Tajne Fatihe

U toku dana, prilikom obavljanja pet dnevnih namaza, suru Fatihu proučimo najmanje četrdeset puta, ukoliko pored farzova klanjamo i sunnete i vitr-namaz. Prvu polovinu sure Fatihe čine hvala i pohvala Uzvišenom Allahu, a drugu polovinu čini dova. Učeći Fatihu, mi se umiljavamo Gospodaru, molimo Mu se, tražimo po četrdeset puta dnevno da nam podari nešto konkretno i da nas od nečega konkretnog sačuva.

Šta mi to tražimo od Gospodara četrdeset puta dnevno, i od čega Mu se utječemo?

PRIJEVOD FATIHE:

1. Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,
2. Milostivog, Samilosnog,
3. Vladara Dana sudnjeg,
4. Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
5. Uputi nas na Pravi put,
6. na Put onih kojima si milost Svoju darovao,
7. a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!

Uzvišeni Allah je muslimanima propisao pet namaza tokom dana i noći. Namaz je stup vjere islama, dokaz imana, miradž vjernika, radost ašika. To je ibadet koji objedinjuje i sadrži tekbir, dovu, pohvalu Allahu, zahvalu, zikr, tevbu, učenje Kur’ana Časnog, kijam (stajanje), ruku’ (pregibanje), sedždu (padanje ničice po tlu), salavate i selame Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovoj porodici. Namaz je ibadet koji objedinjuje ibadete svih stvorenja.

Fatiha je opet sastavni dio namaza, koji se ne ispušta prilikom njegova obavljanja. Prema nekim mezhebima, učenje Fatihe predstavlja jedan od namaskih farzova. Ukoliko se ne prouči, dakle, namaz nije ispravan. Prema našem mezhebu, učenje Fatihe je vadžib.

Fatiha se naziva „Ummu ‘l-Kur’an“, tj. „Majkom Kur’ana“, „Glavnicom Kur’ana“, zbog toga što predstavlja pregled njegova sadržaja. Zbog toga ćemo se, prije svega, zadržati na tome, a onda ćemo preći na pitanje šta mi to tražimo od Uzvišenog Allaha učeći Fatihu.

Zašto se Fatiha naziva „Ummu ‘l-Kur’an“?

Kao da Fatiha u šiframa sadrži sve smislove Kur’ana Časnog. To znači, dakle, da je Fatiha srž Kur’ana Časnog, njegov sažetak, kratak preglednik njegovih tema i učenja. Zbog toga se naziva „Ummu ‘l-Kur’an“.

Možemo na sljedeći način da objasnimo kako to jedna kratka sura može da sažme Kur’an Časni u cijelosti.

Naime, jedna od glavnih tema Kur’ana Časnog jeste predstavljanje Uzvišenog Allaha. U prvim ajetima Fatihe, Uzvišeni Allah se predstavlja kao Gospodar svjetova (rabbu ‘l-’alemin), Milostivi i Samilosni (Er-Rahmanu ‘r-Rahim) i Vladar Dana sudnjeg (Maliki jevmi ‘d-din). Prva tri ajeta, dakle, predstavljaju Gospodara svjetova.

Druga glavna tema Kur’ana Časnog obuhvata ibadete. Imanske osnove, naredbe i zabrane i propisi šerijata spadaju u tu temu. Ajet Fatihe:

„Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!“

na jedan sažet način obuhvata sve ibadete.

Jedna od glavnih tema Kur’ana časnog jesu i Allahovi posebni i odabrani robovi, kojima su darovani brojni duhovni stepeni – mekami. Cilj kazivanja o tim robovima jeste da se ukaže na važnost čišćenja od loših prezrenih osobina, bitnost lijepog ahlaka i usvajanja pohvalnih osobina. Ajet Fatihe:

„Uputi nas na Pravi put.“

na jedan sažet način obuhvataju sva pitanja u vezi usvajanja lijepog ahlaka i pohvaljenih osobina.

U glavne teme Kur’ana Časnog spadaju i kazivanja o prošlim poslanicima i minulim narodima. Ajet Fatihe:

„Na Put onih kojima si milost Svoju darovao.“

na jedan sažet način ukazuje na kur’anska kazivanja.

Jedna od glavnih tema Kur’ana Časnog jeste i objašnjenje načina na koji su okončali nevjernici. U zadnjem ajetu Fatihe stoji:

„A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!“

Spominju se, dakle, dvije grupe ljudi koje su skrenule s Pravog puta.

