Šta i kako govoriti
Plemeniti ashabi, radijallahu anhum, su se s velikom pažnjom zanimali za sve postupke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te su nastojali da svaki njihov postupak bude u skladu s njegovim sunnetom. Zbog toga je doba u kojem su živjeli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi plemeniti ashabi, radijallahu anhum, bilo najhairnije doba u cijeloj historiji, te se zbog toga i naziva sretnim stoljećem.
Hind b. Ebu Hale, radijallahu anh, je na sljedeći način opisao način govora Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio neprekidno tužan, stalno je razmišljao, nije imao odmora, dugo je šutio, govorio je samo kada je trebalo, govor bi započinjao i završavao sa bismillom, govorio je rječito i sažeto, razgovijetno, bez suvišnih riječi, nije bio grub niti je bilo koga ponižavao, cijenio je blagodat ma kako malehna bila, nijednu blagodat nije prezirao, nije ni korio ni hvalio onoga ko je izbirljiv, ovaj svijet ga nije srdio sve dok se nečije pravo ne bi uskratilo, a kada bi se to dogodilo srdžba mu se ne bi stišala sve dok se čovjeku ne bi vratilo njegovo pravo, zbog sebe se nije srdio niti je svoje pravo tražio, kada bi nešto pokazivao pokazivao bi cijelom rukom, kada bi se čudio vrtio bi rukom, kada bi govorio naslonio bi se na ruku ili bi lijevim palcem udarao po desnom dlanu, kada se naljuti okrene glavu, kada se obraduje obori pogled, njegov smijeh uglavnom bijaše samo osmijeh, tada bi mu se vidjeli zubi bijeli poput grada.“ (Tirmizi, Eš-Šemailu ‘l-muhammedijje, 139) Citirane riječi predstavljaju jedan dio Hil’je, teksta u kojem je predstavljen detaljan opis Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U biti, iza svakog dijela teksta u kojem se opisuje neka od njegovih plemenitih osobina, stoji po jedno kazivanje.
U vezi navedenog dijela, prenosi se da je unuk Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, hazreti Hasan, radijallahu anh, kazao: „Zamolio sam daidžu Hinda b. Ebu Halea, a znao je slikovito pričati: ‘Opiši mi govor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.’“ Potom mu je Hind, radijallahu anh, kazao to što smo već naveli. Zatim je hazreti Hasan, radijallahu anh, rekao: „Jedno vrijeme sam prešućivao taj govor od Husejna. No, kada sam mu ispričao, vidio sam da je on mnogo više upućeniji od mene i da je prije mene išao Hindu, kako bi ga pitao o onome o čemu sam ga i ja pitao. Osim toga, i sa ocem (hazreti Alijem, radijallahu anh) je pričao o manirima i stanjima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da mu na tu temu nije ostalo ništa nerazjašnjeno.“ (Bejheki, Delailu ‘n-nubuvve, 1/286; Hejsemi, Medžme’u ‘z-zevaid, 8/276)
Hind b. Ebu Hale, radijallahu anh, je sin naše majke hazreti Hatidže, radijallahu anha, prve supruge Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je rodila u braku sa svojim prvim mužom Ebu Haleom. Odrastao je pod starateljstvom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nikada se nije od njega odvajao. Veoma mlad je prihvatio islam i postao musliman. Bio je jedan od najnadarenijih govornika i osoba koje su na najljepši način opisale Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zbog toga su oni koji su željeli saznati Poslanikove osobine ili opis, odlazili njemu i pitali ga. Tako su postupili i unuci Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su, možda i nebrojeno mnogo puta odlazili Hindu, radijallahu anh, da ga pitaju o opisu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili su o tome pitali svog oca Alija, radijallahu anh, jer su željeli da znaju sve detalje u vezi opisa njihova djeda, sallallahu alejhi ve sellem. Tako su postupali jer su – u vrijeme preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – bili još uvijek malodobni dječaci. Iako su svoje djetinjstvo proveli uz njega, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je nekih stvari kojih se nisu mogli prisjećati. No, bilo je i onoga čega su se veoma dobro prisjećali.
