Monday, November 11, 2024
POČETNATEKSTOVITEME

Šta i kako govoriti 

Plemeniti ashabi, radijallahu anhum, su se s velikom pažnjom  zanimali za sve postupke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,  te su nastojali da svaki njihov postupak bude u skladu s  njegovim sunnetom. Zbog toga je doba u kojem su živjeli Allahov  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi plemeniti ashabi,  radijallahu anhum, bilo najhairnije doba u cijeloj historiji, te se  zbog toga i naziva sretnim stoljećem.

Hind b. Ebu Hale, radijallahu anh, je na sljedeći način  opisao način govora Allahova Poslanika, sallallahu  alejhi ve sellem:  Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio  neprekidno tužan, stalno je razmišljao, nije imao odmora,  dugo je šutio, govorio je samo kada je trebalo,  govor bi započinjao i završavao sa bismillom, govorio  je rječito i sažeto, razgovijetno, bez suvišnih riječi, nije  bio grub niti je bilo koga ponižavao, cijenio je blagodat  ma kako malehna bila, nijednu blagodat nije prezirao,  nije ni korio ni hvalio onoga ko je izbirljiv, ovaj svijet  ga nije srdio sve dok se nečije pravo ne bi uskratilo,  a kada bi se to dogodilo srdžba mu se ne bi stišala  sve dok se čovjeku ne bi vratilo njegovo pravo, zbog  sebe se nije srdio niti je svoje pravo tražio, kada bi  nešto pokazivao pokazivao bi cijelom rukom, kada bi  se čudio vrtio bi rukom, kada bi govorio naslonio bi se  na ruku ili bi lijevim palcem udarao po desnom dlanu,  kada se naljuti okrene glavu, kada se obraduje obori  pogled, njegov smijeh uglavnom bijaše samo osmijeh,  tada bi mu se vidjeli zubi bijeli poput grada.(Tirmizi,  Eš-Šemailu ‘l-muhammedijje, 139)  Citirane riječi predstavljaju jedan dio Hil’je, teksta u kojem  je predstavljen detaljan opis Allahova Poslanika, sallallahu  alejhi ve sellem. U biti, iza svakog dijela teksta u  kojem se opisuje neka od njegovih plemenitih osobina,  stoji po jedno kazivanje.

U vezi navedenog dijela, prenosi  se da je unuk Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve  sellem, hazreti Hasan, radijallahu anh, kazao:  Zamolio sam daidžu Hinda b. Ebu Halea, a znao je  slikovito pričati: ‘Opiši mi govor Allahovog Poslanika,  sallallahu alejhi ve sellem.’“ Potom mu je Hind, radijallahu  anh, kazao to što smo već naveli. Zatim je  hazreti Hasan, radijallahu anh, rekao: „Jedno vrijeme  sam prešućivao taj govor od Husejna. No, kada sam  mu ispričao, vidio sam da je on mnogo više upućeniji  od mene i da je prije mene išao Hindu, kako bi ga  pitao o onome o čemu sam ga i ja pitao. Osim toga,  i sa ocem (hazreti Alijem, radijallahu anh) je pričao  o manirima i stanjima Allahova Poslanika, sallallahu  alejhi ve sellem, tako da mu na tu temu nije ostalo  ništa nerazjašnjeno.(Bejheki, Delailu ‘n-nubuvve,  1/286; Hejsemi, Medžme’u ‘z-zevaid, 8/276) 