Jedan od onih koji su spoznali Uzvišenog Allaha, arifa, Abdullah b. Ebi Džemre, rahmetullahi alejh, je na sljedeći način objasnio kako, na koji način Fatiha u sebi objedinjuje sva značenja Kur’ana Časnog:

„Riječ ‘el-hamd’ objedinjuje sve vrste hvala i pohvala. Taj pojam je širi od pojma ‘šukr’, i općenitiji je. Zbog toga se koristi općenitiji pojam, kako bi se njime obuhvatile sve vrste hvala i pohvala. Allah je ime Svevišnjeg Gospodara, koje obuhvata sva ostala Njegova imena. Kaže se da je to Njegovo najveće ime, ‘el-ismu ‘l-a’zam’. Ukazuje na sva imena koja se spominju u Kur’anu Časnome, a kojima se ukazuje na Njegovu veličanstvenost. ‘Rabbi ‘l-’alemin’ je sintagma koja ima značenje: Gospodaru svjetova.”

Mi, dakle, iskazujemo hvalu i pohvalu Allahu, Gospodaru svih svjetova, Koji je stvorio sve svjetove, ma koliko ih bilo, i Koji ih posjeduje i njima upravlja na način na koji On to hoće. „Er-Rahmani ‘r-Rahim“ je sintagma koja obuhvata svu milost, oprost, dobročinstvo i dobrotu Uzvišenog Allaha, a koje se spominju kroz Kur’an Časni. „Maliki jevmi ‘d-din“ je sintagma koja upućuje na sve opise Sudnjeg dana i ahireta koji se navode i spominju kroz Kur’an Časni.

Dio ajeta: „Ijjake na’budu“, obuhvata sve vrste ibadeta koji se spominju u Kur’anu Časnome, te ukazuje na to da je Uzvišeni Allah jedini Gospodar i Bog Kojem se robuje i klanja. Drugi dio ajeta čiji smo prvi dio citirali: „ve ijjake neste’in“ ukazuje na sve oblike traženja pomoći od Uzvišenog Allaha koji se spominju u Kur’anu Časnom.

„Ihdine ‘s-sirata ‘l-mustekim“ je dio ajeta koji obuhvata sve forme obraćanja Uzvišenom Allahu, kojima se traži upućivanje na Pravi put. „Sirata ‘l-lezine en’amte alejhim“ je dio ajeta koji obuhvata sva kur’anska kazivanja o dobrim i odabranim robovima kojima je Uzvišeni Allah zadovoljan.

„Gajri ‘l-magdubi ‘alejhim vele ‘d-dallin“ je zadnji dio posljednjeg ajeta Fatihe, a koji obuhvata kur’anska kazivanja o nevjernicima i teškim grešnicima te načinu na koji će oni okončati.

Abdullah b. Ebi Džemre, rahmetullahi alejh, je, dakle, na spomenuti način objasnio kako Fatiha objedinjuje sve glavne teme Kur’ana Časnog, te razlog zbog kojeg se naziva „Ummu ‘l-Kur’anom“.

Imam Ahmed b. Hanbel, rahmetullahi alejh, prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anh, da je rekao:
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je došao kod Ubejja b. Ka’ba, radijallahu anh, dok je klanjao namaz i obratio mu se: ‘Ubejje!’ Ubejj se okrenuo ne odazivajući se, a on ga je ponovo dozvao: ‘Ubejje!’ Ubejj je tada završio namaz i pohitao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ‘Mir s tobom Poslaniče!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je odgovorio: ‘I s tobom mir! Šta te je navelo da se ne odazoveš kada sam te pozvao?’ On je tada odgovorio: ‘Allahov Poslaniče, bio sam na namazu.’ Na to mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Zar ti u onome što je Uzvišeni Allah objavio nije poznato: Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu onome što će vam život osigurati (Enfal, 24).’
Odgovorio mu je: ‘Dakako, Allahov Poslaniče! Odazivam se.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: ‘Hoćeš li da te upoznam sa surom kojoj slična nije objavljena, ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu, a ni u Furkanu?!’ Odgovorio je: ‘Da, Allahov Poslaniče.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je tada rekao: ‘Ne bih htio izaći na ova vrata prije nego što je saznaš.’
Ubejj, radijallahu anh, je rekao: ‘Allahov Poslanik me uzeo za ruku govoreći, dok sam ja usporavao bojeći se da ne dođemo do vrata prije nego završi. Kada smo se približili vratima, upitao sam: ‘Allahov Poslaniče! Koja je to sura koju si mi obećao?’ Rekao je: ‘Ona što učiš u namazu…!’ Proučio sam mu ‘Majku Kur’ana’ (Ummu ‘l-Kur’an), a on je rekao: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, Allah nije objavio niti u Tevratu, niti u Indžilu, niti u Zeburu, a niti u Furkanu suru kao što je ova! To je sedam ajeta koji se ponavljaju!’” (Musned, 4/211)

U jednom veoma raširenom kudsi hadisu se prenosi da je Uzvišeni Allah kazao da je Fatihu podijelio na dva dijela. Prvi dio je posvetio Sebi, a drugi robu. Obećao je da će sve molbe roba primiti. (Muslim, „Salat“, 38, 40: Ebu Davud, „Salat“, 132; Tirmizi; Ibn Madže, „Edeb“, 52)

Dio koji pripada robu je dio koji počinje od ajeta: „Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!“

Prvo klanjanje, pa onda traženje pomoći

U ajetu: „Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!“, prvo se spominje klanjanje Uzvišenom Gospodaru, pa tek onda traženje pomoći.

