Uravnoteženost i odmjerenost
Vjerovjesnički sunnet je najbolji primjer na koji se način islam treba shvatati i primjenjivati u praksi. Sunnet, koji je stil života Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predstavlja najbolji primjer kako se treba živjeti, te najbolji primjer za kojim se treba povoditi u svim životnim situacijama. U jednom hadisu koji od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anh, stoji: „Čovjek na početku ibadeta bude u stanju zanosa, jer svaki ibadet ima zanos (žar, ushit), a svaki zanos ima malaksalost (slabost), pa čija malaksalost bude na mom sunnetu, spasio se, a čija malaksalost bude na onome što je mimo toga, propao je”. (Tirmizi, 2453; Ahmed, „El-Musned“, 2/165; Ebu Nu’ajm, „Hil’jetu ‘l-evlija’“, 1/285)
Mada se u citiranome hadisu govori o ibadetima, uzevši u jednom generalnom smislu, čovjek, prilikom činjenja bilo kojeg djela, prilikom obavljanja svakog posla, ima periode u kojima je u stanju zanosa, te periode u kojima nije. U jednom od rivajeta, hadis se navodi na sljedeći način: „Svako djelo ima zanos (žar, ushit), a svaki zanos ima malaksalost (slabost), pa čija malaksalost bude na mom sunnetu, taj se spasio, a čija malaksalost bude na onome što je mimo toga, propao je.“
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je nama najbolji primjer Vjerovjesnički sunnet je najbolji primjer na koji se način islam treba shvatati i primjenjivati u praksi. Sunnet, koji je stil života Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predstavlja najbolji primjer kako se treba živjeti, te najbolji primjer za kojim se treba povoditi u svim životnim situacijama.
Niko ne može dostići ono što je on dostigao na polju približavanja Uzvišenom Allahu, i robovanja Njemu. Unatoč tome, Poslanik milosti, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je svome ummetu da i po pitanju ibadeta budu umjereni. Također, naredio je da uspostave ravnotežu između dunjalučkih i ahiretskih poslova. Citirani hadis-i šerif, naređuje uravnoteženost i zabranjuje preopterećavanje, a naročito kada su u pitanju dobrovoljni, nafila ibadeti. Po pitanju ibadeta, a naročito po pitanju nafila, potrebno je povoditi se za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ne prelaziti granice, ne preopterećavati se, a kako bi se mogao uspostaviti kontinuitet u njima, te istikamet.
Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je primijetio kako neki od njegovih ashaba pretjeruju po pitanju odricanja od dunjaluka, zuhda, te u obavljanju dobrovoljnih ibadeta. Zbog toga ih je pozvao k sebi. Tom prilikom ih je, ali i cijeli ummet, pozvao na umjerenost i sredinu. Inače, kada god osoba krene da obavlja neki posao, uvijek na početku tog posla bude više zagrijana za taj posao. Svaki novi posao, novo auto, novi prijatelj, novo mjesto, novi ibadet, osobi bivaju privlačnijim. Vremenom se osoba na to navikne, te ona privlačnost koju je osjećala prvo vrijeme, nestane i iščezne.
Osoba se prestane intenzivnije zanimati za to. Mi smo se svi u to osvjedočili u toku svog svakodnevnog života. Prvi dani na poslu, mahala u koju se tek preselimo, komšije koje tek upoznamo, mnogo više nam privlače pažnju. No, vremenom se na sve to navikavamo, te polahko gubimo interesovanje koje smo na početku imali. Tako, danas, ihlas, iskrenost, istinoljubivost, tevekkul, poštovanje, teslimijet, ljubav, merhamet, i drugi, njima slični osjećaji i osobine, nisu intenzivni kao u prvo vrijeme islama.
Dvije opasnosti
Hadis-i šerif ukazuje na to da će osoba koja ne bude slijedila sunnet, i bude prelazila granice, dopasti u dvije opasnosti. Kao prvo, takva osoba, na taj način, neće ispuniti cilj djela, te će djelo tako izgubiti svoju ibadetsku dimenziju. Kao drugo, takav način postupanja će biti povod zanemarivanju prava i istine. Čovjek mora da podnosi teškoće radi postizanja du- njalučke i ahiretske sreće, te je zbog toga primoran da se hvata u koštac s raznim faktorima.