Hind b. Ebu Hale, radijallahu anh, je sin naše majke hazreti  Hatidže, radijallahu anha, prve supruge Allahova  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je rodila u  braku sa svojim prvim mužom Ebu Haleom. Odrastao  je pod starateljstvom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi  ve sellem, i nikada se nije od njega odvajao. Veoma  mlad je prihvatio islam i postao musliman. Bio je jedan  od najnadarenijih govornika i osoba koje su na najljepši  način opisale Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve  sellem. Zbog toga su oni koji su željeli saznati Poslanikove  osobine ili opis, odlazili njemu i pitali ga. Tako su  postupili i unuci Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.  Oni su, možda i nebrojeno mnogo puta odlazili Hindu,  radijallahu anh, da ga pitaju o opisu Allahova Poslanika,  sallallahu alejhi ve sellem, ili su o tome pitali svog oca  Alija, radijallahu anh, jer su željeli da znaju sve detalje  u vezi opisa njihova djeda, sallallahu alejhi ve sellem.  Tako su postupali jer su – u vrijeme preseljenja Poslanika,  sallallahu alejhi ve sellem – bili još uvijek malodobni  dječaci. Iako su svoje djetinjstvo proveli uz njega, sallallahu  alejhi ve sellem, bilo je nekih stvari kojih se nisu  mogli prisjećati. No, bilo je i onoga čega su se veoma  dobro prisjećali.

Pažnja plemenitih ashaba

Plemeniti ashabi, radijallahu anhum, su se s velikom  pažnjom zanimali za sve postupke Poslanika, sallallahu  alejhi ve sellem, te su nastojali da svaki njihov postupak  bude u skladu s njegovim sunnetom. Zbog toga je doba  u kojem su živjeli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve  sellem, i njegovi plemeniti ashabi, radijallahu anhum,  bilo najhairnije doba u cijeloj historiji, te se zbog toga i  naziva sretnim stoljećem.  Premda je od tog doba proteklo četrnaest stoljeća, svaki  vjernik – prema svom trudu i muhabetu – može imati  svoj udio u njemu. To doba, dakle, nije okončano; ne  predstavlja jednu stranicu historije koja je preklopljena.  Svaki vjernik koji njega, sallallahu alejhi ve sellem, voli  i koji posjeduje njegov ahlak, oživljava to doba i uspomenu  na njega, sallallahu alejhi ve sellem. Ljubav prema  njemu je uslov postizanja istinske upute i slijeđenja  Pravog puta. O tome se u Kur’anu Časnom veli: „Njega  slijedite – da biste na Pravom putu bili!” (A’raf, 158)  Isto tako se u Kur’anu Časnom navodi da je Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem, najljepši i najidealniji uzor  svim ljudima, jer nema situacije u kojoj se čovjek može  naći, a da se u takvoj ili njoj sličnoj situaciji nije on nekada  našao. U ajetu se veli: „Vi u Allahovom Poslaniku  imate najljepši uzor.“ (Ahzab, 21)  Naši svakodnevni postupci – ukoliko ih budemo činili  prema časnom sunnetu – mogu da postanu ibadetom.  Što budemo više praktikovali njegov časni sunnet, bit  ćemo bliži tom sretnom dobu i njemu, sallallahu alejhi  ve sellem.  Allahovi dostovi i arifi su časnu Hil’ju urezali u svoja srca  i umove, te su je uzeli sebi za pravilnik prema kojem  se ponašaju. Mnogi učenjaci su pisali samostalna djela  poznata pod nazivom Šemail (Vrline i odlike Allahova Poslanika,  sallallahu alejhi ve sellem), u kojima su opisivali  njegove osobine, odlike i vrline. Držali su posebna predavanja  na kojima su ih čitali i komentarisali. Isto tako, muslimani  su izrađivali levhe na kojima su ispisivali njegove  vrline i odlike, te su tim levhama ukrašavali svoje kuće i  domove. U vremenima teškoća, čitali bi ta djela i posredstvom  toga bi se otklanjale teškoće.

