Samilost i odvažnost vjernika
Uzvišeni Gospodar, u Časnom Kur’anu kaže: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle (…)” (Feth, 29) Činjenica da su vjernici okarakterisani kao oni koji su “strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom” podsjeća nas da se oni jedni prema drugima odnose / trebaju odnositi, shodno principima islamskog bratstva i lijepog ahlaka; a da su prema neprijateljima / da trebaju biti, odvažni, gordi i nepokolebljivi. Spomenuti ajet koji govori o časnim ashabima, r.anhum, daje nam jasnu sliku kakvo je naše stanje, odnosno kakvo bi ono trebalo biti.
Pored stava koji vjernici trebaju imati jedni prema drugima, te prema neprijateljima, u ajetu su spomenuti i namaz, kao i dova. Riječi “klanjaju i licem na tle padaju” ukazuju na to da mi kao vjernici, bez obzira u kojim se uslovima nalazili, klanjamo / moramo klanjati, pet dnevnih namaza. Uistinu je prva stvar koju primijete oni koji izvana promatraju određenu zajednicu vjernika, stalno i ustrajno obavljanje namaza. To je ono što nas odvaja od ostalih zajednica i društava. Opet, ono što u namazu, kada se izvana pogleda, prvo “upada u oči” nisu stajanje u namazu i sjedenje, koji su inače uobičajena stanja u svakodnevnom životu, nego su to ruku i sedžda. To naročito dolazi do izražaja i biva zadivljujuće u velikim džamijama, kada safovi vjernika, dok idu na ruku i sedždu, izgledaju poput morskih valova. I to je stanje koje Uzvišeni Gospodar hvali. Nadalje, ono što u ajetu privlači pažnju jeste traženje Allahove nagrade i zadovoljstva, a to je dova. To što je dova navedena kao vidni znak vjernika, također je iz razloga što je ona stalna karakteristika vjernika.
Uistinu je cijeli vjernikov život protkan dovom. Može se kazati da je svako stanje, bilo dobro ili loše, za vjernika povod dove. I naravno da će se tako intenzivna privrženost ibadetu odraziti i na njegovom licu, a taj odraz je opisan kao “trag sedžde”. Ukoliko ćemo nadalje analizirati poruke iz ajeta, vidjet ćemo da se vjernici, u odnosu prema poricateljima, opisuju kao odvažni, ponositi i gordi, naprotiv stanja potlačenosti, osjećaja inferiornosti, te kompleksa niže vrijednosti i zaostalosti, koji- ma je islamski ummet obuhvaćen već duži niz godina. Naši alimi su sintagmu “strogi prema nevjernicima” protumačili kao “vjernički šedžaat”. Također su kazali da se i 172. ajetom sure Al-i ‘Imran, u kojem Uzvišeni Allah kaže: “One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili – čeka velika nagrada.”, ukazuje na šedžaat vjernika.
Riječ “šedžaat” koja se u rječnicima prevodi kao “odvažnost, hrabrost, junaštvo”, kao pojam u oblasti islamskoga ahlaka označava stanje trezvenosti, koje posjeduje onaj vjernik koji je u stanju da osjećaj srdžbe i ljutnje stavi pod kontrolu razuma. Također, taj termin se koristi za onoga ko je u stanju da, kada je potrebna samilost, bude samilostan, a kada je potrebno da se bori na Allahovom putu, bez ikakvog kolebanja istupi u prvi bojni red. Stoga kažemo da se “odvažnost, hrabrost, junaštvo” koji su u korijenu šedžaata, ogledaju u dva aspekta: u samilosti, pravednosti i dobročinstvu prema vjernicima, te u hrabrosti i odvažnosti spram poricatelja…
Postoji još jedna definicija u kojoj su naši alimi kazali da je šedžaat stanje uravnoteženosti između agresivnosti i kukavičluka. Vjernik koji je odlikovan šedžaatom nikada ne prelazi granice bespotrebnim i nefsanskim napadima i nasrtajima, ali isto tako, nikada se iz straha ne povlači u situacijama u kojima je potrebno reagovati. Navest ćemo još jedan ajet koji veoma slikovito objašnjava vjernički šedžaat: “One kojima je, kada su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!’ – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!’” (Al-i ‘Imran, 173) S druge strane, u našoj Časnoj Knjizi, Plemenitom Kur’anu, vjernicima je dozvoljeno da uspostavljaju lijepe odnose sa nemuslimanima koji nisu neprijateljski orijentisani prema njima (Mumtehine, 8), te je naređeno da se u ratovanju ne pretjeruje (Bekara, 191-194). Alimi su kazali da spomenuti ajeti jasno ukazuju na to da je šedžaat vrlina koja ne izlazi iz okvira mjerila razuma i pravde.