Mufesiri su to protumačili na sljedeći način. Naime, na taj se način iskazuje činjenica da je zadovoljstvo Uzvišenog Allaha iznad svega, i da je to nešto što je najuzvišenije. Njegovo zadovoljstvo se postiže obavljanjem onoga što On naređuje i izbjegavanjem onoga što On zabranjuje. Pored toga, ukazuje se na činjenicu da se samo Njemu ibadeti i klanja. Također, ukazuje se na to da Uzvišenog Allah treba spominjati prije svega ostalog, te da na prvo mjesto dolazi spomen Njega. On je Taj Koji je vlasnik svega, i Koji je istinski Gospodar dostojan obožavanja i klanjanja.

Rob, prije svega, treba svoj pogled usmjeriti Allahovome zadovoljstvu, te se okrenuti Njemu i ibadetima, a koji su put postizanja milosti i zadovoljstva Uzvišenog Allaha. Treba znati da ibadete obavlja zahvaljujući milosti i pomoći koje mu od Njega dolaze. Ne smije sebi pripisivati obavljanje ibadeta. Ibadete treba posmatrati kao počast kojom ga Uzvišeni Allah izdiže na stepen bliskosti s Njim. (Ibn Adžibe, „El-Beharu ‘l-medid“, 1/222-223)

Zbog čega se u Fatihi Uzvišenom Allahu obraćamo u množini?

Jedno od pitanja u vezi Fatihe o kojem trebamo razmisliti jeste i to zašto se u Fatihi Uzvišenom Allahu obraćamo u množini. Čak i kad sami obavljamo namaz, mi učimo: „Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!“ Mi i tada izgovaramo ajet u formi množine. Koja je mudrost u tome skrivena?

Mufesir Kadi Bejdavi, rahmetullahi alejh, je iznio jako zanimljive činjenice o Fatihi: „Ovdje treba uočiti jednu stvar. Naime, u ajetu se ne govori o trećem licu kojem se obraća. Uzvišenom Allahu se direktno obraćamo u drugom licu. Kao da nam se poručuje da zamislimo u glavi kako se nalazimo pred Gospodarom, a zapravo se i nalazimo, te da Mu se svjesno obraćamo. Robovanje i klanjanje prethode u ajetu traženju pomoći.

Naime, oni koji su spoznali Uzvišenog Allaha, prilikom spominjanja svjetova, zahvale, Sudnjeg dana, počnu duboko da promišljaju o savršenom Allahovom stvaranju, o Njegovim bezbrojnim blagodatima, o veličini Njegove moći i vlasti, o strahotama Dana suda, te zbog toga odmah počnu da Mu se klanjaju i da padaju pred Njegovom Svemoći i veličinom.

Isto tako, u ajetu nije rečeno: „Klanjamo se Tebi i od Tebe pomoć tražimo.“, nego je rečeno: „Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo.“ Na prvom mjestu dolazi spomen Njega, čime se ističe Njegovo pravo da bude obožavan i da se samo od Njega pomoć traži.

Ibadet je najveći stepen iskazivanja poslušnosti Uzvišenom Allahu. Jedino je On dostojan da Mu se ibadeti i robuje. Nakon spomena ibadeta i klanjanja Njemu Uzvišenom, dolazi spomen pomoći. Mi od Uzvišenog Allaha tražimo pomoć da nam podari ono do čega sami ne možemo doći i da nam olakša ono što mi činimo. Isto tako, kaže se i da se tu govori o pomoći prilikom klanjanja i robovanja.

Ono što privlači pažnju u citiranom ajetu jeste to da se Uzvišenom Allahu obraćamo u množini. Time se, dakle, obuhvataju meleki i ljudi s kojima se zajedno obavlja namaz. Osoba koja klanja namaz svoju molbu prisajedinjuje molbama drugih klanjača i tako se nada da će njezine molbe bereketom tih drugih osoba biti primljene.

Ovdje treba zapaziti da je prvo spomenuto klanjanje Uzvišenom Allahu, a zatim traženje pomoći. Vjernik se, dakle, opominje da prije obraćanja Gospodaru za pomoć, za ispunjenje želja i potreba, treba da izvrši sve svoje obaveze i dužnosti, jer je nedolično da od Gospodara traži ispunjenje onoga do čega mu je stalo, a nije izvršio svoj dug prema Njemu.

Čovjek, dakle, vjeruje kako će mu njegove dove i molbe biti primljene bereketom meleka i drugih vjernika. Zbog toga se Gospodaru obraćamo u množini.

Pored toga, čovjek je mikrouniverzum, tj. univerzum na mikro planu. Posjeduje ruh, razum, i tako je odlikovaniji od svih stvorenja. Učinjen je halifom, Božijim zastupnikom svim stvorenjima. Kao što je cijeli univerzum stvoren radi čovjeka, čovjek je stvoren radi Uzvišenog Allaha, kako bi Ga spoznao i obožavao.

