Šta je sa sebebima – uzrocima?
Počeli smo s objavljivanjem čuvenih mudrosti šejha šazilijskog tarikata, Ibn Ataillaha es- Skenderija, kaddesallahu sirreh, s komentarom poznatog učenjaka, šejha dr. Muhammeda Se’ida Ramadana el-Butija, rahmetullahi alejh. Pošto smo u prethodnom broju završili s komentarom prve mudrosti, u ovom broju nastavljamo s komentarom druge mudrosti.
Mudrost: „Tvoja želja da se odvojiš od sebeba (uzroka), kada te Allah u njih postavlja, znak je tvoje skrivene strasti, a tvoja želja za sebebima, kada te Allah od njih odvaja, znak je pada tvog visokog stremljenja.“ Citirana mudrost govori o dva principa. Prvi princip jeste princip odvajanja i izolovanja od sebeba (uzroka), to jeste „tedžrid“, a drugi princip predstavljaju uzroci, to jeste „sebebi.“ A šta zapravo znače ta dva pojma?
Čovjek neprestano biva izložen dvjema situacijama. U prvoj od njih, zatiče sebe kako se koleba pod dominacijom nečega iz svijeta sebeba (uzroka). Kada god se okrene i usmjeri nečemu, zatiče sebe pred nekim sebebima koje ne može izbjeći i s kojima se mora suočiti. Za čovjeka u takvoj situaciji, kažemo da se nalazi u „stanju sebeba“.
U drugoj situaciji, čovjek se vidi oslobođenim i odvojenim od sebeba (uzroka) i njihove dominacije nad sobom. Ne pronalazi nikakva načina da se poveže s njima jer su oni udaljeni od njega, ali i zbog toga što je on udaljen od prostora na kojem je Uzvišeni Allah pohranio te sebebe (uzroke). Ta situacija se naziva „tedžerrud“ ili „tedžrid“, tj. odvojenost, izlovanost od sebeba (uzroka).
Predodređenje ili vlastiti izbor?
Od vjernika koji vjeruje u Uzvišenog Allaha, koji se trudi da izvršava sve Njegove naredbe, zahtijeva se da pogleda u stanje u koje ga postavlja Uzvišeni Allah, da ga uzme u obzir, te da se ponaša prema Uzvišenom Allahu shodno onome što iziskuje to stanje.
Čovjek, dakle, ne treba brzati, pa da postupa prema sebebima (uzrocima) po svom trenutnom raspoloženju i naravi, ili da ih izbjegava u nekom drugom trenutku, sve dok mu se ne razjasne u potpunosti stanje ili situacija u kojima se nalazi.
U tom slučaju, čovjek će se ponašati prema svojim strastima i porivima, te prema svom trenutnom raspoloženju, pa makar i sam mislio da u toj situaciji udovoljava onome što Uzvišeni Allah naređuje, i da slijedi Njegove propise. To bi bio rezime i sažetak značenja citirane mudrosti. Sada da rasvijetlimo citiranu mudrost pod lupom svakidašnjih događaja i situacija kojima svaki od nas biva izložen.
Krenimo od prvog dijela mudrosti: „Tvoja želja da se odvojiš od sebeba (uzroka), kada te Allah u njih postavlja, znak je tvoje skrivene strasti…“ Uzmimo za primjer čovjeka koga je Uzvišeni Allah učinio odgovornim za porodicu. Uzvišeni Gospodar mu je podario hanumu, te ga počastio tako. Nakon ulaska u brak, počasti ga porodom. Okruženost ovim sebebima, čovjeka usmjerava prema traženju i stjecanju opskrbe. Zamislite sada da taj čovjek (koji se trudi da postigne visoke stepene na polju pobožnosti i takvaluka, te koji nastoji da bude od onih koji ispovijedaju istinski tevhid i koji se istinski oslanjanjaju na Njega Uzvišenog) pomisli u sebi: „Ja nemam potrebe ići na čaršiju kako bih radio i tako zaradio opskrbu, jer ja čvrsto vjerujem u riječi Uzvišenog Allaha: ‘Vi hranu od Allaha tražite!’ (‘Ankebut, 17), te vjerujem da su svi materijalni sebebi vojska u Allahom posjedu. Ja ću se, stoga, izolovati od bavljenja dunjalukom, te ću se prepustiti i posvetiti ibadetu i robovanju Uzvišenom Allahu.“
Potom, uistinu i napusti rad i privređivanje, te se posveti ibadetu argumentirajući svoj postupak time da on plovi po morima tevhida, da vidi Stvoritelja sebeba, te da zbog toga nema potrebe da uzima sebebe u obzir. Prvi dio mudrosti šejha Ibn Ataillaha, kaddesallahu sirreh, govori zapravo o primjeru čovjeka kojeg smo spomenuli. Takvog čovjeka treba opomenuti tom mudrošću i reći mu: „Tvoja želja da se odvojiš od sebeba (uzroka), kada te Allahu njih postavlja, znak je tvoje skrivene strasti…“ Takvom čovjeku kažemo: „Prije svega, treba da pogledaš u stanje u koje te je postavio Uzvišeni Allah. On te postavio u stanje u kojem nad tobom dominira jedan sebeb iz svijeta sebeba. Učinio te je mužem jedne žene, pa ti je potom dosudio da imaš porod s njom, a onda te je zadužio staranjem o svima njima.
