Sejjid Emir Kulal, k.s. – Junak pojavnog i duhovnog svijeta
Mladi junak koji se hrvao sa protivnikom na trgu u selu Suhari, osjetio je kako ga nečije oči pomno posmatraju. U biti, znao je da je sasvim normalno da znatiželjnici posmatraju hrvače. Međutim, ovo je bilo drugačije. Bio je to nazar koji je bio usmjeren samo njemu, koji je prodirao čak do njegova srca i koji mu je ulijevao smiraj i osjećaj rasterećenja. Povrh svega, on nije svojim očima vidio da ga neko posmatra, već je to osjetio. Čim je protivnika bacio na leđa, okrenuo se ka publici i ugledao oči čiji je nazar osjećao. Nije mu bilo jasno kako je među tolikim ljudima, odmah, ugledao vlasnika tog nazara. Ugledao je nasmijano lice koje s ljubavlju još uvijek gleda u njega, a duhovna slast koja je ispunjavala njegovo srce rasla je sve više. Zatim se taj posmatrač, sa jednakim osmijehom na licu, okrenuo i počeo udaljavati sa trga. A mladi junak, Emir Kulal, brzo se obuče i krenu za njim. Nije želio izgubiti duhovnu ljepotu koju je osjećao već nekoliko minuta. On još uvijek nije bio svjestan da je krenuvši za tim čovjekom nasmijana lica, učinio svoje prve korake na hadžeganskom putu.
Za jednim nazarom
Nakon što stigoše u jedan medžlis (skup) sohbeta, Emir Kulal sazna da je osoba za kojom je krenuo, veliki evlija Hadže- Muhammed Baba Semmasi, k.s. Uprkos svojoj živahnoj prirodi, očekivao je da će se jednog dana uhvatiti za ruku jednog Allahovog dosta. Taj visoki, snažni, tamnoputi mladić, poznat po nadimku “Kulal”, što znači “Lončar”, jer se bavio pravljenjem posuda od gline, bio je sejjid. Njegov otac Sejjid Hamza došao je iz Medine i tu se nastanio. Sejjid Emir Kulal, k.s., je bio svjestan odgovornosti koju mu je na pleća stavljalo njegovo porijeklo. Od majke je mnogo puta slušao o tome kako bi je zaboljeo stomak, kada bi, dok ga je nosila, pojela zalogaj sumnjivog porijekla, te kako ne bi mogla doći sebi sve dok ne povrati taj zalogaj. To je značilo da je Uzvišeni Allah odredio da se Emir Kulal, k.s., čak i u majčinoj utrobi hrani samo halal hranom. Prisjećao se i dova i radosnih vijesti vezanih za njega, a koje je izrekao jedan od velikana jesevijskog puta, Sejjid Ata, k.s., kada ga je Emir Kulal posjetio zajedno sa svojim ocem. Tog dana je Sejjid Ata razvezao svoj saruk, prerezao ga napola i omotao ga oko glave Emira Kulala, k.s., koji je tada bio tek dijete od četiri-pet godina. Zatim se okrenuo njegovom ocu i rekao: “Ovo dijete će u budućnosti postići visoke stepene i mnogi će njegovim himmetom pronaći Pravi put…” Uprkos tome, u periodu odrastanja, osjetio je zanimanje za hrvanjem. Istina je da je volio hrvanje, iako mu je okolina govorila da mu to nikako ne pristaje. No, on je znao da je istinsko junaštvo u savladavanju vlastitog nefsa te je u dubini sebe želio da bude junak duhovnog svijeta. Primijetio je da se ta njegova želja raspirila uslijed nazara Hadže-Semmasija, k.s., i shvatio da je to prilika za njega. Poljubio je njegovu ruku, prihvatio se njegovih skuta i nikada više ga nije pustio. Tako je Sejjid Emir Kulal, k.s., u tekiji Hadže- Semmasija, k.s., izrastao u duhovnog junaka.
Šah-i Nakšibendov, k.s., pir sohbeta
Mjesto Semmas, u kojem je bio njegov muršid Hadže-Muhammed Semmasi, k.s., bilo je šest-sedam sati hoda udaljeno od Suharija, sela u kojem je živio Sejjid Emir Kulal, k.s. Sejjid Emir Kulal, k.s., je godinama, svakog ponedjeljka i četvrtka pješke odlazio svome muršidu. Bio je jedan od najodanijih murida. Nije propuštao predavanja svoga šejha, a put između Suharija i Semmasa provodio je u zikru. Blizu dvadeset godina je hizmetio svome muršidu, u njegovoj halki sohbeta stekao je znanje i naposlijetku je postao jedan od njegovih odabranih halifa. Bio je toliko odabran da mu je Hadže-Semmasi, k.s., prepustio odgoj i zaštitu Šah-i Nakšibenda dok je još bio u povoju, a čiji je dolazak nagovijestio prije njegovog rođenja. Nakon preseljenja Hadžea, k.s., iršad je preuzeo Sejjid Emir Kulal, k.s. Bio je majstor u pravljenju tijesta od zemlje, a zatim u njenom oblikovanju i pečenju na vatri. Tako je za vrijeme iršada, svoje muride oblikovao tesavvufskim odgojem i mjerilima Sunneta, a vatrom aška koju je palio u njihovim srcima, gotovo da bi ih pekao i činio da u potpunosti sazriju. No, uvijek je pokazivao posebno zanimanje za emanet svoga muršida, Šah-i Nakšibenda, k.s. Šta god je bilo u njegovim prsima, prenio je njemu. Dopustio mu je da, uprkos prigovorima, samostalno obavlja hafi (skriveni) zikr te je svome sinu Emiru Burhanu, k.s., prepustio njegov dalji odgoj kazavši mu: “Uzmi ga, onako kako sam ja tebe odgojio, tako i ti odgoji njega.” Tako se Šah-i Nakšibend, k.s., već tada pripremao za odgovornost iršada koju će kasnije preuzeti. Kada je Emir Burhan, k.s., postigao uvjerenje da je po pitanju njegovog odgoja učinio sve što je bilo do njega, dopustio mu je da se napaja ma’rifetom i sa drugih izvora. A on će kasnije, nakon njega, započeti liniju nakšibendijskog puta.
