S kim smo?
„Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.“ (Kehf, 28)
Među prvim muslimanima, ashabima, r.anhum, bilo je i onih koji su bili siromašni i robovi. Neki od njih su Habbab b. Eret, Bilal Habeši, Ammar b. Jasir, Amir b. Fuhejre, Suhejb i Selman Farisi – Allah bio zadovoljan svima njima. Jedne prilike uglednici među Kurejšijama dođoše Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i upitaše:
„Jesi li to napustio svoj narod i njima se priklonio? Zar ćemo njih slijediti?! Ako njih udaljiš od sebe, mi ćemo doći, razgovarati s tobom, i prihvatit ćemo ono što govoriš.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., im na to odgovori:
„Ja nikada neću otjerati vjernike.“
„Ako je tako, onda neka idu kad mi dođemo. A kad mi odemo, ako želiš, ponovo sjedi s njima.“, predložiše mušrici.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je razmislio o tom prijedlogu koji mu se učinio prihvatljivim, jer se nadao da će tako oni povjerovati. Neki ashabi, r.anhum, predložiše da se napravi pismeni sporazum sa mušricima, što Allahov Poslanik, s.a.v.s., prihvati i reče da dovedu hazreti Alija, r.a., kao pisara. Nakon toga je objavljen 28. ajet sure Kehf – ajet čije smo značenje naveli u uvodu teksta. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tada bacio papir i odbio prijedlog mušrika.
U izvorima se navodi da je hazreti Omer, r.a., prvi podržao prijedlog mušrika. Rekao je: „O Allahov Poslaniče, šta misliš da uradiš tako kako traže, da vidimo šta će oni uraditi?“ Međutim, kada je objavljen spomenuti ajet, Omer, r.a., se izvinio Poslaniku, s.a.v.s. (Fahruddin er-Razi, Mefatihu ‘l-gajb, 12/540)
Nada u dobro
Prije nego što pređemo na tefsir ajeta, važno je naglasiti da, iako je povod ajeta bio određeni događaj, značenje i propisi sadržani u njemu su generalni. Ne odnosi se, dakle, samo na događaj povodom kojeg je objavljen.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nikada nije pravio razliku među ashabima, r. anhum. Nikoga nije udaljavao od sebe zato što je siromašan ili rob. Jedino što je prihvatio od prijedloga mušrika jeste da za njih odvoji posebno vrijeme. Jer, kao poslanik, želio je da bude vesila (sredstvo) i njihovog spasa; nadao se da će njihovo prihvatanje islama biti povod da i mnogi drugi ljudi prihvate islam. U vezi s tim događajem, veliki mufessir Fahruddin Razi, k.s., kazuje:
„Jasno je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zbog svoje velike milosti, razmišljao na sljedeći način: Ako postupim tako, siromasi će biti zaštićeni od vrijeđanja, a to im svakako neće naštetiti jer su već postali muslimani. Sem toga, ukoliko ne dadnem priliku mušricima, oni onda neće povjerovati i izgubit će Ahiret u potpunosti… Time je Allahov Poslanik, s.a.v.s., između dva dobra izabrao ono manje, međutim, Uzvišeni Allah ga je ajetom upozorio da uradi ono što je najbolje.“
Gospodar svjetova kroz ličnost Svoga Poslanika, s.a.v.s., svim vjernicima savjetuje strpljenje – strpljenje uz one koji istinski traže Allahovo zadovoljstvo i nemaju nikakvog drugog cilja niti interesa.
U društvu dobrih
Sretnici spomenuti u časnom ajetu kao oni „koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže“, su plemeniti ashabi, r.anhum. Ajet je istovremeno, pohvala i potvrda da su ashabi, r.anhum, željeli samo Allahovo, dž.š., zadovoljstvo i da su Mu danonoćno robovali.
Termin „vedžhullah“, preveden kao „Allahovo zadovoljstvo“, upućuje na srce kojim je u potpunosti ovladao iman. To stanje je mekam vrhunskog ihlasa. Allahovo zadovoljstvo kao cilj, ukazuje na to da je srce oslobođeno od ciljeva kao što su imetak, položaj, ugled i slično. Dio ajeta „Gospodaru svome se mole ujutro i navečer“ znači da su oni uvijek u stanju činjenja dove ili u namazu. (Muhammed Mutevelli eš-Ša’ravi, Tefsir-i Ša’ravi, 6/3649)
Časni ajet je ujedno i odgovor na pitanje s kim mi kao vjernici trebamo biti. Onaj čiji je cilj Allahovo zadovoljstvo, taj se suprotstavlja željama svoga nefsa. To je jedna vrsta stalne borbe između Allahovih, dž.š., propisa i želja nefsa, u kojoj čovjek biva ili pobjednik ili pobijeđen.
