Šah-i Hazne Ahmed Haznevi, kaddesallahu sirreh
Živio je u teškom vremenu i na problematičnom području. Zbog političkih previranja, plemenskih svađa, neimaštine i neznanja, ljudi su bili zaboravili na dužnosti robovanja Allahu, dželle ša’nuhu. Sve to ih je udaljilo od vjere. Ahmed Haznevi, kaddesallahu sirreh, je u takvim okolnostima strpljivo i ustrajno objašnjavao vjerske naredbe i zabrane. Ponekad bi se satima trudio kako bi samo jednog čovjeka podučio da ispravno izgovori kelime-i šehadet.
U Nuršinu je mladi mulla, već petnaest dana, dolazio na časove u medresi pri tekiji Muhammeda Dijauddina, kaddesallahu sirreh. Jednog dana, dok je potapao svoje sandale u vodu, razmišljao je o lijepim jelima koja će jesti. Naime, jedan velikan iz oblasti Muša, pozvao je Muhammeda Dijauddina i njegove učenike na ručak. Hazret je prihvatio taj poziv. Taj novi učenik, koji je došao iz Hazne i koji se zvaše Ahmed, stavio je sandale u vodu da omekšaju kako bi lakše mogao hodati u njima. Trebalo je da za nekoliko dana pređu veliku razdaljinu kako bi se odazvali tom pozivu. On je nestrpljivo čekao dan kada će krenuti. Jer, od dana kada je došao u Nuršin, u tekiji su svaki dan služili kukuruzni hljeb i čorbu od kukuruza. Nakon nekoliko sedmica, napokon će pojesti drugačija i ukusnija jela. Konačno su završene sve pripreme i došao je očekivani dan.
Muhammed Dijauddin je osmotrio sve svoje učenike koji su se okupili kako bi krenuli na put, a zatim je rekao: “Hajde, idemo. Samo, mulla Ahmed neće sa nama. On će ostati ovdje.” Haznevi Ahmed je bio mlad, ali i dovoljno zreo da uvidi svoju grešku i shvati skriveno upozorenje velikana. Na mubarek kapiji, na koju je došao kako bi stekao znanje i mudrost, on je poželio lijepa jela, nije uspio obuzdati svoj nefs. Dakle, bilo je potrebno da se nauči strpljenju i sputavanju želja…
Fejz sa donjeg divana
S druge strane, određene metode velikana, koje na prvi pogled djeluju kao kazna, značile su ustvari da velikani pridaju vrijednost onima kojima su upućene i da ih uzimaju pod poseban odgoj. Naime, Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, je zasigurno primijetio veliki kapacitet Ahmeda Haznevija, pa mu je zbog toga posvetio posebnu pažnju. Želio je da taj učenik, koji je prije dolaska u Nuršin prisustvovao sohbetima drugih tesavvufskih velikana i koji se školovao i u drugim medresama, što prije savlada svoj nefs i da za kratko vrijeme pređe duhovni put. Često bi se raspitivao za njegovo stanje i pratio bi promjene pri njemu. Jedne prilike je, jašući na konju, ugledao Ahmeda Haznevija, te je zastao. Pozvao ga je sebi i rekao mu sljedeće: “Mulla Ahmede! Onaj ko se i koliko trun povodi za nefsanskim nahođenjem daleko je od Allaha. Najveći čovjekov neprijatelj, koji mu razara kuću, je njegov nefs. Čovjek treba spoznati sebe kako ne bi zapao u nefsanske zamke!” Hazret to reče i ode na svome konju, a Ahmed Haznevi ostade stajati na istom mjestu.
