Trag Njegove milosti
Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odraz milosti i plemenitosti Uzvišenoga Gospodara prema svim svjetovima i svim stvorenjima. On se smilovao Svojim robovima i najmilostivijeg među njima odabrao je za Svoga poslanika. Ko god je napustio svaku vrstu nepravde i poveo se za tim Poslanikom milosti, taj je pronašao milost.
Poslanikovo, s.a.v.s., uzorito razumijevanje islama kroz prizmu samilosti i plemenitosti nije bilo usmjereno samo prema ljudima, nego prema svim stvorenjima. Iskazivanje samilosti prema životinjama, biljkama i svim stvorenjima, odlika je njegova, s.a.v.s., ahlaka. Allah, dž.š., je njime zadovoljan, počastio ga je nebrojenim blagodatima, ali on se nikada nije zbog toga odnosio nadmeno ni prema jednom stvorenju. Naprotiv, uvijek je pokazivao ljubav i samilost.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio krajnje milostiv. Njegovo srce bilo je ispunjeno plemenitošću, saosjećanjem i ljubavlju. Imao je, dakle, veoma prefinjeno srce. Spram događaja koji izazivaju tugu, ostajao bi veoma ganut, a ponekad bi niz njegovo mubarek lice tekle suze i plakao bi. Sva Allahova stvorenja posmatrao je očima milosti. Uzvišeni Allah, govoreći o njemu, u 107. ajetu sure Enbija’, kaže: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.“
I sam Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike kazao: „Ja sam poslan kao milost.“ (Darimi)
„Najprije moj ummet“
Uzvišeni Allah ga je tako stvorio da je on sagorijevao u želji da ljudi povjeruju i spase se. One koji bi povjerovali, odmah bi uzimao u svoju zaštitu, brinuo se o njihovim brigama, radovao se njihovoj radosti. Opisujući njegov plemeniti ahlak, Uzvišeni Allah kaže: „Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.“ (Tevba, 128)
Opisujući svoj odnos spram svoga ummeta, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Moje stanje spram moga ummeta liči na stanje osobe koja u ruci drži lepezu i njome tjera mušice od vatre, da ne bi pale u nju i izgorjele. Sljedbenike moga ummeta ja hvatam za njihove skute i udaljavam ih od vatre.“ (Tirmizi)
Ibn Omer, r.a., prenosi sljedeću predaju:
„Allahov Poslanik, s.a.v.s., je proučio ajet u kome se navode riječi Ibrahima, a.s., kada je kazao: „(…) Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere (…)“ (Ibrahim, 36), pa potom ajet u kome se navode riječi Isaa, a.s.: „Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si.“ (Ma’ide, 118), a zatim je podigao ruke i u suzama zavapio: ‘Allahu moj! Moj ummet, moj ummet!‘
Nakon toga Uzvišeni Allah se Džibrilu, a.s., obratio riječima: ‘Otiđi i reci Muhammedu: ‘Mi ćemo te učiniti zadovoljnim po pitanju tvoga ummeta i nećemo te osramotiti.’“ (Muslim; Ibn Hibban)
Briga o siromasima
Allahov Poslanik, s.a.v.s., se brinuo o siromasima i onima koji nisu imali nikoga svoga, i štitio ih je. Toliko je pokazivao naklonosti prema siromasima da su oni zaboravljali na svoje siromaštvo i poniženost. Mnogo je volio da se druži s njima. Kada bi došao u neki skup, najprije bi prilazio siromasima i sjedao sa njima, nastojeći da obraduje njihova srca. Zapravo, njegov način života i porodični život nije se razlikovao od njihovog. Uvijek je težio ka skromnosti i od njega se prenosi da je činio sljedeću dovu:
„Allahu moj, daj mi da živim kao siromah, usmrti me kao siromaha, i na Sudnjem danu me proživi zajedno sa siromasima.“ (Tirmizi; Bejheki)
Jedne prilike ga je Aiša, r.anha, upitala: „O Allahov Poslaniče, zašto tako činite dovu?“, pa je odgovorio:
„Siromasi će ući u Džennet četrdeset godina prije bogataša. O Aiša! Voli siromahe i nastoj da ih približiš sebi. Čini tako, pa da i Uzvišeni Allah na Sudnjem danu tebe približi Sebi.“ (Tirmizi; Bejheki)
Za vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., živjela je jedna siromašna žena, crnkinja, koja je održavala čistoću Poslanikove džamije. Jednog dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., je primijetio da je nema u mesdžidu, pa je upitao za nju. Ashabi, r.anhum, mu rekoše da je preselila, a on ih na to upita: „Zar me niste trebali obavijestiti o tome?“ Potom je otišao do njenog mezara, klanjao dva rekata namaza, te učinio sljedeću dovu:
„Allahu moj, unutrašnjost ovog mezara ispuni nurom. Osvijetli ga zbog namaza koji sam klanjao.“ (Buhari; Muslim)
Odnos prema djeci
Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi se sa svakim djetetom sa kojim se susretne lijepo upitao, pokazivao bi mu ljubav, ljubio ga i šalio se sa njim. Sa djecom je prijateljski razgovarao, sohbetio s njima i savjetovao ih. Kada bi prolazeći na jahalici susreo neko dijete, podizao bi ga na sedlo i vodio do mjesta gdje je dijete krenulo. Kao i svaki drugi otac, radovao bi se kada mu se rodi dijete, a žalostio bi se kada preseli. Kada mu je Ebu Rafi donio radosnu vijest da mu se rodio sin Ibrahim, uzvratio mu je poklonom, a Ibrahimovu majku, Mariju oslobodio je ropstva. Ibrahimovoj majci po mlijeku koja ga je uzela na čuvanje dodijelio je bašču hurmi. Brinuo se za svoga sina i često je dolazio da ga vidi.
Kada je Ibrahim preselio, bio je tužan i plakao je. Tom prilikom, Abdurrahman b. Avf, r.a., ga je upitao: „Zar i ti plačeš, o Allahov Poslaniče?“, a on mu je odgovorio da mu je srce tužno i da njegove suze proizilaze iz milosti, a da je zabranjeni plač onaj koji je popraćen naricanjem. (Ibn Sa’d; Begavi)
Za vrijeme jedne bitke nekoliko djece se zadesilo na bojnom polju i poginuli su. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuo za to mnogo se rastužio. Vidjevši to, ashabi, r.anhum, upitaše: „O Allahov Poslaniče, zbog čega toliko tugujete? Na koncu, oni su djeca mušrika, zar ne?“ Poslanik milosti, s.a.v.s., im na to odgovori:
„Čak i ako su djeca mušrika, ljudi su. Zar oni koji su danas najbolji među vama svojevremeno nisu bili djeca mušrika? Dobro pazite! Ni slučajno ne ubijajte djecu. Svaka duša je stvorena u Allahovom fitretu.“ (Ahmed b. Hanbel; Taberani)
Jednog dana dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., milovao i ljubio svoje unuke, naišao je neki beduin i začuđeno rekao: „Ja imam desetero djece, ali niti jedno od njih nisam poljubio.“ Na to mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:
„Šta ja mogu ako je Uzvišeni Allah tvoje srce lišio milosti.“, a zatim dodade: „Nema milosti prema onima koji ne pokazuju milost.“ (Buhari; Muslim; Tirmizi)
Hazreti Enes, r.a., prenosi sljedeće riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Poželio sam da dugo klanjam namaz, ali sam (u toku namaza) začuo plač djeteta. Potom sam, znajući da će majka tog djeteta biti uznemirena zbog njegova plača, odustao od svoje namjere.“ (Buhari; Tirmizi)
Kuća jetima
Kada se Allahov Poslanik, s.a.v.s., oženio Hatidžom, r.anha, ona je imala dječaka po imenu Hind, koji joj je ostao iz prvog braka, od muža koji je preselio. Allahov Poslanik, s.a.v.s., se brinuo o njemu i odgajao ga, kao da je njegov rođeni sin. Također, kada je oženio Ummu Selemu, r.anha, ona je uza se imala četiri jetima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ju je tako prihvatio, govoreći da nije nikakva smetnja to što ima četvero djece. Ovako je kazao:
„Najbolja muslimanska kuća je ona u kojoj živi jetim kome se čini dobročinstvo. A najgora muslimanska kuća je ona u kojoj živi jetim kome se čini zlo.“ (Ibn Madže)
Jedne prilike, nakon bajram-namaza, izlazeći iz mesdžida, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ugledao djecu kako se veselo i razdragano igraju. Međutim, ugledao je i jedno dijete kako stoji u ćošku, u pocijepanoj odjeći, tužno gledajući u njih. Odmah mu je prišao i upitao ga:
„Dijete moje, zašto si tužan, zašto se ne igraš sa svojim prijateljima?“
Otac tog dječaka pao je kao šehid u bitci na Uhudu. Njegova majka se nakon toga udala za drugog čovjeka i on je ostao sam. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga uze za ruku i upita ga:
„Da li bi želio da ti ja budem babo, Aiša majka, a Fatima sestra?“
Čuvši to, ostala djeca ljubomorno povikaše: „Kamo sreće da su i naši očevi postali šehidi, pa da nam Allahov Poslanik bude babo!“ (Ibn Hadžer; Ibn Asakir)
Radnici i hizmećari
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prema ljudima koji su radili za njega i koji su mu bili u hizmetu postupao krajnje pažljivo i milostivo. Nikada im nije kazao ili učinio nešto što bi ih uvrijedilo. Vezano za to Enes b. Malik, r.a., kaže:
„Deset godina sam činio hizmet Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Niko nije poput njega. Nikada mi za nešto što sam uradio nije rekao ‘Zašto si to uradio?’, niti mi je za nešto što nisam uradio rekao ‘Kamo sreće da si to uradio!’ Za nešto što se desilo nikada nije rekao ‘Kamo sreće da se nije desilo!’, niti je za nešto što se nije desilo rekao ‘Kamo sreće da se desilo!’ Uvijek bi govorio: ‘Ako je nešto određeno, to će se neminovno desiti.‘“ (Buhari; Muslim)
Kada hizmećari ne bi učinili ono što im je rekao, čak i kada bi to potpuno zanemarili, nikada se nije nervirao i ljutio na njih. Samo bi ih blago upitao za razlog. Hazreti Enes, r.a., prenosi kako ga je jedne prilike, kada nije izvršio ono što je tražio od njega, samo blago podsjetio na to:
„Jednog dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tražio od mene da odem na jedno mjesto i obavim neki posao. Ja sam rekao: ‘Neću otići.’ Zapravo, želio sam da odem, ali izašao sam napolje i zaigrao se sa djecom koja su već bila napolju. Nedugo zatim došao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prišao mi i stavio svoju ruku na moju glavu. Pogledao sam u njegovo lice, bilo je nasmijano. Potom me upita:
‘Enesčiću, jesi li obavio ono što sam tražio od tebe?‘ Odgovorih mu: ‘Evo odmah idem, o Allahov Poslaniče.’“ (Muslim)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je naročito milostiv prema mladim robinjama. Slušao je njihove probleme i nastojao da im pomogne. Jednog dana je izašao iz kuće radi trgovine. U džepu je imao 10 dirhema. Za četiri dirhema kupio je košulju i krenuo nazad, međutim, na putu ga susrete jedan siromašni Medinelija i zatraži od njega da mu dadne tu košulju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu dade košulju i ponovo se vrati na čaršiju. Ponovo je kupio košulju za četiri dirhema i krenuo kući, ali ovaj put susrete jednu mladu robinju kako plače. Prišao joj je i upitao za razlog njenog plača, a ona mu reče:
„Vlasnik kuće mi je dao dirhem i poslao me da kupim bocu ulja. Kupila sam i krenula kući, ali mi je tada boca ispala iz ruku i razbila se. Sada ne znam šta da radim.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj na to dade novac koji mu je preostao, međutim, djevojčica je i dalje nastavila plakati. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upita:
„Zašto još uvijek plačeš?“, a ona mu odgovori: „Bojim se da će me vlasnik istući jer sam se ovoliko zadržala.“
Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uze za ruku i odvede je do kuće u kojoj je živjela. Nakon što je pokucao na vrata, vlasnik kuće koji je bio jevrej, izađe i mnogo se začudi kada pred vratima ugleda Allahova Poslanika, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu ispriča šta se desilo i zamoli ga da ne kazni djevojčicu. Sve to je mnogo ganulo jevreja, pa on ovako reče:
„Oslobađam ovu robinju koja je bila povod da ti dođeš pred moju kuću, ona je sada slobodna!“
Nakon toga, zatražio je od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da ga upozna sa islamom, te je postao musliman. Potom je sa islamom upoznao i svoju suprugu i djecu, i svi su postali muslimani. (Hejsemi; Ibn Kesir)
Beskrajna milost
Prije nego što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počastio ovaj svijet svojim dolaskom, svi ljudi su, a naročito žene, bili u jadnom stanju. Žene i ženska djeca bile su prezirane, prodavane su i kupovane poput stvari. Nisu imale nikakva socijalna prava. Nisu imale pravo na imetak niti nasljedstvo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je dokinuo i iskorijenio sve ružne običaje koji su se ticali žena i kazao je da su one najpreče da se prema njima postupa milostivo. Izbavio ih je iz stanja poniženosti i potlačenosti u kojem su bile i uzdigao ih je na takav stepen da je riječima: „Džennet je pod majčinim nogama.“, ulazak u Džennet uslovio majčinim zadovoljstvom.
Na oproštajnoj hutbi je ovako govorio:
„O ljudi! Savjetujem vam da dobro pazite na prava žena i da se po tom pitanju bojite Allaha! Vi ste vaše žene dobili kao emanet od Uzvišenog Allaha i Njegovim imenom ste njihovu čast sebi učinili dozvoljenom. Kao što vi imate određena prava kod svojih žena, tako i vaše žene imaju određena prava kod vas.“ (Tirmizi; Ibn Madže)
U drugom hadisu, obraćajući se oženjenim muškarcima, kazao je: „Najbolji od vas kod Uzvišenog Allaha su oni koji se najbolje odnose prema svojim suprugama. A ja se među vama najbolje odnosim prema svojim suprugama.“ (Ebu Davud; Tirmizi)
Poslanikovo, s.a.v.s., uzorito razumijevanje islama kroz prizmu samilosti i plemenitosti nije bilo usmjereno samo prema ljudima, nego prema svim stvorenjima. Iskazivanje samilosti prema životinjama, biljkama i svim stvorenjima, odlika je njegova, s.a.v.s., ahlaka. Allah, dž.š., je njime zadovoljan, počastio ga je nebrojenim blagodatima, ali on se nikada nije zbog toga odnosio nadmeno ni prema jednom stvorenju. Naprotiv, uvijek je pokazivao ljubav i samilost.
Neka je beskrajna hvala Uzvišenom Allahu što nas je učinio njegovim, s.a.v.s., ummetom. Uzvišeni Allah nas je preko njega, s.a.v.s., upoznao sa Sobom. Sve svjetove je stvorio zarad naše dobrobiti. Ukoliko je neko, unatoč tolikoj dobroti i plemenitosti, nemilosrdan, sebičan, nanosi štetu živim i neživim stvorenjima oko sebe i tako izaziva nered, to je pokazatelj da on živi u zastrašujućoj tmini i neznanju. Takvo neznanje neprihvatljivo je za vjernika, jer nur imana otjerao je tamu iz njegova srca i ispunio ga plemenitošću. Njegove oči i srce, baš poput očiju i srca Poslanika, s.a.v.s., kojeg slijedi i od čijeg se puta ne odvaja, na sva stvorenja gledaju pogledom milosti i ljubavi.
