Sabur
Musliman je pametna i razumna osoba. Živi kako bi postigao vječnu i neprolaznu sreću, te i svoj život prema tome uređuje i organizuje. Njegov kapital su iman i itat – pokornost, a najveća zarada, muhabbet – ljubav prema Uzvišenom Gospodaru i stanje teslimijeta – potpune predanosti Njemu. Istinska strpljivost, istinski sabur, jeste rezultat muhabbeta i teslimijeta. To je stanje pomirenosti i zadovoljstva sa svim odredbama, naredbama i zabranama Uzvišenog Allaha. U svakoj situaciji, bilo da se radi o nečemu što mu se dopada ili ne, vjernik uvijek treba iskazivati istinski teslimijet i istinsku pokornost. Treba biti spokojan i staložen, kako u stanju u kojem uživa u blagodati, tako i u stanju iskušenja.
Šta je teže: podnošenje dunjalučkih, ili podnošenje ahiretskih teškoća?
Dunjaluk je za čovjeka mjesto kušnje i borbe. Jer, on je u konstantnoj borbi, neprestano razvučen između tjelesnih potreba, nefsanskih stremljenja i želja ruha. Za njega, budući da je po svojoj prirodi stvoren kao slabašno stvorenje, ta borba nije nešto, što može podnijeti sām. Situaciju mu dodatno otežavaju i dunjalučka blaga koja su privlačna, te krutost i neodgojenost njegova nefsa. U stanju obilja, nefs čovjeka stropoštava u letargiju i lijenost. Većinom ga čini oholim i navodi na zaborav na istinskog posjedina i vlasnika blagodati, te na zapostavljanje svojih odgovornosti. Oskudica opet čovjeka navodi na žaljenje, ili grijeh i neposluh. Isto je i u slučaju ruha. Prelaženje granica u naređenim ibadetima čovjeku donosi teškoće i biva povodom njegove propasti. Mogu se pojaviti kobne posljedice, kao što su oslanjanje na vlastita djela, viđenje kojekavih kerameta kod sebe, pojava osjećaja samoljublja i sl. Sabur sve pomenuto dovodi u stanje ravnoteže i iznad svega, dovodi do Gospodareva zadovoljstva. To bi bila spoznaja “upotpunjenog intelekta”; u stanju imanja se ne hvaliti i šukr činiti, a u stanju neimanja ne cviliti i iskazati zadovoljstvo. Sabur je posebna odlika čovjeka, a koja se definiše kao stanje u kojem čovjek čuva svoj nefs od naglosti i ishitrenosti, jezik od žaljenja i udove od neprimjerenih postupaka. (Fejruzabadi, Besairu zevi ‘t-temjiz, 3/371) Nasuprot saburu stoje ljutnja, srdžba, žaljenje i stanje uznemirenosti i ucviljenosti. Sabur označava stanje u kojem čovjek spram događaja ne reaguje burno i ishitreno, vlada svojim nefsom i uspijeva sačuvati staloženost. Istinski sabur možemo shvatiti i kao primoravanje nefsa na prihvatanje svega onoga što mu se ne sviđa, radi Allahova zadovoljstva. To je stanje u kojem osoba podnosi teškoće i bol, ne želeći se nikome, osim Njemu Uzvišenome. Ko svoj nefs očisti i privikne na sabur, biva mu olakšano činjenje ibadeta, podnošenje teškoća i sustezanje od zabrana. Sabur upućuje na upotpunjenost intelekta, dok žaljenje i cviljenje ukazuju na slabost njegovu. Pametna i razumna osoba shvata i razumijeva da njeno stvaranje i život koji živi imaju određeni smisao i red. Shvata da će joj pridržavanje tog reda biti od koristi, te se onda u skladu s tim i ponaša. Shvata da su strpljivost i pokornost u izvršavanju naredbi i izbjegavanju zabrana mnogo lakši od griješenja i podnošenja Allahove, dž.š., kazne i patnje.
