Thursday, February 22, 2024
MURŠIDPOČETNATEKSTOVITEMETESAVVUF

Varisi (nasljednici) Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Veliki učenjak hadisa i fikha Ebu Bekr Adžurri, rah., u djelu “Ahlaku ‘l-ulema” kazuje: “Kada bi se skupina ljudi kretala u crnoj noći, pa im Uzvišeni Allah dao nekoliko svjetiljki, bili bi sigurni od padanja u provaliju i napada divljih životinja. Učenjak je svjetiljka, za pojedinca i za skupinu. Pomoću učenjakā, ljudi iz mraka izlaze na svjetlo i hode Pravim putem.”

Uzvišeni Allah je poslanike, a.s., učinio vodičima ljudi. A istinski učenjaci su varisi tj. nasljednici poslanikā, a.s., koji nastavljaju njihov put.

U Časnom Kur’anu su spomenute priče o nekolicini Allahovih poslanika, a.s. Te priče čine čak trećinu Kur’ana. Iz njih saznajemo o životima poslanika i njihovoj misiji, koja je obilovala mukama i teškoćama. Vidimo kako su, unatoč svemu, uspijevali očuvati spokoj duše; u svakom stanju, utočište su našli kod Gospodara, i nikada nisu odustali.

Iskušenja i teškoće poslanikā, a.s.

Hazreti Adem, Nuh, Ibrahim i Ejub, a.s., su bili iskušani djecom, imetkom i narodom kojem su poslani. Jusuf, a.s., je bio bačen u bunar. Još u ranom djetinjstvu udaljen je od svoje porodice i suočen sa mnogim teškoćama. Na kraju je zatočen u tamnicu.

Musa, a.s., je kao beba pretrpio zulum faraona. Odvojen je od svoje majke. A kao mladić je doživio mnoge nedaće i bio prisiljen da napusti rodni kraj. Borio se protiv faraona i njegovih ljudi. Zatim, doživio je izdaju od svoga naroda kojeg je štitio od faraona. Kada je trebao ući u Bejtu ‘l-makdis, ostavili su ga rekavši: “(…) Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!” (Ma’ide, 24)

Hazreti Salih, Hud i Šuajb, a.s., su narod pozvali vjeri u jedinog Boga, i naišli na veliki otpor i pobunu. Svakome od njih prijetili su riječima: “Ako ne odustaneš od svog posla, zasigurno ćemo te ubiti!” Lut, a.s., je također bio na mukama sa svojim sunarodnjacima koji su činili djela gora od životinja. Čak je i žena njegova bila na strani grješnika. Nuh, a.s., je 950 godina narod pozivao vjeri. Na kraju je iskušan rođenim sinom. Časni Kur’an nam također govori i o stanju alima i vjernika među prijašnjim narodima, i teškoćama koje su podnosili. Jedan od njih je bio i Habib-i Nedžar. Borio se da zalutalom narodu ukaže na Istinu i na tom putu je pao kao šehid.

Ashabu ‘l-Uhdud i ashabu ‘l-Kehf su bile skupine iskrenih vjernika koji su naspram zuluma ostali dosljedni svom imanu, iako su za to platili veliku cijenu. Ashabu ‘l-Uhdud su bili vjernici koji su bacani u vatru, a sa čijih se usana pri tome čula samo jedna dova, koju nam Časni Kur’an predočava kao primjer: “(…) Gospodaru naš daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!” (A’raf, 126)

Velika požrtvovanost plemenitih ashaba, r.anhum

Život Allahova Miljenika, s.a.v.s., poslanog kao milost svjetovima je bio prepun muka i teškoća. Sam je o tome rekao: “Na Allahovom putu sam iskusio teškoće koje nisu date nikome prije mene…” (Tirmizi, Kijamet, 34/2472)

Jedan od velikih arifa, je Poslanikovo, s.a.v.s., stanje naspram nedaća, opisao ovako: “Iako je njegova duša mnogo patila, osmijeh sa njegova mubarek lica nije nestajao. Niko ga nikada nije vidio smrknutog ni mrzovoljnog. Jer, njegovo srce je uvijek bilo sa Allahom, dž.š., radosno i spokojno zbog toga. Osmijeh na njegovom licu je oslikavao ljepotu islama.”