Čovjek je dužan da iskaže zahvalnost Allahu u svoje ime, ali i u ime svega stvorenog, budući da je, kako smo rekli, zastupnik stvorenja, i samim tim njihov glasnogovornik. To čini tokom obavljanja pet dnevnih namaza, i učenjem Fatihe.

Ibn Arebi, kaddesallahu sirreh, je u vezi ajeta rekao:
„Kada se rob obrati svom Gospodaru riječima: ‘Samo Tebi ibadet činimo, i samo od Tebe pomoć tražimo.’, nije sam. Čovjek je sastavljen od različitih organa, očiju, ruku, ušiju, srca, stomaka, i mnogih drugih organa. Svaki organ je jedna blagodat, i svaki je zadužen da čini ibadet na određen način.

Kao što se navodi u jednom hadisu, u čovjeku se nalazi tri stotine i šezdeset sastavnih dijelova, za koje je čovjek dužan da svaki dan udijeli sadaku kao izraz zahvalnosti. Najbolji i najlakši način iskazivanja zahvale za njih jeste obavljanje namaza. Kada čovjek kaže ‘mi’, dok uči Fatihu, obuhvata sve te sastavne dijelove svoga tijela. Kao da tada govori:

‘Gospodaru moj, došao sam Ti sa svim svojim sastavnim dijelovima i u potpunosti se Tebi usmjeravam.’

Zbog toga čovjek, dok obavlja namaz, treba da pored tijela, bude prisutan i srcem i dušom. U slučaju da nije tako, onda uzalud govori: ‘Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć tražimo.’“

Edeb prilikom obavljanja ibadeta

Vjernik, nakon svakog ibadeta, treba da razmišlja o tome kako njegov ibadet nije obavljen onako kako dolikuje da bude obavljen i kako to zaslužuje Uzvišeni Gospodar.

Treba biti tužan i prekoriti svoj nefs, te mu ne dopustiti da se uzoholi zbog obavljenog ibadeta. Ta tuga i takvo razmišljanje će vjerniku privući rahmet, Allahovu milost, koja će mu više biti od koristi nego obavljeni ibadet.

Veliki evlija Jahja b. Mu’az, rahmetullahi alejh, je rekao:
„Kome najveća nada nije oprost Gospodara, taj nije ništa spoznao.“

Kao što se to navodi u jednom kudsi hadisu, najbolje što čovjek može učiniti prema Svome Gospodaru jeste da bude iskren prema Njemu. (Ahmed, El-Musned, 5/254)

Nakon obavljenog svakog ibadeta, vjernik treba da kaže, slijedeći Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

„Allahu moj, nisam Te pohvalio, niti sam Te veličao onako kako Ti i dolikuje. Neka Si uzvišen onako kako Ti i dolikuje!“

Pored toga, svaki vjernik, nakon obavljenog namaza, treba da tri puta zatraži oprosta od Uzvišenog Allaha, jer je tako činio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Povrh toga, naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi dnevno činio istigfar po sedamdeset ili čak i po stotinu puta!

To znači da je konstantno razmišljao o tome koliko su mu tevba i istigfar potrebni. Kao što svaki vjernik treba da čini istigfar i tevbu čim učini neki grijeh, isto tako treba i da ih čini nakon svakog ibadeta koji obavi. To je edeb.

Vjernik se ne smije oslanjati na ibadete, nego na milost Gospodara.

Kao što je jedan arif rekao:
„Obični ljudi se kaju za grijehe, a istinski vjernici i evlije se kaju Uzvišenom Allahu za propuste u ibadetima i dobrim djelima.“

Meleki koji su na kijamu, ruku’u, sedždi, i koji čine zikr od kako su stvoreni i koji nikada nisu počinili nijedan grijeh, kada nastupi Sudnji dan, reći će: „Gospodaru naš, Ti si uzvišen i čist od svih nedostataka i mahana. Mi Ti se nismo klanjali onako kako Ti i dolikuje. Ali, mi Ti ništa i nikoga nismo ravnim pripisivali.“

U sljedećem hadisu je objašnjena suština svega: „Kad bi čovjek od trenutka kada ga rodi majka spustio svoje lice na sedždu, i ne dižući ga sa sedžde dočekao smrt tako, slavljeći i veličajući Allaha, na Sudnjem danu bi vidio da je to ništa naspram Allahova zadovoljstva.“ (Ahmed, „El-Musned“, 4/185; Taberani, „El-Kebir“, 19/249)

Samo se Njemu klanjamo i ibadetimo

Ibadet se čini samo kako bi se postiglo zadovoljstvo Uzvišenog Stvoritelja, jer je On Gospodar svih svjetova. On je vlasnik, posjednik, vladar i upravitelj svega. Sve nadzire i čuva. Sve što postoji stvorio je iz ničega. Ljudima, džinima i ostalim stvorenjima podario je život, opskrbu i sve ono što je potrebno kako bi mogli živjeti. Potom im je naredio da vjeruju u Njega i da Mu ibadet čine. Na Sudnjem danu će ih nagraditi ili kazniti.

