U kojoj mjeri treba jesti
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nevjernik jede u sedam želudaca, a vjernik u jedan želudac.” (Buhari, Es-Sahih, “el-Et’ime”, 5/206; Muslim, Es-Sahih, “el-Ešribe”, 3/1631)
Imam Kelabazi, rah., veli da se u hadisu govori o zasićavanju malom, ili velikom količinom hrane. Vjernik jede u skladu sa stvarnom potrebom i zasiti se, premda malo jede. Nevjernik jede kako bi zadovoljio svoj nefs i ne zasiti se, premda puno jede. (Bahru ‘l-fevaid, 1/131-133) Broj želudaca koji se spominje u hadisu ne uzima se u literalnom smislu, nego se radi o prenesenome značenju i aluziji za konzumiranje male, ili velike količine hrane. Aluzija je govor o jednoj stvari, dok se misli na drugu. Putem aluzije se ono što se želi objasniti ne objašnjava direktno, nego indirektnim putem. Riječ em’a, koja se spominje u hadisu, uglavnom se prevodi kao želudac, iako ima značenje crijeva.
Odabrali smo da je prevedemo kao želudac, zbog toga što je ta riječ najbliža kada je u pitanju konzumiranje hrane i zasićavanje. Hadis-i šerif ukazuje na to kako iman, čovjeka i njegova djela usmjerava ka dobru, a kako ga nevjerovanje povlači u bezdan. Naši dobri i časni prethodnici – selef-i salih – su hvalili glad, zadovoljavali se s malo hrane i prekoravali one koji proždrljivo jedu. Oni su se po pitanju jela, pića, odijevanja, stjecanja imetka i slave ponašali oprezno i skromno; borili su se protiv prohtjeva nefsa i strogo se pridržavali principa skromnosti. Ukazivali su na to da su ljubav prema dunjaluku i pohlepa za materijalnim dobrima temelj svakog grijeha. Prenosi se da je Malik b. Dinar, rah., kazao: “Koliko sam samo tražio od Uzvišenog Allaha da mi opskrba bude poput jednog piljka, koji ću sisati u ustima sve do smrti.” (Bjeheki, Es-Sunen, “Iman”, 5/40)
Nezasiti gost
Kao povod izricanja spomenutog hadis-i šerifa, u djelima o povodima nastanka hadisa, navodi se jedno zanimljivo kazivanje. Prema predanju, jedna grupa iz plemena Gifar – koje se naselilo na teritorij između Mekke i Medine – došla je u posjetu Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., u Medinu, kako bi prihvatili islam. Svi ashabi, r.anhum, koji su bili u mogućnosti, uzeli su po jednog od njih i odveli ga svojoj kući da ga ugoste. Najkorpulentniji od njih, Džahdžah b. Se’id, r.a., ostao je kod Allahova Poslanika, s.a.v.s. Tada još uvijek nije bio musliman. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je počastio kozijim mlijekom. Međutim, iako je popio mlijeko od sedam muženja, nije se zasitio. Povrh toga, pojeo je i jelo iz tanjira, koje je bilo pripremljeno za Allahova Poslanika, s.a.v.s. Narednog dana, gosti koji su postali muslimani, ponovo su raspoređeni po kućama kako bi večerali. Džahdžah je ponovo bio gost Allahova Poslanika, s.a.v.s. Ponovo mu je, kao i prethodnoga dana, prineseno mlijeko. No, ovaj put se zasitio samo jednom mužom. Nije želio više. Ummu Ejmen, r.anha, se začudi, pa upita Allahova Poslanika, s.a.v.s.: Zar ovo nije onaj naš jučerašnji gost? Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj na to odgovori: Da, jeste. Ali, on nije poput onog jučerašnjeg; on je sada postao vjernik. Vjernik jede u jedan želudac (i zasiti se), a nevjernik jede u sedam želudaca (i pored toga se ne zasiti). Navedeni događaj je veoma lijep primjer koji govori o tome kako iman i prihvatanje islama mijenjaju čovjeka. Džahdžah, r.a., se nurom imana očistio od kufra. Na njemu nije ostalo tragova džahilijeta. Duša mu je tako pronašla smiraj i prestao je željeti ono što nadilazi njegove potrebe. Premda se hadis svojom vanjštinom odnosi na konzumiranje hrane i pića, njegov smisao je širok. Ljude, s aspekta nefsanskih želja, podstiče na umjerenost i zadovoljstvo na malome na svakom polju. Savjetuje nam da budemo oprezni naspram trošenja iznad potreba i naspram rasipništva.