Poziv u vjeru u Mekki je trajao 13 godina i za to vrijeme su muslimani bili izloženi raznim mukama i teškoćama. Najzad su bili primorani da napuste svoj rodni kraj. Prvo su učinili hidžru u Abesiniju, a zatim u Medinu.

Zulum mekkanskih mušrika (mnogobošci) se nastavio i nakon hidžre, s tim da su im se prid­ružili i jevreji, munafici (licemjeri) i druga nevjernička plemena. Ratovi, spletke i prevare jevreja i munafika, gubitak života plemenitih ashaba na putu pozivanja Istini, samo su dio onoga što su podnosili vjernici.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je uporedo sa poslaničkom misijom, odgajao ashabe da bi i sami mogli obavljati misiju pozivanja vjeri. Jedan od njih je bio Mus’ab bin Umejr, r.a. On je još kao mladić, odmah nakon prisege na Akabi, poslan u Medinu da poziva ljude islamu.

Nakon oslobođenja Mekke, mnogi ashabi, r.anhum, su dobili zaduženja i bili poslani u razna mjesta kao izaslanici ili namjesnici, prvenstveno da bi ljude upoznali sa istinskom vjerom. Trud i zalaganje plemenitih ashaba, r.anhum, odlučnost, hrabrost i sabur koji su pokazali na tom putu, primjer je i svjetlo koje četrnaest stoljeća pokazuje put alimima na putu pozivanja Istini.

Tabi’ini odgojeni u društvu plemenitih ashaba, r.anhum, velikom su brzinom prenijeli vjeru na šire prostore. U vrijeme hazreti Omera, r.a., komisija za iršad od 12 000 osoba je poslana u Palestinu. Poduka Kur’anu, itikadu i ilmihalu, te širenje islamskog ahlaka, su pokazatelji veličine duhovnih osvajanja koja su uslijedila nakon teritorijalnih oslobađanja zemalja.

Ashabi, r.anhum, koje je hazreti Omer, r.a., za vrijeme svog hilafeta slao u udaljena mjesta, za veoma kratko vrijeme iza sebe su ostavili alime spremne da nastave činiti iršad. Potpunim slijeđenjem Časnog Kur’ana i Sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., i prenošenjem znanja koje su usvojili od plemenitih ashaba, r.anhum, oni su bili vodiči na Allahovom putu. Istovremeno su se suprotstavljali fitnama (smutnje) i trendovima prilagođavanja islama dunjalučkim željama i prohtjevima.

Žrtve podnesene na putu stjecanja znanja

Iako većina teškoća koje su podnosili alimi na putu stjecanja i širenja znanja nije zabilježena u knjigama, ono što nalazimo u historijskim djelima dovoljno je da shvatimo kolika je bila njihova žrtva. Ako uzmemo u obzir tadašnje uslove, višednevna putovanja, pisanje djela, podučavanje učenika, možemo pretpostaviti teškoće sa kojima su se suočavali.

Stjecanje znanja zahtijeva veliki sabur. To važi za svaki period. Onaj ko traži znanje, dunjalučke želje mora ostaviti po strani, mora prigrliti skromnost i pripremiti se za dugo i mukotrpno putovanje. U mnogim djelima, zabilježene su predaje o alimima čiji je obrok bio suh hljeb umočen u rijeku pokraj koje bi sjeli da se odmore. Jedan od njih je iz Andaluzije doputovao u Bagdad, kako bi od Imama Ahmeda b. Hanbela, rah., čuo hadis, međutim, kada je stigao, saznao je da je Imam u kućnom pritvoru. Tada se prerušio u prosjaka, i neopaženo svako jutro dolazio na njegova vrata i slušao po jedan hadis. Imam Šafija, rah., je ono što bi slušao na predavanjima, zapisivao na ruku i ponavljao, jer nije imamo papira.

Imam-i Azam, rah., je podučavao učenike i istovremeno ih pomagao materijalno. Imam Buhari, rah., je prelazio desetine hiljada kilometara kako bi čuo hadis. Svi cijenjeni alimi islamskog svijeta od čijih djela se i danas okorištavamo, podnosili su velike muke na putu stjecanja znanja. Suprotstavljali su se fitnama svoga vremena, činili hidžru, bili zatvarani u tamnice, a neki od njih su i živote dali na tom putu. Imam-i Azam, rah., je preselio na Ahiret dok je bio u zatvoru. Tada je imao sedamdeset godina. Oni nikada nisu pognuli glavu pred zulumom niti su bili sebeb (povod) fitne i nereda. Svim svojim postupcima i stanjima bili su primjer i svjetlo drugim ljudima.

