U šta vjerujemo, a šta činimo?
“Onima koji u nevidljivi svijet vjeruju i namaz (potpuno ispravno) obavljaju i udjeljuju dio od onoga što im Mi dajemo.” (Bekara, 3)
Veličanstveni Kur’an pokazuje Pravi put bogobojaznima – onima koji izvršavaju njegove zapovijedi, klone se zabrana i čuvaju sebe od svega što onemogućava odgoj i čišćenje nefsa. On je kjamil muršid ili istinski vodič na Pravome putu. Muttekije (bogobojazni robovi) su oni koji vjeruju u gajb (nevidljivo), koji namaz klanjaju ispravno, tj. klanjaju namaz upotpunjavajući sve namaske dijelove, i od opskrbe koju im je Uzvišeni Gospodar darovao daju zekat i udjeljuju sadaku onima kojima je to potrebno. U navedenom ajetu, Plemeniti Gospodar je spomenuo tri svojstva muttekija, a to su iman, namaz i udjeljivanje.
Šta je iman?
U časnom ajetu, prvo je spomenut iman. No dobro, šta je to iman? Riječ iman je nastala iz korijena “emn”, što znači “biti čvrst, stamen, povjerljiv, imati povjerenja”. Po svojoj definiciji iman predstavlja potvrdu (tasdik). Onaj ko čini tasdik, taj prihvata i potpuno iskreno potvrđuje određenu činjenicu, bez imalo sumnje u njenu istinitost. Tri su vrste potvrđivanja:
• Potvrda srcem. Kada čovjek potvrdi srcem neki propis, pravilo ili onoga ko to iznosi, te prihvati to kao nedvojbenu istinu, to je potvrđivanje ili tasdik srcem.
• Potvrda jezikom. To je izražavanje jezikom onoga za što srcem smatramo da je istina, na način da to drugi čuju.
• Potvrda djelima, ili postupanje po onome što vjerujemo srcem i smatramo da je istina.
Ukoliko potvrda djelima nije u skladu sa potvrdom srcem, onda se radi ili o pretvaranju ili o prisili. Prema Imamu Ebu Hanifi, rah., i velikoj većini onih koji slijede njegovo stanovište osnovu imana čini potvrda srcem. Očitovanje jezikom je imanski šart, osim u slučajevima gdje je izostavljanje tog dijela opravdano, kao što je opasnost po život ili govorna smetnja. Potvrda srcem i očitovanje jezikom zajedno čine iman. I jedno i drugo predstavljaju dijelove imana, iako njihova važnost nije na istom nivou. Potvrda srcem je obavezujuća u svakom trenutku i ne prihvata nikakav izgovor. Predstavlja temeljnu osnovu imana. Ukoliko čovjek odustane od potvrde srcem, dolazi do kufra, da nas Allah, dž.š., sačuva tog stanja. Potvrda i očitovanje jezikom također predstavlja osnovu imana, ali, u situacijama opasnosti po život ili govorne smetnje, prestaje biti obavezujuća. U tom slučaju je dovoljno vjerovanje srcem.
Međutim, ukoliko ne postoji nikakva smetnja, napuštanje očitovanja jezikom također predstavlja kufr. S druge strane, djela koja predstavljaju osnovu islama, kao što je naprimjer namaz, mogu nadomjestiti očitovanje jezikom. Islam nije usmjeren samo na čovjekovu nutrinu. Obuhvata i nutrinu i vanjštinu. U Časnom Kur’anu i Sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., nalazi se mnogo dokaza koji ukazuju na to da iman koji se skriva u srcu i ne očituje na vanjštini, premda za to ne postoji nikakva prepreka, nema nikakvu vrijednost. Dobra djela su plodovi imana, međutim, ona nisu dio imana. Ukoliko bismo vjeru poistovjetili sa drvetom, onda bi iman ili vjerovanje u srcu predstavljao korijen, očitovanje jezikom stablo, a djela grane, listove, behar i plodove. Dobra djela su plodovi imana i njima se približavamo Uzvišenom Allahu. Međutim, kao što se odsijecanjem grana i nerađanjem plodova drvo neće osušiti, isto tako i postojanje imana nije upitno zbog izostanka željenih plodova imana tj. djela. S druge strane ukoliko se stablo odsiječe u potpunosti, u većini slučajeva korijen će se osušiti ili jednostavno neće predstavljati drvo. Isto tako i iman koji ne prati očitovanje jezikom ne predstavlja potpuni iman. Shodno tome, iman u srcu je korijen i predstavlja osnovni temelj vjerovanja, očitovanje jezikom je stablo i ima drugostepenu važnost, a zatim slijede grane, behar i plodovi, koji su željeni rezultat.
