Treperenje srca
“Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju (da zatrepere) kad se Allah i istina koja se objavljuje spomenu, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su nevjernici.” (Hadid, 16)
Uzvišeni Allah navedenim ajetom poziva vjernike da se probude i oslobode gafleta. Govori nam da zikrullah i Časni Kur’an u srcima bude strahopoštovanje spram Allaha, dž.š. Podsjeća nas da je vrijeme da se naša srca smekšaju zikrom i pronađu smiraj, te da prigrlimo Allahove, dž.š., emrove (zapovijedi) i napustimo ono što Gospodar svjetova zabranjuje. Opominje nas da je vrijeme da se oslobodimo nemara i prigrlimo pokornost. Upozorava nas da ne padnemo u zabludu, kada nam je već objavljen i upotpunjen islam, a kao što su učinili jevreji i kršćani, pa su im srca postala tvrda i nemilosrdna.
Teškoće i milost
U vezi sa povodom objave spomenutog ajeta postoje mnoga predanja, međutim, većina mufessira navodi sljedeće: Dok su bili u Mekki, muslimani su podnosili velike teškoće, ali su bili mnogo posvećeni ibadetu. Zatim su učinili hidžru u Medinu i nakon nekog vremena počeli da žive u izobilju. Nakon dvije tri godine, neki od njih, kao da su počeli malo popuštati po pitanju ibadeta. Tada je objavljen 16. ajet sure Hadid – ajet čiji smo prijevod naveli na početku. Da. Ponekad su teškoće milost za roba. Teškoće kao manifestacija Allahovog svojstva dželala, roba bude iz gafleta i gledano sa tog aspekta, one su dobročinstvo i milost. Prenosi se da je hazreti Ebu Bekr, r.a., jedne prilike proučio spomenuti ajet dok se pored njega nalazila skupina ljudi iz Jemame. Prisutni su počeli plakati. Tada im hazreti Ebu Bekr, r.a., reče: “I mi smo bili takvi, pa su nam srca otvrdla.”
Stanje stalnog hušua (skrušenost)
Ono što privlači pažnju u spomenutom ajetu, jeste to što je izrečen u obliku upozorenja i opomene. Međutim, to upozorenje nije bilo prijekor upućen ashabima, r.anhum, iako su oni bili povod objave. Za njih je to bio podstrek da se još više predaju islamu, da upotpune svoj iman i da vremenom ne izgube polet i ne posustanu. Iz tog razloga Uzvišeni Gospodar pita vjernike: “Nije li došlo vrijeme da pokažete pokornost, skrušeno se predate zikru i pokažete poniznost spram istina koje Uzvišeni Allah objavljuje?” “Treperenje” srca u ajetu je izraženo terminom “tehšea”, što znači “postizanje huša”. Stoga, da bismo mogli ispravno razumjeti ajet, važno je da prije svega ispravno razumijemo termin “hušu”. Hušu u najprostijoj definiciji, znači potpuno iskreno okretanje Allahu, dž.š., poniznost i strahopoštovanje. To je stanje u kojem su pomiješani strah i ljubav i pojavljuje se u trenutku kada se čovjek pred Allahovom veličinom i moći suprotstavi željama svog nefsa. Onaj ko je u stanju hušua, taj je svim svojim bićem usmjeren Gospodaru svjetova, svjestan i uvjeren da stoji pred Njim. Hušu je stanje srca, međutim, nema sumnje da se odražava i na sve druge organe. Jer, kada srce postigne taj hal (stanje), svi drugi organi bivaju pokorni. Takvoj osobi se šejtan ne može približiti. Učenjaci su saglasni u tome da je mjesto hušua srce. Prenosi se da je neki arif vidio čovjeka čija su leđa bila povijena, glava pognuta, a oči zatvorene. Prišao mu je, stavio ruku na svoja prsa i rekao: “Hušu je ovdje (aludirajući na srce), nije na ramenima.” Ebu Derda, r.a., je jednom prilikom rekao: “Utječem se Allahu od hušua licemjera.”, pa su ga upitali: “Šta je to hušu licemjera?”, a on je odgovorio: “To je hušu koji je primjetan na tijelu, a nema ga u srcu!” Fudajl b. Ijad, k.s., je kazao: “Naši dobri prethodnici nisu smatrali ispravnim da hušu na vanjštini bude veći od hušua u srcu.”