On je jedini koji je dostojan ibadeta jer je posjednik tih navedenih svojstava. Zbog toga vjernik na svakom rekatu svakog namaza iskazuje hvalu i pohvalu Gospodaru svih svjetova, a zatim uči ajet u kojem stoji da se samo Njemu klanja i da se samo On obožava.

Ajet: „Tebi se klanjamo.“, obuhvata iman, ma’rifet i ihlas. Kao da su u njemu skrivene sljedeće mudrosti: „Gospodaru naš, mi Tebe poznajemo kao našeg Gospodara. Volimo Te, hvalimo Te, u Tebe se uzdamo, na Tebe se oslanjamo, Tebi se nadamo. Tebe smo spoznali, Tebi smo se okrenuli, srca svoja smo Tebi predali. Pred Tobom se pokoravamo. Nikoga Ti ravnim ne pripisujemo. Dovoljno nam je da samo Ti znaš za naše ibadete. Jedina naša želja je da Ti budeš nama zadovoljan.“

Ibadeti se čine samo Uzvišenom Gospodaru. To je ono što razdvaja ibadet od pokornosti, jer se vjernici pokoravaju Uzvišenom Allahu i Njegovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a potom i vladarima i imamima koji hode putem istine, slijedeći Kur’an Časni i vjerovjesnički sunnet, te roditeljima i učenjacima.

Pomoć koja se traži samo od Uzvišenog Allaha

U ajetu se kaže da se samo Allahu klanja i da se samo od Njega pomoć traži. Ima nekih ljudi koji svakog ko zatraži pomoć od nekoga, mimo Uzvišenog Allaha, optuže za širk. No, postoji mnogo situacija u toku svakodnevnog života u kojima osoba ima potrebu da zatraži pomoć od nekog.

No, u ajetu se govori o pomoći prilikom obavljanja ibadeta, a koja se može tražiti samo od Uzvišenog Allaha.

Ibadet počinje od srca. Osnova u ibadetu jeste iskren nijet, skrušenost, poniznost, edeb, ma’rifet, muhabet, sabur. Sve su to, dakle, stanja koja se tiču srca. Sve navedeno se može tražiti samo od Uzvišenog Allaha. Držati srce pod kontrolom nije lahko. Ibadet nije ibadet ukoliko srce nije prisutno prilikom njegova obavljanja. U tom slučaju, radi se samo o uobičajenom i mehaničkom izvršavanju određenih radnji.

Bez prisutnog srca prilikom izvršavanja i obavljanja ibadeta, ne može se osjetiti istinska slast ibadeta, niti se može stupiti u božansku blizinu. Čak je i sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, molio i dovio: „Allahu moj, Ti Koji okrećeš srca kako želiš, učini moje srce stabilnim, čvrstim i postojanim u vjeri Tvojoj.“

Držati srce na istini istikametu, dakle, potpada pod tesarruf Uzvišenog Allaha. Zbog toga se od Njega moli i traži pomoć. Kao što je potrebna Allahova pomoć da bi se okrenulo ibadetu, da bi se ibadet započeo, isto tako je potrebna i kako bi se dovršio na ispravan način i bez nedostataka, kako bi se sačuvao i dopremio na ahiret, te kako bi za njega uslijedila nagrada Uzvišenog Allaha.

Što se tiče ostalih djela mimo ibadeta, u njima se može tražiti pomoć drugih osoba. Iako sve blagodati i materijalne mogućnosti koje su podarene čovjeku potječu od Uzvišenog Allaha, čovjek, imajući u vidu to, može od drugih ljudi da ih za sebe traži. To nije zabranjeno.

Štaviše, naređeno je da se sve materijalne i nematerijalne blagodati dijele s drugim ljudima. Od muršida se treba tražiti pomoć na polju duhovnog odgoja, od učenjaka na polju znanja, od ljekara na polju liječenja, od bogatih se traži novčana podrška, itd.

Ništa od toga ne predstavlja činjenje širka, nego prihvatanje sebeba. Uzvišeni Allah voli da svi robovi dođu do Njegovih blagodati koje je podario. Svi meleki, poslanici, vjerovjesnici, učenjaci, arifi i dobri robovi, prema svojim deredžama su zaduženi da duhovne blagodati koje su im podarene u emanet dijele s drugim ljudima i s onima koji ih od njih budu tražili.

Ista je stvar i s materijalnim blagodatima. No, od ljudi se ne smije tražiti pomoć koja se može tražiti samo do Uzvišenog Allaha. Istinski vlasnik svih bića, svega što postoji i svih blagodati jeste Uzvišeni Allah.