Koliko je velik i vrijedan čovjekov cilj, tolike će biti teškoće do njega i shodno tome će mu trebati sabura i odlučnosti. Putnik na Allahovom putu ne može postići spas i blagostanje dok ne prođe kroz dolinu sabura.
Što se tiče pohvaljene skupine iz ajeta, nije dovoljno da budemo s njima samo srcem. Važno je da budemo s njima i tijelom, u njihovom džematu. Jedan od velikana tesavvufa, Imam Kušejri, k.s., kaže: „Uzvišeni Allah u ajetu nije rekao „budi čvrsto uz njih srcem“. A znamo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., svojim srcem neprestano bio sa svojim Gospodarom. Budući da naša srca nisu u tom stanju, mi onda ni pod koju cijenu ne bismo smjeli napuštati društvo takvih ni svojim tijelima.“
Kod koga je ugled?
Iako su spomenuti ashabi u očima kurejšijskih mušrika bili omraženi, Allah, dž.š., je ajetom jasno obznanio kakvo oni mjesto imaju kod Njega. Prema tome, za mu’mina je najvažnije Allahovo, dž.š., zadovoljstvo i vrijednost koju ima kod Njega Uzvišenog. Mišljenje onoga ko posjeduje imetak, položaj i vlast, ko se među ljudima pita, ali je od Allaha, dž.š., daleko, kod Gospodara svjetova nema nikakvu vrijednost.
Allahov Miljenik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: „Mnogo je onih koji su neugledni i odbačeni, a da se zakunu Allahom, Uzvišeni Allah bi dao da se obistini ono na što su se zakleli.“ (Muslim, 2622)
Dakle, mnogo je onih koji među ljudima nemaju vrijednost i ugled, ali su kod Uzvišenog Gospodara vrijedni, Allah, dž.š., ne dozvoljava da njihova riječ ostane bez potpore. Stoga, ono što čovjeku daje istinsku vrijednost jeste robovanje Allahu, dž.š., ihlas i traženje Njegova zadovoljstva.
Kurejšijski mušrici su smatrali niskošću to što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bivao u društvu sa siromasima. A za sebe su vjerovali da, ako oni budu sa njim, to će predstavljati čast za njega, s.a.v.s. Međutim, slijedeći objavu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio sa siromasima u halkama zikra i ilma, i Gospodaru je zahvaljivao na tome riječima:
„Hvala Allahu Koji je u mom ummetu stvorio ljude za koje mi naređuje da budem čvrsto uz njih. Moj život je s vama i moja smrt je s vama.“ (Hejsemi, Medžmau ‘z-zevaid, 7/24)
Na kome je pogled?
Vezano za Allahove, dž.š., riječi: „i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu“, Imam Maturidi, rah., kaže: „Time se želi reći: ‘Ako ti njih poslušaš i učiniš onako kako traže, postupit ćeš kao oni koji traže ukrase ovog svijeta.’“
Shodno tome, drugovanje sa onima koji važe za uglednike na ovome svijetu, koji su imućni i zauzeti samo dunjalukom, i mišljenje da se uz njih postiže čast i ugled, u ajetu je opisano kao „želja za ukrasima na ovom svijetu“.
Veliki mufessir i historičar Muhammed et-Taberi, rah., kaže da zapovijed „i ne skidaj očiju svojih s njih“ nosi značenje: „Dok su vjernici pored tebe, neka ti oči ne gledaju nikog drugog! Druge ne pretpostavljaj njima!“ Stoga, vjernici uvijek trebaju biti sa onima koji nastoje da žive Allahovu vjeru i koji su na Pravom putu.
