Veliki grijesi

10/06/2023 admin 4574 Views tekstovi

Grijehom se nazivaju sva djela koja su zabranjena Kur’anom i Sunnetom. U arapskom jeziku za grijeh se koristi termin “kebira” mn. “kebair”. U ajetima i hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., grijesi se još spominju terminima “ism, fuhš, munker, zenb, vizr, džunah, dalalet, fesad, fisk, fudžur, gajj, dženef, nekb, isjan”.

Djela za koja Kur’an i Sunnet kažu “ne približavaj se”

Od početka svijeta pa sve do danas, Uzvišeni Allah je uvijek ljudima slao vodiče, kako bi im pokazao put i doveo ih do sreće na ovom i na budućem svijetu. To su u prvom redu bili poslanici, a.s., i objave, zatim, Allahovi dobri robovi, evlije i istinski učenjaci. Plemeniti Gospodar u Časnoj Knjizi kaže: “Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (Dahr, 3) Dakle, Allah, dž.š., nam ukazuje na razliku između istine i neistine, ispravnog i neispravnog, ružnog i lijepog. Podario nam je razum i učinio nas sposobnim da pronađemo Pravi put. Oni koji koriste razum na ispravan način, biraju Istinu i hvataju se za Allahovo uže.

A to zahtijeva izvršavanje Allahovih zapovijedi i napuštanje onoga što je zabranjeno. Kako god je grijeh činiti zabranjena djela kao što su konzumiranje alkohola, ubijanje, blud, potvora itd., isto tako je grijeh i napustiti djela koja su naređena, a kao što su namaz, post, zekat i drugi farzovi. Sve što je Uzvišeni Allah zabranio čovjeku, zbog njegove je lične zaštite i koristi. To je jedna od manifestacija Allahove beskrajne milosti. Mi smo nemoćni robovi, no, ipak se trudimo da one koji su u našoj zaštiti – našu djecu porodicu i sve voljene, sačuvamo od zla i svake vrste štete. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je obavijestio da je Allahova milost prema robu veća od milosti majke prema djetetu. Stoga nas Gospodar odvraća od ružnih dijela, kako bi nas zaštitio od džehennemske vatre. Iz tog razloga su u svim božanskim objavama grijesi jasno definisani, i svaki poslanik, a.s., je svoj narod odvraćao od grijeha. U vezi s tim Plemeniti Gospodar nas upozorava: “Ne griješite ni javno ni tajno.” (An’am, 120)

Kad srce potamni

Čovjek je posebno Allahovo stvorenje. Uzvišeni Gospodar u suri Isra’, u 70. ajetu, kaže: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.” Međutim, tu vrijednost i čast moguće je očuvati jedino čuvanjem božanskih vrijednosti. O tome svjedoči današnja slika svijeta koja obiluje nepravdom, progonom i okrutnošću. Čuvanje Allahovih vrijednosti je čuvanje od harama i grijeha. Zanimljivo je da se u Časnom Kur’anu činjenje grijeha opisuje kao “zulum” tj. nepravda. Onaj ko čini grijeh najprije nanosi nepravdu sebi, jer skrnavi svoju ljudsku čast.

Kada su hazreti Adem i hazreti Hava počinili grijeh, pokajali su se i rekli: “‘Gospodaru naš’ – rekoše oni – ‘sami smo sebi krivi (sami smo sebi zulum učinili), i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.’” (A’raf, 23) Mudri Lukman je savjetovao svoga sina govoreći mu da je širk (mnogoboštvo) zulum: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda (zulum).” (Lukman, 13) Činjenjem grijeha čovjek se udaljava od Allahove milosti i priprema sebi mjesto u Džehennemu. Uporedo s tim, lišava se i sreće i spokoja i na ovome svijetu. A to je istinski zulum. Grijesi uništavaju čovjekovu sreću i ruše njegov duhovni svijet.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Uistinu, kada vjernik počini grijeh, na njegovom srcu se pojavljuje crna mrlja. Ako učini tevbu, napusti grijeh i zatraži oprosta, mrlja na srcu biva izbrisana. Ako se pak vrati grijesima, mrlja se povećava sve dok ne prekrije cijelo srce. O tom prekrivanju srca Uzvišeni Gospodar kaže: ‘A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.’ (Mutaffifun, 14)” (Ibn Madže, Zuhd, 29) Kada se srce zaprlja grijesima, duša postaje tjeskobna, nemirna i nezadovoljna. A to je stanje koje utječe na čovjekov cijeli život.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “U tijelu postoji jedan organ koji ako je zdrav, zdravo je cijelo tijelo. Znajte dobro, taj organ je srce.” (Buhari, Iman, 39) Grijeh je kao virus. Gdje uđe, nanosi štetu svemu. Zdravog učini bolesnim, pokretnog nepokretnim. Ne nanosi štetu samo pojedincu, nego unosi nemir u cijelu zajednicu. Jer, grijesi ne utječu samo na osobu koja ih čini, odražavaju se i na okolinu. A još ukoliko osoba grijehom koji čini podstakne i druge na griješenje, onda će snositi odgovornost i za njihove grijehe. Uzvišeni Allah kaže: “A kada ih neko upita: ‘Šta to Gospodar vaš objavljuje?’ – oni odgovaraju: ‘Naroda drevnih izmišljotine!’ da bi na Sudnjem danu nosili čitavo breme svoje i dio bremena onih koje su, a da oni nisu bili svjesni, u zabludu doveli. A grozno je to što će oni nositi!” (Nahl, 24-25)