On je Taj Koji svima određuje nafaku, te Mu se zbog toga treba zahvaljivati. Po edebu je da se zahvalimo onim ljudima koji nam učine neko dobro. U hadisu se kaže da onaj ko nije zahvalan ljudima, taj nije zahvalan ni Uzvišenom Allahu.

Istikamet, najveći keramet

Jedna od činjenica kojima nas podučava Fatiha jeste to da Uzvišeni Allah, odmah nakon govora o ibadetu i traženja pomoći od Njega, prelazi na govor o Pravom putu, zapravo o „es-siratu ‘l-mustekim.“ Ta sintagma označava put koji vodi Uzvišenom Allahu.

Svi putevi u konačnici čovjeka vode pred Uzvišenog Allaha. Pred Njega će stati i vjernik koji je hodio putem dobra, ali i nevjernik koji je hodio putem zla. Ali, vjernici koji hode putem kojim Uzvišeni Gospodar želi da oni njime hode, na koncu će dospjeti do Njegova zadovoljstva, dok će ostali dospjeti u kaznu i patnju.

Hazreti Ali, radijallahu ‘anh, je u vezi tog puta koji se spominje u Fatihi kazao da se misli na put Kur’ana Časnog. Džabir b. Abdulah, radijallahu ‘anhuma, kaže da se pod tim putem generalno misli na put islama. Sehl b. Abdullah et-Tusteri, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Pravi put jeste put poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.“

Ruzbihan Bakli Širazi, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Pravi put jeste put iskrenosti i ihlasa u robovanju i klanjanju Uzvišenom Allahu.“

Put koji roba vodi Uzvišenom Allahu jeste put koji njegovu vanjštinu ukrasi edebom, a nutrinu božanskim nurom. To je put koji osobu vodi tome da bude prihvaćena kod Gospodara, te da bude u društvu s poslanicima i iskrenim robovima.

Dova je ista, ali su zahtjevi različiti

Veliki evlija Ebu Abbas el-Mursi, kaddesallahu sirreh, je bio upitan: „Ako je neki rob koji vjeruje postigao već uputu, i ako je već na Pravom putu, zašto onda traži to što već posjeduje?“

Na to je odgovorio: „Dova iz sure Fatihe kojom se traži uputa na Pravi put za vjernika predstavlja dovu kojom on traži istrajnost i stamenost na tom putu, te postizanje dobara koja nije postigao.“

• Kada vjernik uči tu dovu, on moli: „Moj Gospodaru, sačuvaj mi dobra koja si mi podario, a ona koja mi nisi podario, podari mi ih.“
  Vjernik je postigao blagodat tevhida, ali je moguće da još nije postigao deredže dobrih i odabranih robova.
• Kada jedan odabrani i dobri vjernik uči tu dovu, on moli: „Moj Gospodaru, sačuvaj mi ovaj hal u kojem jesam, a one halove koje još nisam postigao, pomozi mi da ih postignem.“
  Moguće je da dobri i pobožni vjernik još uvijek nije postigao deredže robova koji su postigli mušahedu, osvjedočenje.
• Kada vjernik koji je postigao mušahedu, osvjedočenje, uči tu dovu, on moli: „Moj Gospodaru, sačuvaj mi ovaj hal u kojem sam, a one halove koje još nisam postigao, pomozi mi da ih postignem.“
  On je postigao, dakle, hal mušahede, ali je moguće da još uvijek nije postigao deredžu siddika, iskrenih robova.
• Kada vjernik koji je iskren uči tu dovu, on moli: „Moj Gospodaru, sačuvaj mi ovaj hal u kojem jesam, a one halove koje još nisam postigao, pomozi mi da ih postignem.“
  On je postigao deredžu iskrenosti, ali je moguće da nije još uvijek postigao deredžu muršida.
• Kada vjernik koji je postigao stepen kutbijeta uči tu dovu, on moli: „Moj Gospodaru, sačuvaj mi ovaj mekam na kojem jesam, a one deredže koje još nisam postigao, pomozi mi da ih postignem.“
  Unatoč tome što je postigao stepen kutbijeta, postoji još duhovnih deredža, znanja i tajni koje mu Uzvišeni Allah može podariti i otkriti. (El-Bahru ‘l-medid, 1/231)

Imam Kušejri, kaddesallahu sirreh, je u vezi Pravog puta rekao:
„Pravi put jeste put Kur’ana Časnog i vjerovjesničkog sunneta. Put novotarija je put koji nema nikakva utemeljenja u Kur’anu Časnom i vjerovjesničkom sunnetu. Pravi put je put dobrih i pobožnih robova prije nas. Ko tim putem ide, taj će postići istinski tevhid, božansku pomoć i podršku, te Njegove posebne počasti. Jer, taj put je put evlija i odabranih robova koji su postigli Allahovo zadovoljstvo. Kao što se u drugom dijelu ajeta to i navodi, Pravi put je put onih kojima je Uzvišeni Allah udijelio Svoje blagodati, a govori se o vjerovjesnicima, iskrenim robovima, šehidima i pobožnim robovima.“

