Sejjid Abdullah Šemdini, k.s.
Sejjid Abdullah, k.s., je bio most koji je vezao hadžeganski put između Iraka i Anadolije. Bio je svjestan da samo njegov amidžić, Sejjid Taha, k.s., može nastaviti sa istom misijom. Znao je da je on, baš poput mosta, zadužen da spoji prijašnji i budući put. Zbog toga je Sejjidu Tahi, k.s., dao sve što je potrebno za poputninu. Ali, kako bi upotpunio svoje duhovno putovanje, odveo ga je Mevlani Halidu, k.s.
Sejjid Abdullah Šemdini, k.s., došao je na ovaj svijet u mjestu Šemdinliju, kao član časne porodice čije porijeklo vodi od loze Sejjida Abdulkadira Gejlanija, k.s. Obrazovanje koje je započeo od malih nogu, završio je u medresi Sulejmaniji, koja se danas nalazi na području Iraka. Pored drugih nauka, bio je naročito poznat po svome poznavanju šafijskog fikha. U medresi Sulejmaniji školovao se zajedno sa Mevlanom Halidom Bagdadijem, k.s. Njih dvojica su bili vrlo prisni prijatelji. Uzeli su fejz od istih učenjaka, te su svoje znanje utvrđivali zajedničkim ponavljanjem naučenog. Vrijeme koje su proveli u zajedničkom učenju učinilo je da počnu ličiti jedan na drugog. Imali su isto mišljenje o određenim pitanjima i na isti način su razmišljali. Nakon što su završili medresu, obojica su osjetili potrebu za duhovnim vodičem. Zbog toga se Sejjid Abdullah želio pridružiti putovanju za Indiju, na koje se Mevlana Halid spremao. Međutim, budući da su oni bili poput jedne osobe u dva tijela, nije bilo potrebe da obojica idu na isto putovanje. Tada je Mevlana Halid, k.s., Sejjidu Abdullahu rekao: “Ti ostani, a ja ću poći. Ali, bićemo ortaci u onome što od tamo donesem.” Sejjid Abdullah, k.s., se složi s tim, te isprati svoga dosta uz dove, a potom poče iščekivati njegov povratak.
Od prijatelja do duhovnog učenika
Kada je Sejjid Abdullah, k.s., nakon dvije godine sa ushićenjem krenuo na put kako bi dočekao Mevlanu Halida, k.s., koji se vraćao iz Indije u Sulejmaniju, već na prvi pogled je shvatio da Halid koji je došao nije isti onaj Halid koji je otišao. Duhovnost i kemalat (potpunost) koje je donio sa sobom iz mjesta u kojem je bio, odražavale su se na svako njegovo stanje i načinile su od njega sasvim drugu osobu. Imao je hejbet (impozantnost) koji je budio poštovanje kod ljudi. Kao da je bio obavijen nevidljivim krugom nura. Njegovi pogledi su sijevali prema ljudskim srcima i pozivali u drugi svijet. Sejjid Abdullah, k.s., se prisjetio dogovora koji su sklopili, ali uvidio je da nije nimalo lahko nositi ono sto je Halid Bagdadi, k.s., donio. Tako je Sejjid Abdullah, bez oklijevanja, uz veliko poštovanje, sjeo na koljena pred svoga prijatelja iz medrese koji je inače bio i mlađi od njega. Odlučio je da njega slijedi i pridružio se njegovoj halki iršada kao novi učenik. Uprkos tome što je Sejjid Abdullah, k.s., Mevlanu Halida Bagdadija, k.s., uvijek posmatrao kao starog prijatelja i što se tako ophodio prema njemu, uvijek je nastojao i da očuva edeb koji murid treba imati spram svoga muršida. Kako bi zadobio duhovnost i nur koji je Mevlana Halid, k.s., donio iz Delhija, bilo je potrebno da mu iskaže potpunu predanost. Osjetio je da je došlo vrijeme da podstakne i druge ljude na to da postanu muridi Halida Bagdadija, k.s., i da se vežu za njega. Jer, znao je vrlo dobro da se područje u kojem su oni živjeli, kao i druge oblasti, mogu oživjeti jedino duhovnim nurom koji je on donio sa sobom. To je bila prilika koja se nije smjela propustiti. Sejjid Abdullah, k.s., nije se zadržao samo na pozivanju ljudi da se vežu za Mevlanu Halida, k.s., već se i suprotstavio svima onima koji su zbog svoje oholosti pokušavali da spriječe njegovo djelovanje. Svojim velikim znanjem pobijao je sve pridike, klevete i optužbe. Za kratko vrijeme je upotpunio sejr-i suluk i postao je jedan od prvih velikih halifa Mevlane Halida Bagdadija, k.s. Kada je Mevlana Halid, k.s., odlazio u Bagdad, ostavio je njemu u emanet tekiju i muride u Sulejmaniji.
