Šejh Ahmed Rifai, k.s., i rifaijski put

Sejjid Ahmed Rifai, k.s., rodio se na području današnjeg Iraka, u oblasti Betaih, u selu Ummuabide 512. godine po hidžri (1119. godine po miladu). Nadimak Rifai dobio je po svome djedu Rifaau el-Hasanu el-Mekkiju. U arapskom narodu je raširena tradicija davanja nadimka potomcima po imenu neke od poznatih ličnosti iz prethodnih generacija unutar porodice.

Sejjid Ahmed Rifai, k.s., po ocu potječe od sejjida, a po majci od ensarija. Njegov djed i otac bili su od poznatih i uglednih sejjida iz oblasti Betaih. Njegova porodica se borila protiv sekte batinija koja je tada sprovodila intenzivne aktivnosti. Oni su imali značajnu ulogu u očuvanju vjerovanja ehl-i sunneta ve ‘l-džema’ata u toj oblasti.

POČETAK DUHOVNOG PUTOVANJA

Zbog preseljenja njegovog oca na Ahiret, Sejjid Ahmed Rifai, k.s., je u ranom dobu postao jetim. Brigu o njegovoj porodici preuzeo je njegov dajdža, tada poznati sufija Mansur Betaihi, k.s. Po tome njegovo djetinjstvo liči na djetinjstvo šejha Abdulkadira Gejlanija, k.s., koji je živio u istom stoljeću.

Sejjid Ahmed Rifai, k.s., koji se preko svoje porodice upoznao sa tesavvufom još u ranom djetinjstvu. Učio je od tadašnjih učenjaka i sufija, na čelu sa svojim dajdžom. Što zbog svoje pripadnosti učenoj porodici, što zbog nadarenosti, za kratko vrijeme je upotpunio znanje u islamskim naukama. Nakon što je završio sa učenjem šerijatskih nauka, vezao se za šejha Alija Ebu‘l-Fadla Vasitija, k.s., jednog od velikana među iračkim sufijama. Nakon upotpunjavanja sejr-i suluka (duhovno putovanje) postao je halifa. Šejh Vasiti, k.s., bi govorio da se svaki murid hvali svojim šejhom, ali da se on hvali svojim muridom, Sejjidom Ahmedom Rifaijem, k.s. Te riječi upućuju na njegove visoke stepene koje je postigao još u mladosti.

Nakon preseljenja šejha Vasitija, k.s., Sejjid Ahmed Rifai, k.s., je ušao pod odgoj i halku iršada svoga dajdže Mansura Betaihija, k.s., a nakon nekog vremena, i sam je postao šejh. Dajdža ga je postavio za šejha tekije u njegovom selu. Sejjid Ahmed Rifai, k.s., je do odlaska na hadž, 1160. god., bio zauzet podučavanjem i iršadom u toj mirnoj oblasti.

POSJETA MEDINE I VELIKI KERAMET

Sejjid Ahmed Rifai, k.s., je 1160. god., krenuo na put kako bi obavio hadž. Kako se prenosi, u Medini je posjetio kabur Allahova Poslanika, s.a.v.s., i nazvao mu selam. Tada su svi prisutni čuli odgovor Allahova Poslanika, s.a.v.s., na njegov selam. U Mesdžidu je zavladala neopisiva duhovna atmosfera. U tom stanju zanosa, Sejjid Ahmed Rifai, k.s., spjeva stihove u kojima izrazi želju da poljubi mubarek ruku Allahova Poslanika, s.a.v.s., nakon čega se, Allahovom, dž.š,, plemenitošću i dobrotom, desio događaj koji se stoljećima ne može zaboraviti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pružio svoju mubarek ruku Sejjidu Ahmedu Rifaiju, k.s., a on ju je u čežnji i suzama poljubio.

Taj događaj je šejh Ebu ‘l-Feredž Vasiti, k.s., ovako opisao:

“Kada je Uzvišeni Allah, 555. god. (1160. god. po m.) počastio Sejjida Ahmeda Rifaija obavljanjem hadža, ja sam bio uz njega. Nakon što je Ahmed Rifai stigao u Medinu, pred revdom Allahova Poslanika, s.a.v.s., pred očima naroda je rekao: ‘Esselamu alejke, o djede moj!’ Tada se iz kabura Allahova Poslanika, s.a.v.s., začuo odgovor: ‘Ve alejke ‘s-selam, sine moj!’ Taj glas su čuli svi prisutni u mesdžidu. U tom trenutku Sejjid Ahmed Rifai je pao u zanos, zadrhtao je, problijedio i pao na koljena. Nakon nekog vremena je ustao, zajecao i izrekao sljedeće stihove: ‘0 djede moj! Dok sam bio daleko od tebe, u tvoju blizinu je hrlio moj ruh. Moj ruh je bio moj vekil (zastupnik) i umjesto mene je ljubio zemlju pod kojom si ti. Evo sada sam u tvojoj blizini. Molim te, pruži mubarek ruku, neka mi bude nasib daje poljubim.’