U vezi sa spomenutim dijelom ajeta Imam Kušejri, k.s., skreće pažnju na manevijski (duhovni) dio značenja i kaže: „Obzirom da su oni – spomenuti ashabi, r. anhum – okrenuti Allahu, dž.š., Uzvišeni Allah Svome Poslaniku, s.a.v.s., naređuje da ne skida svoj pogled s njih, da ne bi ostali lišeni njegovog mubarek nazara. To je trenutna nagrada. Kao da kaže: ‘Mi smo tvoj nazar (pogled) učinili vesilom do Nas. Kao utjehu što Nas ne mogu gledati na dunjaluku, darovali smo im tvoj nazar. Uistinu će im sutra, na Ahiretu, biti dozvoljeno da gledaju Nas. Imat će čast da gledaju džemalullah (Allahova ljepota).’“
Još jedan od suptilnih detalja ajeta jeste sljedeći: Allah, dž.š., je Taj Koji određuje propise, a čovjek je taj koji se pokorava propisima. Mušrici spomenuti u ajetu, umjesto da se pokore i prihvate propis, sebi su dali za pravo da ga oni postavljaju. Allahov zakon su pokušali oblikovati prema sebi. A Uzvišeni Allah im je dao do znanja da ne prihvata njihov zakon i da je Svoga Poslanika, s.a.v.s., poslao kako bi uspostavio istinsku pravdu. (Tefsir-i Ša’ravi, 14/8881)
Ostavljeni u nemaru
Dio ajeta: „onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili“ ne smijemo razumjeti u smislu da su oni htjeli da budu u stanju zikra Uzvišenog Allaha, a da im Allah, dž.š., to nije omogućio. To nije tako. Kako nam tumači veliki alim Imam Maturidi, rah., značenje ajeta je sljedeće: „Njihova srca smo ostavili u mraku kufra (nevjerstvo) jer su oni izabrali kufr i nepokornost.“ (Ebu Mensur el-Maturidi, Te’vilatu ehli ‘s-sunne, 7/163)
Fahruddin Razi, rah., kaže: „Ajet ukazuje na sljedeću činjenicu: Najgore stanje čovjeka jeste udaljenost njegova srca od zikrullaha i slijeđenje nefsanskih želja, koje ga dovode u stanje okupiranosti stvorenjima.“
Ukoliko čovjek bude zabavljen dunjalučkim blagodatima koje su mu date, a zaboravi na hakikat, oboljet će od bolesti gafleta u kojoj neće moći raspoznati šta su istinske blagodati. To je stanje u kojem je srce „ostavljeno nehajnim“. Srce u kojem nema božanskog nura, postaje more tmina i crnila. Takvo srce postaje izvor grijeha i duhovnih bolesti. U konačnici, potpuno se okreće od Uzvišenog Stvoritelja i usmjerava se prema stvorenjima. Osoba čije srce dođe u takvo stanje postaje okupirana materijalnim i ispraznim stvarima. Postaje zauzeta blagodatima, a zaboravlja na njihovog Stvoritelja. Njene misli su ružne, a srce rasijano, lišeno mogućnosti da vidi manifestacije Uzvišenog Gospodara. Kako kaže Ibn ‘Adžibe el-Haseni, rah.: „Čovjeka u opisano stanje dovodi srčani gaflet, uslijed kojeg on ne vidi da je veličina u ukrašavanju srca lijepim osobina i stanjima, nego misli da je ljepota u lijepim jelima i raskošnoj odjeći.“
Poruke ajeta
Poruke iz ajeta možemo sažeti ovako:
- Časni ashabi, r.anhum, nisu obični ljudi. Oni kod Allaha, dž.š., imaju posebno mjesto, i isto tako posebno mjesto trebaju imati u srcu svakog mu’mina. Oni koji njima ne pridaju vrijednost, nemaju vrijednosti.
- Allahove, dž.š., zapovijedi podjednako važe za sve ljude. Bogatstvo, prestiž, ugled, položaj, kod Gospodara svjetova nemaju nikakvu važnost. Sa aspekta izvršavanja Allahovih, dž.š., propisa, svi ljudi su ravnopravni, bogataš – siromah, upravitelj – službenik, plemić – obični čovjek.
- Mjesta i medžlisi dobijaju vrijednost sa Allahovim dobrim robovima koji se u njima nalaze, a koji čine djela kojima je On Uzvišeni zadovoljan i koji traže samo Njegovo zadovoljstvo.
- Ukoliko rob bude iskren prema Allahu, dž.š., i bude tražio Njegovo zadovoljstvo, Allah, dž.š., ga neće osramotiti. Naprotiv, uzvisit će njegovo ime.
- Djelima koja se čine u ime Allaha, dž.š., ne treba tražiti dunjaluk.
- Islam je na strani slabih, koji svojim djelima nastoje postići Allahovo zadovoljstvo. A prezire one koji slijede svoje strasti i koji su dunjaluk pretpostavili Allahovu zadovoljstvu.
- Oni koji su okrenuli svoja lica od Uzvišenog Allaha i Istine, pali su u stanje gafleta spram zikrullaha i Allahovih propisa. A taj gaflet ih je odveo u zabludu. (Vehbe Zuhajli, Tefsiru ‘l-munir, 15/245)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