Istinska dužnost
Nakon što su halife nakšibendijsko- halidijskog puta prošle kroz intenzivan tesavvufski odgoj dobile su dozvolu za iršad i raspodijeljeni su na četiri strane svijeta. Tako je i Sejjid Abdullah poslan u svoju domovinu, u Šemdinli. Tamošnja plemena koja su živjela beduinskim načinom života bila su u potrebi za savjetima. U toj oblasti je vladalo neznanje. Ljudi su postupali po plemenskoj bahatosti, nisu poznavali nikakva pravila, a broj ubistava i krvnih osveta je rastao. Sejjid Abdullah, k.s., se smjestio u kasabu Nehri, u blizini Šemdinlija. Odmah je u tom mjestu osnovao medresu i tekiju, te je započeo sa iršadom. S jedne strane je odgajao učenike, a s druge strane je nastojao otkloniti tminu neznanja koja se nadvila nad tamošnja plemena. Krajnje blag i ljubazan kjamil muršid, Sejjid Abdullah Šemdini, k.s., bio je poznat po svome nadimku “Menbau ‘l-hilm: Izvor blagosti”. Zbog blagog postupanja prema ljudima i nastojanja da nikoga ne povrijedi, svi su ga voljeli. Nije bilo munkirā (poricatelji) koji bi ga negirali ili mu se suprotstavili. Njegovi savjeti i podsticaji urodili su plodom, pa je za kratko vrijeme došlo do vidnog popravka stanja u toj oblasti. Ljudi koji su živjeli u tom području, hrlili su njegovome iršadu, ne gledajući na to da li su daleko ili blizu od mjesta gdje je boravio Sejjid Abdullah, k.s. Svake godine se povećavao broj njegovih murida. No, Sejjid Abdullah je znao da još uvijek nije ispunio cilj zbog kojeg je došao u svoj rodni kraj. Osjećao je da nema još mnogo vremena za iršad i da mu se približio kraj života na ovome svijetu. Znao je da nije ispunio istinsku dužnost, a ta dužnost je bila da pronađe vodiča koji će nakon njega, na svaki pedalj Anadolije, prenijeti put sadata kiram (plemeniti prvaci), te da takvome preda emanet. Povrh toga, imao je čvrsto ubjeđenje u to ko će biti ta osoba. Za oko mu je zapao njegov amidžić, Sejjid Taha, k.s., koji se školovao u medresi u kasabi Berdesur. Međutim, uprkos savjetovanju svojih prijatelja, Sejjid Taha nikako nije mogao da ode svome amidži, da mu poljubi ruku i prihvati njegov duhovni odgoj.