Pravi put u Fatihi prema Imamu Gazaliju

Imam Gazali, rahmetullahi ‘alejh, je u Ihja’u kazao:

“U Fatihi se spominje Pravi put. Taj put je put kojim se od Uzvišenog Allaha moli ono što je najvažnije, a to je dospijevanje u Njegovu blizinu i postizanje Njegova zadovoljstva. Potom moliš od Uzvišenog Allaha da budeš zajedno s Njegovim robovima prema kojima je On bio blagodaran – vjerovjesnicima, iskrenima, šehidima i pobožnim robovima. Moli i da budeš zaštićen i sačuvan puta onih koji su na sebe navukli srdžbu – kršćana i Jevreja.”

 Oni kojima je milost darovana

U Fatihi se navodi još jedna dova:

“Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao.”

U ajetu se spominju oni kojima je Allah, dželle ša’nuhu, darovao Svoju milost. Ne spominju se poimenice, te se zbog toga u tu skupinu generalno mogu ubrojati ashabi, evlije, istinski učenjaci i svi dobri i pobožni robovi koji su na istikametu.

U ajetu sure Nisa’ poimenice se spominju oni kojima je Allah podario posebnu milost:

“Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!” (Nisa’, 69)

Veliki mufesir Bejdavi, rahmetullahi ‘alejh, u tefsiru ovog ajeta govori o posebnim Allahovim robovima kojima je On darovao posebne blagodati i milost. Te ih je razvrstao u četiri osnovne kategorije prema njihovim deredžama u znanju i djelovanju:

1. Poslanici i vjerovjesnici – Oni su, Allahovom potporom i milošću, postigli potpunost u spoznaji i djelovanju. Ali nisu bili zadovoljni time da samo oni budu na toj deredži, već su i druge ljude odgajali i vodili putem postizanja potpunosti.
2. Pravednici – To su osobe koje su se uzdigle tefekkurom (razmišljanjem o ajetima i dokazima), čišćenjem nefsa i duhovnim vježbama. Oni su tim putem spoznali suštinu (hakikat) stvorenoga.
3. Šehidi – Oni su se svojim zalaganjem i žrtvovanjem za istinu i pravdu svrstali među najodabranije robove. Njihova žrtva je okončana pogibijom na Allahovom putu.
4. Dobri i pobožni robovi – Oni su svoje živote u potpunosti posvetili pokornosti Uzvišenom Allahu i zadovoljni su svakim stanjem u kojem se nađu.

Bejdavi, rahmetullahi ‘alejh, na temu Allahove milosti kaže:

“Nemoguće je pobrojati Allahove blagodati, kao što stoji u ajetu: ‘I ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali.’” (Ibrahim, 34)

Blagodati se mogu podijeliti na dunjalučke i ahiretske:

• Dunjalučke blagodati se dijele na dvije vrste:
  • Vehbi (one koje Allah daje iz Svoje milosti): ruh, razum, moć poimanja i shvatanja, zdravlje, ljepota, sklad tijela itd.
  • Kesbi (one koje čovjek postiže svojim trudom): čuvanje nefsa od loših djela, ukrašavanje lijepim osobinama, održavanje tijela čistim, posjedovanje imetka itd.
• Ahiretske blagodati: Allahov oprost, Njegovo zadovoljstvo i blizina u društvu Svojih odabranih robova, meleka i poslanika.

Dovom u Fatihi molimo da budemo zajedno sa siddicima (iskrenim robovima), šehidima i pobožnim ljudima. Ovaj ajet ukazuje da su oni bili na istikametu, te nam se poručuje da nam trebaju biti uzor i primjer u pokornosti Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Oni koji su na sebe srdžbu izazvali

U posljednjoj dovi Fatihe, od Uzvišenog Allaha molimo:

“Ne uputi nas na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti na put onih koji su zalutali.”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao da su Jevreji ti koji su na sebe srdžbu izazvali, a kršćani ti koji su zalutali. (Tirmizi, „Tefsiru ‘l-Kur’an“, 1; Ahmed, „El-Musned“, 378-379)

Uzvišeni Gospodar kaže za Jevreje:

“Navukli su na sebe srdžbu za srdžbom.” (Bekare, 90)

A za kršćane:

“Reci: ‘O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog puta skrenuli!’” (Maide, 77)

Fahruddin er-Razi, rahmetullahi ‘alejh, kaže da pored posebnog značenja, ajeti imaju i opće značenje. Te obuhvataju, pored Jevreja i kršćana, i sve mušrike, idolopoklonike, ateiste i one koji slijede svoje prohtjeve i strasti.

Osoba koja obavlja namaz ovim ajetom se utječe Uzvišenom Allahu od skretanja s Pravog puta. Vjernik treba prepoznati ko su oni koji su izazvali Allahovu srdžbu i koji su zalutali, te izbjegavati njihov put.

