ŠTA JE TESAVVUF?
Postoje teme o kojima se mnogo priča a malo zna. A kada čovjek nema dovoljno znanja, bez obzira da li potvrđivao ili poricao ono o čemu govori, neminovno zapada u pogreške. Tesavvuf je jedna od tema o kojima se mnogo govori a malo zna. Neki to svoje neznanje ispoljavaju u izjavama subjektivnog zanosa, a neki pak, pozivajući se na izvore koji nemaju utemeljenje u islamu, pokazuju još veći stepen neznanja. No dobro, šta je uistinu tesavvuf?
Tesavvuf kao pojam ima jako puno definicija i objašnjenja. Svaki sufija tesavvuf je opisao prema svome halu (stanje) i vremenu u kojem je živio, naglašavajući ono što je sam smatrao važnim ili ono što su zahtijevale tadašnje potrebe. Iz tog razloga možemo vidjeti čak i da jedna osoba tesavvuf definiše na više različitih načina. No, prije nego što pređemo na temu, važno je skrenuti pažnju na jedan veoma važan detalj.
Tesavvuf nije nauka niti disciplina koja se može ubrojati u “pozitivne nauke” ili, gledano sa aspekta islama, u “zahirske nauke”. Tesavvuf je “nauka stanja” ili duhovno iskustvo. Zbog svega toga, jedini način da se tesavvuf spozna u potpunosti jeste da se živi, a ne da se traži u definicijama. To naravno ne znači da definicije tesavvufa nemaju nikakvu važnost i da ga ne predstavljaju uopće. Naprotiv, sama definicija govori mnogo, ali važno je ne izgubiti iz vida taj detalj.
Definicije u ajetima i hadisima
Sve definicije tesavvufa imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da se oslanjaju na ajet (ili više njih) ili hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s., (ili više njih). Nekoliko njih ćemo navesti kao primjer.
Prema Džunejdu Bagdadiju, k.s., sufiji prvog perioda islama, tesavvuf je napuštanje srcem svega osim Allaha, dž.š. Ta njegova definicija se oslanja na sljedeće i slične ajete iz Časnog Kur’ana: “Oni koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.” (Nur, 37) “I spominji ime Gospodara svoga i Njemu se potpuno posveti.” (Nur, 8)
Prema Ma’rufu Kerhiju, k.s., također poznatom sufiji iz prvog perioda islama, tesavvuf je usmjerenost ka hakikatu i prestanak polaganja nade u ono što je u rukama ljudi. On je također rekao da onaj ko ne privikne svoj nefs na stanje fakra, ne može spoznati suštinu tesavvufa. Jedan od velikana tesavvufa, Šibli, k.s., fakr je protumačio riječima: “Fakr je oslobađanje od vezanosti za stvorenja i svjesnost potpune ovisnosti samo o Stvoritelju.”