Kada nema munkirā
Sejjid Taha, k.s., je bio mladić koji je bio veoma učen u pogledu svih tadašnjih znanosti i mladić koji je imao određene keramete. Bio je siguran u znanje i mudrost svoga amidže, Sejjida Abdullaha, k.s., ali imao je nedoumice po pitanju toga da li je on potpuni, kjamil muršid ili ne. Jer, do tada nije vidio nikoga ko se protivi njegovome amidži. Razmišljao je na način: “Uvijek je bilo onih koji su se suprotstavljali vjerovjesnicima, učenjacima, evlijama. Ukoliko je moj amidža zaista od velikih evlija, onda moraju postojati i oni koji mu zavide i koji ga ne vole. Posebno u današnjem vremenu kada su se novotarije toliko proširile, kako je moguće da nema nikoga ko bi zanegirao njegovu veličinu i suprotstavio mu se?” Međutim, njegov muršid Mevlana Halid Bagdadi, k.s., upozorio ga je da ne sumnja u to da li je Sejjid Abdullah, potpuni muršid, zbog blagosti njegove naravi, i rekao mu je sljedeće: “Kako je samo Sejjid Abdullah lijep šejh, pri njemu nema nikakve mahane! Ipak, njegovom mahanom se može činiti to što nema munkirā, dakle, nema onih koji bi mu se suprotstavili i zanegirali ga.” Uistinu, u odnosu na probleme i napade kojima su bili izloženi drugi Allahovi, dž.š., dostovi, može se reći da Sejjid Abdullah, k.s., nije bio suočen sa napadima dušmana. Međutim, to ne znači da takvih napada nije bilo nikako. Naravno da je tu i tamo bilo onih koji su nastojali da ga utjeraju u laž i opstruiraju njegovo djelovanje. Čak je i Sejjid Taha, dok je čaršijom Berdesura hodao sa sumnjama u svoga amidžu, sreo upravo jednog takvoga. Bio je to čovjek koji je bez imalo ustručavanja govorio protiv Sejjida Abdullaha. Taj susret je donio rasterećenje njegovom amidžiću, pa je odmah potrčao u mjesto Nehri i vezao se za Sejjida Abdullaha.
“Oni su prinčevi”
Sejjid Abdullah, k.s., je bio most koji je vezao hadžeganski put između Iraka i Anadolije. Bio je svjestan da samo njegov amidžić, Sejjid Taha, k.s., može nastaviti sa istom misijom. Znao je da je on, baš poput mosta, zadužen da spoji prijašnji i budući put. Zbog toga je Sejjidu Tahi, k.s., dao sve što je potrebno za poputninu. Ali, kako bi upotpunio svoje duhovno putovanje, odveo ga je Mevlani Halidu, k.s. To je bila posjeta koju je Mevlana Halid, k.s., već očekivao. Za vrijeme njihovog boravka u Bagdadu, obojici je posvetio posebnu pažnju. A muridima je rekao: “Nemojte mene smatrati kao nekoga ko je iznad Sejjida Abdullaha i Sejjida Tahe.” Sufije mu na to rekoše: “Budući da su oni Vaši učenici, zbog čega tako govorite?” A Halid Bagdadi, k.s., im odgovori: “Oni su prinčevi koji će, inšallah, u budućnosti, postati sultani. Ja sam samo njihov učitelj koji ih je jedno vrijeme odgajao i kome je povjerena tako bitna dužnost. Pa zar učitelj može biti iznad princa koji će postati sultan?” Te riječi su podjednako bile odraz poniznosti Mevlane Halida, k.s., a koja je svojstvena evlijama, te vrijednosti i važnosti Sejjida Abdullaha i Sejjida Tahe, k.s. Sejjid Abdullah, k.s., je uz smiraj zbog pronalaska vlasnika emaneta i zbog upotpunjenja svoje dužnosti, preselio na Ahiret 1813. godine, u Nehriju. Vrijeme iršada tog velikog evlije koji je po edebu, blagosti i samilosti ličio na hazreti Osmana, r.a., bilo je poput mosta, kratko, ali neizostavno. Oni koji danas hode putem koji je on povezao, trebaju biti svjesni da je upravo on taj koji je povezao i održao putanju hadžeganskog puta.