Kako je govorio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi  ve sellem

U navedenom hadisu, objašnjava se način govora Allahova  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te način na koji  se odvijala njegova komunikacija s drugima. Hadis sadrži  veoma bitne principe islamskog bontona po pitanju uspostavljanja  komunikacije s drugima. Mi smo uzeli taj hadis  kao predmetnu temu našeg izlaganja, iz razloga što danas  ljudi jako često nepromišljeno govore, a što ih dovodi do  toga da se poslije kaju za rečeno. Svjedoci smo koliko nedaća  izvire iz riječi koje su nepažljivo izgovorene.  Imam Tirmizi, rahmetullahi alejh, je u svom djelu Eš-Šemailu  ‘n-nebevijje (Vrline i odlike Allahova Poslanika, sallallahu  alejhi ve sellem), naveo hadis koji smo naprijed  citirali. Mnogi učenjaci su taj hadis komentarisali u svojim  djelima. Mi ćemo u narednim redovima iznijeti sažetke  nekih od tih komentara:  Pošto je dunjalučki život put kojim se dostiže do vječite i  neprolazne sreće na ahiretu, potrebno ga je veoma ozbiljno  shvatiti i na taj način se odnositi prema njemu. Dunjaluk je  mjesto kušnje i ahiretska njiva. Što na njemu posiješ, to ćeš  na ahiretu požeti. Čovjek treba da na ispravan način iskoristi  tu priliku koja mu je podarena. Život je kapital čovjeka,  koji se konstantno smanjuje. Zbog toga je potrebno cijeniti i  ispravno koristiti svaki njegov čas.  Dunjaluk nije mjesto komfora i rahatluka. Nije mjesto odmora.  Sve što u kosmosu postoji, nije uzalud stvoreno. Čovjek  posjeduje stanovite odgovornosti prema svom Stvoritelju,  prema samome sebi i prema svojoj okolini. U slučaju  da bude shvatio svrhu svog stvaranja, te ako bude naučio i  spoznao svoje dužnosti i obaveze, oslabit će mu i smanjiti  se interesovanje za dunjaluk. Dunjaluk će mu – osim onoga  što mu je od njega zaista nužno potrebno – predstavljati  uzrok nemira i nespokoja, jer ljubav prema dunjaluku  čovjeka odvodi i udaljava od njegova Gospodara.  Učenjaci su dio hadisa u kojem se spominje da je Allahov  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio neprekidno tužan,  protumačili tako da se pod tim podrazumijeva stanje konstantnog  tefekkura, dubokoumnog promišljanja, te stanje  murakabe. Njegovo srce je neprestano zikrilo Uzvišenog  Allaha, prisjećalo Ga se i bilo zikrom obuzeto, te je zbog  toga u svakom trenu opažalo Njegovu veličanstvenost i  bilo svjesno Njega. U jednom se hadisu kaže: Uistinu  Uzvišeni Allah spušta muhabet u tugaljiva srca., dok  u drugom stoji: Jedan čas dubokoumnog promišljanja,  tefekkura, bolji je od šezdeset godina dobrovoljnog ibadeta.“  (Sujuti, Leali, 2/328; Ali el-Kari, Džem’u ‘l-mesail,  2/405) 

Govor i odgovornost

Govor je jedna od posebnosti koje čovjeka razdvajaju od  drugih živih bića. Govor je istodobno i poput jednog dokumenta  koji nam predočava karakter osobe. Ma koliko da  su sklonost priči ili šutnji stvari koje su u vezi s čovjekovom  prirodom, za muslimana su to i pitanja koja sadržavaju  jednu vjersku dimenziju.

Govor je jedna stanovita odgovornost,  koja mora biti u skladu s određenim pravilima i  načelima. Musliman mora znati šta, kada, kako i gdje reći.  Mi redovno govorimo i komuniciramo, ili pak slušamo ono  što se govori, u svojim kućama, na radnim i javnim mjestima,  medijima… Danas svako i o svemu govori, o sportu,  politici, ekonomiji, obrazovanju, zdravstvenoj situaciji;  ukratko, o svemu i svačemu… Pričaju i onaj koji zna i onaj  koji ne zna. Ne razmišlja se o tome da li je ispravno i tačno  ono što se govori, da li je korisno ili ne, da li je u skladu s  ahlakom ili nije… Ne razmišlja se o tome čemu će odvesti  riječ, čime će rezultirati i šta će prouzorokovati… Nažalost,  ne razmišlja se o tome da li će izgovoreno povrijediti  nekoga, ražalostiti, te da li će rečeno biti shvatljivo onima  koji slušaju.  No, muslimani koji su učinjeni predvodnicima i uzorima  svim ostalim narodima i najboljim ummetom, trebaju biti  daleko od svega toga. Mjesta na kojima oni žive i borave,  te njihova okolina, moraju biti besprijekorni.