Štaviše, neke mudre osobe od selef-i saliha i pokoljenja nakon njih su zadovoljstvo malim smatrali dokazom upotpunjenja imana, islama i teslimijeta. Razlog zbog kojeg se kaže da se radi o upotpunjenju imana i teslimijeta, a ne o njihovome postojanju ili odsustvu, jeste činjenica da postoji dosta ljudi koji vjeruju, a koji mnogo jedu i ne zadovoljavaju se sa malo. Paralelno s tim, postoji i dosta onih koji običavaju malo jesti, a koji ne posjeduju iman i teslimijet.
U kojoj mjeri treba jesti?
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je glede pitanja koliko će jela čovjeku biti dovoljno, rekao sljedeće: “Sinu Ademovu je dovoljno svega nekoliko zalogaja, koji će ga držati uspravnim.” U drugom predanju se navodi da je kazao: “Nema gore posude, koju čovjek može napuniti, od stomaka. Sinu Ademovu je dovoljno svega nekoliko zalogaja, tek toliko da se održi uspravnim. Ako bude jeo više, onda neka ostavi jednu trećinu želuca za hranu, jednu trećinu za piće i jednu trećinu za vazduh.” (Tirmizi, “Zuhd”, 4/590)
Izraz iz hadisa: “Ako bude jeo više…”, predstavlja savjet da se trećina želuca odredi kao maksimalna granica prilikom jedenja i da se ta granica ne prelazi. Dok je maksimalna granica, dakle, jedna trećina želuca, idealna granica je, također prema hadis-i šerifu, jedna sedmina, a što je približno pola trećine. Imam Kelabazi, rah., govori o sedam poriva, koji uvećavaju čovjekov apetiti i koji ga navode da premašuje granice u jelu. Govori, dakle, o sedam elemenata koji pobuđuju te porive, a to su: ljudska priroda, nefs, oči, usta, uši, nos i glad. Ono što vjernika podstiče na konzumaciju hrane jeste ovaj posljednji poriv, tj. priordni i nužni osjećaj gladi. Kod nevjernika, sve nabrojano ima istu funkciju. Čovjeku će, shodno njegovoj ljudskoj prirodi, porasti apetit i osjetit će potrebu za jelom, čak i ako nema potrebu, ukoliko osjeti miris jela, te ukoliko čuje da neko priča o hrani ili se prisjeti raznoraznih okusa. Kada je stomak sit, glad organizma prestaje. No, nefs nije takav. Njegova glad je konstantna, a liječenje jako teško.
Apetit nefsa nema veze sa potrebama organizma, tako da nefs može biti nezasićen, premda je organizam zasićen. Čak i ako oči ne gledaju hranu, uši ne slušaju o njoj, želudac bude pun i zasićen, apetit nefsa ne prestaje. Nefs neprestano želi više i bolje. Konzumiranje hrane i pića je za vjernika svojevrsna tegoba. Jede kako bi živio, a ne živi kako bi jeo. Vjernik se prema dunjalučkom životu odnosi kao Božiji rob, te mu je stoga sve ono što ga odvaja od ibadeta i što mu ibadet otežava teret. Cilj u konzumiranju hrane mu je održavanje života i stjecanje snage za robovanje Allahu, dž.š.
Lahkoća ili težina dunjalučkog tereta
Vjernik, kako u svakom poslu, tako i po pitanju konzumiranja jela i pića, zna šta mu pristaje i priliči i koliko mu je dovoljno, te se plaši polaganja računa za prekoračivanje granica i upuštanje u nepotrebne i suvišne poslove. Stanje nevjernika je potpuna suprotnost, jer on ne poznaje ciljeve i granice šerijata. Trčeći i povodeći se za neobuzdanim nefsom, gubi ravnotežu i smisao za mjerom. Zbog toga je životni stil vjernika jednostavan u odnosu na životni stil nevjernika. Ibn Hadžer, rah., je rekao da se hadis odnosi na pitanje da li treba željeti dunjaluk i mnogo dunjalučkog imetka. To jeste, ukazuje na pohlepu nevjernika i njegovo priželjkivanje dunjaluka, te na zuhd, skromnost i umjerenost vjernika. O tome veli i sljedeće: “Onaj ko ima potpun iman, ne sprema se za ovaj svijet, dunjaluk, nego za ono što slijedi nakon smrti. Strah i zabrinutost vjernika za ahiret mnogo su veći od njegove brige za dunjalukom. Ahiretska zarada je mnogo bitnija, te on svoju pažnju i trud, stoga, usmjerava u tome pravcu. Na taj način ga strah i zabrinutost za ahiret odvraćaju od slijeđenja nefsanskih želja.
