Šutite i slušajte
“A kada se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite, da biste bili pomilovani.” (A’raf, 204)
Neka je beskrajna hvala Uzvišenom Allahu Koji je Muhammeda Mustafu, s.a.v.s., poslao kao poslanika, i objavio mu Knjigu na čije se čuvanje obavezao. To je Knjiga – uputa ljudima, vodič na Pravome putu. Pomoću nje čovjek se oslobađa zablude i svega što mu nanosi štetu. Ona je lijek za srce i dušu, Allahovo uže i nepresušni nur. Nje se ne mogu zasititi ni srca ni uši. I svi koji joj se budu suprotstavljali završit će poniženi. Knjiga blagoslovljena, koja se od trenutka kad je objavljena pa sve do danas, čitala i učila sa istim žarom, onako kako nije niti jedna druga kroz historiju. Čitanje i učenje te Knjige je zapovijed Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Prvi među ljudima koji je učio Časni Kur’an je onaj kojem je i objavljen – Allahov Poslanik, s.a.v.s. On je prvi i najljepši primjer u učenju Kur’ana. Njega je Kur’anu podučio Džibril, a.s., i on, s.a.v.s., ga je tako učio i tako druge podučavao. Muslimani su se vijekovima pojili sa vrela Kur’ana; čitali, učili ajete napamet i ulagali veliki trud da postupaju u skladu sa kur’anskim zapovijedima.
Da bismo slušali, moramo šutjeti
Uzvišeni Allah u suri A’raf, u 204. ajetu kaže da, kada se uči Kur’an, treba šutjeti i slušati. Obznanjuje nam da samo oni koji tako postupaju mogu razumjeti Kur’an i okoristiti se neizmjernom milošću koja ga prati. U suri Taha, Gospodar svjetova, obraćajući se Svome Miljeniku, s.a.v.s., kaže: “Tebe sam izabrao (kao poslanika), zato ono što ti se objavljuje slušaj!” (Taha, 13) Vezano za povod objave 204. ajeta sure A’raf, Ibn Ebu Hatim, r.a., od Ebu Hurejre, r.a., prenosi sljedeće: “U prvom periodu islama, ashabi, r.anhum, bi progovarali u namazu kada bi se desila neka situacija za koju bi smatrali da je nužno da progovore. Kasnije je objavljen ajet: ‘A kada se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.’ (A’raf, 204)” (Taberi, Džamiu ‘l-bejan, 10/659; Ibn Ebi Hatim, 5/1645; Bejheki, Es-Sunenu ‘l-kubra, 2/155)
U drugoj predaji se prenosi da je spomenuti ajet objavljen kako bi se ashabima, r.anhum, ukazalo na to da, kada klanjaju namaz zajedno sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., ne uče Kur’an, nego da šute i slušaju ono što Poslanik, s.a.v.s., uči. To je mišljenje Muhammeda Ibn Ka’ba, Zuhrija, Ebu ‘l-Alije, Ibrahima i drugih, Allah bio zadovoljan njima. Muhammed Ibni Ka’b el-Kurazi veli: “U početku, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi predvodio namaz, a ashabi bi ponavljali za njim sve što je učio. Kada bi on, s.a.v.s., rekao: ‘bismillahirrahmanirrahim’, i oni bi ponovili. Zatim bi slijedili njega u učenju Fatihe i drugih ajeta. To je trajalo sve dok Allah, dž.š., nije objavio 204. ajet sure A’raf. Allahov Poslanik, s.a.v.s., im do tada nije ništa govorio. Međutim, nakon što je objavljen ajet, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je učio, a oni su slušali.” (Ibni Ebi Hatim, 5/1645; Sujuti, Ed-Durru ‘l-Mensur, 6/719)
Iako postoje konkretni slučajevi koji su bili povod objave ajeta, njegovo značenje je generalno i odnosi se na sve. Šutnja, kada čujemo učenje Časnog Kur’ana, je obavezujuća za sve vjernike. Takvo postupanje je u skladu sa Kur’anom, Sunnetom i edebom. U svakodnevnom životu, kada nam se neko obraća, potrebno je obratiti pažnju i slušati šta govori. To nam nalaže ljudskost, savjest i socijalni kodeks. Međutim, kada je Uzvišeni Allah Taj Koji nam se obraća, onda treba da šutimo i slušamo svim svojim bićem. Jer, Gospodar svjetova je Onaj Koji je najdostojniji da se sluša, u kakvim god da se uslovima nalazili.