Vođa koji je razdvojio Istinu od zablude

U historiji islama fitne nisu izostale ni u prvom periodu širenja vjere. Učenjaci su bili ti koji su svojom odlučnošću i ispravnošću razdvajali istinu od neistine. U vrijeme pojave mutezila, Hasan el-Basri, rah., je jednom rečenicom pobio njihove stavove. Nakon što su se fitne umnožile, Imam-i Azam, rah., je napisao djelo “El-Fikhu ‘l-ekber”, kako bi se sačuvalo ispravno vjerovanje i jedinstvo ummeta. Iza sebe je ostavio i djelo “El-Vasijje” u kojem svojim jezikom pojašnjava osnove islamskog vjerovanja. Imam Šafija, Imam Ahmed b. Han­bel, Imam Buhari, Imam Muslim i drugi – Allah bio zadovoljan njima – podnijeli su velike muke kako bi sačuvali vjeru čistu od ubacivanja iskrivljenih stavova mutezila.

Imam Ebu ‘l-Hasan Eš’ari, rah., se suprotstavljao mutezilama unatoč brojnim prijetnjama, i bio je svjetiljka mu’minima, kako u svom vremenu tako i generacijama koje su došle poslije. Imam Serahsi, rah., jedan od velikih učenjaka hanefijskog mezheba, iako je bio zatvoren u ćeliju koja nije imala ništa osim tijesnih zidova, nastavio je podučavati učenike, i tu je napisao djelo “El-Mubsut”, sastavljeno od preko trideset tomova.

Činjenica da su islamski učenjaci čak i u pritvoru zaboravljali na svoje stanje, te bili zaokupljeni znanjem i naukom i ostavili iza sebe djela kojima se muslimani koriste već stoljećima, govori o tome kolika je bila njihova žrtva i zalaganje.

Navedeni događaji nisu izuzeci. U koji god da period pogledamo, vidjećemo da su priče iz života učenjaka zapravo priče o požrtvovanosti, hrabrosti i istrajnosti.

Ko je bajraktar islama?

Već četrnaest stoljeća, na koje god je prostore ušla islamska oslobodilačka vojska, zastavu islama su nosili alimi i Allahovi dobri robovi. Oni su bili vesila (sredstvo) milionima ljudi da spoznaju vjeru i postanu muslimani. U predajama se prenosi da su Ahmed Džami Nameki, k.s., poznat kao Mevlana Horosana i Ahmed Jasevi, k.s., na predjelima Turkistana preko četiri stotine godina bili sebeb širenja islama. Stotine hiljada ljudi su zahvaljujući njima postali muslimani.

U borbi protiv Mongola, desetine hiljada alima su pali kao šehidi. U knjigama su zabilježeni događaji koji svjedoče o njihovom trudu i zalaganju. Jedan od historijskih primjera je derviš koji je za vrijeme svog putovanja, omilio vjeru unuku Džengiz-hana, Berke-hanu i bio vesila njegovog prelaska na islam. Nakon toga se Berke-han suprotstavio Hulagi, zloglasnom vladaru Mongola, također unuku Džengiz-hana, porazio ga potpuno sam i osujetio njihov dalji napredak.

Širenje znanja u jednoj zajednici nalikuje na fabriku svjetiljki. Svaki novi alim je svjetlo za pojedinca i za cijelu zajednicu, kako svojim životom tako i znanjem koje širi.

One članove društva koji zbog svoje problematičnosti ostaju otporni na sve vrste pokušaja da se dovedu u red, mogu odgojiti jedino istinski alimi. Oni ih dovode u stanje u kojem postaju korisni kako za sebe tako i za društvo. Isto tako, samo istinski učenjaci se mogu suprotstaviti iskrivljenim otrovnim vjerovanjima, i preduzeti sve potrebne mjere da društvo bude sačuvano od njih.

Znanje je jezik hakikata, a alim je govornik. Tamo gdje je znanje cijenjeno, gdje učenjaci mogu slobodno izvršavati misiju iršada, vlada duhovni i materijalni spokoj, te bratstvo i zajedništvo.

 

Časopis Semerkand

Semerkand