Tanka linija između ihlasa i rijaluka

Velika je razlika između nastojanja da se sa većom predanošću čini ibadet iz razloga što ljudi gledaju, i činjenja ibadeta sa žarom i zanosom koje u srce donosi ozračje džemata. U prvom slučaju riječ je o rijaluku (pretvaranje), dok se u drugom slučaju radi o potpadanju pod duhovni utjecaj zajedničkog činjenja ibadeta sa braćom vjernicima. Za onoga ko prilikom obavljanja ibadeta u džematu pokazuje veću predanost nego kada je sam, a iz razloga što ga određeni ljudi vide ili što želi da se pokaže pred njima, ne može se reći da robuje samo Allahu, dž.š. U svom ibadetu je one kojima se želio dopasti, pripisao kao ortake Uzvišenom Allahu, čime je počinio veliki grijeh. Drugi slučaj je, dakle, nešto sasvim drugo. Jer, između slasti koju uzimamo prilikom pojedinačnog obavljanja ibadeta u svojim kućama, i slasti koju osjetimo prilikom zajedničkog klanjanja namaza u džamiji, postoji ogromna razlika. A još kada klanjamo namaz pored Kabe ili u Poslanikovoj džamiji, onda je osjećaj potpuno drugačiji. Tada sudjelujemo u duhovnom zanosu vjernika koji nas okružuju i zajedno s njima mnogo intenzivnije osjećamo radost imana. U toj veličanstvenoj atmosferi, koja obuhvata džemat, ponekad nećemo moći zadržati ni suze. Ipak, kasnije se ponovo suočavamo sa činjenicom da to nije naše svakidašnje stanje. Sve to nam pokazuje kolika je važnost zajedničkog obavljanja ibadeta sa braćom vjernicima. Tako se još jedanput uvjeravamo da je islam vjera koju je potrebno živjeti u džematu.

A da to možda nije rijaluk?

Dešava se da se ponekad brinemo, razmišljajući o slasti koju osjetimo u džematu, te da se pitamo: “A da to možda nije rijaluk?” Međutim, to je stanje koje se s vremena na vrijeme dešavalo i ashabima, r.anhum. Jedan od ashaba koji su zapisivali Objavu, Hanzala, r.a., je ispričao: “Jedne prilike sreo sam Ebu Bekra, r.a., koji me upita kako sam. Odgovorih mu: ‘Hanzala je postao munafik (licemjer).’ On se na to mnogo začudi, pa reče: ‘Subhanallah! Šta to govoriš?’ Ja mu tada ovako ispričah: ‘Kada smo pored Allahova Poslanika, s.a.v.s., i kada nam priča o džennetu i džehennemu, ja kao da očima gledam ono o čemu govori. Ali, kada se udaljim od njega i počnem se zanimati svojim poslom, suprugom i djecom, odjednom kao da zaboravim na sve to.’ Ebu Bekr, r.a., mi na to reče: ‘Allah zna da se i meni dešava isto.’ Potom smo zajedno otišli kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., te sam i njemu rekao: ‘O Allahov Poslaniče, Hanzala je postao munafik!’ On me upita za značenje tih riječi, pa i njemu rekoh ono što sam prethodno rekao Ebu Bekru, r.a.: ‘Allahov Poslaniče, kada sam pored tebe i kada nam govoriš o džennetu i džehennemu, ja kao da očima gledam i džennet i džehennem. Međutim, kada se udaljim od tebe i počnem se zanimati svojim poslom, suprugom i djecom, odjednom kao da zaboravim na sve to.’ Čuvši to, Allahov Poslanik, s.a.v.s., mi reče: ‘Tako mi Allaha u čijoj je vlasti moja duša, kada biste vi trajno zadržali stanje koje imate kada ste sa mnom, kada biste se na takav način nastavili prisjećati (dženneta i džehennema), meleki bi se rukovali s vama u vašim kućama i dok idete putem. Znaj Hanzala, to je stanje čovjeka, sad ovakvo, sad onakvo…’” (Muslim, 4937) Navedeni primjer nam na veoma lijep način ukazuje na to koliko je važno i potrebno da sa lijepim nijetom budemo što više u džematu, a kako bi se naš ihlas povećao i kako bismo ibadete mogli obavljati što iskrenije. Kada je rob u društvu i interakciji sa vjernicima, koji ga podsjećaju na Allaha, dž.š., i koji njegovo srce odvraćaju od zauzetosti dunjalukom, onda njegov iman jača. Za one koji nemaju tu mogućnost i koji se trude da samostalno žive islam, veoma je teško da se suprotstave šejtanima današnjeg vremena i da očuvaju svoj ihlas. Kako bismo se mogli sačuvati i suprotstaviti se zlu i svim pošastima koje nas vrebaju, ustrajavanje u džematu i druženje sa dobrim ljudima je nužnost. Ne smijemo zaboraviti da osamljenost umanjuje duhovni zanos u ibadetu.

