatra odgovornom, tj. koja se smatra mukellefom, obavezna je da, onoliko koliko joj to mogućnosti dozvoljavaju, izvršava sve vjerske dužnosti, koje vjera smatra obaveznim za izvršavati. Predmetna tema je detaljno objašnjena u ilmihalima. Sljedeći primjeri će biti dovoljni da bi se pojasnilo navedeno. Naprimjer, ona osoba koju zdravlje ne bude služilo, umjesto neispoštenih dana platit će fidju, a na hadž će poslati bedela. Kada je u pitanju naređivanje dobra i odvraćanje od zla, svaka osoba će, onoliko koliko bude u mogućnosti, tj. rukom, jezikom, ili pak srcem izvršavati tu naredbu. Na tom polju vrijedi fikhsko pravilo: “Ono što se ne može u potpunosti učiniti, neće se ni ostaviti u potpunosti.”
Uzvišeni Allah je Taj Koji propisuje naredbe i zabrane
Hadis-i šerif neizravno ukazuje na to da je sve u načelu mubah / dozvoljeno, osim onoga što vjera izričito zabranjuje, te da nije potrebno da se za mubahe traže neki izričiti dokazi. U slučaju da u šerijatu ne postoji nikakav dokaz o zabranjenosti neke stvari, onda se ona u osnovi smatra dozvoljenom / mubah. Mubah (halal / sve što je dozvoljeno) jeste fikhski termin, koji ukazuje na to da neka stvar nije ograničena nekom odredbom ili propisom. Sljedstveno tome, da nešto nije mubah / halal, odnosno da je to farz, vadžib, haram, ili mekruh, potrebno je dokazati. Gledat će se na to da li taj dokaz kojim se dokazuje, ima uporišta u vjeri, ili ga nema. Donošenje vjerskih propisa i odredbi je nešto što pripada Uzvišenom Allahu. Propisi se ne uspostavljaju prema ljudskim željama i odabiru. Raspravljanje o općepoznatim propisima vjere, zamaranje inetelekta postavljanjem pitanja o njihovoj svrsi i mudrosti, uz svjesnost da se radi o nečemu beskorisnom, predstavlja bavljenje onim što osobu ne treba da se tiče. Takvo što muslimanu neće osigurati nikakvu korist; naprotiv, donijet će mu štetu.
U Kur’anu Časnome nailazimo na očito i jasno upozorenje: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravog puta.” (Ahzab, 36) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Poslan sam sa lahkom i monoteističkom vjerom.” (Ahmed, “El-Musned”, 5/266; Taberani, “El-Kebir”, 8/170) Isto tako je rekao i: “Najbolje od svih djela je ono djelo u kojem se slijedi sredina.” (Bejheki, “Es-Sunen”, 3/273; “Šu’abu ‘l-iman”, 5/661), te je tim riječima naredio sustezanje od pretjerivanja u svim djelima. Odabiranje srednjeg puta i olakšica važi za sva dunjalučka i vjerska djela. Musliman, zbog toga treba da izbjegava pretjerivanja koja su zamjetna u društvu u kojem živi, te da živi uravnoteženim životom.
Prilikom praktikovanja vjere, kao osnova i pravilo se uzima izbjegavanje pretjerivanja, te zadovoljavanje onim što je obznanjeno i poznato, uz iskazivanje potpune pokornosti. Zalaženje u pitanja, koja premašuju umni kapacitet i fizičke mogućnosti osobe, te zanimanje poslovima koji će poklopiti osobu i opteretiti je, predstavlja bavljenje nečim što će opteretiti vjeru i dovesti je u stanje neprimjenjivosti u životu. Svi ti postupci u svojoj cijelosti predstavljaju zulum prema islamu i njegovim sljedbenicima. Ako rob, međutim, bude pokazivao teslimijet (predanost) i bude iskreno živio vjeru u okviru svojih mogućnosti, postići će spas, inšallah.