Navedena definicija kao da svoje utemeljenje pronalazi u sljedećim časnim ajetima i hadisu Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Uistinu čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti.” (Alek, 6-7) “(Udjeljujte) siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nema ju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima (…)”
Prema predaji Mugaffela, r.a., neki čovjek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: “O Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, ja te volim.” Poslanik, s.a.v.s., mu reče: “Dobro pazi na svoje riječi!” Čovjek ponovo reče: “Tako mi Allaha, volim te!”, i ponovi to tri puta. Tada mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: “Ako me voliš, pripremi se na siromaštvo. Jer, siromaštvo brže juri ka onome ko mene voli, nego što potop juri ka svome odredištu.” (Tirmizi, Birr, 24)
Zunnun Misri, k.s., je sljedbenike tesavvufa opisao riječima: “Oni pretpostavljaju Allaha, dž.š., svemu drugom, pa je i Allah, dž.š., njih pretpostavio svemu drugom.” Uzvišeni Allah u ajetu kaže: “I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On je vas izabrao (…)” (Hadždž, 78) Džafer es-Sadik, rah., je vezano za navedeni ajet kazao: “Sidk (odanost, iskrenost) je borba, u značenju da ništa ne pretpostavljaš Allahu, dž.š., kao što ni On Uzvišeni ništa nije pretpostavio tebi. Jer, On Uzvišeni kaže: ‘On je vas odabrao’.” (Gazali, Ihja ulumi ‘d-din)
Prema Ruvejmu, k.s., tesavvuf je potpuno podređivanje nefsa Allahovoj, dž.š., volji. One koji postignu takvo stanje Uzvišeni Gospodar spominje riječima: “(…) Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njime (…)” (Ma’ide, 119)
Kada su Džunejda Bagdadija, k.s., upitali šta je zadovoljstvo Allahovom, dž.š., voljom, odgovorio je: “To je napuštanje vlastite volje.” Kannad, k.s., je rekao: “Istinsko zadovoljstvo Uzvišenim Allahom je da unatoč bolu koji osjećaš, tvoje srce bude spokojno sa Njegovom odredbom.” Ibn Ata, k.s., je rekao: “Zadovoljstvo Gospodarom ogleda se u tome da rob bude zadovoljan onim što je Allah, dž.š., odredio za njega, te da zna da je Uzvišeni Gospodar odabrao ono što je najbolje za njega.” (Ebu Nasr es-Serradž, El-Luma’)
Postizanje ihlasa, takvaluka i zuhda
Svaka od definicija koje smo naveli kao primjer, predstavlja samo po jedan aspekat tesavvufa. Da bismo mogli definisati tesavvuf u cijelosti, možda bi bilo potrebno sve definicije sljedbenika tesavvufa sklopiti u jednu cjelinu. Prema tome, nećemo pogriješiti ako kažemo da je tesavvuf usklađivanje unutrašnjeg stanja i cjelokupnog načina života prema principima Časnog Kur’ana i Sunneta, sa jednim jedinim ciljem, a to je postizanje Allahova zadovoljstva.
Da bismo mogli živjeti na takav način, prije svega moramo znati šta to Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., žele od nas, a nakon toga trebamo naučiti i kako da to postignemo. Istinski vjernik treba znati sve principe Kur’ana i Sunneta, te svaki od njih, sa potpunom pokornošću, učiniti nerazdvojnim dijelom svog života. Čišćenje duhovnih nečistoća, koje započinje tevbom, a koje u konačnici rezultira ihlasom (iskrenost), takvalukom (bogobojaznost) i zuhdom (sustezanje od dunjaluka), treba da bude životni stil vjernika. Putnik na putu ka Allahu, dž.š., treba se truditi da u svakom trenutku prohtjeve svoga nefsa drži pod kontrolom.
Hvaleći navedene vrline, Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (Hudžurat, 13) “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha. Reci: ‘Hoćete li da vam kažem šta je bolje od toga? Oni koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili imaće u Gospodara svoga džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u njima će vječno boraviti, i čiste žene, i Allahovu naklonost – a Allah poznaje robove Svoje.” (Al-i ‘Imran, 14-15) “(Iblis reče): ‘Gospodaru moj, zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih’” (Hidžr, 39-40)
Iz navedenih ajeta moguće je zaključiti zbog čega su takvaluk, zuhd i ihlas toliko važni. A nema sumnje da to nisu jedini ajeti u Časnom Kur’anu koji govore o tome. Sve tri spomenute vrline trebaju imati životnu važnost za svakog vjernika, kako u pogledu ibadeta tako i u pogledu svakodnevnog života te odnosa prema drugim ljudima i stvarima. A postizanje tih vrlina je temeljni cilj tesavvufa.
Spas duše i srca
Put postizanja spasa duše i srca jeste čišćenje nefsa od loših osobina i navika, te njegovo upotpunjavanje kroz zadobijanje lijepih osobina kojima je Allah, dž.š., zadovoljan. Na taj način rob dolazi u stanje da besprijekorno ispunjava sve Allahove zapovijedi, a njegovo srce postaje mjesto Allahova nazara (pogled) i manifestacije.
