Stanje vjernika u teškoćama
Kroz historiju, ljudi su s vremena na vrijeme bivali izlagani različitim nepogodama i teškim iskušenjima, a kao što su zemljotresi, poplave, smrt, bolesti, nepravda, nasilje i sl. Te nepogode negativno su utjecale na ljude i nanosile su im bol, ugrožavajući njihove živote i imetke. A dunjaluk je mjesto ispita. Mi nemamo drugog izbora, osim da sve te nedaće dočekamo saburom. Svaka od tih nepogoda i teškoća koje nas zadese predstavlja zaseban ispit za nas. Uzvišeni Allah o tome kaže: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’” (Bekara, 155-156) To su, dakle, robovi koje će Uzvišeni Gospodar dočekati Svojom beskrajnom milošću i oprostom. Navedenim ajetima Gospodar nam obznanjuje da će nas zasigurno iskušavati. Jer, to je zapravo i svrha stvaranja ljudi.
O tome nam je u Časnom Kur’anu kazao: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj Koji prašta.” (Mulk, 2) Uzvišeni Allah traži od nas da u trenucima iskušenja budemo strpljivi, a one koji budu strpljivi raduje Svojim oprostom i milošću, te kaže da su oni koji tako postupaju, na Pravome putu. Stoga, trebamo znati da se sve nevolje i kušnje događaju jedino dozvolom i odredbom Uzvišenog Allaha. Mnogo je ajeta koji govore o tome, a jedan od njih je i sljedeći: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.” (Tegabun, 11) Vjernik, dakle, mora znati da se niti jedna nevolja ne može dogoditi, dok to Allah, dž.š., ne dozvoli, jer u cijelom univerzumu ne postoji ništa što je prepušteno samo sebi. Allahova je naredba da čuvamo svoje zdravlje, svoje živote i imetke, da se pazimo opasnosti, da budemo oprezni, te da ono što činimo, činimo na najbolji i najljepši način. Ipak, unatoč svim naporima i poduzetim mjerama, čovjek ponovo može zapasti u teškoće. U takvoj situaciji, vjernik treba znati da ono što mu se desilo za njega predstavlja ispit, te shodno tome treba i postupati.
Sabur kao štit
Čovjek ne može biti svjestan vrijednosti zdravlja i blagostanja u kome se nalazi, sve dok ne dođe u stanje onih koji su zapali u nevolju. Stoga su naši stariji govorili: “Niko ne zna istinsku vrijednost blagodati sve dok ne ostane bez nje.” Sve teškoće i nedaće, te bolesti koje nas zadese, kao i ibadet koji nam je naređen, predstavljaju sredstvo ispita. A ono što nam je najvažnije za uspješno polaganje ispita je upravo sabur. Sabur je poput štita koji čovjeka štiti u svim teškoćama i iskušenjima, te koji ga čuva od onoga što je zabranjeno. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada neko želi da se strpi, Uzvišeni Allah mu podari strpljenje.” (Ahmed b. Hanbel) Arifi su bivali izloženi mnogim teškoćama i mukama, ali su uvijek pokazivali sabur. Oni su, shodno riječima plemenitog Poslanika, s.a.v.s., znali da Uzvišeni Allah uistinu daje sposobnost sabura onima koji žele da se strpe, te su bili strpljivi, a i drugima su preporučivali strpljenje.
Uzrok teškoća
Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (Šura, 30) U suštini, teškoće koje nas zadese, predstavljaju samo mali djelić onoga što zaslužimo svojim rukama. Uzvišeni Allah mnogo toga i oprosti. Kada bi nas zbog svakog grijeha kažnjavao, na nas bi se sručile nevolje kakve ne bi mogle podnijeti ni planine. Stoga, trebamo znati da su zemljotresi, poplave, epidemije, zulum, pa čak i naša unutrašnja tjeskoba i posklizavanje naših nogu, te ukratko, sve materijalne teškoće, zasigurno posljedica ljudskih grijeha.
Trebamo biti zahvalni što Uzvišeni Allah Svojom milošću, te sitne nevolje i teškoće čini otkupom za naše grijehe i vječnu patnju na Ahiretu, te nam uzdiže naše stepene. Čovjekov nefs neprestano želi uživanje i sreću, i naklonjen je grijesima i nepokornosti. Štaviše, mnogi od nas činimo grijehe čak i svojim ibadetima i pokornošću. Djela koja činimo sa rijalukom (pretvaranje) su grijeh. Isto je i sa onim djelima kojima želimo postići neku dunjalučku korist, kao i sa djelima koja obezvrijedimo samoljubljem i ohološću. Tako možemo kazati da nevolje koje nas snalaze nisu posljedica samo grijeha i pogrešnih postupaka koje činimo, nego čak i ibadeta i pokornosti koje činimo nepotpuno, neiskreno i pogrešno.
Tevekkul i oprez
Činiti tevekkul znači posegnuti za svim sebebima (uzroci, povodi) i mogućnostima, izvršiti sve ono što je naša obaveza i što smo u mogućnosti učiniti, a nakon toga se prepustiti volji Uzvišenog Allaha i od Njega očekivati lijep ishod. Uzvišeni Allah nam naređuje tevekkul, a vjernik, čineći tevekkul, u svim poslovima najprije čini sve ono što je do njega, radi i trudi se, ali se svojim srcem ne oslanja na svoj trud, nego na Uzvišenog Gospodara. Tevvekul nikada ne može biti opravdanje za lijenost, indolentnost i napuštanje sebeba, pod izgovorom “Bit će ono što Allah odredi.” Vjernik koji vjeruje da se sve događa Allahovom, dž.š., odredbom, zna da u svemu što On Uzvišeni čini postoji mudrost, ali, uporedo s tim, oprezan je i poduzima sve ono što je potrebno. Tome svjedoče i riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je čovjeku koji je ostavio svoju devu odvezanu, kazao: “Priveži svoju devu, pa se osloni na Allaha.” (Tirmizi)
