Tesavvuf i tarikati u islamu

Riječ tarikat znači put ili usul (metoda). Tarikat nije ni vjera(din) ni mezheb, nego oblik življenja i razumijevanja vjere. Formiran je u svrhu odgajanja ljudi. Shodno svojim metodama odgoja i načinu obavljanja zikra, tarikati su nazvani različitim imenima. Izvor tesavvufa nisu istočne filozofije, niti zapadne vjere, nego Kur’an i sunnet.Sve ove poštovane metode i pravila odgoja i lijepog ponašanja (usul i adabi), uzeti su iz Kur’ani Kerima, sunneta Resulullaha s.a.v.s. i iz stanja njegovih ashaba. Sa svim što u njemu ima, vezan je za Kur’an i sunnet, ili je otvoreno spomenuto u Kur’anu, ili je prihvaćeno putem išareta, putem indukcije – zakljucivanja(dilaleta) ili šutnje. Dakle nema ništa što ne bi bilo u skladu sa duhom Islama.

Ovaj odgojni sistem nije nova vjera (din) nego je to škola u kojoj se daju lekcije iz vjerskog lijpog ponašanja (ahlaka). Njen cilj je da dovede insana do lijepog ponašanja (ahlaka) i Allahovog dž.š. zadovoljstva. Metodologija mu je da sa muhabbetom (ljubavlju) veže srca za Allaha dž.š.. Glavne metode (usul) za postizanje toga su kalbski (srčani) zikr, zajednički zikr, ljubav (muhabbet), sohbet(druženje), rabita, hizmet i edeb sa kojima se popravljaju loša svojstva nefsa.

Temelj tarikata

Tesavvuf je metoda duhovnog odgoja. Ovaj odgoj sprovodi se samo pod vodstvom jednog muršidi kamila (potpunog šejha). Oni su Allahovi prijatelji, a oni koji putuju sa Allahovim dostovima ne odvajaju se ni od Kur’ana ni od sunneta. Veća je vjerovatnoća da se oni koji putuju sami odvoje od Kur’ana i sunneta.

Allahovi prijatelji posvećivali su veliku pažnju slijeđenju Kur’ana i sunneta. Čak su tražili od alima koji su ih slijedili da ih u pogledu ovoga upozoravaju i isprave.

Gavs Bilvanisi k.s. u jednom od svojih sohbeta ovako prenosi: “U vrijeme kad je prvi halifa Šahi Hazne mola Ibrahim postao halifa jednog dana Šahi Hazne mi je rekao : „Uzmi ibrik i kreni za mnom.“ Odmah sam uzeo ibrik i krenuo za njim. Izašli smo iz sela i malo se udaljili. Naredio mi je da spustim ibrik pa sam mu okrenuo leđa misleći da hoće uzeti abdest.

Najednom je Šah-i Hazne došao i dotakao me po ledžima a zatim me stisnuo za obje ruke i rekao: “Zakleti ćeš se Allahom riječima vallahi, billahi tallahi da ćeš mi ispravno odgovoriti na ono što te pitam.“ Rekao sam: „Ako budem znao ono što me pitate vallahi billahi i tallahi reći ću istinu.“

Rekao mi je: „Ti si alim(učenjak) na polju šerijata zato mi reci jesi li vidio neki postupak kod mene koji se kosi sa šerijatom, neki  znak munafikluka, tj. kršenje Allahovih emrova. Obavezan si da kažeš istinu, zakleo si se. Hajde reci mi da znam.“

Na ove riječi sam zaplakao i glas mi je zadrhtao te sam se opet zakleo riječima vallahi, billahi i tallahi kod tebe nisam vidio ni trun odstupanja od šerijata u tvojim postupcima. Nisam bio svjedok da ste uradili nešto što nije po šerijatu. Čak kod vas nisam vidio ništa što pripada polju mekruha ili da niste uradili po najboljem i najjačem rješenju koje nudi šerijat. Čuvši ovaj moj odgovor pustio me čineći hamd i zahvalu Allahu dž.š..

Sejjid Muhammed Rašid k.s. više puta ovako je govorio ummetu Muhammedovom:“Mi živimo sunnet, tužit ću vas na sudnjem danu ako kod nas primjetite nešto što nije u skladu sa Kur’anom i sunnetom pa mi to ne kažete.“

Hz. Gavs-i Sani k.s.rekao je :“Kad sam primao ovu dužnost(iršada) sanjao sam san. Na glavi mi prave jedan taht(prijestolje). Pitao sam ko će sjediti na tom tahtu bi mi rečeno da će tu sjediti Resulullah s.a.v.s. Pitao sam koliko će tu sjediti? Rekoše da će tu sjediti sve dok se bude na ovoj kapiji slijedio časni sunnet. Mi ćemo se zato truditi da on stalno sjedi na našem čelu tako što ćemo živjeti po sunnetu inšAllah.“