Nažalost, čišćenje nefsa i srca danas vidimo kao dva procesa koja su gotovo u potpunosti zanemarena. A ako pogledamo u Kur’an i Sunnet, vidjet ćemo da je to čišćenje neminovnost. Uzvišeni Allah kaže: “Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa namaz obavi!” (A’la, 14-15)
U drugom ajetu kaže: “Uspjet će samo onaj ko je (dušu svoju) očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Šems, 9-10) U ajetima je, dakle, čišćenje nefsa spomenuto kao uslov za spas. U tesavvufu se to čišćenje naziva “nefsi tezkije” i to je zapravo jedan od osnovnih ciljeva tesavvufa.
Allah, dž.š., također kaže: “Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.” (Šu’ara, 88-89) Ajetom se ističe da je čovjekov spas uvjetovan čišćenjem srca i da, ako se to izostavi, ni imetak ni djeca neće biti ni od kakve koristi. Srce spomenuto u ajetu je srce koje je u potpunosti posvećeno Allahu, dž.š. U tom srcu nije ostao ni najmanji trag otpora prema Allahovim zapovijedima. Jer, ono je oslobođeno od svega i vezano samo za Stvoritelja. Ne želi ništa osim Gospodara i ne čini ništa osim onoga što je Gospodar naredio.
Nema sumnje da se takvo srce ne može suprotstavljati Allahovim zapovijedima. Srce koje dođe u takvo stanje biva u potpunosti očišćeno od širka, grijeha, bid’ata (novotarije) i svake vrste krivovjerja. Osoba koja ga nosi u grudima, u svim svojim stanjima, riječima i djelima biva obasjana nurom Allahova Poslanika, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ukazao na činjenicu da stanje svih drugih organa ovisi o stanju čovjekova srca i da će čovjek svoje dužnosti moći dosljedno izvršavati samo onda kada očisti svoje srce: “U tijelu postoji jedan organ koji ako je zdrav, zdravi bivaju i svi drugi organi. Kada se taj organ razboli, razbole se i svi drugi organi. Znajte dobro, taj organ je srce!” (Kutub-i Sitte)
Nakon što pročita navedene ajete i hadise, čovjeku se neminovno nameće pitanje: “Kako postići spas odnosno čistoću srca?” Odgovor na to pitanje je sljedeći: Spas srca moguć je samo uz potpunu kontrolu nefsa i stalnu murakabu tj. svijest o Allahu, dž.š. Zahvaljujući murakabi čovjek dolazi u stanje da svako djelo izvršava u skladu sa Allahovim propisima, te da napusti sve ono što je Allah, dž.š., zabranio. Djela koje se čine tijelom definišu se “zahirskim fikhom” ili šerijatskim propisima koji se odnose na spoljašnjost, dok se djela srca definišu, oblikuju i čiste shodno “batinskom fikhu” ili tesavvufu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je mnogo puta ukazao na važnost i jednih i drugih djela, te je naglašavao da vjernik ne smije zapostaviti niti jedna niti druga djela. U jednom hadisu je rekao: “Uistinu Allah ne gleda u vaš izgled. On gleda u vaša srca i vaša djela.” (Muslim; Ibn Madže)
Stalna svijest o Allahu, dž.š.
