Stepen vilajeta (evlijaluka)
Klasici tesavvufa
Muhammed b. Ibrahim Kelabazi, rah., (preselio 380/990)
Izvodi iz djela „Taarruf“
Postoje dvije vrste odnosno dva stepena vilajeta. Prvi stepen posjeduju oni koji su se spasili stanja neprijateljstva (prema Allahu, dž.š., i islamu). U tom smislu, svaki vjernik, posjednik imana, je evlija. Ova vrsta vilajeta naziva se „vilajet-i amme“, te ne podrazumijeva nikakva naročita evlijanska stanja i nije uslov da bude obznanjena među ljudima. Samo se kaže da su u općem smislu svi vjernici Allahove, dž.š., evlije.
Druga vrsta vilajeta jeste vilajet u značenju ihtisasa, istifaa i istinaa (izdvojiti, odabrati, uzeti za prijatelja) i naziva se „vilajet-i hassa“. Osoba na ovom stepenu zna da je evlija i u stanju je da razumije hakikat. Evlija na spomenutom stepenu sačuvan je od gledanja i viđenja svoga nefsa. Iz tog razloga, kada se pri njemu pojavi određeno stanje ugode svojstveno njegovoj ljudskoj prirodi, on nikada ne može uživati tim nefsanskim nasladama u mjeri da bi ga to bacilo u fitnu (smutnja) po pitanju njegove vjere. To je dakle taj posebni stepen kada Allah, dž.š., nekog roba učini Svojim evlijom i uzme ga za prijatelja.
Nad osobom koja je odlikovana spomenutim svojstvima neprijatelj (šejtan) ne može uspostaviti svoju vlast, jer Uzvišeni Allah u ajetu kaže: „Ti (prokletniče) nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.“ (Hidžr, 42)
Uporedo s tim, treba znati da evlija nije zaštićen od činjenja ni malih, a niti velikih grijeha. Evlija koji počini neki grijeh, bilo mali bilo veliki, osjeti iskreno kajanje i svim srcem se pokaje zbog toga. Za razliku od evlija, Allahovi poslanici, a.s., su potpuno čisti i sačuvani (masum), ne mogu počiniti veliki grijeh. To je potvrđeno jednoglasnim stavom uleme. Štaviše, prema mišljenju nekih alima, sačuvani su i od malih grijeha i poskliznuća (zelle).
Stepen vilajeta i strah
Ne može se reći: „Kada evlija spozna da je evlija, iz njegovog srca nestaje straha po pitanju njegovog kraja i Ahireta.“ Može se samo reći da je takvo nešto moguće. Dakle, može se desiti da nestane straha, a može i da ne nestane. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je deset osoba, ashaba, r.anhum, još za njihova života obradovao Džennetom. Nesumnjivo je da su Poslanikove, s.a.v.s., riječi: „Ovo su džennetlije“ unijele smiraj u njihova srca. One bi za njih trebale značiti potpunu sigurnost i nestanak svakog straha. Međutim, postoje predanja u kojima se navodi kako je kod tih ashaba, r.anhum, i dalje bilo prisutno stanje straha.
Hazreti Ebu Bekr, r.a., je rekao: „Kamo sreće da sam bio hurma pa da su me ptice iskljucale svojim kljunovima!“; Hazreti Omer, r.a., je rekao: „Kamo sreće da sam bio obična trava! Kamo sreće da nisam bio ništa!“
Ebu Ubejde b. Džerrah, r.a., bi govorio: „Volio bih da sam bio ovan, pa da me moja porodica zaklala i mojim mesom počastila musafire!“
Ammar b. Jasir, r.a., je sa minbera u kufanske džamije kazao: „Ja svjedočim da je hazreti Aiša, r.anha, supruga našeg Pejgambera, s.a.v.s., i na dunjaluku i na Ahiretu, a ona je kazala: ‘Kamo sreće da sam listić na ovome drvetu!’“
Razlog zbog kojeg su spomenuti velikani tako govorili jeste strah od toga da ne počine neko djelo suprotno Allahovom, dž.š., zadovoljstvu. Govorili su tako iz straha da neće biti u stanju onako kako dolikuje veličati Uzvišenog Allaha, i iz stida od Njega Uzvišenog. Oni su postigli takav stepen da, čak i kada bi znali da ih Allah, dž.š., zasigurno neće kazniti, nikada Mu se ne bi usprotivili. To potvrđuju i riječi hazreti Omera, r.a.: „Kako je Suhejb dobar čovjek! Čak i kada se nikako ne bi bojao Uzvišenog Allaha, on Mu nikada ne bi bio nepokoran.“ (Adžluni, Kešfu ‘l-hafa, 2831) Naime, Suhejb nije napustio griješenje zbog straha od toga da će ga Allah, dž.š., kazniti Džehennemom. On je bio uvjeren da je Uzvišeni Allah posjednik dželala i veličanstvene moći, ali je grijehe napustio zbog stida od Njega Uzvišenog.