Dvije vrste sabura
Imam Kelabazi, rah., je protumačio osobenosti upotpunjenog intelekta, a koji se spominje u časnom hadisu: “Uzvišeni Allah je intelekt podijelio na tri dijela. Onaj kod koga se odjednom, u isto vrijeme, nađu sva tri dijela, taj se smatra potpuno razumnim i pametnim. Onaj kod koga se nijedan od ta tri dijela ne nađe, smatrat će se da je lišen razuma. Ta tri dijela razuma su:
- istinska spoznaja Veličanstvenog i Silnog Allaha
- istinska pokornost Veličanstvenom i Silnom Allahu
- istinsko strpljenje radi Veličanstvenog i Silnog Allaha.” (Tirmizi, Nevadiru ‘l-usul, 2/395; Ebu Nu’ajm, Hil’jetu ‘l-evlija’, 1/21)
O tome je, između ostalog, rekao: “Uopćeno, postoje dvije vrste propisa Uzvišenog Allaha. Prvi su naredbe koje se moraju bespogovorno izvršavati, a u koje spadaju farzovi i harami, tj. sve ono što se mora činiti i sve ono što se ne smije činiti. U drugi vrstu spadaju propisi vezani za razumijevanje kadaa i kadera. I jedni i drugi propisi predstavljaju tešku i ozbiljnu odgovornost koja iziskuje sabur. Ako se čovjek osloni na sebe, na svoj nefs, i bude nastojao izvršiti sve te naredbe i strpiti se na poteškoćama, zamorit će se. Jer, jedan dio tih propisa, kao što su naredbe i zabrane, ovise o čovjekovom ličnom htijenju i izboru, ali na drugi dio njih, kao što su kada i kader, čovjek ne može utjecati. Stoga, traženje od Uzvišenog Allaha sabura i pomoći, prilikom izvršavanja Njegovih zapovijedi, samo po sebi predstavlja jednu vrstu sabura, jer bez Njegove pomoći nije moguće niti izvršavati naredbe, a niti prihvatiti odredbe i na njima se strpjeti. Štaviše, u Kur’anu Časnome stoji: ‘O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obvaljanju namaza! Allah je doista na strani strpljivih.’ (Bekara, 153)” Sabur i namaz su dva iznimno važna sredstva koja vjerniku omogućavaju da ublaži poteškoće i da sebi olakša život. Sabur čisti nefs od loših i prezrenih želja i uljepšava ahlak. Namaz je najljepši izraz robovanja i pokoravanja. Namazom se čovjek udaljava od zla, kuša slast robovanja te svoje stanje iznosi pred Uzvišenog Gospodara. Odgojen nefs, upotpunjen ahlak i teslimijet su temelji sretnog života. Sabur se, vezano za temu, dijeli na dvije vrste. Prva vrsta je sabur koji se iskazuje organima tijela i koji se manifestuje na vanjštini, a podrazumijeva strpljenje u situacijama koje tijelu teško padaju i koje ga zamaraju. Druga vrsta sabura je sabur koji se iskazuje duhovnim srcem i nefsom, s ciljem da se srce i nefs očiste od duhovnih bolesti i stremljenja ka grijesima.
Sabur na polju ibadeta
Ono što čovjeku i njegovome nefsu najteže pada jeste izvršavanje naredbi i zabrana. A vjerski propisi prožimaju svaki segment ljudskog života i permanentno ga usmjeravaju. Musliman je dužan da svoj život usmjerava prema propisima vjere. To znači da je potrebno konstantno iskazivati sabur, jer propisi vjere su konstantni, nisu poput trenutnih iskušanja i nevolja, koje budu i prođu. Sljedstveno tome, sabur i istrajnost prilikom izvršavanja ibadeta i pokornosti je kvalifikovan kao sabur postojanih i iskrenih robova. (Fejruzabadi, Besairu zevi ‘t-temjiz, 3/377) Ukratko, istinski sabur na polju ibadeta i pokornosti podrazumijeva sljedeće:
- Prije svega, trud i izbjegavanje lijenosti i pretvaranja prilikom obavljanja ibadeta. Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnome kaže: “Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da namaz obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazli pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu.” (Nisa’, 142) “A teško onima koji, kada namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju.” (Ma’un, 4-6)