Rob nikada ne smije zaboraviti da ga Allah, dž.š., vidi u svakom trenutku i da se sve što učini zapisuje u knjigu njegovih djela. Gospodar svjetova nas na to podsjeća riječima: “Uistinu Allah vidi sve što radite.” (Fedžr, 14) Rob također treba biti svjestan da mu je Uzvišeni Gospodar bliži od njega samog, i da zna svaku misao koju pomisli, te svoje djelovanje treba uskladiti s tim. Allah, dž.š., o tome kaže: “Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od žile kucavice.” (Kaf, 16)
Murakaba ili stalna svijest o Allahu, dž.š., na koju impliciraju ajeti, postiže se kroz tesavvufski odgoj. To je stanje koje čovjeka u svakom trenutku drži daleko od Allahovih zabrana. Jer, onaj ko je svjestan da ga Uzvišeni Gospodar vidi u svakom trenutku i na svakom mjestu, ne može griješiti svjesno i ustrajno. Gospodar svjetova kaže: “Gdje god da bili, On je s vama.” (Hadid, 4)
Svijest o Allahu, dž.š., je najuzvišenije stanje čovjekovog srca i ujedno hal ili stanje kojem se teži u tesavvufu. Onaj ko dostigne taj uzvišeni mekam (stepen), postiže Allahovo zadovoljstvo i kiti se svojstvima koja su pohvaljena Kur’anom i Sunnetom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je to stanje nazvao ihsanom. U poznatom “Džibrilovom hadisu” na pitanje šta je ihsan, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: “Ihsan je da robuješ Uzvišenom Allahu kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe uistinu vidi.” (Buhari; Muslim; Nesai; Ibn Madže; Ahmed b. Hanbel)
Tri vrline koje smo prethodno spomenuli, ihlas, takvaluk i zuhd, zapravo je moguće svesti i objediniti u jednu, a to je takvaluk. Jer, istinski takvaluk ili bogobojaznost neminovno obuhvata i druge dvije vrline. Štaviše, u tesavvufskoj literaturi se riječ “takvaluk” generalno koristi kao termin koji u svome značenju obuhvata i druga dva spomenuta.
Takvaluk je osobina koja čovjeka vodi do stepena ihsana. Kada rob dosegne stepen ihsana, onda on u svakom ibadetu i u svakom stanju osjeća Allahovu, dž.š., prisutnost. Osjeća stid iz strahopoštovanja i napušta sve što ga odvraća od Njega. Jer, svjesnost o Allahovoj sveprisutnosti biva uzrokom prekidanja veze sa svim i okretanja srca samo Njemu Uzvišenom. Rob koji se svim svojim bićem okreće Allahu, dž.š., uzdiže se na stepen mušahede (osvjedočenje). A na tom stepenu rob u svakom svom djelu i u svemu stvorenom srcem posmatra Allahovo, dž.š., djelovanje, Njegovu moć, veličinu i jednoću. To je stepen na kojem srce postaje potpuno osvijetljeno svjetlom imana, te rob zadobija srčani vid kojim se osvjedočava u određene tajne gajba (nevidljivo). Tesavvuf, kao što su to kazali mnogi tesavvufski velikani, nije samo puka teorija sazdana od mnoštva informacija, tesavvuf je nauka “hala-stanja”, koja se spoznaje življenjem i kušanjem.
Islam sa aspekta forme i suštine
Govoreći o suštini, ni u kom slučaju ne želimo potcijeniti važnost zahirskog znanja i teorije. Važnost šerijatskog znanja je neupitna. Međutim, misliti da je dovoljno praktikovati islam samo u formalnom aspektu, što je nažalost stav koji je danas dominantan, je pogrešno. Jedan od primjera koji ukazuju na opću prisutnost tog pogrešnog uvjerenja je to što većina onih koji klanjaju namaz smatraju da ispunjavanjem forme ispunjavaju tu Allahovu, dž.š., zapovijed onako kako je On Uzvišeni zadovoljan.
A Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “Ono što žele vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju.” (Mu’minun, 1-2) U časnom ajetu je, dakle, spomenuta poniznost (hušu), kao temeljna karakteristika vjernika. Shodno tome, da bismo mogli biti od vjernika koji će “ono što žele postići”, obavezni smo da namaz, pored formalnog dijela, klanjamo s poniznošću. U drugom ajetu Gospodar svjetova kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene (…)” (Anfal, 2) ukazujući na još jednu, veoma važnu, osobina vjernika. Prema tome, nije dovoljno samo reći da vjerujemo u imanske osnove. Da bi neko mogao vjerovati onako kako je Uzvišeni Allah zadovoljan, uslov je da dostigne hal tj. stanje spomenuto u ajetu. Dakle, istinski iman imat ćemo samo onda kada nam na spomen Allaha, dž.š., zadrhti i srce i tijelo.