U Kur’anu  Časnome postoji ajet koji ukazuje na to da će svaka izgovorena  riječ biti registrovana i da će se za nju polagati  račun (Kaf, 18). Ali, nažalost, u praksi se na to zaboravlja.  Među nama, u društvu, bolesti lošeg govora i neprimjerene  komunikacije se postepeno povećavaju i šire. Lijek za  tu bolest se ne nalazi negdje daleko. Naprotiv, nalazi se  nadohvat ruke! Lijek je u tome da čitamo siru, životopis  Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da osobine  njegovog lijepog ahlaka primjenjujemo u svojim životima,  pa tako i one osobine koje su u vezi načina na koji  je on govorio i s drugima komunicirao.

Redovnim čitanjem  i postepenom primjenom, doći ćemo u stanje da nam te  osobine pređu u karakter.  Naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi govorio  sve dok se ne bi pojavila potreba za govorom. To  znači da je govorio samo onda kada je to bilo nužno. Nika-  da nije pričao ništa neprilično, niti je dao da se u njegovoj  blizini govore takve stvari. U jednom hadisu stoji: Onaj  koji šuti je spašen. Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka  govori istinu, ili pak neka šuti!“ (Tirmizi, „Kijame“, 51;  Darimi, „Rikak“, 5; Ahmed, El-Musned, 2/159)  Sljedstveno tome, moramo se čuvati ispraznih i beskorisnih  riječi. Čovjeku, kao Božijem robu, ne dolikuje da  govori isprazne i nepromišljene riječi! Takve riječi odvode  čovjeka u grijeh, nanose štetu drugima, zavađaju ljude…  Onaj ko čuva svoj jezik, sačuva se zla. Mnogo je bolje  promisliti prije nego što se izgovori riječ, nego se poslije  gorko kajati. Nekog čovjeka koji je mnogo šutio, pitali su  za razlog takvog ponašanja, pa je kazao: Nikad se nisam  pokajao za ono što sam prešutio, ali sam se često kajao  za ono što sam nepromišljeno rekao.“  Imam Kušejri, rahmetullahi alejh, je rekao: „Šutjeti i govoriti  kada je potrebno su od osobina arifa.Fudajl b.  Ijad, rahmetullahi alejh, je rekao: Ko bude i riječi smatrao  djelima, neće isprazno govoriti.“ Zunnun el-Misri,  rahmetullahi alejh, je rekao: Onaj koji najviše kontroliše  svoj jezik, najlakše će se spasiti ljudi.Ukratko, čovjek  treba da šuti, a da progovora samo onda kada je nužno.