Pozicija i značaj tesavvufa u našoj vjeri

Vjera (din) je Allahov sistem pomoću kog odgaja svoje robove. Ovaj odgoj odvija se u tri temeljna polja. Prvo je vjerovanje drugo ibadet i treće ahlak. Din počinje sa vjerovanjem živi se sa ibadetom a pomoću edeba, lijepa ahlaka, ljubavi za Allaha, čišćenja srca i odgoja nefsa dolazi se do ukusa Allahova prijateljstva. Stoga je stanje potpunog vjernika vezano za potpuno življenje vjere.

Poznati hadis koji nas obavještava o posjeti Džibrila a.s. iznosi nam na znanje da se din zasniva na ove tri realnosti. U ovom hadisu Džibril a.s. nije došao samo da nešto nauči nego da pouči ljude vjeri. Uzvišeni Allah ga je poslao našem Pejgamberu s.a.v.s., pomoću njega podučio nas je vjerskim osnovama i počastio ashabe da ga vide. Kako je iznijeto u ovom hadisu vjera se zasniva na tri osnove, to su iman, ibadet i ihsan.

Iman podrazumjeva imanske šarte i sa tim se bave alimi akaida. Ibadetima se bave fikhski alimi dok je ahlak unutrašnji vjerski odgoj. Odgoj na polju ahlaka realizira se pod vodstvom insani  kamila. Ovakvi ljudi najviše su izlazili kao proizvod rada muršidi kamila u tesavvufskim mektebima.

Ihsan koji se spominje u hadisi šerifu ima za osnovni cilj unutrašnje čišćenje koje je utemeljeno na tesavvufskom odgoju. Ovaj hadis iznosi nam i važnost ovog posla.

Kao što je farz za svakog mumina da ima ispravan iman i uredan ibadet isto tako farz mu je i čiščenje srca, odgajanje nefsa i postizanje lijepog ahlaka. Sve one stvari koje omogućavaju da se ovaj farz izvrši su na istom stupnju značaja i vrijednosti.

Nijedan mumin ne može reći ja vjerujem i činim ibadet ali me se ihlas, ljubav prema Allahu, spoznaja Allaha, čišćenje srca i odgoj nefsa ne tiču. Ako tako i kaže onda ne može ići pravim putem.

Sreća koja ne nestaje vezana je za ljubav prema Allahu i zikrullah. Ovo je hukm koji se ne mjenja i koji je dat u Kur’ani kerimu: “Allah će roba koji je Njemu okrenut uputiti putu postizanja Allahova zadovoljstva. To su oni koji vjeruju i čija se srca smiruju sa zikrullahom. Dobro pazite srca se samo sa zikrullahom smiruju(postižu sreću).“ (R’ad;27-28)

Dakle tesavvuf je odgojni sistem koji upoznavajući srce sa Allahom dž.š. omogućava postizanje ove sreće. To je škola lijepog ponašanja (ahlaka). Dinski nevidljivi(batinski) fikh koji se bavi čišćenjem srca i lijepim ponašanjem(ahlakom). Ovo se u Kur’anu zove takva(bogobojaznost), dok se borba kojom se dolazi do takvaluka zove tezkije (čišćenje). Tezkije je čišćenje srca od širka, kufra, nepokornosti i grijeha, čišćenje ruha i nefsa od pokuđenih osobina a zatim ukrašavanje sa lijepim svojstvima. Cilj svega ovoga je postizanje Allahova prijateljstva i zadovoljstva. Odgojni sistem koji cilja postizanje Allahova zadovoljstva svakao mora u svim svojim aspektima postupati u skladu sa istim.

Allah dž.š. u centar odgoja i prijateljstva sa sobom stavio je Resulullaha s.a.v.s. Bilo ko ko njega ne slijedi ne može stići do uzvišenog Allaha niti biti prijatelj sa njim.

Uzvišeni Allah svim ljudima u vezi ovoga kaže:“O moj Poslaniče, reci ako vi volite Allaha mene slijedite pa će i Allah vas voljeti i oprostiti vam grijehe. Allah zaista mnogo prašta i milostiv je.“( Alu Imran;31)

Alimi kažu da slijeđenje koje je spomenuto u ajetu nije slijeđenje koje se često sreće. Ovo slijeđenje podrazumjeva i istinsku ljubav koja se mora prema njemu gajiti, a ova ljubav se realizira potpunom pokornošću koja mora biti jezikom, srcem, riječju, stanjem i ponašanjem iskazana. Vjernik slijedeći njegov sunnet vanjštinom i unutrašnjošću, vjerovanjem i djelovanjem može biti pokoran Uzvišenom Allahu i steći Njegovo prijateljstvo.