Ustrajavanje u farzovima i nafilama

Da bi čovjek mogao biti iskren, onako kako to Uzvišeni Allah naređuje, on svoje robovanje ne smije ograničiti samo na ibadete poput pet dnevnih namaza, posta i hadža, koji se obavljaju u određenim vremenskim intervalima. Naš Gospodar u mnogim časnim ajetima od nas traži da pored farz-ibadeta svoj život ukrasimo nafilama, zikrom i tefekkurom (promišljanje). Naređuje nam da se klonimo svega onoga što je zabranjeno. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je svojim životom, ličnim primjerom pokazao kako to treba izgledati. Ako se osvrnemo na našu okolinu, stalno vidimo vjernike koji se zbog toga što su robovanje ograničili samo na farzove, žale da nisu u stanju da postignu ihlas i da ibadete obavljaju onako kako dolikuje. Kada je stanje takvo, onda se ibadet percipira kao ustaljena obaveza koja se izvršava nasilu iz straha od džehennema. Međutim, mnogo puta smo svjedočili da oni koji na takav način robuju Uzvišenom Gospodaru, najprije počnu izostavljati ibadete, da bi ih nakon određenog vremena u potpunosti zapostavili.

Velika nevolja

Trebamo dobro razumjeti mudrost činjenice da Uzvišeni Allah neće primiti ibadete koji su učinjeni sa rijalukom. Trebamo znati da Allah, dž.š., nikada neće biti zadovoljan da Mu pripisujemo sudruga. Rijaluk čovjeka navodi da prilikom činjenja ibadeta, pored Allahova zadovoljstva, traži i zadovoljstvo stvorenja, čime vrši raspodjelu svog ibadeta između Allaha, dž.š., i robova. Međutim, Uzvišeni Allah nam je strogo naredio da samo Njemu robujemo. Iz tog razloga, naravno da Uzvišeni Gospodar neće primiti ibadet koji nije učinjen iskreno i koji je učinjen sa nekim dunjalučkim interesom. Kako je moguće da rob, ibadet koji mu je Uzvišeni Gospodar naredio, izvršava sa ciljem postizanja ugleda kod smrtnih stvorenja kao što je i sam, ili zbog neke prolazne dunjalučke koristi? Zar Uzvišeni Allah, Koji je stvorio svjetove i obasuo ih Svojom milošću, može biti zadovoljan da se pored Njega traži zadovoljstvo nemoćnih stvorenja poput nas? A na koncu, i onaj koji se pretvara u svojim ibadetima, kao i onaj čije se zadovoljstvo traži, doći će pred Uzvišenog Allaha. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike svojim ashabima, r.anhum, kazao: “Ono čega se najviše bojim za vas je mali širk.” Ashabi, r.anhum, upitaše: “Šta je mali širk, o Allahov Poslaniče?”, a on, s.a.v.s., im na to reče: “To je rijaluk. Uzvišeni Allah će se, kada na Sudnjem danu bude nagrađivao Svoje robove za njihova djela, obratiti onima koji su se pretvarali, i reći: ‘Idite onima zbog kojih ste činili ibadet na dunjaluku i vidite hoćete li kod njih naći svoju nagradu!’” (Musned, 23630) U drugom hadisu se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko se bude pretvarao, Uzvišeni Allah će poništiti njegova djela.” (Musned, 20474) Hazreti Omer, r.a., je jednog dana idući putem naišao na Muaza b. Džebela, r.a., koji je plakao, pa ga je upitao za razlog njegove tuge. Muaz, r.a., mu na to reče da plače jer se prisjetio riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “I najmanji rijaluk je širk.” (El-Mu’džemu ‘l-evsat, 4950)