O tome je naš Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Ko mnogo razmišlja, malo jede. A ko malo razmišlja, jede mnogo, i srce mu je tvrdo.’” (Fethu ‘l-Bari, 9/539) Musliman prije jela uči bismillu, kao i pri svakom drugom poslu, te tako ne daje priliku šejtanu da s njime objeduje. Na taj način mu jelo biva berićetno i biva mu dovoljno, pa makar ga i u maloj količini bilo. Nevjernik ne uči bismillu prije jela, a i da je prouči, ne bi imao nikakve koristi. U svakom slučaju, šejtan je njegov ortak, i ono što jede nikada mu nije dovoljno niti dostatno. Hadis-i šerif podstiče muslimane da budu umjereni po pitanju svojih potreba i da ne prelaze granice. U toku svakodnevnog života, mi kontinuirano ponavljamo neke radnje, kao što su spavanje, odijevanje, pričanje, hodanje, gledanje, slušanje… Među svim tim radnjama ima onih koje su nužne, na koje smo primorani, a ima i onih koje nisu nužne i na koje nismo primorani, te koje su samo teret, naročito ako ne pazimo na mjeru. Vjernici žive prema svojim principima. Život vjernika je jednostavan i uredan.
Zadovoljan je s malo i skroman je. Jede koliko mu je dovoljno i troši u skladu s potrebama. Njegovi postupci ga odaju kao osobu koja vjeruje i koja je pokorna i predana. S druge strane, osoba koja ne vjeruje ili je slaba uvjerenja, pokorna je svome nefsu, ne zadovoljava se ispunjavanjem stvarnih potreba, te stalno žudi za dunjalukom. Takva osoba je pohlepna, nezasita. Neprestano želi više i jako joj je teško da se zasiti po bilo kojem pitanju. Vjernik posjeduje takvaluk i zuhd; dunjaluku pridaje važnost kakvu zaslužuje i ne osjeća pohlepu za njim. Poslušan je i predan Allahu, dž.š., te Ga se prisjeća dok jede i pije. Ono što jede je halal i berićetno. Za razliku od njega, nevjernik nije takav; za njega je dunjalučki život jedino što je vrijedno. Koliko god da imao i posjedovao, nije mu dovoljno. Ne može se zasititi dunjaluka. Čak i kad ne osjeća nikakvu potrebu, on sve na dunjaluku smatra svojevrsnim plijenom. S druge strane, zbog odsustva teslimijeta, živi u brizi i tuzi i plaši se smrti.
Gdje je nestao ahlak zadovoljstva?
Unatoč tome što su zadovoljavanje sa malo i izbjegavanje pretjerivanja i rasipanja najbitniji principi kojih se trebamo držati, nažalost, već dugo vremena gotovo da ih nema u praksi. Ti principi postali su samo pojmovi, koji na dnevni red dolaze jedino u vjerskim i tesavvufskim knjigama i časopisima, te koji ne predstavljaju ništa više od pukih teorija i ideja. Kao muslimani, nažalost, mi se ponašamo kao da nam naša vjera ne naređuje da se zadovoljavamo sa malo i da budemo umjereni, već kao da nam naređuje da budemo rasipnici i proždrljivci. Mi prema tome uređujemo i organizujemo svoje živote. Bez obzira na to imali potrebu ili ne, i unatoč svim upozorenjima vjere, ne suzdržavamo se od zapadanja u rasipništvo i zamku nepotrebnog trošenja. Mi smo sljedbenici vjere koja nas uči da ne smijemo rasipati vodu čak ni u slučaju kada uzimamo abdest na tekućoj rijeci. No, postali smo rasipnici u svemu i postali smo proždrljivci. Sve smo počeli konzumirati i u svemu pretjerivati: vrijeme, život, mogućnosti, imetak, bratstvo, solidarnost… Jednostavnost je u samoj srži vjere. Islam je vjera koja po pitanju dunjalučkih potreba podstiče na skromnost, te na jednostavnost i na ono što predstavlja suštinu. Principi su inače i postavljeni da bi bili primjenjivani u praksi. Musliman je osoba koja principe primjenjuje u svome životu. Kao što djelo nema smisla i vrijednosti bez imana, tako će i iman koji se ne sprovodi u praksi, veoma vjerovatno iščeznuti. Hadis-i šerif trebamo posmatrati na takav način. Trebamo razmisliti o tome koliko želudaca mi pokušavamo zasititi po svakom pitanju. Trebamo se čuvati pohlepe i žudnje za onim što nadilazi naše potrebe. Svoj pogled trebamo okrenuti od prolaznoga dunjaluka i usmjeriti ga ka vječnosti, a kako se to potencira u mnogim ajetima i hadisima. Samo na taj način možemo se nadati ljudskome rodu koji će biti sačinjen od dobrih robova, slijepih naspram dunjaluka.