Oni koji su zaboravili na Allaha, dž.š.
Ajeti i hadisi koje smo do sada naveli jasno pokazuju da se tesavvuf temelji na Časnom Kur’anu i sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s. Kur’an obuhvata vjerovanje, vjerski i ovosvjetski život čovjeka, ali isto tako i ahlak i duhovni život. Da li bi bilo moguće i zamisliti da božanska riječ koja uređuje sve segmente življenja, od porodičnog života, stanja u društvu, prava, do ekonomije, zapostavi duhovnost i ahlak čovjeka?
Zapravo, očekivati od osobe koja se nije duhovno izgradila i upotpunila, da druge segmente života uredi u skladu sa Allahovim zadovoljstvom, bilo bi iluzorno. Kao što smo već rekli, Časni Kur’an obznanjuje čovjeku da je Uzvišeni Allah s njim gdje god da se on nalazio. Upoznaje nas sa činjenicom da nam je Gospodar svjetova bliži od naše žile kucavice. S druge stane, upozorava nas na zamke nefsa i šejtana i nemar u koji možemo zapasti. U nastavku ćemo navesti neke od ajeta koji govore o tome: “I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.” (Hašr, 19)
Tumačeći navedeni ajet, učenjaci su rekli da se riječima “oni koji su zaboravili Allaha” implicira na one koji zanemaruju Kur’an, omalovažavaju Allahove propise i nemarni su spram zikrullaha. I kao posljedicu toga, Uzvišeni Allah je učinio da zaborave sami sebe, tako što su zaboravili na djela koja bi im donijela korist.
Neki su kazali da riječi “da sami sebe zaborave” znače da će oni na Sudnjem danu od strahote kazne koju će doživjeti, izgubiti razum. Allah, dž.š., nadalje kaže: “Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivoga veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.” (Zuhruf, 36) Sintagma “Zikru ‘r-Rahman: zikr Milostivog” može aludirati na Časni Kur’an ili na zikr Uzvišenog Allaha. Obzirom na to da Časni Kur’an sadrži ajete koji naređuju zikr Uzvišenog Allaha, i jedno i drugo stanovište u konačnici upućuje na zikr Gospodara svjetova.
Dakle, onaj ko je daleko od Časnog Kur’ana, daleko je i od ajeta koji veličaju Allaha, dž.š. U drugom ajetu Allah, dž.š., kaže: “Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomenu, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su nevjernici.” (Hadid, 16)
Prenosi se da je citirani ajet objavljen nakon što su ashabi, r.anhum, učinili hidžru u Medinu. Naime, zbog iznenadnog poboljšanja materijalne situacije i njihovog stanja općenito, počeli su se više smijati i šaliti. Tada je objavljen spomenuti ajet, nakon čega je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Uzvišeni Allah vam obznanjuje da nije zadovoljan vašom poniznošću.” (Kurtubi, El-Džami ‘li ahkami ‘l-Kur’an, 17/161) U jednoj predaji se prenosi da je Abdullah b. Mes’ud, r.a., vezano za spomenuti ajet rekao: “Nije prošlo ni četiri godine od kako smo postali muslimani, a Uzvišeni Allah nas je upozorio tim ajetom.” (Muslim)
Zar nije vrijeme…
Abdullah b. Mubarek i Fudajl b. Ijad, Allah bio zadovoljan njima, su zbog 16. ajeta sure Hadid napustili prolazno uživanje i krenuli putem zuhda. Prema predaji mufessira Kurtubija, Abdullah b. Mubarek je rekao: “Jedne večeri smo sjedili u mojoj bašči. Jeli smo i pili. Kasnije nas je uhvatio san i zaspali smo. Ja sam u to vrijeme mnogo volio da sviram ud. Tako sam se u neko doba noći probudio i poželio sam da sviram. Moj prijatelj Sinan, koji je bio sa mnom, trebao je pjevati. Odjedanput je neka ptica proletjela iznad nas i sletjela na drvo. Pokušao sam da sviram, ali ud nije davao nikakav zvuk. Potom se iz njega začuo ljudski glas koji me upita: ‘Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomenu?’ ‘Da, vrijeme je.’, odgovorih. Nakon toga sam slomio ud i otišao.” U vezi sa slučajem Fudajla b. Ijada, Kurtubi, rah., prenosi: “Fudajl b. Ijad je bio zaljubljen u neku ženu. Jedne večeri su se dogovorili da se sastanu, međutim, kada je krenuo na sastanak, čuo je glas: ‘Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomenu?’ Čuvši te riječi Fudajl b. Ijad je rekao: ‘Da, tako mi Allaha došlo je vrijeme!’, te je odustao od svoje namjere.”
