Tri negativne naravi
Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„U srcu svakog vjernika postoje sljedeće slabosti: loše mišljenje, zavist i pesimizam. Osoba će se spasiti zavisti tako što svome bratu neće željeti nešto što će mu nauditi; lošeg mišljenja će se spasiti tako što neće govoriti ružne riječi o drugima; a pesimizma će se spasiti tako što se neće osvrtati na njega, nego će nastaviti sa svojim poslom.“ (Beharu ‘l-fevaid, 34, 1/133; El-Džami’u, 19504, 10/403; Bejheki, Es-Sunen, 1173, Šu’ab, 2/63; Begavi, Šerhu ‘ssunne, 6/4999)
Postoje tri negativne osobine kod ljudi kojih se teško mogu riješiti i koje im narušavaju mir i spokoj, te koje ih navode na grijehe. Te tri osobine su zavist, loše mišljenje o drugima i pesimizam. Postoje u naravi svakog čovjeka, polazište su iz kojeg se javljaju mržnja, bijes, pohlepa, nadmenost, neprijateljstvo i njima slične negativne pošasti. Prvenstveno donosi štetu samome čovjeku, a potom i cijelome društvu.
Hadis-i šerif nam skreće pažnju na to da trebamo dobro pripaziti na te tri osobine, te da ih se trebamo lišavati i staviti ih pod kontrolu, dok nas nisu u potpunosti uništile.
Svako prema svojoj mogućnosti
Imam Kelabazi, rahmetullahi alejh, je citirani hadis protumačio zajedno s ostalim hadisima koji se navode na tu istu temu. Između ostalog je kazao i:
„Vjernici se u pogledu brige o vjeri, takvaluka, teslimijeta i blizine Uzvišenom Allahu razlikuju jedni od drugih. Neki posjeduju potpuni teslimijet; tj. u potpunosti su predani Njemu Uzvišenom. Neki su na nekom srednjem stepenu, neki na niskom, a neki u tome nemaju udjela. U zavisnosti od stepena teslimijeta, kod njih se razlikuju svjetopogledi, razumijevanje života i jačina takvaluka. Prema onome što se saopštava u hadisu, svaki vjernik se iskušava tim trima osobinama, i to bez obzira na kojem se stepenu imana, teslimijeta ili takvaluka kao njegovih plodova, nalazio. No, jačina iskušenja, period trajanja i rezultat kojim okončava, razlikuju se prema stanjima svakog vjernika.“
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u hadisu govorio o pošastima i bolestima od kojih se potrebno liječiti i tražiti spasa. Ali, te bolesti o kojima je govorio jesu bolesti koje generalno zahvataju obične i osrednje vjernike.
Zavidjeti bratu po vjeri, gajiti loše mišljenje o njemu, biti pesimističan jesu bolesti koje su danas jako zastupljene među ljudima, koje im uništavaju duhovna srca i anuliraju dobra djela.
Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ukazao na te bolesti, te je ukazao i na načine na kojih ih se lišava.
S druge strane, oni koji su očistili svoje nefsove, koji su se izdigli na visoke duhovne položaje, koji su dostigli hakikat, ti su lišeni tih bolesti. Te osobine o kojima govori hadis, kod njih se javljaju u drugim oblicima. Oni ne zavide nijednom muslimanu u negativnom smislu, nego bivaju ljubomorni i žele da i sami rade dobra djela koja rade drugi muslimani.
O tome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio u jednom drugom hadisu:
„Dvjema osobama možete zavidjeti: osobi kojoj je Uzvišeni Allah darovao imetak pa ga ona danonoćno dijeli, i osobi kojoj je omogućio da uči Kur’an Časni pa ga ona danonoćno uči, izučava i po njemu postupa.“ (Buhari, Tevhid, 7091; Muslim, Salatu ‘l-musafirin, 815)
Dakle, zavist duhovno izraslih osoba se ogleda u tome da oni imaju želju da čine dobra djela koja zapaze da ih drugi muslimani čine.