No, dobio je ono što mu je bilo potrebno. Te riječi nesumnjivo važe za sve. Ali, muršid je posebno pozvao njega i njemu ih uputio. Mulla Ahmed je shvatio da mora još više oponirati svome nefsu. Naposlijetku, jednog dana je Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, upitao Ahmeda Haznevija na kojem mjestu u tekiji jede i spava. Nakon što mu je odgovorio da jede i spava na donjem divanu, on zahvali Allahu, dželle ša’nuhu, radostan što je uvidio očekivani napredak. Naime, u tekiji u Nuršinu, postojale su dvije velike prostorije, jedna iznad druge, zvane donji i gornji divan. Iako nije postojalo neko određeno pravilo, obično su u gornjem divanu dočekivani gosti, a u njemu su boravili i ugledni ljudi te oni koji bi tek pristupili tarikatu. Na donjem divanu su najčešće boravili hizmećari koji su služili one sa gornjeg divana. To što je mulla Ahmed odabrao donji divan pokazalo je da je postao ponizni derviš. Hazreti Sani (Muhammed Dijauddin) se mnogo obradovao tome, te je na njegov odgovor uzvratio riječima: “Kako lijepo postupaš!” Zatim mu je objasnio da na donjem divanu ima više fejza i bereketa, te da je zbog toga Abdurrahman Tahi, kaddesallahu sirreh, tu držao sohbet i obavljao hatmu.
Sunce koje je zasjalo nad Haznom
Ahmed Haznevi, kaddesallahu sirreh, je bio porijeklom iz Mardina. No, budući da se rodio u selu Hazne, u oblasti Kamišli, u kojoj je njegov otac, Murad Efendi, obavljao dužnost imama, a koja se danas nalazi unutar granica Sirije, dobio je nadimak Haznevi. Prije Nuršina, školovao se u medresama u Silvanu i Hizanu. U Hizanu je prisustvovao sohbetima jednog od halifa Abdurrahmana Tahija, šejha Abdulkadira Efendija. Nakon njegovog preseljenja, došao je u Nuršin. Dao je prisegu Muhammedu Dijauddinu i postao je njegov murid. Iako je za kratko vrijeme dobio idžazet u medresi u Nuršinu, nastavio je prisustvovati sohbetima Hazret-i Sanija.
Povremeno je išao u Haznu, ali, ne mogavši izdržati čežnju za muršidom, najčešće bi se veoma brzo pješke vraćao u Nuršin. Bio je među sufijama koji su se zajedno sa Muhammedom Dijauddinom, kaddesallahu sirreh, borili u Prvom svjetskom ratu protiv Rusa. Čak i u najtežim periodima rata nije se odvajao od svoga muršida i od hizmeta njemu. Ponekad u tekiji, a ponekad na ratnom frontu, tokom punih petnaest godina, pred njim je stjecao zahirsko i batinsko znanje. Nakon preseljenja muršida, po njegovom talimatu (uputstvo, instrukcija), započeo je sa iršadom u Hazni. Hazret-i Sani, kaddesallahu sirreh, mu je prije svoje smrti dao ovlaštenje hilafeta i ukazao mu na Haznu kao mjesto budućeg iršada. Međutim, u tom periodu, Sirija se odvojila od Osmanskog carstva i ušla je pod francusku okupaciju. U toj oblasti vladao je potpuni nered.
Uz to, Ahmed Haznevi je bio vrlo siromašan, te nije imao nikoga ko bi ga podržao u mjestu u koje ide. Mislio je da mu niko neće pridavati važnost. Nakon što je Muhammed Dijauddin, kaddesallahu sirreh, primijetio njegove nedoumice, obratio mu se riječima: “Sine moj, ti započni sa iršadom, a mi ćemo okupiti ljude oko tebe i, uz Allahovu dozvolu, poslat ćemo ti gomile ljudi sa svih strana.” Doista se u Hazni oko njega okupilo na stotine sufija, još u vremenu dok je gradio medresu i tekiju. Baš kako je i rekao njegov muršid, ljudi su mu sa svih strana dolazili u skupinama. Njegov iršad je imao velikog utjecaja. Svojom izuzetnom pronicljivošću odmah bi pronicao u problem svakoga ko bi mu došao, te bi svakome samilosno pokazivao put rješenja. Posjedovao je veliko fikhsko znanje. Za kratko vrijeme je postao poznat po tome što je za najteža pitanja nalazio najbolja rješenja. Sada su ga svi spominjali po nadimku Šah-i Hazne. Stekao je veliko poštovanje i ugled. Svako ko bi ga jednom poslušao više se ne bi odvajao od njega. Ipak, nakon što su se i druge sufije iz okruženja počele vezati za njega, tamošnji šejhovi su počeli negodovati.