Mjera

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi svoj govor  započinjao bismillom. Potom bi govorio samo ono što je  dobro i razumljivo. Isto tako ga je i završavao spominjući  Uzvišenog Allaha. Osoba koja počne i završi govor spominjući  Njega Uzvišenog, pazit će na to šta govori. Svako  djelo prije čijeg se činjenja prouči bismilla, pretvara se u  ibadet. Riječi na taj način zadobiju smisao i utjecaj na one  koji slušaju. Onaj ko se pridržava sunneta, svoj govor otpočinje  učeći bismillu, a završava ga iskazujući Allahu zahvalu.  Učenjaci su dio hadisa u kojem stoji da je Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem, govor okončavao bismillom,  protumačili tako da su kazali da ga je zapravo završavao  iskazivajući zahvalu Uzvišenom Allahu. Riječi koje su izgovorene  s lijepim nijetom, i prije kojih je proučena bismilla,  bivaju berićetne i ostvaruju utjecaj na slušaoce. Takve riječi  ne sadržavaju ništa što bi uznemirilo slušaoca, ili što  bi ga ponizilo.  Riječ je kapital čovjeka, koji treba oprezno i s mjerom  trošiti. Riječi trebaju biti sažete i razumljive. Ne smiju biti  neshvatljive ili nerazgovijetne. Allahovom Poslaniku, sallallahu  alejhi ve sellem, je bilo dato da sažeto i jezgrovito govori.  Bio mu je podaren, kako to on sam kaže, „dževami’u  ‘l-kelim“, sažet i jezgrovit govor, koji je s malo riječi mnogo  toga kazivao; koji je u malo riječi nosio jako mnogo značenja.  To je i princip kur’anskog govora. Malo i jezgrovito  govoriti je odlika onih koji imajo jako mnogo znanja.  Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je samo govorio  istinu i ono što je bilo nužno da se kaže, ni više, a ni manje  od toga. To znači da je govorio samo ono čime će postići  neki cilj. Nikada nije govorio grubo, niti je svojim riječima  nekoga vrijeđao. Bio je uvijek lijepe naravi. Nikada nije  nikoga uznemiravao. Uvijek bi govorio učtivo i odmjereno.  Nikada nije govorio nadmeno, a niti je usiljeno uljepšavao  svoje riječi.

Lijep govor ukazuje na lijep ahlak osobe koja  govori. Lijepa i učtiva riječ pokreće svijest čovjeka, poput  poezije.  Dok bi govorio, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi koristio  i neverbalnu komunikaciju. Pomagao bi se izrazima  svog mubarek lica i pokretima ruku, kako bi ljudima na  što bolji način objasnio željeno. Kada bi na nešto ukazivao,  nikada ne bi ukazivao samo jednim prstom, nego čitavom  šakom. Kada bi se nečemu čudio, okretao bi svoje šake.  Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je cijenio svaku  blagodat ma koliko malehna bila. Nikada nije iskazivao  da mu se neka blagodat ne dopada. Nikada nije kudio jelo.  Ako bi mu se svidjelo jeo bi, a ako ne bi, ne bi ga ni kudio.

Na svaku se blagodat Allahu Uzvišenom zahvaljivao. Isto  tako, nikada nije potcjenjivao niti omalovažavao bilo koje  djelo koje je radi Uzvišenog Allaha učinjeno, ma koliko ono  malehno bilo. Čak i ako bi bilo poput praške, držao bi ga  velikim. Uvijek bi napominjao da će se za svaki postupak,  pa makar bio poput praške neznatan i malehan, odgovarati  i polagati račun.  Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dunjaluk  nije nikad ljutio. Kada bi došlo do kršenja nekog od Allahovih  propisa, žestoko bi se ljutio i srdio. Uvijek bi se radovao  i ljutio radi istine. Kada bi se uzelo ili uzurpiralo nečije  pravo, borio bi se sve dok mu se ne bi vratilo oteto ili  uzurpirano. Nikada nije gajio osjećanja osvete prema bilo  kome. Nasuprot tome, praštao je i bio krajnje blag. Čak je  činio dobro i onima koji su njemu nanosili zlo.

Kada bi se naljutio, na njegovom mubarek čelu bi se ukazala  jedna žila. Tada bi se okretao od one osobe na koju  se bio naljutio. Bilo bi svima jasno da je ljut, ali, on ne bi  ponižavao onoga na koga bi se ljutio, niti bi ga kritikovao.  Jednostavno bi ga, kako mu se nešto loše ne bi dogodilo,  udaljio iz svoje blizine. Nešto poslije, oprostio bi onome  na koga se bio naljutio. Kada bi bio sretan osmjehivao bi  se, a ponekad bi se nasmijao toliko da bi mu se ukazali  mubarek zubi koji su se presijavali.

Neka su na njega beskrajni i bezbrojni salavati. Neka nas  naš Uzvišeni Gospodar učini da se ponašamo poput njega!

 

Časopis Semerkand

Semerkand