Pod njegovim, s.a.v.s., vodstvom
Uzvišeni Gospodar kaže: “O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, ali samo ono što je dopušteno i što je prijatno, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očevidni. On vas navraća na grijeh i razvrat i na to da o Allahu govorite ono što ne znate.” (Bekara, 168-169) “Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu (…)” (Jusuf, 53)
U navedenim ajetima Allah, dž.š., nas upozorava na naša dva najveća neprijatelja, a to su prokleti šejtan i duša koja naređuje zlo. Izboriti se protiv njih, moguće je jedino slijeđenjem najljepšeg uzora, Pejgambera, s.a.v.s., koji je bio najplemenitijeg ahlaka. Allah, dž.š., nas u Časnom Kur’anu upućuje na to i kaže: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često Allaha spominje.” (Ahzab, 21)
O posvećenosti Poslanika, s.a.v.s., ibadetu, o njegovoj skromnosti, blagosti prema ljudima, požrtvovanosti, velikodušnosti, saburu, zahvalnosti i drugim lijepim osobinama napisana su mnoga djela. Navest ćemo samo nekoliko predaja: Naša majka hazreti Aiša, r.anha, prenosi: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao namaz, na stajanju bi ostajao toliko dugo da su mu noge oticale. Jedne prilike sam ga upitala: ‘O Allahov Poslaniče, zašto tako činiš kada su ti oprošteni i prošli i budući grijesi?’, a on, s.a.v.s., mi je odgovarao: ‘O Aiša, zar da ne budem zahvalan rob?’” (Buhari; Muslim)
U drugoj predaji od Ebu Umame, r.a., se prenosi: “Govor Allahova Poslanika, s.a.v.s., je bio Kur’an (govorio bi citirajući ajete). Mnogo je spominjao Allaha, dž.š., govorio je kratko (i jezgrovito), a na namazu bi se zadržavao dugo. Posjećivao je siromašne i slabašne, i rješavao njihove potrebe.” (Taberani) Hazreti Enes, r.a., kazuje: “Deset godina sam služio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Za to vrijeme, nikada mi nije rekao ni ‘uf’. Kad nešto ne bih uradio, nikada me nije pitao ‘Zašto to nisi uradio?’, niti me je za ono što sam uradio pitao ‘Zašto si to uradio?’” (Buhari; Muslim)
Pored obaveze da ljude poduči propisima koji se odnose na vjerski i ovosvjetski život, Poslanik, s.a.v.s., je bio zadužen i za duhovni odgoj vjernika i njihov ahlak. Izvor i osnova tesavvufa je taj aspekt poslaničke misije. U Časnom Kur’anu Allah, dž.š., kaže: “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči (…)” (Džuma, 2)
Iz ajeta se može vidjeti da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uporedo sa kazivanjem objave bio zadužen i za “tezkije-čišćenje” vjernika. Tezkije je ustvari duhovni odgoj, čišćenje nefsa od ružnih osobina i čišćenje srca od duhovnih bolesti i nečistoća, koje su prepreka na putu postizanja Allahova zadovoljstva. Taj segment islama se današnjim imenom naziva tesavvuf. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Uistinu, ja sam poslan da upotpunim ljudske ćudi.” (Buhari; Ahmed b. Hanbel; Hakim)
