Uzvišeni Allah je lijep i voli ljepotu
Na ovaj svijet ljudi dolaze kao bića koja osjećaju potrebu za nekim osloncem i podrškom, i sve do smrti su u raznim potrebama. Te potrebe su, međutim, ili stvarne potrebe ili su to samo beskonačni nefsanski prohtjevi i želje. Čovjek u prolaznoj dunjalučkoj musafirhani treba da se strpljivo i uz lijep i pozitivan nijet trudi da ispuni samo one, stvarne potrebe, kako ne bi izgubio svoj osnovni cilj i kako ne bi postao zatočenik nefsa.
Ako na takav način, ispravno razmisli o tom svome stalnom stanju potrebe, spoznaja činjenice da je rob Stvoritelja svjetova donijet će mu veliko zadovoljstvo i sreću. Vjernik koji se trudi da iskoristi svaki trenutak i pretvori ga u dobro, posjeduje odliku na kojoj se može samo pozavidjeti.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kako li je samo lijepo stanje vjernika! Uvijek je na dobitku, a takvo stanje nije dato nikome, osim vjerniku. Ako ga zadesi nešto lijepo, zahvali se Allahu i tako postigne dobro, a ako zapadne u nekakvu nedaću strpi se, i opet mu bude dobro.” (Muslim, “Zuhd”, 64)
I blagodati i potrebe su nepresušna riznica za vjernika. Stanje potrebe je prilika da se u svakome trenutku usmjerava i okreće ka Gospodaru svjetova, da Mu iskazuje zahvalnost i poniznost, da bude strpljiv na iskušenjima i zadovoljan odredbom. A blagodati, koje mu olakšavaju život, su sredstva koja mu omogućavaju da čini ibadet i bude u pokornosti, te da postigne svijest istinskog robovanja uz zahvalnost i dijeljenje na Allahovom, dž.š., putu.
Zajedno s dobrima
Jedno od sredstava koje vodi dobru jeste druženje s dobrima, redovno posjećivanje njihovih skupova i traženje pomoći i savjeta od njih, onda kada je potrebno. U tome je smislu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Svoje potrebe rješavajte kod onih koji su prijatna lica i lijepog ahlaka.” (Ibn Ebi Dunja, str. 57; Ebu Ja’la, “El-Musned”, 8/199; Hejtemi, “Medžeme’u’zevaid”, 8/195) “Allah je lijep, i voli ljepotu.” (Muslim, “Sahih”, 1/93) Imam Kelabazi, rah., je u komentaru hadisa zabilježio sljedeće: “Pod prijatnim licem se misli na osobu nasmijana lica koja svojim prijatnim manirima privlači pažnju drugih, te koja ostavlja pozitivan dojam. Čovjekova nutrina se reflektuje na njegovoj vanjštini. Ljepota lica i izgleda su od ljepote ahlaka. Onoga ko saosjeća sa drugim ljudima u njihovoj boli i biva povod njihovoj radosti, takvo njegovo postupanje će proljepšati. Ljepota u dva navedena hadisa izražena je s dva različita pojma. U prvom hadisu izražena je pojmom husn, iz kojeg su derivirane riječi ihsan (dobročinstvo) i mehasin (pohvalne i lijepe stvari), a u drugom pojmovima džemil i džemal. Oba se ta pojma koriste u značenju ljepote. Ukratko, lijepo se definiše kao ono što je prijatno oku i uhu, što na ljude ostavlja pozitivan dojam i budi divljenje.
Šta je ljepota kod čovjeka?