Ako je cilj Allahovo zadovoljstvo…
Jedan šejh, koji je zbog toga što se od glave do pete oblačio u zelenu boju nazvan Zeleni šejh, pozvao je Ahmeda Haznevija, kaddesallahu sirreh, u svoju tekiju, kako bi ga optužio i spriječio rast njegovog ugleda kod ljudi. Na taj dan, sakupio je veliku grupu ljudi, te je pozvao i istaknute uglednike tog mjesta. Time je Ahmedu Hazneviju, kaddesallahu sirreh, želio poslati poruku: “Svi cijenjeni ljudi su uz mene, a ko si ti?!”, a uz to ga je želio i poniziti pred tim ljudima. Sufije koje su znale za namjeru Zelenog šejha, molile su Ahmeda Haznevija da se ne odazove na njegov poziv. No, on to nije prihvatio. Zatim, su mu predložili da ode sa velikom grupom sufija.
Šah-i Hazne je i to odbio kazavši: “Jesmo li to mi u plemenskom sukobu, pa da se natječemo brojem ljudi?!” Naposlijetku je krenuo na put sa svoja dva murida, te je dogovorenog dana stigao u tekiju Zelenog šejha. Ušao je unutra nazivajući selam, ali, niti mu je ko odgovorio na selam niti mu je ko pokazao mjesto gdje bi sjeo. Nakon što je u toj gužvi nekako uspio pronaći mjesto i sjesti, Zeleni šejh mu se na drzak način poče obraćati optužujući ga. Optuživao ga je za to da je pomutio razum muridima te da mu je oteo sufije koje su mu ostale od njegovog oca i djeda. Izgovarao je čak i uvredljive riječi. Ahmed Haznevi, kaddesallahu sirreh, nije odgovarao na uvrede, samo je šutio. Vidjevši to, Zeleni šejh se razbjesni te ga drsko upita: “Zašto ništa ne govoriš, zar nemaš šta reći?!”
Ahmed Haznevi, kaddesallahu sirreh, mu na to mirno reče: “Ja ti imam reći samo dvije rečenice. Prvo, ako su moj nijet i moja djela zarad Allahovog, dželle ša’nuhu, zadovoljstva, kada bi stotine takvih kao što si ti izašli pred mene, ne bi me mogli spriječiti. Drugo, ako moj nijet i moja djela nisu zarad Allahovog, dželle ša’nuhu, zadovoljstva, nemoj nimalo sumnjati u to da će se i bez takvih kao što si ti, u roku od šest mjeseci svi ljudi razići od mene!” Nakon tih njegovih riječi, nastade duboka tišina. Zeleni šejh ostade iznenađen. Očekivao je da će se Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, braniti, pa čak i da će ga napasti, ali to se nije desilo. Potom nakratko zastade, te reče: “Tako mi Allaha rekao si istinu. Onome čiji je nijet u ime Allaha ha, dželle ša’nuhu, niko ne može biti prepreka.” Tim riječima i on potvrdi veličinu Ahmeda Haznevija, kaddesallahu sirreh.
Hidžra kao bijeg od smutnje
Uzvišeni Hakk, kako bi bili primjer vjerničkog stava i izdržljivosti, svojim evlijama na ovome svijetu daje više poteškoća nego drugim ljudima. Naime, teškoće koje je podnosio Ahmed Haznevi, nisu bile oličene samo u spomenutim vrstama ljubomore i smutnje. Budući da su ga smatrali prijetnjom, francuske okupacijske snage su ga primorale da se odseli prvo u grad Haseki. Međutim, nakon što su uvidjeli da je počeo osvajati srca i tamošnjih ljudi, protjerali su ga u unutrašnje i puste dijelove Sirije. No, Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, bi u tim pustim predjelima kopao bunare i navodnjavao beživotne poljane, pretvarajući ih tako u plodonosne njive. Tako je, pored ljudskih srca, oživljavao i okolinu u koju je doselio. Sada su plemenske vođe, koje su uslijed nedostatka državne vlasti bespravno oduzimale tuđa prava, poželjele da uzurpiraju i njive koje je on doveo do procvata. Napadali su Ahmeda Haznevija, kaddesallahu sirreh, i njegove sufije kako bi ih natjerali da odu sa tih područja, koja su upravo oni, uz velike napore, uredili. Iako je Haznevi, kaddesallahu sirreh, imao potrebnu snagu da im se suprotstavi, uvijek je radije birao hidžru.