Pažnja plemenitih ashaba
Plemeniti ashabi, radijallahu anhum, su se s velikom pažnjom zanimali za sve postupke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te su nastojali da svaki njihov postupak bude u skladu s njegovim sunnetom. Zbog toga je doba u kojem su živjeli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi plemeniti ashabi, radijallahu anhum, bilo najhairnije doba u cijeloj historiji, te se zbog toga i naziva sretnim stoljećem. Premda je od tog doba proteklo četrnaest stoljeća, svaki vjernik – prema svom trudu i muhabetu – može imati svoj udio u njemu. To doba, dakle, nije okončano; ne predstavlja jednu stranicu historije koja je preklopljena. Svaki vjernik koji njega, sallallahu alejhi ve sellem, voli i koji posjeduje njegov ahlak, oživljava to doba i uspomenu na njega, sallallahu alejhi ve sellem. Ljubav prema njemu je uslov postizanja istinske upute i slijeđenja Pravog puta. O tome se u Kur’anu Časnom veli: „Njega slijedite – da biste na Pravom putu bili!” (A’raf, 158) Isto tako se u Kur’anu Časnom navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najljepši i najidealniji uzor svim ljudima, jer nema situacije u kojoj se čovjek može naći, a da se u takvoj ili njoj sličnoj situaciji nije on nekada našao. U ajetu se veli: „Vi u Allahovom Poslaniku imate najljepši uzor.“ (Ahzab, 21) Naši svakodnevni postupci – ukoliko ih budemo činili prema časnom sunnetu – mogu da postanu ibadetom. Što budemo više praktikovali njegov časni sunnet, bit ćemo bliži tom sretnom dobu i njemu, sallallahu alejhi ve sellem. Allahovi dostovi i arifi su časnu Hil’ju urezali u svoja srca i umove, te su je uzeli sebi za pravilnik prema kojem se ponašaju. Mnogi učenjaci su pisali samostalna djela poznata pod nazivom Šemail (Vrline i odlike Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), u kojima su opisivali njegove osobine, odlike i vrline. Držali su posebna predavanja na kojima su ih čitali i komentarisali. Isto tako, muslimani su izrađivali levhe na kojima su ispisivali njegove vrline i odlike, te su tim levhama ukrašavali svoje kuće i domove. U vremenima teškoća, čitali bi ta djela i posredstvom toga bi se otklanjale teškoće.
Kako je govorio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem
U navedenom hadisu, objašnjava se način govora Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te način na koji se odvijala njegova komunikacija s drugima. Hadis sadrži veoma bitne principe islamskog bontona po pitanju uspostavljanja komunikacije s drugima. Mi smo uzeli taj hadis kao predmetnu temu našeg izlaganja, iz razloga što danas ljudi jako često nepromišljeno govore, a što ih dovodi do toga da se poslije kaju za rečeno. Svjedoci smo koliko nedaća izvire iz riječi koje su nepažljivo izgovorene. Imam Tirmizi, rahmetullahi alejh, je u svom djelu Eš-Šemailu ‘n-nebevijje (Vrline i odlike Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), naveo hadis koji smo naprijed citirali. Mnogi učenjaci su taj hadis komentarisali u svojim djelima. Mi ćemo u narednim redovima iznijeti sažetke nekih od tih komentara: Pošto je dunjalučki život put kojim se dostiže do vječite i neprolazne sreće na ahiretu, potrebno ga je veoma ozbiljno shvatiti i na taj način se odnositi prema njemu. Dunjaluk je mjesto kušnje i ahiretska njiva. Što na njemu posiješ, to ćeš na ahiretu požeti. Čovjek treba da na ispravan način iskoristi tu priliku koja mu je podarena. Život je kapital čovjeka, koji se konstantno smanjuje. Zbog toga je potrebno cijeniti i ispravno koristiti svaki njegov čas. Dunjaluk nije mjesto komfora i rahatluka. Nije mjesto odmora. Sve što u kosmosu postoji, nije uzalud stvoreno. Čovjek posjeduje stanovite odgovornosti prema svom Stvoritelju, prema samome sebi i prema svojoj okolini. U slučaju da bude shvatio svrhu svog stvaranja, te ako bude naučio i spoznao svoje dužnosti i obaveze, oslabit će mu i smanjiti se interesovanje za dunjaluk. Dunjaluk će mu – osim onoga što mu je od njega zaista nužno potrebno – predstavljati uzrok nemira i nespokoja, jer ljubav prema dunjaluku čovjeka odvodi i udaljava od njegova Gospodara. Učenjaci su dio hadisa u kojem se spominje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio neprekidno tužan, protumačili tako da se pod tim podrazumijeva stanje konstantnog tefekkura, dubokoumnog promišljanja, te stanje murakabe. Njegovo srce je neprestano zikrilo Uzvišenog Allaha, prisjećalo Ga se i bilo zikrom obuzeto, te je zbog toga u svakom trenu opažalo Njegovu veličanstvenost i bilo svjesno Njega. U jednom se hadisu kaže: „Uistinu Uzvišeni Allah spušta muhabet u tugaljiva srca.“, dok u drugom stoji: „Jedan čas dubokoumnog promišljanja, tefekkura, bolji je od šezdeset godina dobrovoljnog ibadeta.“ (Sujuti, Leali, 2/328; Ali el-Kari, Džem’u ‘l-mesail, 2/405)
Govor i odgovornost
Govor je jedna od posebnosti koje čovjeka razdvajaju od drugih živih bića. Govor je istodobno i poput jednog dokumenta koji nam predočava karakter osobe. Ma koliko da su sklonost priči ili šutnji stvari koje su u vezi s čovjekovom prirodom, za muslimana su to i pitanja koja sadržavaju jednu vjersku dimenziju.