Bit slušanja
Časnim ajetom Gospodar svjetova nam poručuje: O vjernici! Kada se uči Kur’an – u namazu, na hutbi ili bilo gdje drugo, šutite i slušajte. Svu pažnju usmjerite na slušanje časnih ajeta, vjerujući i potvrđujući, kako biste uzeli pouku. Slušajte, kako bi vaša srca čula, i kako biste shvatili šta vam Gospodar govori. Ukrasite se edebom koji nalaže Časna Knjiga, kako bi vas taj edeb doveo do Allahove milosti. Jer, šutnja je vesila (sredstvo) do pozornog slušanja, pozorno slušanje vesila do srčanog vida, srčani vid povećava iman i dobra djela, a iman i dobra djela su put do Allahove milosti. Spomenuti ajet obznanjuje pravila i edebe slušanja Kur’ana. Prema riječima Fahruddina Razija i Hazina, rah., kada čujemo učenje Kur’ana, šutnja i slušanje su nam obavezni, da bismo mogli razmišljati o ajetima i razumjeti njihovu poruku.
Ko god čuje učenje Allahove Knjige ne smije ostati ravnodušan niti okrenuti glavu, nego treba obratiti pažnju i skrušeno, u skladu sa edebom, slušati. Jer, to su riječi Uzvišenog Allaha. Oglušiti se na Kur’an, ne slušati Allahove riječi je edebsuzluk prema Uzvišenom Allahu. Uslov da bismo se mogli okoristiti milošću i bereketom časnih ajeta jeste pažljivo slušanje. “Slušajte i šutite…” je zapovijed kojom se naređuje da ne pričamo, da pažnju usmjerimo samo na slušanje, ali i zapovijed da ispunjavamo sve ono što Kur’an naređuje, a ostavimo sve što zabranjuje. Slušati nečije riječi ne znači samo čuti šta govori, slušanje podrazumijeva i postupanje po onome što čujemo. U Časnom ajetu slušanje Kur’ana je naređeno u svakom smislu. Plemeniti Gospodar nam naređuje da slušamo s punom pažnjom, skrušeno i ponizno, i da se odazovemo Njegovim zapovijedima tj. da izvršavamo sve što nam naređuje i napustimo sve što zabranjuje. Allah, dž.š., na kraju ajeta govori da će spustiti Svoju milost na sve one koji budu tako postupali, i darovati im dobro i na dunjaluku i na Ahiretu.