Kada se nakon okupacije situacija malo smirila, on je nastavio sa iršadom u selima Hazne i Telma’ruf, sve do svoje smrti. Tokom dvadeset i sedam godina iršada, odgajao je učenike i svakome ko bi mu došao objašnjavao je islamske naredbe i zabrane. Kroz svoja predavanja, sohbete i pisma koja je pisao onima koji su bili daleko, bio je sredstvo spasa na hiljade ljudi. 1950. godine, kada je imao šezdeset i tri godine, preselio je na ahiret, u selu Telma’ruf, gdje je i sahranjen. Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, je kako svojim životnim vijekom, tako i ahlakom, ličio na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Bio je krajnje strpljiv i blag.
Prema svakome je postupao blago i ponizno i nikada se nije ljutio na svoje sagovornike. Bio je vrlo privržen svojim sufijama i učenicima kojih je bilo na hiljade. Radi njih je bio spreman podnijeti svaku vrstu žrtve i blisko se bavio njihovim potrebama. Pridavao je veliku pažnju edebu i ahlaku, a naročito je insistirao na čašćenju musafirā. Gdje god bi odlazio, nastajale su velike gužve zbog mnogobrojnih ljudi koji su ga voljeli, kao i zbog mnoštva njegovih sufija. Zbog velikog broja ljudi koji su mu hrlili, često nije imao vremena za odmor, pa čak ni za jelo. Unatoč tome, onima koji su bili uz njega nije dozvoljavao da postupaju grubo prema gomilama ljudi koji su željeli da dođu do njega. Nije želio da bilo ko bude povrijeđen. Imao je toliko veliku ljubav i samilost prema ljudima da je, podnosivši velike žrtve, pomagao čak i onima koji bi mu činili zlo.
Uzvraćanje dobrim na zlo
Bili su to posljednji dani njegovog iršada. Razbolio se jedan od plemenskih vođa koji mu je svojevremeno, povodeći se za Francuzima, pričinjavao mnoge teškoće, i koji je bio jedan od onih koji su ga tjerali iz mjesta koja je unaprijedio. Taj čovjek je na samrti obznanio da želi učiniti tevbu uz Ahmeda Haznevija, kaddesallahu sirreh. Nakon što je Šah-i Hazne saznao da taj vođa nije u stanju da dođe kod njega, počeo se pripremati za put, kako bi on otišao njemu. Neke sufije mu tada rekoše: “Šejhu naš, zar ćete mu otići na noge, iako vam je pričinio takve i takve teškoće?” Zatim su mu kazali da bi mu taj čovjek mogao ponovo nauditi, pokušavajući ga tako odvratiti od njegove namjere. Međutim, Šah-i Hazne, kaddesallahu sirreh, ih nije poslušao, već im je rekao: “Kako mogu ostati ravnodušan na nečiju želju za tevbom, pa makar to bio i zalim i veliki grješnik? Kunem se Allahom, kada bi se desila oluja i kada bi cijelu Zemlju prekrio potop, i kada ne bih imao niti jahalicu kojom bih otišao, ja bih opet učinio sve što mogu kako bi jedan rob učinio tevbu!” Tako je i uradio. Otišao je u selo tog plemenskog vođe, zajedno su učinili tevbu te je proučio dovu za njegovo spasenje.