Zikr – spominjanje Allaha, dž.š.
Riječ “zikr” spomenutu u časnom ajetu, mufessiri su protumačili na dva načina: Prema prvom tumačenju zikr je svako spominjanje Uzvišenog Allaha, bilo kojim od Njegovih lijepih imena. To je opća definicija zikra. U suri Anfal, Gospodar svjetova kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.” (Anfal, 2) Prema drugom tumačenju, terminom zikr se implicira na Časni Kur’an. Jer, jedno od imena Časnog Kur’ana jeste zikr. U suri Nahl, Uzvišeni Allah kaže: “A tebi objavljujemo Kur’an (zikr) da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” (Nahl, 44) Obzirom da je u 16. ajetu sure Hadid – ajetu o kojem govorimo – posebno spomenut zikr a posebno Časni Kur’an, prednost ćemo dati prvoj definiciji.
Radost imana
Iman se zasniva na ljubavi i znanju. To je stanje srca koje rezultira činjenjem dobrih djela u skladu sa Allahovim propisima, te usvajanjem lijepog ahlaka. Prve emocije koje se pojavljuju u srcu oživljenom imanom, su veoma snažne. Iz tog razloga kod čovjeka koji postane vjernik dominira stanje muhabeta. Međutim, samo muhabet ili ljubav nije dovoljna da se rob upotpuni po pitanju znanja i djela koje zahtijeva iman. Samo muhabetom srce ne može dosegnuti najplemenitije vrline. S druge strane, vremenom emocije gube intenzitet, osoba gubi ushićenje i polet. U srcu se pojavljuje stanje lijenosti i inertnosti. Zbog toga pojedinac kao i društvo na početku svog vjerskog života osjećaju ushićenje, snažnu želju i žive “proljeće vjere”, a poslije se suočavaju sa različitim stanjima koja najviše nalikuju na starost. Međutim, i pojedinac i društvo u mogućnosti su da posredstvom raznih vesila (sredstva) obnavljaju svoj prvobitni polet, i oživljavaju svoj vjerski život, te na koncu postignu potpunost. Ushićenje ili radost koju donosi Allahovo, dž.š., zadovoljstvo je iznad svakog drugog ushićenja.
Plemeniti ashabi, r.anhum, su u tom ushićenju prigrlili iman i islam. Suočeni sa raznim teškoćama i mukama koje su im pričinjavali mušrici nikada nisu posustajali, uspravno su stajali poput snažnog bedema i govorili: “Allah je Jedan!” Tim riječima je i Bilal Habeši, r.a., kada je bio izložen najvećim mukama, pokazao nepokolebljivost i snagu svog imana. Upravo ta ljubav i ushićenje doveli su časne ashabe, r.anhum, u stanje u kojem im je Uzvišeni Allah kazao: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio (…)” (Ma’ide, 3) Nema sumnje da je u srcima ashaba, r.anhum, od prvog dana imana bilo prisutno i stanje hušua. Jer, oni su dio perioda nazvanog Zlatno stoljeće. Međutim, iako je tako, i među njima su postojale razlike. Obzirom da se put do potpunosti i stepeni hušua razlikuju od čovjeka do čovjeka, časni ashabi, r.anhum, su svoje duhovno putovanje upotpunjavali u različitim vremenskim periodima. Stoga je časni ajet podsjetio da su zikr i potpuno predano slijeđenje Njegovih propisa sa hušuom u srcu, ono što je potrebno vjerniku.
