Sufijski adabi bračnog života
Klasici tesavvufa
Ebu ‘l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Izvodi iz djela „Kešfu ‘l-mahdžub“
Uzvišeni Allah kaže: „(…) One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća (…)“ (Bekara, 187) Žene su dakle odjeća svojih muževa, a muškarci su odjeća svojih žena. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ženite se i umnožavajte se, jer ja ću se zaista ponositi vašom brojnošću pred drugim ummetima.“ A u drugom hadisu je savjetovao: „Najbolja žena je ona čije je lice lijepo, a mehr mal.“ Oba navedena hadisa imaju sahih predaju.
Ukratko, za muškarca i ženu brak je mubah. Za onoga koji na drugi način ne može da se sačuva od harama, je farz. A za one koji su u stanju da ispunjavaju prava supružnika i djece, je sunnet.
Neki od tesavvufskih šejhova su kazali da je brak farz, jer je on neophodan da bi osoba mogla nadvladati strasti, zadovoljiti spolnu potrebu i pronaći srčani smiraj. Drugi su pak kazali da je brak potreban kako bi čovjek mogao dobiti djecu i tako produžiti svoju lozu. Kada se dijete rodi, pa ukoliko se desi da preseli prije roditelja, ono će biti njihov šefa’adžija, a ukoliko se desi da roditelji prije presele, onda ono ostaje da čini dovu za njih.
Zejd b. Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ženu udaje četvero: imetak, porijeklo, ljepota i vjera… Vi odaberite vjernicu. Za čovjeka, nakon imana, nema ništa korisnije od žene vjernice koju kada pogleda, njegovo srce se obraduje.“
Nakon blagodati imana, najveća korist i dobro za vjernika jeste žena vjernica sa kojom će moći ostvariti prijateljstvo i prisnost. Zahvaljujući takvoj supruzi, muškarac u pogledu vjere zadobija snagu, a u pogledu dunjalučkih poslova zadobija suptilnost i prefinjenost. Sem toga, poznato je da svaka teškoća počiva na osamljenosti, a svako blagostanje na druženju i sohbetu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Šejtan je sa onim ko se osami.“ Uistinu, prijatelj osamljene osobe je šejtan. On je taj koji uljepšava strasti u njenim očima.
U samačkom životu, kao i u braku, postoje dvije opasnosti. Opasnosti samačkog života su napuštanje sunneta i velika mogućnost zapadanja u haram zbog gomilanja strasti i nemogućnosti njenog zadovoljavanja. A opasnosti braka su zaokupljenost srca nekim, mimo Uzvišenog Gospodara, i prevelika okupiranost nefsanskim, tj. tjelesnim užicima i nasladama.
Ukoliko se derviš opredjeli za sohbet, odnosno za brak, dužan je da svojoj supruzi obezbjedi mehr iz halal imetka, te da na halal način izdržava porodicu. Pored toga, sve dok postoji bilo šta što je dužan da izvrši spram svoga Gospodara, ne smije se baviti zadovoljavanjem nefsanskih užitaka. Dakle, dok Uzvišeni Gospodar ima Svoj hak kod njega, ne smije biti zaokupljen nefsanskim užicima i nasladama. Zatim, u postelju treba lijegati tek nakon što završi svoje virdove (dnevna zaduženja). Treba obuzdavati želje i prohtjeve nefsa, a Uzvišenom Gospodaru se treba obraćati riječima: „Gospodaru moj! Ti si Taj Koji si u Ademu, a.s., stvorio strast, da bude sebeb produženja ljudske vrste. U Svome praiskonskom znanju Ti si mi odredio ovaj brak. Allahu moj! Učini ga sredstvom postizanja Tvoje milosti. Učini da on bude sredstvo da zadovoljim svoju strast na halal način i da se sačuvam od harama, i daj da posredstvom njega dobijem hairli potomke – one koji će postići Tvoje zadovoljstvo i prijateljstvo, a ne one koji će moje srce zaokupiti od Tebe.
Derviš, u želji da ispuni sunnet, ne smije dozvoliti da u njegovo srce uđe želja za onim što je zabranjeno i što će ga zaokupiti od Gospodara. Jer, propast za derviša je propast njegova srca, dok je propast bogataša u propasti njegove kuće, bašče i imetka. Bez sumnje, stvari koje predstavljaju propast za bogataša su nadoknadive, mogu se zamijeniti novim. Ali, ukoliko fakir (siromah, derviš) doživi propast, tj. upropasti svoje srce, taj gubitak je nenadoknadiv, umjesto njega ne može pribaviti drugo srce.
Dakle, ukoliko nam je Uzvišeni Gospodar odredio samački život, na nama je da se trudimo da sačuvamo svoju čednost. A ako nam je suđen brak, onda smo ispunili sunnet i na nama je da se trudimo da očuvamo svoju vezu sa Uzvišenim Allahom. Jer, Allahova, dž.š., pomoć je uz mladića koji uspijeva očuvati svoju čednost, poput Jusufa, a.s. A Jusuf, a.s., se suprotstavio želji svoga nefsa, premda je bio u mogućnosti da je ispuni; Zulejha ga je pozvala na blud, ali on joj se nije odazvao.
Ukoliko se takav rob oženi, onda njegov brak biva poput braka Ibrahima, a.s., koji nije dozvolio da ga njegova porodica zaokupi. Kada je našu majku Saru obuzeo osjećaj ljubomore, Ibrahim, a.s., je svoju drugu suprugu Hadžeru, zajedno sa svojim sinom, odveo i ostavio u emanet svome Gospodaru, u užarenoj pustinji, na području današnje Mekke. I Uzvišeni Allah ih je sačuvao i opskrbio ih onako kako je On želio. (Ibrahim, 37)
Dakle, ne može se kazati da je propast za roba u braku, a niti u samačkom životu. Nesumnjivo, propast je u suprotstavljanju odredbi Uzvišenoga Gospodara i povođenju za pretjeranim nefsanskim prohtjevima i strastima, bilo da je rob u braku ili ne.
Edeb na koji treba paziti onaj ko je oženjen ogleda se u tome da ne propušta svoje virdove, da se trudi da ne upropasti svoje lijepe halove (duhovna stanja), da ne traći uzaludno vrijeme, da bude milostiv i plemenit prema svojoj porodici, da zarađuje njihovu opskrbu na halal način, da se ne ponižava pred zalimima i bogatašima i ne pristaje na njihove ucjene iz straha da će ostati bez posla te da neće moći izdržavati porodicu.
A edeb na koji treba paziti osoba koja nije u braku jeste da čuva svoj pogled od svega što je ružno, da ne gleda u ono što je zabranjeno gledati, da ne razmišlja o onome čemu ne bi trebala razmišljati, da svoju strast i spolni nagon obuzda glađu, da čuva srce od zaokupljenosti beskorisnim stvarima, da nahođenje svoga nefsa ne naziva znanjem niti ilhamom (nadahnuće), te da šejtanska nagovaranja i vesvese ne tumači shodno željama nefsa. Samo onaj ko tako postupa može napredovati na putu tesavvufa.