Vrste velikih grijeha

Vjernik treba da se čuva svih vrsta grijeha. Međutim, postoje grijesi koji su u ajetima i hadisima opisani kao “veliki grijesi”. Iako su učenjaci napravili različite klasifikacije velikih grijeha, većina ih spominje sedam, oslanjajući se na sljedeći hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Čuvajte se sedam grijeha koji upropaštavaju:

širk ili pridruživanje sudruga Uzvišenom Allahu
sihr
ubistvo nedužnog čovjeka
jedenje imetka jetima (siroče)
kamata
bijeg sa bojnog polja
potvaranje za blud čestite žene muslimanke.”

Po pitanju spomenutog hadisa, te velikih grijeha, Ibn Abbas, r.a., je rekao: “Velikih grijeha ima oko sedamdeset. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u hadisu spomenuo njih sedam, međutim, ne treba misliti da su samo to veliki grijesi.” To što su u nekim hadisima veliki grijesi određeni brojem, ne znači da su oni ograničeni na taj broj, nego se time ukazuje na različite vrste grijeha. Nema sumnje da postoje i drugi veliki grijesi, koji su također spomenuti u ajetima i hadisima. Učenjaci su napisali mnoga djela o velikim grijesima. Najpoznatija od njih pripadaju Ibn Hadžeru el-Hejtemiju (974/1567) i imamu hafizu Zehebiju (748/1347), Allah bio zadovoljan njima. Ibn Hadžer el-Hejtemi, rah., u djelu “Ez-Zevadžir” spominje 467 velikih grijeha, a imam hafiz Zehebi, rah., u djelu “El-Kebair” nabrojao je 70 velikih grijeha.

Šta je to mali grijeh?

Rekli smo da se u časnim ajetima i hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., spominje sintagma “veliki grijesi”. Neka ružna djela podliježu pod navedeni opis, a neka su pak opisana kao mali grijesi. Međutim, sintagma “mali grijesi” ne označava ono što nam prvo padne napamet kada je čujemo. Kada kažemo “mali” pomišljamo na nešto što je neznatno ili beznačajno, a istina je da niti jedan grijeh ne trebamo smatrati malim. U vezi s tim Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:) “Vjernik grijeh vidi kao planinu koja svakog trenutka može da se sruči na njega. A grješnik ga vidi kao mušicu koja je sletjela na njegov nos i svakog trenutka može da odleti.” (Buhari, Daavat, 4

Klasifikacija na velike i male grijehe napravljena je iz razloga da bi se predstavile vrste grijeha i predočile kazne za iste. Naprimjer, nije isto raniti i ubiti čovjeka. Ubijanje je mnogo veći grijeh od ranjavanja. Ali, to ne znači da je ranjavanje mala ili neznatna stvar. U djelu Ez-Zevadžir, Imam Hejtemi, rah., kaže: “Dio učenjaka odbija da grijehe opiše kao male. Svi grijesi su veliki, ali neki su posebno nazvani velikim, kako bi se ukazalo da su oni veći od ostalih.” Allah, dž.š., nam naređuje da se klonimo velikih grijeha, te nas u istim ajetima raduje da će oni koji se budu klonili velikih grijeha postići mnoga dobra: “Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto.” (Nisa’, 31) “Divno mjesto” spomenuto u ajetu je Džennet. “A za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, opraštaju (…)” (Šura, 37)

U ovom ajetu čuvanje od grijeha je spomenuto zajedno sa lijepim ahlakom. Uzvišeni Allah, dakle, obznanjuje da je onaj ko se čuva velikih grijeha, istovremeno i posjednik lijepog ahlaka zahvaljujući kojem je u stanju da prašta čak i kada je u srdžbi. “Oni koji se klone velikih grijeha i naročito razvrata, a grijehove bezazlene On će oprostiti jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta.” (Nedžm, 32) Iako se veliki grijesi u ajetima i hadisima spominju u različitim formama, mi ćemo se dotaći onih koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu opisao kao one koji upropaštavaju.