Upotpunjavanjem svega navedenog iman dostiže zrelost i potpunost. Jedan od velikih alima posljednjeg vremena, Omer Nasuhi Bilmen, rah., u djelu Veliki islamski ilmihal, u vezi sa imanom kaže: “U lingvističkom smislu iman znači vjerovati u nešto i potvrditi to kao istinito. U teološkoj terminologiji iman predstavlja prihvatanje Allahove vjere srcem i potvrđivanje svega što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dostavio. Iako to predstavlja osnovu imana, ukoliko ne postoji nikakva prepreka, ono što vjerujemo srcem potrebno je da izrazimo i jezikom, izgovarajući kelime-i šehadet. Jer, ako neko uzvjeruje i prihvati srcem ono što je potrebno vjerovati, ukoliko to ne izrazi jezikom, ljudi oko njega neće znati da je musliman. Nakon potvrde srcem i očitovanja jezikom, potrebno je klanjati namaz, postiti i činiti druga djela koja su naređena. Jer, ta djela predstavljaju obavezu. Dobra djela ojačavaju iman, povećavaju nur u srcu, spašavaju čovjeka od vatre i vesila (sredstvo) su do Allahove dobrote i počasti.” Džarullah Muhammed ez-Zemahšeri, rah., u tefsiru spomenutog ajeta, kazuje: “Ako me pitaš šta je sahih (valjan) iman, reći ću: Sahih iman je da srcem vjeruješ u Allaha, dž.š., da jezikom očituješ svoje vjerovanje, i djelima to potvrđuješ. Onaj ko ne vjeruje srcem, čak i ako jezikom izgovara šehadet, taj je munafik (licemjer). Onaj ko ne izgovori šehadet jezikom, taj je nevjernik. A onaj ko ne čini dobra djela je grješnik.”
“Vjeruju u (gajb) nevidljivo”
“Gajb” predstavlja ono što ne možemo obuhvatiti čulima kao što su vid, sluh i slično. Zapravo, gajb prevazilazi granice i čula i razuma. Postoje dvije vrste gajba: • Apsolutni gajb, o kojem ne postoje nikakvi dokazi. To je gajb koji se spominje u ajetu: “U Njega su ključevi svih tajni. Samo ih On zna.” (An’am, 59) • Gajb za koji postoje dokazi i u koji je potrebno vjerovati kao da ga vidimo očima. Vjerovanje u ovu vrstu gajba podrazumijeva vjerovanje u postojanje Allaha, dž.š., Njegove sifate (svojstva), meleke, poslanike, a.s., Objavu, Sudnji dan, polaganje računa, kaznu, nagradu, Džennet i Džehennem. To su istine, hakikat, za koje postoje dokazi i koje predstavljaju gajb spomenut u ajetu. Dakle, oni koji vjeruju u navedeno, vjeruju u gajb ili nevidljivo. Vjerovanje u gajb je najviši stepen imana. U časnom ajetu Uzvišeni Allah, kao prvu osobinu bogobojaznih robova, navodi vjerovanje u gajb.