Vjernik treba, učeći ovu dovu, kontrolisati svoje stanje, te provjeravati ima li kod njega nešto što izaziva Allahovu srdžbu.

Pokajanje i ustrajnost u ibadetu

U slučaju da osoba primijeti kod sebe nešto što izaziva Allahovu srdžbu, treba se odmah pokajati Uzvišenom Allahu i prestati s tim djelom.

Namaz je dokaz imana, stup islama i glavna preokupacija Allahovih odabranih robova. Zbog toga je potrebno veseliti mu se i ustrajati u svjesnom obavljanju sve do smrti, kao i u učenju dova nakon njega.

No, poslije svakog namaza i ibadeta, potrebno je tražiti oprost i činiti istigfar za sve propuste i nedostatke u obavljanju.

U ajetima i hadisima spominju se djela koja izazivaju Allahovu srdžbu, među kojima su:

• bježanje s bojnog polja,
• napuštanje namaza,
• nedavanje zekata,
• uzimanje kamate i mita,
• konzumiranje i spravljanje alkohola,
• nepoštovanje roditelja i vrijeđanje roditelja ružnim riječima,
• nepoštovanje supruge čestitog muža,
• tetoviranje i oponašanje suprotnog spola,
• rušenje tuđe časti, krađa državnog imetka i otimačina,
• nadmenost i ponižavanje drugih,
• ucviljavanje siročadi i bespravno uzimanje njihovog imetka,
• istraživanje tuđih mahana radi sramoćenja,
• zagledanje u tuđe kuće radi gledanja žena,
• uvođenje novotarija u vjeru i voljenje novotara.

Allahu Uzvišenome se utječemo od svih djela koja vode Njegovoj srdžbi!

Uzvišenom Allahu se ne ide pojedinačno

Mufesir Ibn Adžibe, rahmetullahi ‘alejh, rekao je:

“Pravi put koji nam je Uzvišeni Gospodar naredio da Ga od Njega tražimo jeste put koji vodi Njemu, te put kojim se preko mušadehe spoznaje On. Ta spoznaja je mekam tevhida, koji podrazumijeva najveću deredžu onih koji ispovijedaju tevhid.”

Da bi čovjek dostigao tu deredžu, mora:

1. Poznavati put koji vodi do nje.
2. Preći sve postaje tog puta.

Za uspjeh na tom putu, čovjeku je potreban muršid – duhovni vodič koji je već dostigao fena fillah (potpuno poništenje u Allahu) i beka billah (opstanak u Allahovoj blizini).

Taj je put težak i naporan, s mnogo prepreka. Najveći neprijatelj na tom putu jeste šejtan, koji poznaje sve prepreke i zamke.

Zbog toga, kaže Ibn Adžibe, taj put se ne može preći samostalno i pojedinačno.

Potrebnost muršida

Fahruddin er-Razi, rahmetullahi ‘alejh, kaže:

“Iz ajeta shvatamo da vjernik koji želi doći Allahu, dželle ša’nuhu, treba da se veže za muršida koji će mu pomoći da pređe sve prepreke na putu i dođe do kraja.” (Tefsir-i Kebir, 1/164)

Razlog za to je što:

• Većina ljudi nije potpunog razuma i njihov je hal manjkav.
• Ne mogu vlastitim razumom shvatiti istinu i razlučiti je od neistine.
• Potrebno je da nepotpuni slijedi potpunog (kjamil).

Ako tako učini, potpuni čovjek će nurom svog razuma osvijetliti put onome nepotpunome i dovesti ga do vječite i neprolazne sreće.

Hadis o ljubavi i blizini na ahiretu

Podsjetimo se poznatog hadisa koji nas uči da će čovjek na ahiretu biti s onima koje voli.

Jednog dana, lice Sevbana, radijallahu ‘anh, oslobođenog roba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, požutjelo je i njegovo tijelo oslabjelo.

Kad ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio u tom stanju, upitao ga je šta mu je.

Sevban, radijallahu ‘anh, odgovorio je:

“Kad te, Allahov Poslaniče, ne vidim neko vrijeme, ja te puno poželim. Sve dok te ne dođem i ne vidim, budem sav uznemiren. Potom se prisjetim ahireta, te se pobojim da te tamo neću imati priliku vidjeti. Jer znam da ćeš ti biti tamo s ostalim poslanicima, na visokim deredžama. Ja, i ako uđem u džennet, bit ću jako daleko od tebe. A ako ne uđem u džennet, onda te nikada više neću vidjeti.”

Na to mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Čovjek će biti s onim koga voli.”

Potom su objavljeni ajeti: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti! Ta blagodat će od Allaha biti, a dovoljno je to što Allah sve zna.” (Nisa’, 69-70)

Molimo Uzvišenog Allaha da nas u džennetu proživi s najodabranijim robovima!

Amin, ja Rabbal-alemin! 🤲

 

Časopis Semerkand