Tri blagodati
Vrijednost čovjekovog života ne ogleda se u njegovoj dužini, nego u tome koliko je čovjek uložio na putu Uzvišenog Allaha, koliko je izvršavao Njegove naredbe i koliko je živio Njegov Šerijat. Kako se navodi u poznatom djelu Ibn Ataullaha es-Skenderija, k.s., pod nazivom „el-Hikemu ‘l-Ataijje“, pripadnicima ovog ummeta date su tri blagodati kako bi naš kratki život dobio na vrijednosti. Prvu od tih blagodati čine Časni Kur’an, časni salavati i zikrovi. Druga blagodat su mubarek-vremena, kao što su učajluci, a treća blagodat jesu kjamil insani.
Uzvišeni Allah je kjamil insane, učinio svojstvenim ovom ummetu. Naš Poslanik, s.a.v.s., je posljednji poslanik, a alimi i evlije koji već četrnaest stoljeća drže njegov ummet na nogama jesu njegovi duhovni nasljednici. Oni to nisu u pogledu vrijednosti i stepena, već u pogledu nošenja dužnosti iršada. U tom smislu treba shvatiti i riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Učenjaci moga ummeta su poput vjerovjesnika Benu Israila.“
Prva blagodat, Časni Kur’an, časni salavati i zikrovi, čovjeku bivaju sredstvom postizanja mnogih duhovnih stepena, čak i ukoliko se uče veoma kratko.
Uzvišeni Allah u 36. ajetu sure Tevbe kaže: „Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta (redžeb, muharrem, zu-l-ka’de i zu-l-hidždže) to je prava vjera. U njima ne griješite!“
Vjernik treba paziti svačija prava i na sve propise. Suprotno postupanje je nepravda, a onaj ko čini nepravdu je zalim. Iskazivanje poštovanja spram mjeseca redžeba je vrlo važno, jer se takvo postupanje smatra iskazivanjem poštovanja spram Allaha, dž.š. A iskazivanje poštovanja spram mjeseca ša’bana je iskazivanje poštovanja spram Allahova Poslanika, s.a.v.s. Ta dva mjeseca, zajedno sa mjesecom ramazanom, zbog oprosta, milosti i bereketa koje nam nose, bivaju sredstvom postizanja vječnog spasa.
Imam Gazali, k.s., u svome djelu pod nazivom „O sine“ naglašava važnost ispravnog korištenja vremena, a kao opomenu navodi hadis: „Znak da je Uzvišeni Allah odustao od nekog roba je to što on svoje vrijeme troši na isprazne stvari.“
Zasigurno će onaj ko makar i kratak period svoga života provede zanemarujući svrhu svoga stvaranja, robovanje Allahu, dž.š., i posveti se ispraznim stvarima, dugo vremena provesti u teškoćama.
U jednom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Na Ahiretu postoji kajanje. Onaj ko uđe u Džehennem zasigurno će se kajati.“
Nakon tih riječi, plemeniti ashabi, r.anhum, upitaše: „O Allahov Poslaniče, postoji li kajanje u Džennetu?“, na šta Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori:
„Da, postoji kajanje i u Džennetu. U Džennetu će se ljudi kajati tako što će, vidjevši stepene jedni drugih, osjetiti tugu zbog svoga stanja, pa će reći: ‘I ja sam imao život i priliku kao i on… Sam sebi sam nanio štetu.“ Pametan čovjek je onaj ko se kaje prije smrti.
Kako navodi Imam Gazali, k.s., meleki dočekaju onoga ko preseli, i jedni drugima govore:
„Kakva je djela ovaj Allahov rob donio svome Gospodaru?“
A njegova porodica i rodbina govori:
„Šta je ovaj čovjek ostavio svojim nasljednicima?“
Eto takvo je stanje dunjaluka. Dok su dunjalučari zauzeti nasljedstvom, meleki razmišljaju o vrijednosti robovih djela kod Allaha, dž.š.
U jednom sohbetu, Gavs, k.s., je rekao: „Postoje dvije vrste imetka. Jedan je onaj koji čovjek nosi sa sobom, a to su dobra djela. A drugi je onaj koji ostavlja nasljednicima. Ukoliko je imetak koji ostavlja nasljednicima zaradio na halal način, onda će za njega moći položiti račun, a ukoliko je haram, onda će snositi krivicu. Dobra djela čovjeku donose Allahovu, dž.š., milost i oprost. Čovjekov istinski imetak, neprekidno svjetlo, nur na Sirat-ćupriji i svjetiljka u kaburu, jesu njegova dobra djela.“