U slučaju da se okreneš od stanja u koje te je postavio Uzvišeni Allah, a kako bi se prepustio željenom (ibadetu i robovanju Uzvišenom Allahu), znaj da ti samo formalno praktikuješ tevhid, a u suštini, ti zapravo slijediš strasti svog nefsa i dopuštaš nefsu da uživa u jednoj od svojih skrivenih pohota. Ti samo želiš da se ponosiš pred svijetom, te da se uznosiš time kako si se usmjerio od dunjaluka ka Uzvišenom Allahu. Želiš da pokažeš kako ne obraćaš pažnju na sebebe (uzroke), te kako si u potpunosti usmjeren Stvoritelju svih sebeba, uzroka. To je uistinu golema pogreška, prema učenju vjere i Šerijata.“
Sebebi (uzroci) i Stvoritelj uzroka (El-Musebbib)
Ispravan put u shvatanju naredbi i odredbi Uzvišenog Allaha počiva na tome da shvatiš i znaš kako te Uzvišeni Allah, u trenutku kada te načinio starateljem porodice, učinio odgovornim za njezino izdržavanje. U tom slučaju, ti se prema Uzvišenom Allahu, čak i po pitanju svog pouzdavanja u Njega, ponašaš ne samo kao jedinka, nego i kao osoba koja je na čelu porodice, koja se stara za svoju ženu i djecu. Ako budeš tvrdio kako u vezi sebe posjeduješ čvrsto pouzdanje u Njega Uzvišenog, to ti ne dozvoljava da se okrećeš od dunjaluka i prekidaš veze s njim, a kako bi se predao ibadetu. Kojim to pravom možeš uvlačiti svoju ženu i djecu u to stanje i povučenost od dunjaluka, a čime si ti zadovoljan glede sebe?!
Takvom čovjeku treba reći sljedeće: Uzvišeni Allah te slovom Kur’ana Časnog stavlja između dva tasa Svog zakonika: „A nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju – i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte!“ (Rahman, 7-9) Ti, čovječe, ne živiš samo za sebe kao jedinka, nego živiš i radi svoje porodice! Šerijat je mjerilo kojim se mjeri tvoje ponašanje, i kojim se ustanovljava da li ono odgovara načelima vjere. A šerijat te obavezuje da svojoj ženi i djeci, svojoj porodici, osiguraš pristojan život, koliko god si to u mogućnosti. Zadužuje te da odgajaš svoju djecu, da se staraš, kako o njihovom fizičkom razvoju, tako i o psihičkom i duhovnom.
Za sve to postoje stanoviti sebebi, koje je ustanovio Uzvišeni Allah. Kad bi se ti izolirao od njih, a u čijem okviru zapravo živiš i djeluješ, to bi značilo da se prema Uzvišenom Allahu odnosiš na jedan nepristojan način, jer si se okrenuo od jednog kosmičkog zakonika i sistema. Uzvišeni Allah ti poručuje: „Tvoje staranje nad porodicom te vodi kucanju na vrata sebeba!“ Ako bi ti na to rekao: „Ne, ja neću kucati na ta vrata, nego ću ja direktno kucati na Tvoja.“, Uzvišeni bi mu na to kazao: „Pusti se ti direktnog kucanja na Moja vrata, nego putuj putem koji sam ti zacrtao. Idi na čaršiju, radi, trudi se, trguj… Idi na njivu, obrađuj je i zasijavaj… Kreći se putevima koje ti Uzvišeni Allah otvara! To je put kojeg se trebaš držati!“
Ako bi neko pitao: „Zašto da se prihvatam sebeba, kad sam neprestano s El-Musebbibom (Stvoriteljem sebeba, uzroka)?“, mi bismo mu rekli: „Ti se u tom stanju u koje te postavio Uzvišeni Allah, razmišljajući na taj način, jako loše odnosiš prema Uzvišenom Allahu, jer si se podredio jednoj skrivenoj strasti nefsa, o kojoj govori šejh Ibn Ataillah, rahimehullahu te’ala.“ Moguće je u praksi i svakodnevnici pronaći mnogo primjera sličnih devijacija, od kojih ćemo navesti samo neke.