Poštovanje prema riječima je poštovanje prema onome ko ih govori
Prilikom učenja i slušanja Časnog Kur’ana, zbog poštovanja prema Allahovoj Knjizi i obaveze slušanja učenja Kur’ana, treba paziti na sljedeće: • Treba uzeti abdest i okrenuti se prema kibli. Ne treba sjediti opruženih nogu, ukoliko za to ne postoji opravdan razlog. Osoba može učiti Kur’an i u situacijama kada je zauzeta nekim drugim poslom ili dok hoda, ukoliko joj to ne smeta da svoju pažnju usmjeri na Kur’an. U suprotnom, to je mekruh. • Učenje nije dozvoljeno u stanju kada su mjesta avreta (stidna mjesta na tijelu) otkrivena ili kada se pored onoga ko uči nalazi neko ko nije propisno odjeven. Učenje ajeta i sura u toaletu je mekruh. • Ako dijete u kući uči, a članovi porodice su zauzeti nekim drugim poslom koji su započeli prije, nisu obavezni da slušaju. U suprotnom, obavezni su da obrate pažnju i slušaju. • Nije ispravno Kur’an učiti glasno na mjestima poput čaršije, radnog mjesta, restorana i slično, gdje nije moguće da ga pažljivo slušaju svi koji čuju učenje. Također, nije ispravno niti da učenje Kur’ana koje se odvija u džamijama doseže napolje da prolaznici čuju, osim u situacijama kada je u pitanju zajedničko klanjanje namaza gdje dio ljudi klanja u džamijskom dvorištu. Uvijek kada se uči naglas treba paziti da li je to na mjestu gdje svi koji čuju mogu i slušati. U suprotnom, može se biti uzrokom da ljudi pokažu nepoštovanje prema učenju Kur’ana i tako budu na šteti. U tom slučaju grijeh za neslušanje Kur’ana pripada onome ko uči.
Obuhvatnost naredbe slušanja i edeb
Prema riječima nekih učenjaka zapovijed slušanja Kur’ana se odnosi na kiraet u namazu. U hanefijskom mezhebu, prilikom zajedničkog klanjanja namaza, imam na stajanju uči Kur’an, tiho ili glasno, a džemat šuti i sluša. To je propis koji se oslanja na spomenuti ajet. Ajet se također odnosi i na hutbu, budući da hutba sadrži učenje Kur’ana. Kada hatib donese salavat na Poslanika, s.a.v.s., prisutni će šutjeti i slušati, jer salavat je dio hutbe. Ukoliko žele donijeti salavat ili učestvovati u dovi koja se uči unutar hutbe, to će činiti srcem, bez pokretanja jezika. Na taj način će istovremeno ispuniti obavezu ćutanja i učestvovati u učenju salavata i dove. Za vrijeme slušanja hutbe zabranjeno je i opominjanje onih koji progovore. To je moguće učiniti samo išaretom, bez upotrebe riječi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Za vrijeme džume, dok se imam obraća džematu, čak i ako nekome kažeš ‘šuti’, kazao si ispraznu riječ!” (Buhari, Džuma, 36; Muslim, Džuma, 12)
U suri Vakia u 79. ajetu Uzvišeni Allah kaže: “Dodirnuti ga (Kur’an) smiju samo oni koji su čisti.” Shodno tome, prije uzimanja Časnog Kur’ana u ruke, dodirivanja njegovih korica i stranica, potrebno je uzeti abdest. Isto tako, da bismo mogli razumjeti njegovo uzvišeno značenje, potrebno je da svoja srca očistimo od duhovnih nečistoća i bolesti, te ih prosvijetlimo nurom pokornosti i strahopoštovanja. Kako god Kur’an kao knjigu ne može dotaći svaka ruka, ne može ga izgovarati ni svaki jezik, slušati svako uho, niti razumjeti svako srce. Nema sumnje da poštovanje prema riječi znači poštovanje prema onome kome ta riječ pripada. Samo onaj ko pokaže potrebno poštovanje prema Allahovoj riječi može osjetiti slast učenja i slušanja iste. Može osjetiti bliskost i spasiti se od nemara.