Uzvratiti dobrim na dobro može svako, ali, uzvratiti dobrim na zlo, može samo istinski zrela osoba. Živio je u teškom vremenu i na problematičnom području. Zbog političkih previranja, plemenskih svađa, neimaštine i neznanja, ljudi su bili zaboravili na dužnosti robovanja Allahu, dželle ša’nuhu. Sve to ih je udaljilo od vjere. Ahmed Haznevi, kaddesallahu sirreh, je u takvim okolnostima strpljivo i ustrajno objašnjavao vjerske naredbe i zabrane. Ponekad bi se satima trudio kako bi samo jednog čovjeka podučio da ispravno izgovori kelime-i šehadet. Prenosi se jedan događaj, koji se prepričava kao šala, ali koji pokazuje njegov sabur te različite metode kojima se služio kako bi ljude podučio vjeri: Iako se mnogo trudio, nikako nije uspijevao podučiti jednog čobana da ispravno prouči Ettehijjatu. Naposlijetku se sjetio sljedećeg: Njegovu najveću ovcu je nazvao imenom “ettehijjatu”, srednju “lillahi”, manju od nje “ve salavatu” i tako redom, a kako bi čoban naučio dovu. Nakon nekog vremena, čoban ponovo dođe u selo Telma’ruf, u posjetu Šah-i Hazni, kaddesallahu sirreh. Tom prilikom sufije zatražiše od njega da prouči dovu, međutim, primijetiše da preskače riječ “vettajjibat”. Iako su ga navodili da još nekoliko puta prouči dovu, on bi svaki put preskakao tu riječ. Nakon što ispitaše uzrok toga, shvatiše da je ovca koja se zvala “vettajjibat” već odavno umrla.
Evlija kojeg je krasila skromnost
Ahmed Haznevi, kaddesallahu sirreh, je bio kjamil muršid koji je mnogo volio čitati. Kad god bi imao priliku, čitao je djela o tesavvufu i plemenitim prvacima, a na sohbetima bi prepričavao predaje o njima i tom prilikom ne bi uspijevao zadržati suze. Naime, on je sebe, u odnosu na plemenite prvake, smatrao nepotpunim i strahovao je od toga da nije dostojan ugleda i ljubavi koje mu ljudi ukazuju. Bio je iznimno skroman Allahov dost. Jednog dana, dok je ponovo potaknut istim brigama lio suze, ugleda ga njegov sin Aladdin Haznevi, te ga upita zašto plače, a on mu ovako odgovori: “Sine moj! Ne mogu a da ne plačem kada vidim ove ljude koji mi dolaze u gomilama sa željom da se približe Allahu, dželle ša’nuhu, te kada vidim njihov ašk i zanos. Kako da ne plačem kada sam ja najveći siromah i najslabašniji među njima, a oni uprkos tome, dolaze meni?” Prilikom obavljanja hadža, kod Časne Kabe, kao i u Poslanikovoj džamiji, činio je sljedeću dovu: “Allahu moj! Ako je ljubav tolikih ljudi okupljenih oko mene rezultat moje borbe za lični interes, a ne borbe za postizanjem Tvoga zadovoljstva, onda daj da se sve to završi i nestane! Ali, ako je to u skladu sa Tvojim zadovoljstvom, onda daj da njihova ljubav i predanost traju do Sudnjeg dana!”
Uz pomoć Uzvišenog Hakka i duhovnu podršku njegovog muršida, Muhammeda Dijauddina, kaddesallahu sirreh, broj ljudi koji su hrlili ka svjetlosti njegova iršada, je iz dana u dan sve više rastao. A on je im je, isto onako kako su to činili i njegovi prethodnici, objašnjavao kako da ne skrenu sa putanje šerijata. Savjetovao im je da vrijeme i zdravlje smatraju blagom i da ih iskoriste prije nego što im izmaknu iz ruku. Govorio je da se svaki posao, koji se radi u skladu sa vjerom i u kojem čovjek ne zaboravlja na Allaha, dželle ša’nuhu, smatra zikrom. Svoje učenike je stalno podsticao da budu ustrajni u tehedžudu i obavljanju dnevnih namaza u džematu. Odgojio je mnoge učenjake koji su postupali po svome znanju, te mnoge halife. Otišao je sa ovog svijeta ostavivši nam u emanet svoga mullu Abdulhakima, nad čijim iršadom i odgojem je posebno bdio. Neka Uzvišeni Allah poveća njihove stepene i neka nas učini dostojnim njihova šefa’ata.