Ako pogledamo u život Allahova Poslanika, s.a.v.s, i plemenitih ashaba, r.anhum, vidjet ćemo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ashabe učio zuhdu, takvaluku, ihlasu, i odgajao ih duhovno, isto kao što ih je učio i zahirskim propisima vjere. Također se prenosi da je rekao: “Spašen je onaj čije je srce očišćeno od svih nečistoća i ukrašeno istinskim imanom; čiji jezik govori samo istinu, duša mu je smirena, a ahlak ispravan; te čije uši čuju istinu i zaokupljen je samo istinom i dozvoljenim stvarima.” (Ahmed b. Hanbel; Hejsemi) “Ko voli dunjaluk, naštetit će svom Ahiretu. Stoga, ono što je vječno pretpostavite onome što je prolazno.” (Ahmed b. Hanbel; Taberani) “Da dunjaluk kod Uzvišenog Allaha ima vrijednost i koliko je krilo mušice, On ne bi dozvolio nevjernicima da sa njega popiju ni gutljaj vode.” (Tirmizi) “Zuhd se ne ogleda u tome da sebi zabraniš ono što ti je dozvoljeno od dunjaluka, i da upropastiš imetak koji posjeduješ. Istinski zuhd je u tome da se više pouzdavaš u ono što je kod Allaha, dž.š., nego u ono što je kod tebe, te da, kada te zadesi nevolja, želiš da ona potraje, kako bi stekao veću nagradu.” (Tirmizi) Navedeni primjeri pokazuju da se tesavvuf temelji na sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Tesavvuf u životu plemenitih ashaba, r.anhum
Plemeniti ashabi, r.anhum, koji su odgojeni u svjetlu Allahova Poslanika, s.a.v.s., generacijama koje su došle poslije njih, prenijeli su duhovni odgoj isto kao što su im prenijeli i zahirsko znanje. Generacije tabi’ina su na isti način taj odgoj prenijeli generaciji koja je došla poslije njih i tako se lanac duhovnih vrijednosti nastavio prenositi sve do danas.
Pogledajmo nekoliko primjera iz života plemenitih ashaba: Kada je hazreti Ebu Bekr, r.a., postao halifa, na hutbi je rekao sljedeće: “Smrt vas prati u stopu i noću i danju, a vi ne znate kada će vas stići. Ako imate priliku da život provedete čineći dobra djela, nemojte je propustiti. Ali, znajte dobro da to ne možete učiniti bez Allahove pomoći. Trudite se da činite dobra djela prije nego što dođe smrt i uzme vam tu priliku iz ruku. Jer, neki su narodi zaboravili na smrt i činili su djela za druge umjesto za sebe. Upozoravam vas da ne budete kao oni. Požurite ka spasu, jer smrt vas prati u stopu! Spremite se za smrt! Uzmite pouku od vaših (umrlih) očeva, djece i braće. A živima zavidite samo na onome na čemu im zavide umrli (dobra djela).” (Taberi, Tarihu ‘r-Rusul ve ‘l-muluk)
Hazreti Omer, r.a., je rekao: “Obračunajte se sa svojim nefsom prije nego nastupi Dan obračuna i izvagajte svoja djela prije nego budu izvagana na Sudnjem danu. Pripremite se za najveći sud!” (Tirmizi)
Hazreti Ali, r.a., je rekao: “Nije dobro u mnoštvu imetka i djece. Čovjeka uzdižu samo znanje, blagost i ibadet. Ako učiniš dobro, zahvaljuj se Allahu, dž.š. Ako počiniš grijeh, zatraži oprosta. Na ovome svijetu nema dobra ni u kome, osim u dvojici: onome ko nakon grijeha odmah učini tevbu i izbriše grijeh, i onome ko se takmiči u dobru. Nijedno djelo učinjeno sa takvalukom nije malo. A kako da bude malo djelo koje je primljeno?!” (Ebu Nuajm, Hil’jetu ‘l-evlija)