Propisi puta i putovanja
Sejjid Emir Kulal, k.s., je preselio na Ahiret 1370. god. po miladu. Tokom cijelog života ljude je pozivao da stječu znanje, da budu iskreni, edebli i da hode putem Allahova Poslanika, s.a.v.s. Mnogo je insistirao na tevbi, a svojim muridima je govorio: “Umjesto da uočavate tuđe grijehe, gledajte u vlastite grijehe i poskliznuća, te činite tevbu.” Tevbu je smatrao plodom iskrenog kajanja i odlučnosti u pogledu nečinjenja grijeha, te izvorom svih slasti. U svojim sohbetima i predavanjima, ukazivao je na opasnost gajenja ljubavi prema dunjaluku. Edeb je opisao kao poštivanje granica koje je us22 postavio Uzvišeni Allah i tražio je da se te granice poštuju u svim međuljudskim odnosima. Svojim savjetima uvijek je podsjećao na granice edeba. Često bi govorio: “Budite odani svome obećanju iz Bezm-i elesta, nemojte činiti propuste u svome robovanju i trudite se da postignete Allahovo, dž.š., zadovoljstvo.” Govorio je da one koji tako postupaju, Uzvišeni Allah neće osramotiti ni na dunjaluku niti na Ahiretu. Također bi govorio: “Nemojte napuštati stjecanje znanja i činjenje dobrih djela, ali nemojte se ni hvaliti svojim znanjem i djelima!” Podsticao je muride da odlučno čine djela i da se ne oslanjaju na olakšice, zatim da se klonu neznalica, da budu bliski učenjacima i da se čuvaju bid’ata (novotarija). Svakog murida je podsticao da vlastitim trudom zarađuje halal opskrbu. Upozoravao je ljude na opasnost zapadanja u rasipništvo i škrtarenje. Govorio je da čovjekova nutrina i vanjština kao i njegova hrana i piće, te put kojim hodi, trebaju biti čisti. Objašnjavao je da se tijelo i odjeća čiste vodom, ali da se isto tako imetak čisti zekatom, srce zikrom i ibadetom, a put obveseljavanjem ljudskih srca. Po njemu su, kibur (nadmenost), rasprava i grubost, osobine koje čine prepreku i otežavaju putovanje hadžeganskim putem. Dok je bio na smrtnoj postelji, još jednom je svojim muridima poručio: “Nikada se nemojte odvajati od puta stjecanja znanja, postupanja po znanju i od puta pokornosti Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.!”
Najveći keramet
Uvijek je davao primjer svojim muridima tako što je prema onima koji su dolazili na njegove medžlise postupao blago i ponizno. A bio je evlija o čijim kerametima se mnogo govorilo. Čak i nakon što su se objelodanili kerameti koji su budili divljenje ljudi, on bi svojim muridma koji bi se vezali za njega pod utjecajem tih kerameta, ukazivao na važnost ihlasa, takvaluka i istikameta. Želio je da oni ne žude za kerametima već da traže istikamet, te da od evlija traže himmet u pogledu svog ahiretskog života. Tu svoju želju jasno je istakao kada je jedne prilike govorio o kerametu koji se desio s radnicima koji su gradili imaret. Naime, radnici na izgradnji imareta su ogladnili pa se ponadaše da će im Sejjid Emir Kulal, k.s., koji je obišao gradilište pa otišao kući, donijeti nešto za jelo. Međutim, niti je bilo vrijeme za jelo, niti su oni svoju želju iznijeli Emiru Kulalu, k.s. Razmišljali su na način: “Kakve ima potrebe da išta kažemo, ako je istinski evlija, svakako zna misli koje nam prolaze kroz glavu, neka nam svima donese po jedan vruć hljeb.” Nedugo nakon toga Sejjid Emir Kulal, k.s., se vratio praznih ruku. U srcima radnika se pojavila sumnja, počeli su međusobom šaputati: “Znači on nije pravi evlija.” U tom trenutku, Sejjid Emir Kulal, k.s., im se obrati: “O nestrpljivi! Je li ovo ono što ste htjeli?!” Zatim, zavuče ruku pod pazuh i izvadi svakome po jedan vruć hljeb. Radnici ostadoše zapanjeni pred tim kerametom, te zatražiše oprost uz duboko kajanje. Sejjid Emir Kulal im zatim, kao pouku svima nama, reče sljedeće: “Prijatelji moji! Zašto pridajete važnost dunjalučkim stvarima i od nas tražite da vam ispunimo proste dunjalučke potrebe? Mi od vas očekujemo da od nas tražite pomoć po pitanju Ahireta. Nije ma’rifet u donošenju hljeba već u pokazivanju ustrajnosti koja vodi vječnoj sreći. Nema većeg kerameta od istikameta na koji ukazuje evlija svojim načinom življenja.” Kao i drugi velikani hadžeganskog puta, i on je preselio sa dunjaluka ukazujući na važnost ustrajnosti na Siratu ‘l-mustekimu. Neka Uzvišeni Allah posveti njegovu tajnu i neka nas učini dostojnim njegovog šefa’ata.