Neki oženjen i porodičan čovjek, naprimjer, bavi se privređivanjem i stjecanjem imetka na čaršiji. Ali, kada se vrati kući, nakon rutinski nazvanog selama, usmjeri se ćošetu u kojem je uobičajio ibadetiti, pri tome se ne osvrćući na članove svoje porodice. Prihvati se Mushafa i počne ga učiti, ili se okrene u pravcu kible i zanijeti dobrovoljne, nafila namaze. Sve to čini bez da se osvrne na ženu i djecu, koji ga zapravo očekuju. Ja vama ne govorim o nekom izmišljenom slučaju, nego vam opisujem stvarnost. Šta pak šerijat kaže o svemu tome? Njemu šerijat poručuje ono što je rekao šejh Ibn Ataillah es- Skenderi, kaddesallahu sirreh. Šerijat takvom čovjeku poručuje: „Da si ti osamljen na nekom mjestu i da si bez igdje ikoga, bez žene i djece, kuća bi ti bila poput pećine u koju uđeš i u kojoj ne zatekneš nikoga kome bi nazvao selam. U tom slučaju, bilo bi ti valjano da se po ulasku predaješ ibadetu, a ni Uzvišeni Allah te ne bi smatrao odgovornim za bilo koga.
Ali, budući da te je Uzvišeni Allah postavio u svijet sebeba, i budući da te učinio odgovornim onda kada te je načinio starateljem porodice, obavezao te je na taj način nizom šerijatskih dužnosti koje sačinjavaju vagu, kojom te On zadužio da njome vagaš i mjeriš. Odzivanje svim tim dužnostima je tvoj ibadet, tvoj kiraet, tvoj tespih, tvoj tahmid, tvoj tehlil…
Prema tome, u kuću trebaš ući nasmijana lica, potom trebaš nazvati selam ukućanima, i to na jedan ljudski, topao i srdačan način, kojim ćeš pokazati svojoj hanumi i čeljadi da si ih se uželio i da su ti nedostajali dok si bio van kuće. Potom trebaš s njima sjesti i podijeliti ljubav koju prema njima osjećaš. To je ibadet kojim te obavezuje Uzvišeni Allah. Ovo je jedan prizor iz realnosti, koji ti može izgledati kao prizor neke ovosvjetske situacije, ili kao prizor udovoljavanja željama i strastima. No, u suštini, iza te slike, krije se ibadet kojim se ti približavaš Uzvišenom Allahu, jer je On tebe kao staratelja porodice, u svijetu sebeba, učinio odgovornom osobom za nju. Zbog toga si obavezan da se prihvatiš sebeba kako bi ispunjavao prava svoje porodice.“
Kad bi taj čovjek na to rekao: „Ja ću te sebebe koji nemaju nikakva smisla i značenja pred vlašću i moći Uzvišenog Allaha prekoračiti, te ću se direktno obratiti njihovom Stvoritelju, i dovit ću za svoju hanumu na sedždi da je On počasti, nagradi, da joj u srce unese sreću i radost, te da joj On nadoknadi pažnju koju joj ja uskraćujem.“ Ako bi rekao to, značilo bi da posjeduje jako loš edeb prema Njemu Uzvišenom. Uzvišeni Allah te je podučio putevima i načinima usrećivanja porodice.
On ljude upućuje jedne na druge, i tako ih nagrađuje. Ženu je učinio sredstvom smirivanja i izvorom spokoja, uz koju će se, nakon izvršavanja dužnosti kojima je obavezan, odmoriti. Isto tako je i muškarca učinio sredstvom smirivanja i izvorom spokoja za ženu. Čak ih i zbog toga, Uzvišeni Allah nagrađuje. Jednom od njih daje nagradu preko onog drugog.
Na to se ukazuje u časnom ajetu: „Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite!“ (Furkan, 20) Da je Uzvišeni Allah htio, dao bi da ne postoji ta veza između mušraca i žene, pa muškarac tako ne bi imao potrebu za ženom, a niti žena za muškarcem. A svi sebebi su u Njegovoj moći i posjedu. Isto tako bi da je htio, učinio i da ne postoji veza između djece i roditelja, te općenito između ljudi. Ali, uspostavio je jedan zakon prema kojem su ljudi upućeni jedni na druge. Uzvišeni Allah je učinio da ljudi dovode jedni druge u iskušenje. Povezao je ljude jedne s drugima, kako bi na taj način, ispunjavajući međusobna prava i obaveze, mogli postići nagradu. Ali, okretanje od tih obaveza i njihovo zanemarivanje, učinio je razlogom kažnjavanja.