Govor je jedna stanovita odgovornost, koja mora biti u skladu s određenim pravilima i načelima. Musliman mora znati šta, kada, kako i gdje reći. Mi redovno govorimo i komuniciramo, ili pak slušamo ono što se govori, u svojim kućama, na radnim i javnim mjestima, medijima… Danas svako i o svemu govori, o sportu, politici, ekonomiji, obrazovanju, zdravstvenoj situaciji; ukratko, o svemu i svačemu… Pričaju i onaj koji zna i onaj koji ne zna. Ne razmišlja se o tome da li je ispravno i tačno ono što se govori, da li je korisno ili ne, da li je u skladu s ahlakom ili nije… Ne razmišlja se o tome čemu će odvesti riječ, čime će rezultirati i šta će prouzorokovati… Nažalost, ne razmišlja se o tome da li će izgovoreno povrijediti nekoga, ražalostiti, te da li će rečeno biti shvatljivo onima koji slušaju. No, muslimani koji su učinjeni predvodnicima i uzorima svim ostalim narodima i najboljim ummetom, trebaju biti daleko od svega toga. Mjesta na kojima oni žive i borave, te njihova okolina, moraju biti besprijekorni.
U Kur’anu Časnome postoji ajet koji ukazuje na to da će svaka izgovorena riječ biti registrovana i da će se za nju polagati račun (Kaf, 18). Ali, nažalost, u praksi se na to zaboravlja. Među nama, u društvu, bolesti lošeg govora i neprimjerene komunikacije se postepeno povećavaju i šire. Lijek za tu bolest se ne nalazi negdje daleko. Naprotiv, nalazi se nadohvat ruke! Lijek je u tome da čitamo siru, životopis Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da osobine njegovog lijepog ahlaka primjenjujemo u svojim životima, pa tako i one osobine koje su u vezi načina na koji je on govorio i s drugima komunicirao.
Redovnim čitanjem i postepenom primjenom, doći ćemo u stanje da nam te osobine pređu u karakter. Naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi govorio sve dok se ne bi pojavila potreba za govorom. To znači da je govorio samo onda kada je to bilo nužno. Nika- da nije pričao ništa neprilično, niti je dao da se u njegovoj blizini govore takve stvari. U jednom hadisu stoji: „Onaj koji šuti je spašen. Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori istinu, ili pak neka šuti!“ (Tirmizi, „Kijame“, 51; Darimi, „Rikak“, 5; Ahmed, El-Musned, 2/159) Sljedstveno tome, moramo se čuvati ispraznih i beskorisnih riječi. Čovjeku, kao Božijem robu, ne dolikuje da govori isprazne i nepromišljene riječi! Takve riječi odvode čovjeka u grijeh, nanose štetu drugima, zavađaju ljude… Onaj ko čuva svoj jezik, sačuva se zla. Mnogo je bolje promisliti prije nego što se izgovori riječ, nego se poslije gorko kajati. Nekog čovjeka koji je mnogo šutio, pitali su za razlog takvog ponašanja, pa je kazao: „Nikad se nisam pokajao za ono što sam prešutio, ali sam se često kajao za ono što sam nepromišljeno rekao.“ Imam Kušejri, rahmetullahi alejh, je rekao: „Šutjeti i govoriti kada je potrebno su od osobina arifa.“ Fudajl b. Ijad, rahmetullahi alejh, je rekao: „Ko bude i riječi smatrao djelima, neće isprazno govoriti.“ Zunnun el-Misri, rahmetullahi alejh, je rekao: „Onaj koji najviše kontroliše svoj jezik, najlakše će se spasiti ljudi.“ Ukratko, čovjek treba da šuti, a da progovora samo onda kada je nužno.