U hadisu se za ljepotu čovjeka koristi pojam husn, dok se za Allahovu, dž.š., ljepotu koriste pojmovi džemil i džemal. Ljepota koja se pripisuje čovjeku u tom smislu, može podleći svakoj vrsti procjene, zato što se radi o nečemu opažljivom. Međutim, o Allahovoj, dž.š., ljepoti se ne može govoriti na spomenuti način. Njegova ljepota je iznad svake percepcije i opažaja. To je ljepota u apsolutnome smislu, prilična Njegovome Zatu i nema ničega što bi joj pariralo u njenoj savršenosti. Oni čija su srca prostrana su također i široke ruke. Dobre i pohvalne karakterne osobine, kao što su stid, edeb, požrtvovanost za druge su osobine velikana. Takvi ne mogu bezosjećajno stajati naspram onih koji su u potrebi. Ne sustežu se da izađu u susret bilo kojoj potrebi. Znaju da je svaki trenutak sredstvo kojim se može postići zadovoljstvo Allaha, dž.š., i to cijene. Oni čekaju svaku priliku kako bi umnožili svoja dobra djela i velikodušno dijele ono što posjeduju. Oni su ti kojima se ahlak reflektuje na licima i koji se stide da okrenu leđa onima koji imaju neku potrebu. Škrtost dolazi od uskogrudnosti. Onaj čije je srce stisnuto, stisnuta je i njegova ruka. Takvi bivaju uznemireni kada se od njih nešto zatraži. Egoistični su i vlastita sreća im je uvijek u prvom planu. I da posjeduju višak, ne bi dali onima koji su potrebi, nego bi to krili za svoje eventualne potrebe. Oni koji su svoj ahlak ukrasili osobinom usrećivanja drugih, hitaju u susret njihovim potrebama i u tome osjećaju slast. Nasmijanih lica iskazuju ljubaznost, blagonaklonost i ljubav prema ljudima koji ih okružuju. Zbog toga se u hadisu kaže da su oni posjednici lijepog ahlaka i nagovještava se da će oni koji se u potrebi budu njima obraćali, postići dobro, te da je dobro u posjećivanju njihovih sijela, zato što oni shvataju onoga koji se nalazi u teškome stanju.
U društvu onih koji su prijatnih lica
Iz hadisa se može zaključiti i sljedeće. Naime, jedna od poruka hadisa: “Svoje potrebe rješavajte kod onih koji su prijatna lica i lijepog ahlaka.”, mogla bi biti i sljedeća: “Budite s dobrim i finim ljudima, i onda kada ste s njima, svoje želje i potrebe izložite pred Uzvišenog Allaha, pa da one budu podmirene i ispunjene. Oni koji se druže s dobrima, usvajaju njihov ahlak. Povrh toga, na sijela na kojima se nalaze dobri, Uzvišeni Allah spušta Svoju milost i dobrotu. Zbog toga vi budite s njima, pa da bereketom toga vaše želje budu ispunjene.” Pod prijatnošću lica se zapravo misli na ljepotu ahlaka i prijatan hal. A ljepotu ahlaka i hala imaju oni koji su uljepšali svoj odnos sa Uzvišenim Allahom, tj. oni koji izvršavaju Njegove naredbe i klone se zabrana, a najočitiji utjecaj toga manifestuje se u njihovim odnosima s drugim ljudima. Njihovi odnosi s ljudima su dobri. Oni pokazuju ljubav, poštovanje i solidarnost. Podnose uvrede drugih i dijele s ljudima njihove radosti, te nastoje od njih otkloniti poteškoće. Oni su poput svjetiljke u noći, poput utočišta onima koji su se našli u bezizlaznoj i teškoj situaciji. Njihova sijela i okupljanja su okupljanja zbog zikra. Na njima se ne priča ni o čemu, osim o dobru. Oni koji navrate do njih, ne vraćaju se praznih ruku. Kao da se navedenim izrazom u hadisu ukazuje na ajet: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Tevba, 119) Ajet se može shvatiti kao išaret da se druženje s njima i usvajanje njihovih halova može uzeti kao vesila preko koje će se tražiti ispunjenje potreba od Uzvišenog Allaha. Štaviše, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je sljedećim riječima objasnio predmetnu temu: “Svoju hranu podijelite s dobrima (ebrar).” (Ibn Ebi Dunja, str. 231) Riječ “ebrar” koja se spominje u hadisu označava onog koji želi dobro, koji posjeduje takvaluk, koji je stasao i sazrio, i koji je častan. Hadisom se, dakle, preporučuje da se družimo i da uspostavimo čvrste veze sa onima koji posjeduju takvaluk i koji su dobri i pobožni (salih), te da neprestano budemo s njima. U jednom drugom hadisu stoji: “Budite s onima kojima je data mudrost.” (Taberani, El- Kebir, 22/125) Iz hadisa se može izvući sljedeća zajednička pouka: Druženje s onima koji posjeduju takvaluk i mudrost, te koji su dobri i pobožni (salih), kao i prisustvovanje njihovim skupovima jesu vesile koje dovode do uljepšavanja ahlaka osobe, a što će rezultirati time da Uzvišeni Allah primi dove i da otkloni duhovne i materijalne teškoće i neprilike, ili da ih olakša.
