Robovanje draga srca

Prvi uvjet nakšibendijskog puta je sljedeći: Sufija treba biti posjednik takavaluka (bogobojaznosti). Takvaluk znači kloniti se harama, grijeha i sumnjivih stvari. Znak da je neki sufija na nakšibendijskom putu posjednik takvaluka je naprimjer, u tome da neće otkinuti ni listić sa komšijinog grma kako mu ne bi naštetio, iako je komšijina bašča puna grmova. Još jedan znak takvaluka jeste i to da sufija nije u nemaru spram Uzvišenog Allaha. Njegov takvaluk je takav da ne provodi niti jedan tren bez zikra. A njegovo srce je smireno i spokojno. On ne kvari svoj mir ogovaranjem, laganjem, strastima i ljutnjom. Njegov nefs ne postupa shodno tome. Njegovo srce je čuvar njegovog mira.

Ukoliko sufija tako postupa, Uzvišeni Allah mu pruža podršku. Štaviše, nakon naredbe u kojoj se naređuje izvršavanje Allahovih, dž.š., propisa, On Uzvišeni ovako kaže: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. – A Allah dobro zna ono što radite.” (Mudžadele, 11)

Stepen znanja i imana sufije ovisi o tome u kojoj mjeri slijedi svoje strasti i prohtjeve. Iman onih koji slijede strasti i prohtjeve nije neispravan, takvi ne ostaju bez imana zbog toga. Međutim, strasti i prohtjevi shodno stepenu, bivaju prepreka imanu i znanju. Ukoliko rob ne slijedi strasti i ne pokorava se svojoj ljutnji, onda njegov iman postaje potpun a znanje puno nura. Zbog toga kažemo da ibadeti poput namaza i posta, upotpunjuju naš iman u onoj mjeri u kojoj smo očišćeni od strasti i srdžbe. Odupiranje strastima i onome što podstiče na njih rezultira upotpunjavanjem imana.

Kada kažemo “Da sam od trideset dana barem devet postio istinskim postom…”, tim riječima aludiramo na važnost potpunosti imana. One ukazuju na to da je potpun iman onog roba koji fadilete ibadeta ne upropaštava različitim nedostacima, te na to da je takav rob na visokom stepenu. Ukoliko se rob bude povodio za onim svojim osobinama koje ga navode na slijeđenje strasti, onda će i njegov namaz i post biti manjkavi. Njegov iman neće moći dostići stepen potpunosti i takva osoba ostaje na nivou avama (obični ljudi).

U trenutku smrti, iman će mu biti u opasnosti, shodno težini i veličini grijeha koje je činio. Cilj ibadeta poput namaza, posta, hadždža i zekata jeste popravak nefsa. Časni Kur’an i Sunnet su svjetlost. Ko prigrli to dvoje, Allah, dž.š., će ga uzeti u Svoje okrilje. Uzvišeni Allah je Onaj Koji stvara i vlada svime, a rob je zadužen da robuje Njemu Uzvišenom. Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu kaže: “Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan (pohlepan i nestrpljiv): kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je.” (Mearidž, 19-21)

U časnim ajetima obznanjuju se osobine čovjeka: mnogo je pohlepan, a malo strpljiv. Primjer pohlepe je slučaj kada otac ostavi djeci ostavštinu, ali stariji brat ne želi dati sestrama dio koji im pripada. Kao primjer manjka strpljena možemo navesti situaciju kada čovjek zapadne u nevolju pa se odmah počne žaliti. Takvih ružnih osobina su sačuvani samo oni koji svoje namaze klanjaju istinski. Stoga, ukoliko rob klanja namaz a njegova pohlepa se ne smanjuje niti se strpljenje povećava, to znači da u načinu obavljanja namaza postoje nedostaci i da je upitna njegova primljenost. U tom slučaju, treba razmisliti o promjeni svojih osobina i svoga stanja.

Namaz teško pada onima koji nisu pravi vjernici. Teško pada i onima koji vjeruju, ali nisu osjetili njegov fejz i slast. Zbog toga, rob se mora truditi da postigne potpunost imana. Samo tada će moći biti od istinskih vjernika za koje Allah, dž.š., kaže da “obavljaju svoje namaze sa skrušenošću.”