Nakon toga, Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je iz kabura pružio svoju mubarek ruku. Sejjid Ahmed Rifai, k.s., je među devedeset hiljada hadžija, poljubio njegovu mubarek ruku. Među hadžijama koji su bili u mesdžidu bili su i šejh Hajat b. Kajs Harrani, iz Bagdada, šejh Abdulkadir Gejlani, k.s., šejh Hamis, k.s., šejh Adij b. Musafir, i drugi. I mi smo zajedno s njima, počašćeni da vidimo mubarek ruku Allahova Poslanika, s.a.v.s.”

‘MELEKI SU POZAVIDJELI’

Veliki evlija Gavsu ‘l-Azam šejh Ab- dulkadir Gejlani, k.s., taj događaj je opisao sljedećim riječima: “U trenutku tog nadnaravnog događaja, kada je Uzvišeni Allah počastio Ahmeda Rifaija, k.s., da poljubi ruku Allahova Poslanika, s.a.v.s., i ja sam bio tu.” Sufija po imenu Jakubi, ga je upitao: “Šejhu moj, zar oni koji su bili tu nisu pozavidjeli Sejjidu Ahmedu Rifaiju, k.s., na tome?” A on je, brišući suze sa lica, odgovorio: “Na tome su mu pozavidjeli čak i prvaci među melekima.”

Jedan od velikih sufija koje Mula Džami hvali u svome poznatom djelu “Nefahat”, Adij b. Musafir, k.s., i njegov hizmećar, šejh Ali b. Mevhub, k.s., također su bili svjedoci tog događaja. Oni su prenijeli istu predaju. U nastavku slične predaje, Ibn Mevhub, k.s., na sljedeći način opisuje ono što se dogodilo kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pružio svoju mubarek ruku:

“Tako mi Allaha, iz mubarek kabura je izašla bijela ruka. Njeni prsti su bili dugi. Ta ruka je bila poput munje koja je nurom obasjala sve oko sebe. U ovom trenutku, kao da ponovo doživljavam taj isti trenutak: U Haremu sam, i oni koji su tu, skoro da se ruše na pod. Ljudi su u stanju zapanjenosti i zbog duhovnog zanosa koji ih je obuzeo, i jecaja, činilo se kao da će se rastati od života.”

Hafiz Sujuti je u svome djelu “Šerefu 1-muhattem” napisao posebnu risalu o događaju kada je Sejjid Ahmed Rifai, k.s., poljubio ruku Allahova Poslanika, s.a.v.s. On je predaje vezane za taj događaj naveo uz preciznost i temeljitost muhaddisa, zajedno sa lancem prenosilaca. Veliki islamski učenjak Sujuti, rah., navodi da je ta mubarek predaja među muslimanima zadobila status tevatura (vjerodostojnost u koju ne može biti sumnje), da je sahih (ispravna), a lanac prenosilaca pouzdan i da svaki od prenosilaca navodi isto, te da se njihove predaje podudaraju. (Pogledati: Imam Sujuti, Tasavvuf Risaleleri, prijevod: Ferzendi Idiz, Nizamije Akademi Yay., 2017)

Nakon ove predaje, korisno je da kažemo nešto o današnjem plitkom racionalizmu. Nažalost, sljepoća koja je proizvod plitkog racionalizma, ušla je i u naše poimanje vjere. Nastranu negiranje evlija i njima datih nadnaravnih počasti, danas se raspravlja čak i o vjerovjesničkim mudžizama. Istinitost tih događaja biva tema rasprave čak i na islamskim fakultetima i to na tesavvufskim predavanjima. Odbijanje takvih duhovnih stanja koja su prošla kroz višestoljetnu potvrdu, i odbijanje mnogočega što se ne može objasniti pukim razumom, odraz je mijenjanja načina razmišljanja, kojem smo upravo danas izloženi. Takvi pristupi odraz su nadmenosti kojom se pokušava reći da daje islam tokom četrnaest stoljeća pogrešno razumijevan, da je bio preplavljen sujevjerjem i da je tek sada konačno istina izašla na vidjelo.

Mi smatramo da je mnogo prikladnije slušati ono što su rekli naši alimi koji su imali veliko znanje kako u zahirskim tako i u batinskim na- ukama, alimi koji su kroz stoljeća svojim znanjem i mudrošću ostavili blistave tragove za sobom, alimi poput Hafiza Sujutija, rah. Sujuti, rah., u djelu o kojem govorimo, iznosi dokaze iz Kur’ana i Sunneta o tome da vjerovjesnici, a.s., žive posebnim životom, a potom, uz odgovornost koju ima kao učenjak, ne preza od toga da upozori muslimane na opasnost negiranja. On skreće pažnju na to da negiranje predaje Sejjidu Ahmedu Rifaiju, k.s., nakon što su joj svjedočili toliki ljudi nakon što su je obznanili velikani kojima se neistina nikako ne može pripisati, može potjecati od bolesti nifaka (licemjerje) koja se smjestila u ljudska srca.