Kada je u pitanju loše mišljenje, oni ga uvijek imaju o svom nefsu. Svoj nefs neprestano optužuju i kore. Uvijek vide svoja djela manjkavim i nedostatnim, te su zbog toga uvijek zabrinuti.
Kada je u pitanju pesimizam, to je u vezi dunjaluka i svih njegovih blagodati, a koje ih mogu odvratiti od spomena Uzvišenog Allaha. Dakle, oni ovaj svijet ne posmatraju blagonaklono, jer dunjaluk odvodi od Njega Uzvišenog.“ (Kelabazi, Bahru ‘l-fevaid, 1/133-134)
Iako hadis govori o tome da se ponašanje odabranih robova treba uzeti kao primjer i ideal, prije svega nam ukazuje na životne istine.
Hadis ukazuje na to da će muslimani, slijedeći preporuke hadisa, ispraviti svoje privatne i društvene probleme.
Kao što to hadis-i šerif i kazuje, sve te osobine koje potencijalno postoje u ljudskoj naravi, mogu se staviti pod kontrolu i može se njima upravljati i koordinirati.
To se pak postiže ponašanjem prema vjerovjesničkom sunnetu i bivanjem zajedno s onima koji tako žive i koji su duhovno odgojeni. Istovremeno, tako se ponašati, znači živjeti prema sunnetu i primjenjivati ono što se zna, jer se nefsanske bolesti i nedostaci mogu liječiti samo ukoliko ih se upozna, i ukoliko se ponaša prema sunnetu.
Zavist predstavlja želju da neka osoba izgubi blagodati koje posjeduje te da zapadne u probleme. Osoba koja zavidi ne želi da drugi budu voljeni, da budu sretni… Raduje se kada su drugi tužni i kada se suočavaju s problemima. Kada se kaže da zavidnici drugima ne žele dobro, tu se ne misli na neke strane osobe, nego čak i na one iz njihove blizine. Oni ne žele dobro ni svojoj rodbini, komšijama, a ni braći po vjeri… Nažalost, ljudi su uglavnom osjetljivi prema onima s kojima se često susreću, s kojima se viđaju i razgovaraju, te na taj način prvo nanesu štetu takvim osobama.
Zavist i loše mišljenje o drugima su tako loše osobine, da ih se jako teško riješiti. Te osobine kidaju veze među braćom po vjeri, među ljudima i njihovim rođacima, a što je vjerom zabranjeno i što predstavlja grijeh. Naša vjera naređuje da se održavaju veze s braćom po vjeri i rodbinom. Zavidnik zna kome i zbog čega zavidi. Imam Kelabazi, rahmetullahi alejh, tu bolest povezuje sa slabom sviješću osobe o tome da je Uzvišeni Allah taj koji ljudima određuje nafaku, raspodjeljuje blagodati, i to prema Svojoj mudrosti i pravdi. Kad bi zavidnik poštovao Allahovo predodređenje i odredbu, te kad bi im bio povinovan, ne bi zapao u tu opasnosti i taj grijeh. Naprotiv, kad bi svega toga bio svjestan, tada bi svojoj braći želio čak više i nego li samome sebi. (Bahru ‘l-fevaid, 1/163)
Uzvišeni Allah poručuje:
„Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.“ (Zuhruf, 32)
Zavist narušava spokoj, duševni mir i zdravlje čovjeka, te mu predstavlja zapreku u donošenju ispravnih odluka. Kao jedna jako loša osobina ne šteti nikome osim one osobe koja zavidi. No, istina je da zavist ne samo da lišava čovjeka duševnog mira, nego ga potiče i na činjenje brojnih grijeha i loših djela. Iblis, la’netullahi alejh, je zbog zavisti poslaniku Ademu, alejhisselam, i protivljenju Njegovoj zapovijedi protjeran iz božanske blizine.