Strah ashaba obradovanih Džennetom nije proizilazio iz brige da bi se mogli promijeniti i pokvariti. Jer, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je posvjedočio da su oni džennetlije. Ako bi se neko nakon njegovog svjedočenja bojao, onda bi to značilo da sumnja u riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s. A takvo nešto bi značilo kufr (nevjerstvo). Ne može se čak ni reći: „Oni nisu strahovali od vječne kazne u Džehennemu, nego su se bojali da bi na kratko vrijeme mogli biti kažnjeni u njemu.“
Abdullah b. Omer, r.a., prenosi da je hazreti Ebu Bekr, r.a., ispričao: „Dok sam bio pored Allahova Poslanika, s.a.v.s., objavljen mu je ajet: ‘(…) Onaj ko radi zlo biće kažnjen za to (…)’ (Nisa’, 123) Allahov Poslanik, s.a.v.s., me upitao: ‘Želiš li da ti proučim ajet koji mi je upravo objavljen?‘ Rekao sam da želim, nakon čega je i proučio ajet. Ne znam šta mi se desilo, ali u tom trenutku ostao sam ukočen, kao da mi se kičma slomila. Allahov Poslanik, s.a.v.s., me upita:
‘Ebu Bekre, šta ti se to desilo?‘, odgovorih: ‘O Allahov Poslaniče, ko to od nas nikada nije počinio ružno djelo? Zar ćemo biti kažnjeni za sve što smo uradili?’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., mi na to reče:
‘O Ebu Bekre, ti i ostali vjernici bit ćete kažnjeni za grijehe na dunjaluku. Kada stignete pred Allaha bit ćete čisti od grijeha. Grijesi ostalih ljudi bit će nakupljeni kako bi zbog njih bili kažnjeni na Sudnjem danu.‘ (Tirmizi, Tefsir, 5; Bezzar, el-Musned, 1/74)
Plemenite ashabe, r.anhum, Džennetom je obradovao Allahov Poslanik, s.a.v.s. A na koji način evlije mogu saznati da su evlije? Među njima nema Allahova Poslanika, s.a.v.s., da ih obavijesti. Odgovor na to pitanje je sljedeći:
Evlije to osjete putem posebnih lataifa koje Allah, dž.š., stvori naročito za njih. Sem toga, prepoznaju to po halovima (stanja) karakterističnim samo za Allahove evlije, koji se manifestuju u njihovim sirrovima (tajne). Uzvišeni Allah tim počastima odlikuje samo Svoje evlije. On Uzvišeni okreće njihova srca od stvorenja i usmjerava ih samo ka Sebi. Uz to, počasti ih i određenim kešfovima (otkrovenja) i mušahedama (osvjedočenja). Allah, dž.š., te počasti ne daje nikome osim Svojim dobrim robovima koje je odabrao za Sebe još u Ezelu (praiskon).
U jednom hadisu, govoreći o hazreti Ebu Bekru, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Ebu Bekr nije bolji od vas po tome što mnogo klanja namaz i što mnogo posti. Njegova prednost nad vama je u njegovim prsima, odnosno u onome što se nalazi u njegovom srcu.“ (Adžluni, Kešfu ‘l-hafa, 2228)
Budući da su kerameti i dobra kojima Allah, dž.š., časti Svoje evlije uistinu tako veliki i vrijedni, njihova srca uz njih bivaju smirena. Sama riječ „vilajet“ ima značenje prijateljstva i ljubavi, pa tako kada kažemo „evlije“ podrazumijevamo sretnike koji su postigli tu čast da ih je Allah, dž.š., odabrao, zavolio i učinio Svojim prijateljima.