Širk ili pridruživanje sudruga Uzvišenom Allahu

Prvi i najveći od svih velikih grijeha je širk ili pridruživanje sudruga Uzvišenom Allahu. Dvije su vrste širka: Širk u vjerovanju; smatrati da je neko ili nešto po bilo čemu ravan Uzvišenom Gospodaru. Pored Allaha, dž.š., činiti ibadet još nekome ili nečemu – drvetu, kamenu, Suncu, zvijezdama, Mjesecu, poslaniku, šejhu i slično. To je najgora vrsta širka na koju nas Uzvišeni Allah upozorava u ajetima. Jedan od tih ajeta je: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” (Nisa’, 48) Onaj ko pridružuje Allahu, dž.š., sudruga i umre u tom stanju, zasigurno će biti od stanovnika Džehennema. Onaj ko umre kao vjernik, vjerujući da je Allah, dž.š., jedini Bog, čak i ako bude kažnjen za grijehe koje je činio, na kraju će ući u Džennet. Svi poslanici od Adema, a.s., pa sve do Nuha, a.s., njihovi varisi (nasljednici) i dobri potomci, svoje živote su proveli u borbi protiv širka.

Još od Adema, a.s., ljudi su neke od njegovih potomaka kao što su Vedd, Suva, Jegus, Jeuk i Jesr, nakon njihove smrti uzdizali i pripisivali im božanska svojstva. Napravili su kipove, nadjenuli im njihova imena i klanjali im se. Klanjanje tim kipovima trajalo je sve do dolaska Nuha, a.s. O tome nam govori Časni Kur’an: “I govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte.” (Nuh, 23) Kada se desio veliki potop u vrijeme Nuha, a.s., kipovi su zatrpani pijeskom i izgubljeni. Međutim, nakon nekog vremena ljudi su ih ponovo pronašli i izvadili. To je trajalo sve do vremena posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji se, kao i svi njegovi prethodnici, borio protiv širka koji su generacije nasljeđivale kao loš miraz. Širk u djelima; samopokazivanje prilikom činjenja djela. Allah, dž.š., kaže: “Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (Kehf, 110) Uzvišeni Gospodar nas ajetom upozorava da ne činimo djela da bismo se pokazivali drugima.

Sihr (vradžbina)

Jedan od grijeha koji upropaštavaju čovjeka jeste i sihr ili vradžbina. Pravljenje sihra i traženje rješenja na taj način, ukazuje na slabost imana, štaviše, može da odvede i u kufr. Jer, sihr je nastojanje da se stvori nešto čega nema, ili da se spriječi nešto što će se desiti. A Uzvišeni Allah je jedini Stvoritelj i jedino On upravlja kaderom. Govoreći o sihru, učenjaci naglašavaju jasnu vezu između sihra i kufra (nevjerstvo). U Časnom Kur’anu stoji: “I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini (…)” (Bekara, 102) Šejtan ljude navodi na sihr, kako bi ih naveo na kufr. Međutim, većina ljudi to smatra bezazlenim ili običnim grijehom. Ne znaju da je to djelo koje vodi ravno u kufr. Sihr je u osnovi pitanje koje se tiče imana i i’tikada. Oni koji nemaju pouzdanja u Uzvišenog Allaha, čiji je iman slab i koji nemaju sabura, pribjegavaju sihru. I mnoge riječi koje pri tome izgovaraju vode ih u nevjerstvo. Činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sihr spomenuo odmah nakon širka govori da je to djelo veoma blisko kufru. U jednom hadisu se prenosi da je rekao: “Tri skupine ljudi neće ući u Džennet; notorni alkoholičari, oni koji prekidaju rodbinske veze i oni koji vjeruju sihirbazima.” (Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/399)