- Neuveličavanje vlastitih djela, nepouzdavanje u njih, te nastojanje da se spriječi nastanak srčanih bolesti poput oholosti, samoljublja, opčinjenosti sobom, i tome slično. Kao što takve bolesti bivaju zaprekom da djela budu primljena, bivaju povodom i da osoba – da Allah sačuva! – strada i na dunjaluku i na Ahiretu. Iblis je zbog opčinjenosti sobom i samoljublja pokazao nadmenost i zavist spram Adema, a.s., misleći da je bolji od njega, te se tako usprotivio naredbi Uzvišenog Allaha, pa ga je On prokleo, zbog toga. Karun je opet bio kažnjen, jer se pouzdao i oslonio na svoje imanje i bogatstvo, pa se uzoholio i uzobijestio. U Kur’anu Časnome stoji: “(…) Osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik.” (Sad, 74)
Jedna od posljedica samoopčinjenosti, zadivljenosti sobom i oslanjanja na vlastita djela je i to da takva osoba još na dunjaluku biva izložena teškoćama i iskušenjima, kao što su bili izloženi brojni muslimani koji su se oslonili na sebe i svoje preimućstvo, nakon Bitke na Hunejnu. Uzvišeni Gospodar o tome govori: “Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onog dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.” (Tevbe, 25) U istinski sabur se ubraja i iščekivanje nagrade samo od Uzvišenog Allaha. Djela, kojima se nastoji postići dunjalučka korist, nemaju nikakvu vrijednost. Povrh toga, vode osobu u veliki grijeh, jer se takvo postupanje smatra skrivenim širkom. U Kur’anu Časnome stoji: “Reci: ‘Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!’” (Kehf, 110) Na navedenu temu se prenosi i jedan hadis. Naime, Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je neki čovjek pitao Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Allahov Poslaniče, šta bi se desilo, kada bi se čovjek borio na Allahovome putu, želeći time postići dunjaluk?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: “Za to djelo kod Uzvišenog Allaha ne slijedi nikakva nagrada.” Prisutnima je taj odgovor teško pao, pa kazaše čovjeku: “Hajde upitaj ponovo Allahova Poslanika, s.a.v.s. Moguće da nije u potpunosti shvatio tvoje pitanje.” Čovjek je tako i postupio, ponovio je svoje pitanje, ali je opet dobio isti odgovor. Nakon toga, upitao je i treći put, a Poslanik, s.a.v.s., mu ponovo reče: “Za takvo djelo kod Allaha, dž.š., ne slijedi nikakva nagrada.” (Ebu Davud, Es-Sunen, “El-Džihad”, 3/14; Ahmed, El-Musned, 2/290)
Vezano za spomenutu temu, prenose se još neki hadisi, a u jednom od njih navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ima ljudi koji od svoga posta imaju samo gladovanje i žeđ. Ima ljudi koji od svojih noćnih namaza nemaju ništa, osim nesanice.” (Nesai, Es-Sunen, “Es-Sijam”, 2/239; Ibn Madže, Es-Sunen, “Es-Sijam”, 1/539) O onima koji nastoje da svojim ibadetima postignu dunjaluk, Uzvišeni Allah veli: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Furkan, 23) Uzvišeni Allah je u jednom kudsi hadisu rekao: “Ja sam daleko od onih, koji Mi nekoga ili nešto ravnim pripisuju. Nemam ništa s onim, ko učini neko djelo i u njemu Mi nekoga ravnim pripiše. Njegovo djelo pripada onome, zbog koga je i učinio.” (Muslim, Es-Sahih, “Ez-Zuhd”, 4/2289) Sabur na poljima ibadeta i pokornosti podrazumijeva izvršavanje Allahovih naredbi iskreno i sa sviješću o robovskom statusu naspram Uzvišenog Allaha, te robovo nastojanje da se sačuva od samoljublja i skrivenog širka – rijaluka, kao i traženje podrške i pomoći od Uzvišenog Allaha na tome polju.