Da bi, dakle, čovjek s lahkoćom podnosio sve te teškoće, te kako bi u svojoj nakani uspio, treba da se čvrsto pridržava slijeđenja vjerovjesničkog sunneta, budući da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nalazio u svim situacijama u kojima se može naći čovjek, ili pak njima sličnim. Jedna od najbitnijih odlika koje trebaju krasiti muslimana, jeste to da održava ravnotežu između dunjaluka i ahireta dok se bavi izvršavanjem svojih dužnosti i obaveza. Nikada ne smije da se dovede u takvu situaciju, da mu jedno od toga predstavlja alternativu za ono drugo. Musliman treba da održava ravnotežu između dunjaluka i ahireta, forme i suštine, duše i tijela, razuma i emocija… Musliman treba znati s mjerom i uravnoteženo koristiti svoje vrijeme i mogućnosti kojima raspolaže. Istovremeno, čovjek, kako treba paziti na uravnoteženost, treba paziti i na to da ibadete obavlja skrušeno, jer je skrušenost ključ robovanja i klanjanja Uzvišenom Allahu. Da bi se, dakle, ibadeti mogli obavljati s čežnjom i aškom, potrebno je paziti na umjerenost i uravnoteženost.
Potrebno je koristiti imetak na način na koji je to ispravno, a kako se osoba, kada ostari, ne bi kajala. Situacije koje su povodi izricanja hadisa su nam jako bitni faktori za uzimanje u obzir. Naime, jedna situacija je vezana za Abdullaha b. Amra, radijallahu anhuma. Abdullah b. Amr, radijallahu anh, koji je bio mladić, svakog bi dana napamet proučio Kur’an Časni u cijelosti. Dane bi u postu provodio, a noću bi klanjao noćni namaz. Njegov otac, koji je također bio ashab, bio je jako imućan. Njegov otac, koji je uočio njegovo ponašanje, da zanemaruje svoju porodicu zbog toga što se u potpunosti posvetio ibadetu, odlučio je da ode Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da mu se požali.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga na to pozva i naredi mu da malo umanji ibadete, te da zbog toga ne zanemaruje svoju porodicu. Naredi mu i da ne prelazi granice, te da bude umjeren. Godinama poslije toga, Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma, je ostario. Nije više mogao obavljati dobrovoljne ibadete kao nekada prije. U vezi hadisa koji smo već citirali, Abdullah, radijallahu anh, je rekao: „Kamo sreće da sam na vrijeme poslušao Resululllaha, sallalahu alejhi ve sellem, te da sam prihvatio njegove olakšice i preporuke!“ U jednom sličnom hadisu se govori o jednoj sahabijki, Havli bint Tuvejt, radijallahu anha. Naša majka Aiša, radijallahu anha, prenosi taj hadis: „Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike ušao kod mene, kod mene je bila jedna žena. – Ko je ta žena? – upitao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. – Jedna žena koja noću ne spava – odgovorila sam. Na to reče: – Činite djela koja ste u mogućnosti. Jer, tako mi Allaha, Allahu neće dosaditi dok vama samima ne dosadi, a Allahu su najdraža djela u kojima čovjek ustraje. (Muttefek alejh)
Otežavanje vjere
Islam je vjera koja daje prioritet olakšicama. Otežavati tu vjeru koja se može živjeti veoma lahko, te je na taj način dovoditi u stanje da se ne može praktikovati u životima i živjeti, predstavlja jako veliki problem. Ibadeti nisu cilj, nego su sredstvo. Cilj ibadeta jeste postizanje zadovoljstva Uzvišenog Allaha. To znači, dakle, da se ibadeti obavljaju kako bi se postigli Njegovo zadovoljstvo i Njegova blizina.
Ibadeti se obavljaju jer ih je On Uzvišeni naredio, i zato što su ibadeti put postizanja Njegova zadovoljstva. Stoga, potrebno je paziti na to kako se i na koji način obavljaju. Kako je potrebno paziti na formu, potrebno je paziti i na njihovu suštinu. Svako djelo koje se obavlja iskreno i istrajno, pa čak i ako bilo mnogo je bolje i vrednije od mnogo djela u čijem se obavljanju ne istrajava, i koja se ne obavljaju iskreno. Narušavanje ravnoteže koju je Uzvišeni Allah uspostavio naredio da se održava, bilo u vezi dunjaluka ili ahireta, predstavlja put kojim se zapada u nespokoj, i na kraju, u propast.