Ubistvo

Jedan od grijeha koji vode čovjeka u propast jeste i ubistvo. Uzvišeni Allah kaže: “Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati. Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.” (Nisa’, 93) Ubijanje se zabranjuje u mnogim ajetima. U jednom ajetu je rečeno da je ubistvo jednog čovjeka jednako ubistvu svih ljudi, kao i to da je spas jednog čovjeka jednak spasenju svih ljudi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada se dva muslimana sukobe sabljama, u vatru će ući i ubica i ubijeni.” Plemeniti ashabi, r.anhum, upitaše: “O Allahov Poslaniče, jasno nam je zašto ubica, ali zašto ubijeni?” “Zato jer je i on imao namjeru da ubije svoga brata.”, odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s. (Buhari, Iman, 22) U drugom hadisu se prenosi da je rekao: “Ubistvo vjernika je kod Uzvišenog Allaha veće od nestanka cijelog dunjaluka.” (Nesai, Tahrimu ‘d-dem, 2)

Jedenje imetka jetima

Jedan od grijeha koji čovjeku donose propast je jedenje imetka jetima. U Časnom Kur’anu Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.” (Nisa’, 10) Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Uzvišeni Allah će neke ljude proživjeti sa vatrom u ustima.” “Ko su oni, o Allahov Poslaniče?”, upitao je neko. “Zar nisi čuo da je Uzvišeni Allah rekao: ‘Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu vatru (ono što će ih u vatru dovesti) i oni će u ognju gorjeti’ (Nisa’, 10)?”, odgovorio je Allahov Poslanik, s.a.v.s. (Ibn Hibban, Es-Sahih, br. 5566; Ebu Ja’la, El-Musned, br. 7440) Imam Suddi, rah., kaže: “Oni koji bez ikakvog prava jedu imetke siročadi, na Sudnjem danu će biti proživljeni tako što će im izlaziti vatra iz usta, ušiju i nosa. Ko god ih vidi, znat će da su oni jeli imetak siročadi.” Ko se pobrine za jetima, u Džennetu će biti sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. U vezi s tim, prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike podigao svoju ruku, sastavio kažiprst i srednji prst i rekao: “Ja i onaj ko se pobrine za jetima, u Džennetu ćemo biti ovako blizu.” (Muslim, Kitabu ‘z-zuhd, 44) Kamata Kamata je također jedan od grijeha koji čovjeka vode u propast. Uzvišeni Allah je rekao: “Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (Bekara, 275) Također, upozorio nas je na loš kraj onih koji jedu kamatu: “Oni koji se kamatom bave dići će se (iz mezara) kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio (…)” (Bekara, 275) Ako će na taj način ustati iz kabura, kakvo će onda biti njihovo stanje poslije? Oni neće biti proživljeni kao drugi ljudi. Dok budu pokušavali da ustanu, neprestano će posrtati i padati. Jer, ono što su jeli učinit će njihove utrobe teškim. Neće poput drugih moći ustati i hodati. Imam Katade, rah., kaže: “Oni koji budu jeli kamatu, na Sudnjem danu biće kao omamljeni. To će biti znak da su jeli kamatu. I drugi će ih po tome prepoznavati.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Četiri su skupine ljudi, koji ako ne učine tevbu, Allah, dž.š., ih neće uvesti u Džennet i neće im dati da osjete džennetske blagodati. To su notorni alkoholičari, oni koji jedu kamatu, oni koji jedu imetak siročadi, i oni koji su nepokorni roditeljima.” (Sujuti, Džamiu ‘s-Sagir, br. 928)

Bijeg sa bojnog polja

Jedan od grijeha koji upropaštavaju roba jeste i bijeg sa bojnog polja. Uzvišeni Gospodar kaže: “Onaj ko im (nevjernicima) tada leđa okrene – osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovo bori ili drugoj četi pristupi – vratit će se natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište njegovo biće Džehennem, a užasno je on prebivalište.” (Anfal, 16)

Potvora čestite žene muslimanke

Potvora čestite žene muslimanke je također grijeh koji donosi propast. U Časnoj Knjizi Allah, dž.š., kaže: “One koji okrive poštene žene a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udaraca biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi.” (Nur, 4) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko lažno okrivi robinju za blud, na Sudnjem danu nad njim će se sprovesti kazna određena Časnim Kur’anom (hadd).” (Buhari, Hudud, 45) U suri Nur je objavljeno jedanaest ajeta u vezi sa potvorom koju su munafici bacili na našu majku hazreti Aišu, r.anha (Nur, 11-21). Time je svima jasno dato na znanje da potvora nije bezazlen grijeh, i da za takvo djelo sljeduje kazna i na ovom i na budućem svijetu. Spas od velikih grijeha U Časnim ajetima i hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., naglašeno je da se rob treba pokajati za grijehe. Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., stalno nas podstiču na tevbu.