Muaz b. Džebel, r.a., je svoga sina savjetovao riječima: “Sinko moj, kad klanjaš namaz, klanjaj ga skrušeno kao da ti je posljednji. Sjeti se da više nikad nećeš imati priliku da klanjaš taj namaz. Znaj da čovjek umire između dva dobra; između onog koje je učinio i onog koje je odgodio.” (Hil’je)
Abdullah b. Mes’ud, r.a., je rekao: “Sve dok rob siromaštvo ne bude smatrao boljim od bogatstva, poniznost boljom od slave, i dok ne dođe u stanje da na njega ne utječu ni hvala ni osuda, neće postići istinski iman.” (Hil’je)
Selman Faris, r.a., je rekao: “Troje me nasmijava, a troje žalosti. Nasmijavaju me oni koji gaje dugu nadu, a smrt im je za petama; oni koji su u gafletu, a Uzvišeni Allah ih stalno posmatra; i oni koji ne znaju da li je Allah, dž.š., zadovoljan njima ili ne, a glasno se smiju. Tri stvari koje me rastužuju su: saznanje da se moram rastati od Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegovih drugova, strahote smrtnog časa koje će doći, i to što ne znam da li sam od stanovnika dženneta ili džehennema.” (Hil’je)
Ebu Derda, r.a., je rekao: “Činite ibadet Uzvišenom Allahu kao da Ga vidite. Smatrajte da ste već umrli. Znajte da je malo (od dunjaluka), koje vam je dovoljno, bolje od mnogo, koje će vas skrenuti sa Pravog puta. Znajte i to da nijedno djelo, ni dobro ni loše, neće nestati.” (Hil’je, El-Džamiu ‘s-Sagir)
Riječima Ibn Abbasa, r.a., završit ćemo sa savjetima plemenitih ashaba, r.anhum: “O grješniče! Znaj da će kraj sigurno doći. To što javno činiš grijeh, gore je od samog grijeha. Jer, to što ne osjećaš stid od ljudi koji te gledaju dok činiš grijeh, veći je grijeh od grijeha koji si počinio. Tvoj smijeh nakon počinjenog grijeha, gori je od samog grijeha. Zadovoljstvo koje osjetiš zbog toga što si uspio u činjenju grijeha, gore je od samog grijeha. Gore ti je također i da žališ zbog grijeha koji nisi počinio, nego da si ga učinio. To što, dok činiš grijeh, ne osjećaš strah od Allaha, dž.š., ni koliko osjetiš strah kad vjetar pomjeri zavjesu na prozoru, gori je grijeh od onoga što činiš. Neka ti je na sramotu!” (Hil’je)
Sve navedeno je samo dio onoga što su ashabi, r.anhum, oporučili onima koji dolaze poslije njih. I sve to jasno pokazuje da su ashabi, r.anhum, duhovni odgoj i čišćenje nefsa i srca, koje su preuzeli od Allahova Poslanika, s.a.v.s., prenijeli i drugim generacijama.
Nema sumnje da su i tabi’ini ono što su naučili od ashaba, r.anhum, prenijeli onima koji su došli poslije njih. Ono što smo kod prvih generacija vidjeli kao zuhd, vrhunski takvaluk, borbu sa nefsom, i zalaganje na polju popravljanja ahlaka, kasnije se pojavilo kao odgojni sistem, kojem je dato ime tesavvuf.
Nakon toga se taj sistem institucionalizirao i u formi tarikata pronašao mjesto u životu vjernika, zadobijajući socijalnu dimenziju. Iz svega navedenog da se zaključiti da je tesavvuf sastavni dio islamskog života. Kako u prošlosti tako i danas, srca će nastaviti da se napajaju sa tog čistog izvora, i štaviše, tesavvuf će nastaviti da bude nada u ovom svijetu zaprljanom zlom nefsa i šejtana.