Vjernik dok uči i sluša Časni Kur’an treba da bude svjestan da su to Allahove riječi koje obuhvataju hakikat od iskona do vječnosti. Kada kažemo “učenje” i “slušanje” Kur’ana, mislimo na razmišljanje o njegovim ajetima. Zbog toga je sunnet učiti polahko. Prenosi se da je jedan Allahov dobri rob šest mjeseci učio i ponavljao suru Hud, kako bi shvatio njeno značenje. Također, od jednog arifa se prenosi da je rekao: “Ja učim nekoliko hatmi – sedmičnu, mjesečnu i godišnju. Međutim, imam jednu hatmu koju učim već trideset godina.” Upravo ta, posljednja hatma je hatma u kojoj se prilikom učenja ajeta razmišlja o njihovom značenju. Onaj ko uči ili sluša Časni Kur’an treba to činiti na način kao da je svaki ajet upućen baš njemu. Treba shvatiti da se sve zapovijedi i zabrane odnose na njega, a da mu se priče o prošlim poslanicima i narodima govore kako bi izvukao pouku. Jer, svaka kur’anska priča je spomenuta kako bi nama bila savjet i pouka. Muhammed Ibn Ka’b el-Kurzi, rah., kaže: “Slušanje Časnog Kur’ana je kao razgovor sa Uzvišenim Allahom. Jer, Kur’an je kao pismo Gospodara robu, što znači da obaveza roba nije samo da lijepo i ispravno uči ili čita to pismo, nego da čita sa razumijevanjem, shvati šta je to što mu Gospodar naređuje a šta zabranjuje, i postupa u skladu s tim. Onaj ko na taj način uči Kur’an, osjetit će utjecaj Kur’ana na srce. Srce će doživjeti zanos i ushićenje, i shodno sadržaju časnih ajeta, prelaziti iz stanja u stanje.
Najuzvišeniji stepen slušanja Kur’ana jeste da slušamo kao da nam Gospodar govori direktno. Rob treba biti svjestan da se nalazi pred Allahom, dž.š., i tako učiti ili slušati ajete.” Džafer b. Muhammed Sadik, rah., je rekao: “Tako mi Uzvišenog Gospodara, Allah, dž.š., se kroz Svoje riječi pokazuje robovima, ali oni toga nisu svjesni.” Vjernik u druženju sa Časnim Kur’anom treba zaboraviti na svoje jastvo. Treba biti ponizan naspram Allahove veličine i ne treba sebi pripisivati vrijednost. Kada uči ajete o Allahovim dobrim robovima, ne treba sebe ubrajati u tu skupinu, nego se umjesto toga, treba truditi da ih upozna, da postupa kao oni, te da moli Uzvišenog Allaha da i njega učini jednim od njih. Kada uči ajete o grješnicima i kazni, treba se plašiti za sebe i smatrati da se ajeti odnose i na njega.
Priznavanje vlastite manjkavosti roba približava Gospodaru. Ajet završava riječima: “…da biste bili pomilovani”. To nam govori da slušanje Časnog Kur’ana srcu donosi budnost i strahopoštovanje koje biva povodom Allahove milosti. Ili, doslovno rečeno, bez tumačenja: Onome ko sluša Časni Kur’an, Allahova milost je najbliža. Onome ko suzdrži svoj jezik kada čuje učenje Kur’ana i zadrži budnost u srcu, Allah, dž.š., će dati pa će Njegove riječi čuti ušima srca. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je to prenio u kudsi hadisu u kojem je Uzvišeni Allah, opisujući Svoje dobre robove, kazao: “Ja bivam njegovo uho kojim čuje…” (Buhari, Rikak, 38) Slušanje Allahove riječi za srca je slađe i milije od slušanja riječi najvoljenijih. A svijest o tome da nam te riječi upućuje direktno Allah, dž.š., slast je koju nije moguće opisati. Svako tu slast osjeća u onoj mjeri u kojoj je njegovo srce sa Stvoriteljem. Uzvišeni Allah najbolje zna. Izvori: Ebu ‘l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l Kur’an; Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Ebu ‘l-Kasim ez-Zemahšeri, El-Keššaf; Fahruddin Razi, Tefsir-i kebir; Ali b. Muhammed el-Hazin, Lubabu ‘t-te’vil fi meani ‘t-Tenzil; Dželaluddin es-Sujuti, Esbabu ‘n-Nuzul; Ebussud Efendi, Iršadu ‘l-akli ‘s-selim ila mezaja ‘l-Kitabi ‘l-Kerim; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Elmalılı Muhammed Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-Bejan; Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-i Kerim’in Turkce Meal-i Alisi ve Tefsiri)