Čak i onda kada rob pređe svaku granicu u griješenju, ne treba gubiti nadu u Allahovu milost, nego se treba pokajati i okrenuti se Uzvišenom Gospodaru. Allah, dž.š., kaže: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Zumer, 53) U posljednja dva ajeta sure Bekare, koja je preporučeno učiti svaki dan, nalazi se sljedeća dova: “(Gospodaru naš) pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas (…)” (Bekara, 286) Allah, dž.š., nam kao divan primjer navodi Ibrahima, a.s., hvaleći njegova djela, vjeru, iman i dovu. Jedna od dova koje je on, a.s., činio je dova koju svakodnevno učimo na namazu: “Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun.” (Ibrahim, 41)

VELIKI GRIJESI

Imam hafiz Zehebi, rah., u djelu “Kitabu ‘l-kebair” velike grijehe spominje sljedećim redoslijedom:

širk ili pridruživanje sudruga Allahu, dž.š.

ubistvo

sihr

napuštanje namaza

nedavanje zekata

napuštanje posta mjeseca ramazana bez opravdanog razloga

neobavljanje hadža u situaciji kada postoje uslovi da se obavi

nepokornost roditeljima

prekidanje rodbinskih veza

blud

stupanje u istospolni odnos

kamata

jedenje imetka siročeta; nanošenje zuluma siročetu

pripisivanje Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., riječi koje nisu rekli

bijeg sa bojnog polja

zulum vladara nad podanicima

kibur (oholost), samohvalisanje, uznositost, samodopadljivost

lažno svjedočenje

konzumiranje alkohola

kocka

potvaranje za blud čestite žene muslimanke

otuđivanje javne imovine

krađa

razbojništvo

lažno zaklinjanje

tlačenje

iznuđivanje imovine

jedenje harama

samoubistvo

laganje

nepravedno postupanje vladara i upravitelja

uzimanje mita

oponašanje suprotnog spola

ravnodušnost glede nečasnog i bestidnog ponašanja supruge, te potpuni izostanak ljubomore

sklapanje fiktivnog braka nakon trećeg razvoda s mužem, s ciljem ponovne udaje za bivšeg muža; odobravanje takvog postupka žene

nemar u pogledu čuvanja od mokraće prilikom obavljanja fizioloških potreba

rijaluk (dvoličnost)

stjecanje vjerskog znanja radi dunjaluka i skrivanje istog

izdaja

prigovaranje dobročinstva

nevjerovanje u kader

prisluškivanje tuđih riječi i istraživanje tajni

prenošenje riječi

proklinjanje

iznevjera date riječi

vjerovanje prorocima i astrolozima

suprotstavljanje supruge mužu

crtanje slika na odjeći, zidu ili nekoj drugoj podlozi

naricanje, udaranje po licu, te čupanje kose i odjeće (u trenucima nevolje)

prelaženje granica u zlu (bagj)

konzumiranje strvi, krvi i svinjskog mesa

činjenje nepravde (slabima, supruzi, slugama/ radnicima, životinjama)

uznemiravanje muslimana, psovanje

uznemiravanje Allahovih, dž.š., dostova i gajenje neprijateljstva prema njima

puštanje ogrtača i odjeće da se vuku po zemlji iz oholosti (ranije se takvo postupanje smatralo znakom prestiža ili bogatstva)

oblačenje svile i nošenje zlatnog nakita (za muškarce)

bježanje roba od vlasnika

klanje kurbana u ime nekoga mimo Allaha, dž.š.

svjesno pripisivanje porijekla nekome drugom umjesto vlastitom ocu

stupanje u borbu i sukob zastupajući nepravdu, gajenje neprijateljstva

sprječavanje ljudi da se koriste vodom

lažno mjerenje i zakidanje na vagi

sigurnost od Allahove kazne

napuštanje džemata, te klanjanje samostalno kući bez valjanog opravdanja (za muškarce)

uzimanje u naviku neopravdanog izostavljanja džume namaza

iskrivljivanje oporuke

spletkarenje i varanje

špijuniranje muslimana i prenošenje drugima njihovih tajni

psovanje ashaba, r.anhum, i ružan govor o njima.

Časopis Semerkand