Sabur na polju kadaa i kadera
Kada i kader su odredbe Uzvišenog Gospodara u vezi Njegovih stvorenja, donesene Njegovim vječnim znanjem, a koje se također ostvaruju Njegovim htijenjem i Njegovom moći. Sljedstveno tome, kada i kader su događaji i situacije koje se ostvaruju nevezano za volju i izbor čovjeka. Sabur na polju kadaa i kadera znači čovjekovo prihvatanje sa zadovoljstvom svega što mu se dogodi u životu, budući da je to određeno božanskom voljom i htijenjem. Čovjek treba biti zadovoljan i zahvalan, te ne treba žaliti za onim što je prošlo i mimoišlo ga. Ne treba brinuti za onim što se još nije dogodilo ili što se treba dogoditi. Primjer Jakuba, a.s., i onoga što je on kazao prilikom svojih iskušenja sa djecom, jedan je od lijepih primjera sabura naspram kadaa i kadera. Kada su Jusufa, a.s., braća bacila u bunar i kada su Jakubu, a.s., donijeli njegovu košulju, krvlju natopljenu, Jakub, a.s., je shvatio da se radi o iskušenju, te je svojoj djeci kazao, ono što stoji u Kur’anu Časnome: “Lijepi sabur! I ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” (Jusuf, 18) To je, dakle, prihvatanje Božije volje, bez žaljenja i brige. Kada je naš Poslanik, s.a.v.s., bio upitan šta je značenje sintagme “lijepi sabur”, iz citiranog ajeta, kazao je: “To je strpljivost bez ikakvog jadikovanja ili žaljenja.” (Taberi, Džami’u ‘l-bejan, 12/165) Također je rekao da je istinski sabur, sabur koji bude iskazan pri prvom naletu nevolje. (Buhari i Muslim) Imam Fahruddin Razi, rah., je istu sintagmu objasnio na sljedeći način: “Ta nam sintagma ukazuje na činjenicu da postoje dvije vrste sabura: lijepi sabur i onaj koji to nije. Lijepi sabur je stanje u kojem osoba zna da je iskušenje došlo od Uzvišenog Gospodara i ne oponira Mu, jer je On posjednik i vlasnik svega. On upravlja onim što posjeduje, kako On to želi. Stoga, ako srce bude u takvom stanju, onda se rob neće žaliti i jadikovati.” (Razi, Tefsir-i Kebir, 18/107)
Prema drugom objašnjenju, lijepi sabur podrazumijeva svjesnost roba da je iskušenje koje ga je pogodilo došlo kao odredba i kao svojevrsna mudrost od Uzvišenog Allaha, Koji sve zna i sve vidi, te Koji posjeduje beskrajnu mudrost i milost. Osoba koja posjeduje tu vrstu sabura, ne žali se i ne oponira, jer zna da sve ono što od Njega dođe, sadrži svojevrsnu mudrost i predstavlja samo dobro. Ako bismo išli malo dalje u eksplaniranju tog objašnjenja, mogli bismo kazati da osoba koja je svjesna da je iskušenje došlo od Uzvišenog Gospodara, gleda putem Njegovog nura i na stepenu je mušahede. A onaj ko je na stepenu mušahede, ne žali se i ne jadikuje. To je stepen siddika, potpuno iskrenih robova. To je istinski lijepi sabur! Zbog toga se kaže: “Potpuni muhabbet se neće povećati zbog odanosti, niti će se smanjiti zbog grubosti.” Ako se ljubav povećava zbog odanosti, to znači da se voli zbog sebe. Jer, istinski ašik voli sve ono što dođe od voljenog i strpi se na tome, budući da ga to podsjeća na voljenoga. Što se tiče druge vrste sabura, onoga koji nije pohvaljen i koji nije lijep, njega definišemo kao strpljivost na određenoj božanskoj odredbi, ali ne zbog zadovoljstva odredbom, nego zbog nekih drugih ciljeva. Takav sabur nikako ne može biti lijepi sabur. Po pitanju utvrđivanja da li su neko uvjerenje (itikad), riječi ili postupci ispravni, validno je sljedeće pravilo: “Lijepo je sve ono što omogućava da se robuje i ibadeti Uzvišenom Allahu. U suprotnom, ne smatra se lijepim.” S tim u vezi, može se navesti i sljedeće predanje: “Čak i ako ti muftije i izdaju fetvu, ti se opet posavjetuj sa svojim srcem.” Sljedstveno tome, čovjek bi trebao biti siguran da ga fetva približava Uzvišenom Gospodaru, jer učenjaci izdaju fetvu prema zahiru – vanjštini. Ako fetva ne vodi istini, i ulijeva nemir u srce, onda od nje nema nikakve koristi. Lijepi sabur je dar od Uzvišenog Allaha, te bi se čovjek i na njemu trebao zahvaljivati. Bez Njegove pomoći nije moguće povinovati se Njegovim naredbama, niti biti zahvalan i strpljiv na odredbama. Uzvišeni Gospodar kaže: “Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć.” (Nahl, 127) Zbog toga je Jakub, a.s., znajući da lijepi sabur dolazi samo od Uzvišenog Allaha, kazao: “Od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” Isto tako, mi pet puta dnevno, na namazima učimo ajet: “Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!” (Fatiha, 5)
Sabur običnih i odabranih robova
Ljudi, na polju ibadeta i pokoravanja Uzvišenom Allahu, te glede kadaa i kadera, posjeduju dvije vrste sabura: Prva vrsta sabura je onaj koji posjeduju obični vjernici – avam. Ta vrsta sabura podrazumijeva beskompromisno i iskreno izvršavanje vjerskih naredbi, podnošenje poteškoća pri tome, te izbjegavanje harama. Kada je u pitanju sabur na polju kadaa i kadera, on podrazumijeva prihvatanje odredbi, nežaljenje i neočajavanje prilikom iskušenja, te očekivanje pomoći od Uzvišenog Gospodara. Druga vrsta sabura je onaj koji posjeduju odabrani vjernici – havas. Takav sabur podrazumijeva stanje u kojem rob ne vidi bilo kakvu zaslugu svoga nefsa u ibadetima i pokornostima, te je u potpunosti predan božanskoj volji i htijenju po pitanju kadaa i kadera, a što znači da je potpuno zadovoljan trenutnim stanjem i da ne razmišlja o izlazu iz te situacije niti ima ikakve zahtjeve.
Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnome veli: “O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, i na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.” (Al-i ‘Imran, 200) Ebu Ubejdullah en-Nebadži, rah., kaže: “Među robovima Uzvišenog Allaha ima takvih koji se čak stide sabura. Kad bi znali šta je njegov izvor, dakle, odakle im dolazi sabur, odmah bi i njega progutali (da ljudi ne primijete njihov sabur).” (Ebu Nu’ajm el-Isfahani, Hil’jetu ‘l-evlija’, 9/312) Prema tome, sabur na saburu podrazumijeva skrivanje sabura da ga drugi ne primijete, a što je odlika posebnih robova i odabranih vjernika – havas. Oni sabur i stanje u kojem trebaju pokazati sabur vide kao blagodat, te zahvaljuju Uzvišenom Gospodaru na tome. Kadija Bejdavi, rah., postizanje onoga što se želi, spomenuto na kraju ajeta, dovodi u vezu sa tri vrline, koje istovremeno čine suštinu tri mekama poznata kao Šerijat, tarikat i hakikat.
Te vrline su:
• strpljenje na teškoćama ibadeta i djela pokornosti
• privikavanje nefsa na sabur, kako bi se odvikao od loših običaja i navika
• čišćenje srca od masive (zao-kupljenost stvorenjima), kako bi moglo zaprimiti duhovne varidate, koji dolaze od Uzvišenog Gospodara, tj. čišćenje srca od svih misli i ljubavi, kojima Uzvišeni Allah nije zadovoljan. (Bejdavi, Envaru ‘t-Tenzil, 1/198)
U Kur’anu Časnome se o saburu Ejjuba, a.s., ovako veli: “I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!’ odazvasmo (…)” (Enbija’, 83) Ebu Omer ed-Dimeški, rah., je riječi Ejjuba, a.s., prokomentarisao na sljedeći način: “Riječima: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si Onaj Koji daje sabur, Koji je od milostivih najmilostiviji, i Ti si me obasuo posebnom milošću, kojom obasipaš poslanike i evlije, iako ja to nisam zaslužio.’, Ejjub, a.s., je privukao božansku milost, pa mu je to iskušenje postalo izvor slasti. Nije se žalio, niti je tražio da mu se olakša to iskušenje.” Slično se može primijeniti i na situaciju sa Jakubom, a.s. On je, kako to Kur’an Časni ističe, zavapio: “‘Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate’ – reče on.” (Jusuf, 86) Da se shvatiti da su poslanici, a.s., i njihovi sljedbenici – evlije, svoje dertove, nedaće i iskušenja činili sredstvima, kojima će se umiljavati Allahu, dž.š., te su sva ta iskušenja pretvorili sebi u puteve postizanja sreće.
Kao zaključak bismo željeli kazati da je istinski sabur sredstvo, putem kojeg čovjek postiže selamet na dunjaluku, a sreću na Ahiretu. Istinsko strpljenje je djelo onih koji posjeduju upotpunjeni intelekt i ispravan karakter. Oni koji su u stanju da se strpe na nedaćama i iskušenjima jesu osobe koje posjeduju očišćene nefsove i jaku volju u borbi protiv prohtijeva. Od svega je važnije da je sabur – onakvim kakvim je i naređen – zapravo ibadet i sredstvo kojim se postižu Gospodarevo zadovoljstvo i ljubav. A Allah, dž.š., je strpljive robove spomenuo zajedno sa muttekijama, zahvalnim robovima, i onim koji posjeduju tevekkul i teslimijet.