Ponos svjetova Pejgamber, s.a.v.s., je u mnogim hadisima pohvalio ahlak šedžaata. U Buharijevom “Sahihu”, u poglavlju koje govori o džihadu i siri, nalaze se mnogi hadisi koji vjernike podstiču na hrabrost u ratovanju, te koji ukazuju na granice šedžaata. Enes b. Malik, r.a., je kazao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio najbolji, najhrabriji i najdarežljiviji od svih ljudi, te je kao primjer naveo njegovu, s.a.v.s., hrabrost koju je pokazao u Bici na Uhudu. Abdullah ibn Omer, r.a., je kazao: “Nisam vidio nikoga darežljivijeg, hrabrijeg niti odvažnijeg od Allahova Poslanika, s.a.v.s.!” (Ibn Sa’d, I, 373) Hazreti Ali, r.a., je ispričao: “Mi smo na Bedru pribjegavali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Tog dana, on je od svih vjernika bio najbliži neprijatelju, najhrabriji i najžešći.” (Ibn Hanbel, I, 86) Hudždžetu ‘l-islam Imam Gazali, rah., je kazao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., po pitanju spomenutih vrlina postigao najpotpuniji nivo, a da su stepeni ostalih vjernika po pitanju toga, shodno njihovoj privrženosti Sunnetu. Naši alimi također navode da je uvjet da bi se pokazana hrabrost i junaštvo mogli smatrati vrlinama pohvaljenog ahlaka, to da nijet osobe bude očišćen od želje za samoisticanjem, dominacijom, te ostvarenjem niskih interesa. Također navode da motiv trebaju biti uzvišeni i časni ciljevi poput zaštite ljudskih i vjerskih vrijednosti ili sprječavanja nepravde, ne potpadajući pod utjecaj niskih emocija kao što su mržnja i zavist.
Odlike i ljepote ahlaka o kojima od samog početka govorimo jesu one odlike za kojima su današnji muslimani u velikoj potrebi. Plemeniti, požrtvovani i hrabri ashabi, r.anhum, su u svakome mjestu, u koje bi, predvođeni Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., došli, svojim lijepim ahlakom, samilošću, pravdom i hrabrošću, omiljavali islam ljudima, te su tamu zuluma otklanjali nurom islama. Naš zadatak je da se okitimo osobinama koje trebaju da krase vjernike, te da shvatimo da su brige naše braće vjernika, kao i čovječanstva uopće, ujedno i naše brige. Tako će se u nama samima, našim porodicama i našem okruženju početi odražavati istinske ljepote islama. Tada će naizgled snažni i brojni tirani pokleknuti pred našom impozantnošću i snagom zajedništva. Jer, naš Gospodar u Časnom Kur’anu kaže: “(…) Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete! (…)” (Bekara, 249) Dakle, samo onda kada vjernici postanu ono što jesu / što trebaju biti, ponovo će postići slavu, moći će stati u odbranu potlačenih, i ponovo će uzvisiti zastavu Allahove riječi.
Da nam Uzvišeni Gospodar podari snagu da možemo hoditi putem plemenitih i hrabrih ashaba, r.anhum, tabi’ina, salih robova, te vojskovođa i gazija, koji su išli tragom Njegova Miljenika, s.a.v.s.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
S.Muhammed Mubarek El-Hüseyni