Njegova apsolutna ljepota
“Allah je lijep (džemil) i voli ljepotu (džemal).” Allahova, dž.š., ljepota, koja je izražena pojmom džemil jeste apsolutna ljepota, u pogledu njene suštine i očitovanja, tedžellijata. To je ljepota koja pristaje Njegovom Zatu, a očituje se u savršenosti i kemalatu, i nema joj premca. Jedini izvor ljepote i svega što postoji je On! Sljedstveno tome, ljepota koja se zapaža u stvorenjima jeste metaforička ljepota koja je odraz Njegove ljepote. Potpuni insani (kjamil insani) koji su odgojili nefs i pronašli Hakka, u svemu stvorenom posmatraju tedžellijate i ljepote Uzvišenog Allaha i poput ogledala reflektuju te ljepote u svojim halovima i manirima. Ono što se zapravo očekuje od robova jeste da se ukrase tom ljepotom koja potiče od Uzvišenog Allaha, i da se ona reflektuje i odrazi u njihovim životima. Zbog toga je i rečeno u hadisu: “Allah voli ljepotu.” Što se tiče ljepota koje Uzvišeni Allah voli, misli se na sprovođenje svega onoga što je naredio i čime je zadovoljan, te izbjegavanje svega onoga što je zabranio i čime nije zadovoljan. Na prvo mjesto svih ljepota, dakle, dolazi robovo izvršavanje onoga čime je obavezan, a što se u konačnici i ostvaruje Njegovom dobrotom i milošću, ali je opet u korist roba i nema nikakvog doprinosa niti utjecaja na ljepotu Allaha, dž.š. Uzvišeni Gospodar se lijepo ophodi prema Svojim robovima. Biva zadovoljan onim lijepim i dobrim što urade, i nikada ne propušta da ih nagradi, pa čak i mnogo više od zasluženog. Prašta im grijehe i pogreške i ne opterećuje ih onim što prevazilazi njihove mogućnosti. A što se tiče onoga čime ih je zadužio, u tome im nimalo ne uskraćuje Svoju pomoć.
Uzvišeni Gospodar želi od robova da te ljepote prenesu u svoja ponašanja i manire. On Uzvišeni voli kada se vjernik u neimaštini, bolesti, potrebi i problemima, ponaša kao u izobilju; usmjerava se sebi i traži rješenje, te izlaz i olakšanje očekuje samo od Njega. Onima koji su u potrebi za nečim; onima koji pate od neimaštine i siromaštva; onima koji su uskraćeni za svoje pravo, takvo postupanje je najljepši ukras. Sretni li su oni koji se time ukrase! Allahovo, dž.š., voljenje ljepote je moguće shvatiti i na sljedeći način: Uzvišeni Allah – Stvoritelj stvorenja u najljepšoj formi, Onaj Koji na njihove potrebe odgovara, opet na najljepši način, od stvorenja očekuje isti postupak: da odgovore na potrebe potrebnih i da pronađu izlaz onima koji su u problemima. Takvo postupanje ljudi i njihova solidarnost su od ljepota koje Allah, dž.š., voli. Na samome kraju, iz hadisa bi se dao sažeti sljedeći zaključak: Druženje s dobrima i prisustvovanje njihovim sohbetima zasigurno je jedan od lijepih postupaka koje naređuje, i kojima je zadovoljan Uzvišeni Allah. Čovjek, na taj način, postiže korist, približi se Allahu, dž.š., te u tome pronađe vesilu (sredstvo) posredstvom koje riješi svoje potrebe. Nadati se da će muhabbet koji se gaji prema takvim robovima, te pažnja i hizmet koji im se ukazuju biti vesila koja će rezultirati ispunjenjem želja i podmirivanjem potreba. Neka nam Uzvišeni Gospodar dadne da budemo pored onih Njegovih robova koji u svakome trenu podstiču na dobro, žive ljepote koje On Uzvišeni voli, i druge podstiču da ih žive.