U suri Anfal, Plemeniti Gospodar kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.” (Anfal, 2) Ukratko, vjernik se treba truditi da uvijek održava istu želju i ushićenje imana u srcu. Treba uzeti pouku iz stanja onih kojima su objavljeni Tevrat i Indžil, pa su nakon toga skrenuli u zabludu. Jer, njihova srca su postala tvrda i osorna nakon što su im dolazili poslanici, a.s. Zikr koji su činili nije ostavljao traga na njih niti im je koristio savjet. Nisu se pokoravali pred Istinom niti osjećali slast zbog Istine. Tako su došli u stanje koje je Gospodar opisao riječima: “(…) Srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa (…)” (Bekara, 74) Uslijed tog stanja, oni kojima je data Knjiga, zastranili su u vjerovanju i izmijenili propise u Knjizi. U njima imamo veliku pouku. Stoga, da ne bismo došli u takvo stanje i da nam srca ne bi postala tvrda, moramo uložiti veliki trud. Moramo pridavati važnost zikru Uzvišenog Allaha, slušati upozorenja i opomene Časnog Kur’ana, pokoravati se Allahovim propisima, i čuvati hušu u srcu. Jer, časni ajet ukazuje na to da nedostatak hušua u srcu vodi ka velikim grijesima.
Kada srce postane tvrdo
Plemeniti ashabi, r.anhum, su bili povod objave 16. ajeta sure Anfal, međutim, u njemu je opomena svim vjernicima do Sudnjeg dana. Kako god učimo Kur’an kao da je baš nama, u ovom trenutku objavljen, na isti način trebamo razumjeti i značenja časnih ajeta. U tefsiru spomenutog ajeta, Imam Kušejri, rah., u djelu “Letaifu ‘l-išarat”, o stanju srca koje je postalo tvrdo, kazuje: “Izuzev zikra Uzvišenog Allaha, ne govorite mnogo; mnogo priče prouzrokuje tvrdoću srca. Tvrdo srce donosi gaflet i tjeskobu, dok mehkoća srca rezultira željom za ibadetom. Tvrdo srce je daleko od Uzvišenog Gospodara. Tvrdoća srca posljedica je slijeđenja nefsanskih želja.
Čisto srce ne može biti ispunjeno niskim prohtjevima.” O načinu na koji srce postaje zapečaćeno, mufessir Elmalılı Hamdi Yazır, rah., u djelu “Hak Dini Kur’an Dili”, navodi vrlo slikovit primjer: “Kao što je poznato, pečat se koristi za kovertu, kutiju, vrata i slično. Ljudska srca su kao koverte ili kutije za znanje i informacije. Sve što znamo i razumijevamo, tu je smješteno. Uši su također vrata na koja ulazi ono što čujemo. Stoga, pečaćenje srca nalikuje na pečaćenje koverte. Pečaćenje ušiju nalikuje na pečaćenje vrata. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Kada čovjek učini grijeh, na njegovom srcu se pojavljuje crna mrlja. Ako se pokaje, učini tevbu i zatraži oprosta, ta mrlja nestaje. Ako se pak ne pokaje nego nastavi činiti grijehe, crna mrlja se povećava. Sve dok u konačnici ne prekrije njegovo srce u potpunosti.’ (Ibn Madže, Zuhd, Bab 29; Tirmizi, Tefsir-i sure-i Mutaffifun, 1) Na to stanje Uzvišeni Allah ukazuje riječima: ‘Ono što su radili prekrilo je srca njihova.’ (Mutaffifun, 14)”
Ukratko, vjernik koji je posjednik hušua, čini djela u skladu sa Allahovim emrovima i zabranama. Neprestano nadzire svoje srce i pazi da ne izgubi to stanje. Zbog toga je stalno u stanju murakabe (svjesnost Allahove sveprisutnosti). Čim uoči da nestaje ili slabi njegov hal, odmah traži načine da ga povrati. Na taj način njegovo srce je stalno budno spram zikrullaha i Allahove Knjige. Uzvišeni Allah najbolje zna. Korišteni izvori: Fahruddin er-Razi, Tefsir-i kebir; Ebu ‘l Berakat en-Nesefi; Medariku ‘t-Tenzil ve hakaiku’t-te’vil; Dželaluddin es-Sujuti, ed-Durru-l Mensur; Ragib el-Isfahani, el- Mufredat; Abdurrezzak Kašani, Letaifu ‘l-a’lam fi išarati ehli ‘l-ilham; Ebu ‘l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur’an; Ebussuud Efendi, Iršadu ‘l-akli ‘s-selim ila mezaja ‘l-Kitabi ‘l-Kerim; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-i Kerim’in Turkce Meal-i Alisi ve Tefsiri; Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-bejan; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili.
