Robovanje i sloboda
Nažalost, osnovni čovjekov problem je to što misli da pokoravajući se svome nefsu postaje slobodniji. Takav čovjek liči na dijete koje se odvojilo od vlastite porodice i ne zna kuda ide. To dijete, koje na početku misli da se slobodno šeće i radi šta želi, nakon kratkog vremena shvata da se izgubilo, pa počinje plakati i zapomagati na sve strane. Bilo da se izgubi u pustoj šumi ili u gradu punom ljudi, njegovo srce obuzima strah. Dijete koje nije u stanju da u potpunosti razazna ispravno od neispravnog, nakon kratkog vremena shvata da se izgubilo. Međutim, odrastao čovjek ne primjećuje svoju otrgnutost, osamljenost niti opasnost kojoj hrli! Tako biva žrtva vlastitoga nefsa i svoju pamet žrtvuje zarad nefsa. Jer, ono što je u skladu sa zdravim razumom jeste pokornost Stvoritelju. A od Njega se ne može pobjeći i povratak je samo Njemu Uzvišenome. Uzvišeni Gospodar u našoj blistavoj Knjizi, Časnom Kur’anu, kaže: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Darijat, 56)
Časni Kur’an koji nas na taj način podsjeća na našu dužnost na ovome svijetu, na sljedeći način nam opisuje i ono s čime ćemo se susresti na Ahiretu: “Kad dođe naređenje Gospodara tvoga, a meleki budu sve red do reda, i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! – i reći: ‘Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!’ Tog Dana niko neće kao On mučiti, i niko neće kao On u okove okivati! A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje.” (Fedžr, 22-29) Naš robovski status od nas zahtijeva da upoznamo svoga Vlasnika i Gospodara, da Mu budemo pokorni i da ne izlazimo iz okvira Njegovih naredbi. Naše poznavanje Vlasnika manifestuje se, prije svega, kroz vjerovanje u Njega Uzvišenog. A zatim, kao robovi, dužni smo da izvršavamo ono što robovanje Njemu nalaže, korak po korak, shodno našim mogućnostima, te da Mu budemo potpuno i bezuslovno predani. Prvi stepen predanosti jeste iman. Iman označava “apsolutno prihvatanje i potvrđivanje nečega”. To znači da, kada čovjek uzvjeruje, on je pronašao smisao svoga stvaranja, upoznao je svoga Stvoritelja i priznao Njegovo postojanje.
Iman istovremeno označava i “povjerljivost, sigurnost”. Prema tome, onaj ko posjeduje iman, već na dunjaluku, a posebno na Ahiretu, umjesto straha bira povjerenje i umjesto tuge, srčanu smirenost. Nakon imana dolazi islam. Sama riječ “islam” znači “biti predan, povinovati se, pokoravati se”. Dakle, musliman je onaj ko se pokorava Uzvišenom Gospodaru i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., onaj koji srcem prihvata ono što je vjerom propisano i jezikom to potvrđuje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Budi teslim (predan), pronaći ćeš selamet (spas).” (Buhari) Međutim, taj teslimijet treba biti od srca, s ljubavlju i čvrstom voljom. Jedan od plemenitih sadata, Abdurrahman Tahi, k.s., je rekao: “Najteži dio puta je ustrajnost u pokornosti, koja vodi spasu. Nije dovoljno da putnik Hakku samo kaže: ‘Ja sam pokoran!’ Njegove riječi i njegova djela moraju biti jedno.” (Išaret) Pored predanosti Allahu, dž.š., kako bismo mogli biti na putu ustrajnosti, potrebno je posegnuti i za određenim vesilama i sredstvima postizanja potpune pokornosti. Uzvišeni Gospodar kaže: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.” (Nisa’, 59)
Pokornost Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., je neizostavan uvjet imana. Jer, pokornost Uzvišenom Gospodaru očituje se kroz pokornost Njegovom Poslaniku, s.a.v.s. Naš Poslanik, s.a.v.s., je naš jedinstveni vodič u vjeri koji nam je poslan kao namjesnik i primjer. Pokornost “ulu ‘l-emru”, dakle, pokoravanje predstavnicima i vođama, koja se spominje u navedenom časnom ajetu, potrebna je naročito kako bi se osigurala sigurnost i pravda na dunjaluku. Allahov Poslanik, s.a.v.s., o tome govori u poznatom časnom hadisu koji počinje riječima: “Svi ste vi pastiri i odgovorni ste za svoja stada…” U skladu sa savjetom Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji glasi: “Budi teslim, pronaći ćeš selamet”, potrebni su nam vodiči čvrstih koraka i jasnog puta, dakle, potrebni su nam kjamil muršidi, kako bismo ustrajali na Pravome putu. Abdurrahman Tahi, k.s., je rekao: “Kada bi čovjek mogao iskazati istinsku pokornost spram muršida, spasio bi se svih dertova (muka, tegoba) i postigao bi istinski smiraj.” Imam-i Rabbani, k.s., je također rekao: “Onaj ko pronađe kjamil muršida, treba mu se predati onako kako se mejit predaje gasalu. Na taj način, oslobađajući se prvo vlastitog jastva, biva u stanju nestajanja spram muršida. A to mu biva sredstvo postizanja stanja fenafillah, stanja potpune predanosti Allahu, dž.š., i Njegovim naredbama.” Na dunjaluku se jedinstvo i smiraj postižu pokornošću. Ukoliko pak svako postupa po vlastitom nahođenju i uporno želi da se realizuje ono što on zamisli, onda se čak ni braća ne mogu međusobno dogovoriti niti složiti. U takvom stanju nestaju i jedinstvo i red…
Onaj ko je srcem i tijelom teslim Uzvišenom Hakku, spašava se od svake vrste robovanja sem robovanja Njemu Uzvišenom, te biva slobodan. Njegovo srce pronalazi smiraj uz Allaha, dž.š. A onaj ko se preda svome nefsu, čak i ako se nakratko osjeti slobodno, on je u biti postao rob svoga nefsa. Postao je rob vlastitih želja, hizmećar svoga trbuha i stražar materijalnog. Takav život ne predstavlja slobodu niti povlaštenost, već poniženje i besmisleno robovanje. Istinska sloboda je u vječnosti, u oslobađanju sebe kroz bliskost sa Uzvišenim Gospodarom. Tako se čovjek spašava svih prolaznih veza, uključujući i vlastito postojanje. Završimo jednom predajom.
Jednog dana Ebu Hazima, k.s., su upitali: “Šta je tvoje bogatstvo?”, a on je na to odgovorio riječima: “Moje bogatstvo je u dvome. Kao prvo, ono je u zadovljstvu Allahom, dž.š. (zadovoljstvu onim što je za mene odredio, te potpuno pokazivanje tevekkula i teslimijeta spram svake odredbe). A kao drugo, ono je u neovisnosti o ljudima.” Kada prisutni čuše njegov odgovor, sa podsmijehom rekoše: “Ti si onda siromah.” Međutim, on im na te riječi dade sljedeći odgovor, pun mudrosti: “Budući da su Zemlja i nebesa i sve što je između njih u Allahovoj, dž.š., vlasti i da sam ja Njegov rob, kako onda mogu biti siromah?!”
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Muhammed Mübarek Elhüseyni