“Namaz (potpuno ispravno) obavljaju”
Nakon imana, Uzvišeni Allah je spomenuo namaz. U ajetu je upotrijebljen termin “salat”, što znači “namaz, dova, veličanje, učenje Kur’ana, milost i slično”. Međutim, iako obuhvata sva navedena značenja, salat prvenstveno znači namaz, i to je značenje koje ima u ajetu. Dakle, salat je ibadet koji adrži nekoliko međusobno povezanih radnji koje počinju tekbirom a završavaju predavanjem selama. Na kijamu ili stajanju u namazu je kiraet tj. učenje Kur’ana, na sjedenju veličanje Allaha i dova, a na kraju je milost. U ajetu je uz riječ namaz upotrijebljen termin “ikame”, što ne znači samo “klanjanje” namaza, u čemu su sadržane mnoge mudrosti. Riječ “ikame” znači “podignuti i uspraviti, ispraviti, srediti, dati vrijednost, istrajavati, paziti”. Antonim riječi “ikame” jeste riječ “kuud”, što znači “ostati sjediti, pokazati lijenost u nečemu”. Ako razmislimo o riječi “ikame” u značenju “uspraviti” ili “ispraviti”, ne možemo a da se ne sjetimo hadisa u kojem se kaže da je namaz stub vjere. (Tirmizi, Iman, 8). To je hadis u kojem je vjera opisana kao jedna građevina gdje namaz predstavlja stub, a iman temelj te građevine. Hadis nam, dakle, kazuje da će naša vjera biti stabilna i čvrsta onoliko koliko bude stabilan naš namaz. Drugo značenje termina “ikame”, kada se koristi u konstrukciji sa namazom, jeste “obavljanje namaza ispunjavajući i upotpunjavajući sve namaske ruknove”. U arapskom jeziku termin “ikame” se također upotrebljava za radnju ispravljanja neke stvari koja je kriva, što znači da je namaz nešto u čemu je potrebno ispraviti sve nepravilnosti. Dakle, namazu je potrebno posvetiti potrebnu pažnju po pitanju upotpunjavanja farzova i sunneta, ali i unutrašnje dimenzije koja zahtijeva prisustvo srca i skrušenost. U suprotnom, osoba će se ubrajati među one koji su nemarni spram namaza. U Časnom Kur’anu, kada Uzvišeni Allah hvali one koji klanjaju namaz, kaže da su to oni koji namazu poklanjaju iznimnu pažnju. Pa tako u spomenutom ajetu kaže: “Onima koji u nevidljivi svijet vjeruju i namaz (potpuno ispravno) obavljaju (…)” S druge strane, za one koji su nemarni spram namaza, Gospodar svjetova upotrebljava izraz “klanjaju namaz”, pa tako u suri Ma’un, kaže: “A teško onima koji, kada namaz obavljaju (klanjaju namaz), namaz svoj kako treba ne izvršavaju.” (Ma’un, 4-5) Kao što se može vidjeti, u drugom ajetu nije upotrijebljen termin ikame; nije rečeno teško onima koji klanjaju namaz potpuno ispravno.
U tefsiru “Ruhu ‘l-bejan” navodi se slučaj sa Hatemom Esamom, k.s., kojeg je Asim b. Jusuf, k.s., upitao: “Uspijevaš li lijepo klanjati namaz?”, pa je on odgovorio: “Da.” Zatim ga je Asim b. Jusuf, k.s., upitao: “Kako?”, a on mu je ovako kazao: “Kada se približi vrijeme namaza, promijenim abdest pazeći pri tome na svaki sunnet. Zatim dođem na mjesto gdje ću klanjati namaz i pričekam da mi se smire svi organi. Potom zamislim Kabu između svojih obrva, mekam Ibrahimov u predjelu prsa, i pomislim kako stojim pred Allahom Koji zna sve što je u mom srcu. I kao da stojim na Sirat-ćupriji, Džennet mi je sa desne, Džehennem sa lijeve strane, a melek smrti stoji iza mene. U tom trenutku pomislim da je to posljednji namaz koji ću klanjati. Potom donesem tekbir sa ihsanom (kao da vidim Gospodara), razmišljam o ajetima koje učim i skrušeno se spuštam na ruku i na sedždu. Upotpunim sjedenje i predam selam u skladu sa sunnetom. Nakon namaza, u stanju između straha i nade, dajem riječ da ću istrajati u obavljanju namaza na takav način.” Čuvši to Asim, k.s., upita: “O Hateme! Je li tvoj namaz baš takav?” “Da.”, odgovori Hatem Esam, k.s., “Trideset godina tako klanjam.” Asim b. Jusuf, k.s., mu tada, plačući, reče: “Ja nikada nisam tako klanjao niti jedan namaz.” U ovom tekstu nije moguće nabrojati sve materijalne i duhovne vrijednosti i koristi namaza, međutim, reći ćemo sljedeće: Pet dnevnih namaza naređeno je u noći mi’radža. Mi’radž je nešto najvrjednije što čovjek može doživjeti za svog dunjalučkog života, najviši stepen. A namaz je najljepše stanje robovanja, najvrjedniji ibadet. Vrijeme provedeno u namazu je najvrjednije vrijeme. U namazu je skriven dio Poslanikove, s.a.v.s., radosti pri susretu sa Gospodarom u noći Mi’radža.