NAČIN ODGOJA I POSLJEDNJE GODINE

Sejjid Ahmed Rifai, k.s., se nakon obavljenog hadža vratio u Betaih, gdje je do kraja života nastavio sa hizmetima iršada i podučavanja znanju. Njegova tekija je bila mjesto okupljanja na desetine hiljada putnika Hakku iz svih dijelova Iraka, a najviše iz Basre i Bagdada. Onima koji su ga voljeli, savjetovao je da žive po časnom Šerijatu, da ne budu u nemaru spram Uzvišenog Hakka i da budu u stalnom zikru, te da budu ustrajni u izvršavanju vjerskih propisa, ne odvajajući zahir (pojavno) od batina (skriveno).

Onima koji su ga voljeli, savjetovao je da žive po časnom Šerijatu, da ne budu u nemaru spram Uzvišenog I lakka i da budu u stalnom zikru, te da budu ustrajni u izvršavanju vjerskih propisa, ne odvajajući zahir (pojavno) od batina (skriveno).

 Naglašavao je da dervišluk nije stvar vanjštine, kako se misli, a kao emanet svojim muridima ostavio je oporuku da se potrude da ga ne osramote na Sudnjem danu.

lako su sohbeti i način života Sejjida Ahmeda Rifaia, k.s., bili u tom svjetlu, krajnje je zabrinjavajuće to što se danas taj velikan povezuje sa osobama i skupinama koje ne čuvaju zahirsku i batinsku cjelovitost rifaijskog puta.

Uz to, sohbeti hazreti Pira su objedinjeni u knjizi “el-Buhranu ‘l-muejjed” i upravo u tom djelu je jasno opisano koliku važnost je pridavao časnom Šerijatu te kakav je bio njegov mešreb.

Sejjid Ahmed Rifai, k.s., je 578. godine (1182. po miladu) preselio na Ahiret. Neka je Uzvišeni Allah zadovoljan njime i svima onima koji hode njegovim putem.

RIFAIJE U ANADOLIJI

Nakon što se 1071. Anadolija u potpunosti otvorila za islam, postala je i domovina mnogim evlijama. Među njima su bili i neki rifaijski šejhovi. U mevlevijskim menakipnamama iz prvog perioda, spominje se da su za života hazreti Mevlane, k.s., (13. stoljeće), u Konju došli pripadnici rifaijskog tarikata, zatim da je u Amasju, u Ladik došao unuk Sejjida Ahmeda Rifaija, k.s., Sejjid Ahmed Kuček koji je tamo obavljao aktivnosti podučavanja i iršada stanovništva.

Kao period osnivanja rifaijske tekije u Istanbulu te sistematskog dolaska rifaijskog tarikata u Anadoliju uzimaju se 1700-te godine. Prema onome što navodi Husejin Vassaf u svome djelu “Sefine-i evlija”, rifaijski tarikat, koji je bio mnogo zastu- pljeniji u Iraku i arapskom području, u Anadoliju je donio Mehmet Hadid Efendi (1756. godine)

Potrebno je posebno spomenuti rifaijskog šejha Ebu ‘l-Huda Sejjadi- ja, k.s., koji je bio uz sultana Abdul- hamida II. Sultan Abdulhamid-han je kupio stan u oblasti Bešiktaš i tu je smjestio šejha i njegovu porodicu.

Šejh Sejjadi, k.s., mu je bio podrška u njegovoj politici brige za cijeli ummet. Padišah je oživljavanjem rifaijskog puta, koji je naročito imao efekat ujedinjenja na arapski svijet, nastojao sačuvati tamošnje muslimane od negativnog utjecaja vehabijskih pokreta koji su imali tendenciju razjedinjavanja muslimana.

U vrijeme kada je Osmanska država iznimno ekonomski oslabila, Abdulhamid-han je naredio da se učini jedna od najskupljih popravki turbeta Ahmeda Rifaia, k.s., u Basri te da se vodi briga o njemu. Šejh Ebu ‘l-Huda Sajjadi, k.s., je jedan od velikana u historiji rifaijskog tarikata, koji je napisao mnoga djela adabu i lijepom ophođenju, na arapskom jeziku.

U vrijeme kada su vehabijski pokreti kao propagandu koristili pitanje “pripadnosti hilafeta Kurej- šijama”, šejh Sajjadi, k.s., je branio ispravnost hilafeta Osmanlija, te je bio vrlo aktivan na poljima nauke i filozofije. Svojim djelima je utjecao na učenjake i sejjide iz tog područja.

Nakon proglašenja Ustavne monarhije, Mladoturci su doveli do prekidanja kontakta između Sultana i Sajjadija, k.s., te do njegovog prognanstva na otok Bujukada gdje je 1909. god. Šejh i preselio, lako je u skladu sa svojom oporukom sahranjen na mezarju ispred tekije u Bešiktašu, nakon eksproprijacije tekije, njegov kabur je premješten u Halep, pored kabura njegovog oca.

Kada su 1925. god. zatvarane tekije i zavije, u Istanbulu je bilo četrdeset rifaijskih tekija. To što se u periodu od 18. stoljeća, kada je u Anadoliji sistematiziran rifaijski tarikat, a što je poprilično kasno, pa sve do 1925. god. nalazio toliki broj tekija, ukazuje na to kako su Sejjid Ahmed Rifai, k.s., rifaijski put lahko prihvaćeni na osmanskom području.