Mjera
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi svoj govor započinjao bismillom. Potom bi govorio samo ono što je dobro i razumljivo. Isto tako ga je i završavao spominjući Uzvišenog Allaha. Osoba koja počne i završi govor spominjući Njega Uzvišenog, pazit će na to šta govori. Svako djelo prije čijeg se činjenja prouči bismilla, pretvara se u ibadet. Riječi na taj način zadobiju smisao i utjecaj na one koji slušaju. Onaj ko se pridržava sunneta, svoj govor otpočinje učeći bismillu, a završava ga iskazujući Allahu zahvalu. Učenjaci su dio hadisa u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govor okončavao bismillom, protumačili tako da su kazali da ga je zapravo završavao iskazivajući zahvalu Uzvišenom Allahu. Riječi koje su izgovorene s lijepim nijetom, i prije kojih je proučena bismilla, bivaju berićetne i ostvaruju utjecaj na slušaoce. Takve riječi ne sadržavaju ništa što bi uznemirilo slušaoca, ili što bi ga ponizilo. Riječ je kapital čovjeka, koji treba oprezno i s mjerom trošiti. Riječi trebaju biti sažete i razumljive. Ne smiju biti neshvatljive ili nerazgovijetne. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je bilo dato da sažeto i jezgrovito govori. Bio mu je podaren, kako to on sam kaže, „dževami’u ‘l-kelim“, sažet i jezgrovit govor, koji je s malo riječi mnogo toga kazivao; koji je u malo riječi nosio jako mnogo značenja. To je i princip kur’anskog govora. Malo i jezgrovito govoriti je odlika onih koji imajo jako mnogo znanja. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je samo govorio istinu i ono što je bilo nužno da se kaže, ni više, a ni manje od toga. To znači da je govorio samo ono čime će postići neki cilj. Nikada nije govorio grubo, niti je svojim riječima nekoga vrijeđao. Bio je uvijek lijepe naravi. Nikada nije nikoga uznemiravao. Uvijek bi govorio učtivo i odmjereno. Nikada nije govorio nadmeno, a niti je usiljeno uljepšavao svoje riječi.
Lijep govor ukazuje na lijep ahlak osobe koja govori. Lijepa i učtiva riječ pokreće svijest čovjeka, poput poezije. Dok bi govorio, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi koristio i neverbalnu komunikaciju. Pomagao bi se izrazima svog mubarek lica i pokretima ruku, kako bi ljudima na što bolji način objasnio željeno. Kada bi na nešto ukazivao, nikada ne bi ukazivao samo jednim prstom, nego čitavom šakom. Kada bi se nečemu čudio, okretao bi svoje šake. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je cijenio svaku blagodat ma koliko malehna bila. Nikada nije iskazivao da mu se neka blagodat ne dopada. Nikada nije kudio jelo. Ako bi mu se svidjelo jeo bi, a ako ne bi, ne bi ga ni kudio.
Na svaku se blagodat Allahu Uzvišenom zahvaljivao. Isto tako, nikada nije potcjenjivao niti omalovažavao bilo koje djelo koje je radi Uzvišenog Allaha učinjeno, ma koliko ono malehno bilo. Čak i ako bi bilo poput praške, držao bi ga velikim. Uvijek bi napominjao da će se za svaki postupak, pa makar bio poput praške neznatan i malehan, odgovarati i polagati račun. Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dunjaluk nije nikad ljutio. Kada bi došlo do kršenja nekog od Allahovih propisa, žestoko bi se ljutio i srdio. Uvijek bi se radovao i ljutio radi istine. Kada bi se uzelo ili uzurpiralo nečije pravo, borio bi se sve dok mu se ne bi vratilo oteto ili uzurpirano. Nikada nije gajio osjećanja osvete prema bilo kome. Nasuprot tome, praštao je i bio krajnje blag. Čak je činio dobro i onima koji su njemu nanosili zlo.
Kada bi se naljutio, na njegovom mubarek čelu bi se ukazala jedna žila. Tada bi se okretao od one osobe na koju se bio naljutio. Bilo bi svima jasno da je ljut, ali, on ne bi ponižavao onoga na koga bi se ljutio, niti bi ga kritikovao. Jednostavno bi ga, kako mu se nešto loše ne bi dogodilo, udaljio iz svoje blizine. Nešto poslije, oprostio bi onome na koga se bio naljutio. Kada bi bio sretan osmjehivao bi se, a ponekad bi se nasmijao toliko da bi mu se ukazali mubarek zubi koji su se presijavali.
Neka su na njega beskrajni i bezbrojni salavati. Neka nas naš Uzvišeni Gospodar učini da se ponašamo poput njega!