Smisao ibadeta

Udaljavanje od smisla i suštine ibadeta jedan je od razloga nestanka ihlasa iz srca i činjenja ibadeta radi pokazivanja pred drugima. To stanje posljednjih godina naročito primjećujemo na hadžu. To što mnoge hadžije više zanima da besciljno obilaze i šetaju poput turista, umjesto da tragaju za duhovnom slašću ibadeta, odraz je velikog gafleta. Razumno je, naravno, da čovjek iz želje da podijeli radost sa dragim osobama i da zabilježi dolazak na sveta mjesta, napravi poneku fotografiju, međutim, činjenica je da je veoma mnogo onih koji nikako ne ispuštaju fotoaparate iz ruku i koji, čak i dok čine tavaf oko Kabe, ne skidaju oči s mobilnog telefona. A cilj dolaska u sveta mjesta bi trebao biti usmjeravanje na postizanje Allahova zadovoljstva i udaljavanje od dunjalučkih okupacija. Zbog svega toga moramo priznati da poimanje hadža današnjih muslimana nije na nivou onog poimanja kakvo je bilo u ranijem periodu. Nažalost, u prvi plan se potencira sama forma, dok se smisao hadža, kao ibadeta, sve više gubi.

Očuvanje ihlasa

Nema smetnje da se farz ili nafila- ibadeti obavljaju pred ljudima, sa ciljem da se i oni podstaknu na to. No, u takvoj situaciji moramo dobro paziti na stanje svoga srca. Cilj treba biti samo to da podstaknemo druge na ibadet, i pri tome ne smijemo zaboraviti da stojimo pred Allahom, dž.š. A istina je da je prilično teško uspjeti u tome. Nije svako u stanju da se sačuva od potpadanja pod utjecaj hvale i divljenja ljudi, dok čini ibadet tražeći zadovoljstvo Uzvišenog Allaha. Oni koji uspiju nadvladati tu nefsansku bolest su oni koji čine ibadet onako kako ga istinski treba činiti. Naravno da se rijalukom ne smatra ni javno udjeljivanje sadake sa ciljem da se i drugi ljudi podstaknu na to, niti klanjanje namaza pred ljudima, na prvom pogodnom mjestu, kada postoji opasnost od isteka namaskog vremena. Štaviše, jako je lijepo da čovjek čini ibadet tamo gdje će ga vidjeti njegova djeca, te da, sa ciljem da svoju porodicu podstakne na dobro, spomene sadaku koju je udijelio ili dobročinstvo koje je učinio. Ali, prilikom toga, ne smije zaboraviti na traženje Allahova zadovoljstva. Ebu Sulejman Darani, k.s., je sljedećim riječima jezgrovito ukazao na tanku liniju između ihlasa i rijaluka: “Mnogo je teže sačuvati takvaluk u činjenju dobrog djela, nego učiniti djelo.” Da nas Allah, dž.š., učini od onih robova koji sva svoja djela čine isključivo radi Njega Uzvišenog.

 

Časopis Semerkand

 

Semerkand