Poslanik a.s. je podučio ashabe ovoj vjeri podučivši ih svim trima dimenzijama tj. imanu, islamu i ihsanu i to i teotetski i praktično.

I ashabi su vjeru prenijeli sljedećim generacijama kao cjelinu sa imanom, islamom i ihsanom. Prve dvije generacije muslimana živjele su i čuvale vjeru u potpunosti, u svim njenim aspektima, unutrašnjim i vanjskim.

Prvi cilj tesavvufa je čišćenje srca

Kur’an je čišćenje srca nazvao terminom tezkije i vezao spas za njega, a osnovna zaduženja našeg Pejgambera označio terminima teblig (dostavljanje) i tezkije (čišćenje).

Tezkije ne podrazumjeva čišćenje vanjštine nego označava čišćenje srca a to se realizira čišćenjem srca od širka ,kufra i nepokornosti i nemara. Ovo čišćenje se dešava pomoću imana,nura , fejza,tevbe, istigfara, ibadeta i suza iz očiju. Hadisi ukazuju da je centar lijepog ahlaka srce (kalb) i ovako pozicioniraju njegovo mjesto u vjerskom životu: “U tijelu insana ima takav dio da ako je on ispravan poslovi cijelog tijela su ispravni a ako se on pokvari pokvare se svi poslovi tijela. Pazite dobro taj dio je kalb.“( Buhari,Iman 39.)

Zbog ovog su muršidi u odgoju uzeli srce za primarni cilj. Njihovi napori usmjereni su na buđenje i oživljavanje srca kod murida. Ovaj posao stalno im je na dnevnom redu i ovome posvećuju jako mnogo vremena.

Sa žaljenjem moramo konstatovati da su današnji ljudi zanemarili odgoj duhovnog srca a većina troši sve svoje nepore na zadovoljavanje stomaka i tijela. Kad se govori o srčanim bolestima misli se uvijek na bolest fizičkog srca a ne duhovnog a stoga što grijesi srca ostaju skriveni ne bave se njima kao sa vidljivim grijesima.

Na primjer ubistvo, alkohol i laž su veliki grijesi ali mumin kao što se čuva njih mora se čuvati i unutrašnjih grijeha kao što su mržnja, oholost, licemjerje, pretjerana ljubav prema dunjaluku, oponiranje kadau (odredbi) i kaderu(predodređenju), nezadovoljstvo sa Allahovim određenjem i gaflet(nemarnost).

Čak šta više prenosi se od Ibn Hadžera Hejtemija da je rekao da su grijesi srca opasniji od vanjskih grijeha jer oni u konačnici ruše iman, onemogučavaju primanje ibadeta i nište sevabe učinjenih djela. Većina skrivenih grijeha guraju insana u širk, nifak i do izlaska iz vjere. Uz to su grijesi srca stalni i stalno bacaju insana u opasnost dok vanjski grijesi nisu takvi.

Jedan čovjek ne može stalno da ubija čovjeka, ne može bez imalo pauze stalno piti alkohol dok onaj ko je zavidan stalno gori u vatri zavisti. Ohol insan svaki svoj posao poprati svojom ohološću. Licemjer u svaki svoj posao mješa svoje licemjerstvo. Pretjerana ljubav za dunjalukom i pohlepa ako se ne liječe bivaju rana na srcu sve do smrti. Koliko je teško uočiti srčane grijehe, teško ih je i liječiti i napustiti. Upravo zato je mali broj ljudi koji su uistinu postigli ispravnost i smiraj sa Allahom.

Osnovno čime se bavi tesavvuf je batinski fikh a on se bavi čišćenjem, odgojem i uzdizanjem unutrašnjosti, srca (kalba), ruha(duha) i nefsa(duše). To je jedan duhovni, nurani kalbski ilm (srčano znanje).

Kao što se zahirski(vidljivi) fikh bavi djelima tijela batinski(nevidljivi) fikh kog zovemo tesavvuf bavi se djelima i ibadetima koji se čine srcem.

Cilj tesavvufa je da srce postigne stepen ihsana. Ihsan je stanje jekina(ubjeđenja) koje se postiže buđenjem srca iz nemarnosti(gafleta) i njegovim čišćenjem od duhovnih nečistoća. Srce koje je u jekinu ima takvao stanje kao da gleda u Allaha dž.š. Ovo stanje je cilj svakog vjernika.

Veliki evlija Ebu-l-Hasan Šazeli k.s. je rekao: “Onaj ko nije prošao duhovni odgoj i uzeo duhovno znanje umrijeti će čineći mnoge velike grijehe a da toga uopće neće biti svjestan“.