Lijek za bolest zavisti jeste da se prije svega ona uoči, te da se spoznaju pogibeljnosti te bolesti. Osoba kod koje se pojavi zavist treba da bude svjesna da je osoba kojoj zavidi njezin brat po vjeri, a vjera nalaže da se bratu ne smije željeti ni najmanje zlo.
Loše mišljenje o drugima su naši velikani i oni koji su spoznali Uzvišenog Allaha nazvali srčanim gibetom (Ebu Talib el-Mekki, Kutu ‘l-kulub, 2/371). U biti, povod tome jesu oholost, zavist i neznanje – džehalet. Kada neko ne voli nekog, čak i njegovim dobrim stranama nalazi mahane i nedostatke.
Imam Šafija, rahmetullahi alejh, je kazao:
„Oko dobre osobe je slijepo za mahane, a oko zle i zavidne osobe je slijepo za sve osim za mahane i nedostatke.“
Osobina onih koji su duhovno oboljeli jeste to da se zanimaju mahanama i nedostacima drugih, unatoč tome što im to nije njihova obaveza i što nije potrebno da se time bave. Čak i da se loše mišljenje zadrži samo na mišljenju, opet je zabranjeno, jer i ono, a kao i zavist, vodi ogovaranju, tračanju, uhođenju, istraživanju mahana drugih, te ostalim prezrenim osobinama i grijesima.
Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom poručuje:
„O vjernici, klonite se mnogih sumljičenja, neka sumljičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama je to odvratno. Zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.“ (Hudžurat, 12)
Lijek za loše mišljenje o drugima jeste to da se iz srca anulira svaka misao o drugima, koja nije pozitivna, a kako se to i spominje u hadisu. Čim se pojavi takva misao, treba je odmah neutralisati i ne dopustiti da se dalje razvija. Nikako je ne treba slijediti, te dopustiti jeziku da preko njega pređe. Kada god se pojavi neko loše mišljenje o nekome u srcu, odmah treba preći na razmišljanje o vlastitim nedostacima i mahanama.
Suprotno je učenjima naše vjere da se u nekim pojavama i događajima pronalaze predznaci nečemu lošem, te da se bude pesimistično. Zabranjeno je slutiti zlo. Naša vjera zabranjuje da se bilo šta od stvorenoga vidi prezrenim, ili da mu se prispodobljavaju neke iznadnaravne mogućnosti, jer smatranje nečega kao predznaka sreće ili nesreće znači da se nečemu stvorenome pripisuje moć utjecaja i samostalno djelovanje. No, prema našoj vjeri, samo Uzvišeni Allah ima sposobnost djelovanja. On je Stvoritelj, i On daje svim stvarima moć djelovanja.
„Nema promjene stanja niti moći, osim s Uzvišenim Allahom!“
To je načelo naše vjere. Ništa se ne može dešavati i događati, a da je to izvan Njegove volje i Njegova određenja. Bez Njegova dopuštenja, ništa niti živo, a niti neživo ne može ostvariti neki utjecaj.
U vrijeme džahilijetu je bilo rašireno vjerovanje u loš predznak, kao i pesimizam. Ljudi su neke pojave, neka mjesta i neka vremena vezivali za loš predznak. Tumačili su to kao predznak neke nesreće, ili pak sreće. Prema tome su se ponašali i djelovali. Islam je protiv takvog vjerovanja.
Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ljude u svakoj prilici odgajao u tom pogledu, te nastojao da ih razuvjeri u tom pogledu, da odustanu od pesimizma i vjerovanja u loš predznak. Govorio im je kako je pripisivanje predmetima mogućnosti donošenja sreće ili nesreće, zapravo put u širk, jer mogućnost djelovanja pripada samo Uzvišenom Allahu. (V. Ebu Davud, Tibb, 3910)
Pesimizam je u suprotnosti i sa tevekkulom. Sprečava čovjeka da se prihvata sebeba, a što treba da čini, budući da živi u njihovom svijetu.
Ebu Sulejman ed-Darani, kaddesallahu sirreh, je rekao: „Sve ono što te udaljava od Gospodara jeste uzrok tvoje nesreće.“