“Udjeljuju dio od onoga što im Mi dajemo”
Muttekije ili bogobojazni robovi ne ostaju samo na imanu i ispravnom klanjanju namaza. Od materijalne, pa i od duhovne opskrbe koja im je darovana, udjeljuju drugima. Troše na Allahovom putu. Dijeljenje spomenuto u ajetu može biti obavezno i dobrovoljno. Udjeljivanje je jedno od najvrjednijih djela, koje roba približava Allahu, dž.š. U tom djelu su sadržane mnoge ovosvjetske koristi i mudrosti. U časnom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Dobročinstva čuvaju roba od loših stanja. Tajna sadaka gasi Allahovu srdžbu. Čuvanje rodbinskih veza donosi bereket u čovjekov život.” (Taberani, El-Kebir, br. 8014; Hejsemi, Zevaid, 39115) Riječ “rizk: opskrba” spomenuta u ajetu, nosi značenja “zadovoljstvo” i “udio”. Shodno tome, opskrba je ono što Uzvišeni Allah daruje robu kako bi se rob okoristio i bio zadovoljan. Dakle, opskrba je sve ono od čega čovjek ima koristi, kao što su jelo, piće, djeca, supružnik, snaga, posao, znanje i slično. Imetak, položaj, djeca, porodica i znanje, od kojih čovjek nema koristi za svoju vjeru i ovosvjetski život, nisu opskrba. Udjeljivanje podrazumijeva dijeljenje imetka koji je u našem posjedstvu. To može biti farz, vadžib ili nafila. Udjeljivanje spomenuto u ajetu podrazumijeva prije svega zekat, zatim sadaku i sve druge vrste pomoći drugima. Zekat kao islamski rukn ili šart dolazi ispred svega navedenog. Iz tog razloga većina mufessira kaže da se ajetom implicira prvenstveno na zekat, ali da su obuhvaćene i sve druge vrste udjeljivanja.
Ukratko, u časnom ajetu u opisu muttekija, nakon imana, spominju se dvije stvari, a to su namaz i zekat. To su najvažniji od tjelesnih i materijalnih ibadeta i ujedno mjerilo svih drugih ibadeta. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je namaz okarakterisao kao “granicu između imana i kufra (nevjerstvo)” (Muslim, Iman, 146), a zekat kao “most islama”. Spominjanje ta dva ibadeta zajedno, kako je Uzvišeni Allah objedinio u ajetu, ukazuje na suštinu. Jer, svi ibadeti se čine ili tijelom ili imetkom, ili pak i jednim i drugim kao što je slučaj sa hadžom. Shodno tome, namaz je primjer svih tjelesnih ibadeta, a zekat svih ibadeta koji se čine imetkom. Dakle, ukratko, ajet nam kaže: Sva načela vjerovanja zasnivaju se na vjerovanju u gajb, a sva djela zasnivaju se na namazu i udjeljivanju. A Uzvišeni Allah najbolje zna.
Korišteni izvori (Ragib el-Isfahani, El-Mufredat; Ebu ‘l-Kasim ez-Zemahšeri, El-Keššaf; Fahruddin Razi, Tefsir-i kebir; Ebu Abdullah el-Kurtubi, El-Džamiu li-ahkami ‘l-Kur’an; Kadi Bejdavi, Envaru ‘t-Tenzil ve esraru ‘t-te’vil; Ebussuud Efendi, Iršadu ‘l-akli ‘s-selim ila mezaja ‘l-Kitabi ‘l-Kerim; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Elmalılı Muhammed Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-bejan)
