Rijaluk
U koliko u nečijim djelima, riječima ili postupcima, umjesto želje za postizanjem Allahova, dž.š., zadovoljstva i izvršavanjem Njegove naredbe, postoji pretvaranje; ukoliko osoba neki ibadet ili dobročinstvo ne čini sa nijetom postizanja Allahova zadovoljstva, nego sa nijetom pokazivanja pred ljudima; ukoliko čini ibadet da bi izgledala pobožna među ljudima; ukoliko se bavi znanjem, da bi ljudi kazali da je učena; te ukoliko daje zekat i udjeljuje sadaku da bi je ljudi poznavali kao darežljivu osobu, onda se takvo postupanje definiše kao rijaluk. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko god učinjeno dobročinstvo obznani među ljudima, nadajući se nekoj koristi od njih, Uzvišeni Allah će obznaniti i njegova djela koja skriva od ljudi. Također, ko god učini neko djelo radi pokazivanja pred ljudima, Uzvišeni Allah će iznijeti na vidjelo njegov rijaluk.” (Buhari, Rikak, 36) Djela u kojima nema želje za postizanjem Allahova zadovoljstva i koja su učinjena radi ljudi, čovjeku donose bankrot i na dunjaluku i na Ahiretu. A Uzvišeni Allah u 264. ajetu sure Bekare kaže: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put.”
Četiri znaka rijaluka
Prenosi se da je hazreti Ali, r.a., rekao: “Osoba koja posjeduje rijaluk ima četiri obilježja:
- Kada se osami, pokazuje lijenost po pitanju činjenja ibadeta.
- Kada čini ibadet pred ljudima, povećava joj se želja za ibadetom.
- Kada je neko pohvali (po pitanju ibadeta), uvećava činjenje dobrih djela.
- Kada je neko pokudi (po pitanju ibadeta), umanjuje činjenje dobrih djela.”
Osobe koje, premda izgledaju kao da čine ibadet, imaju nijet postizanje zadovoljstva ili simpatija ljudi, oboljele su od bolesti rijaluka. Drugim riječima, rijaluk se ogleda u tome da se neko predstavlja onakvim kakav nije, ili da nije onakav kakvim se predstavlja. Rijaluk je stanje potpuno suprotno ihlasu. Imam Gazali, rah., rijaluk definiše kao stanje u kojem se osoba pretvara da je dobra, imajući pri tome želju da pridobije naklonost ljudi. Ili, kako u drugoj definiciji kaže: “Rijaluk je da ibadetom koji činiš Uzvišenom Allahu, tražiš zadovoljstvo ljudi.”
Razlika između rijaluka i samopokazivanja
Rijaluk je pojam koji se najčešće veže za ibadet. Zapravo to je i razlog zbog kojeg se kaže da je rijaluk jedna vrsta širka. Dakle, polje na kojem se ispoljava i manifestuje rijaluk jesu djela koja se nazivaju ibadetom. Zbog toga je samo djelimično ispravno riječ rijaluk prevesti kao samopokazivanje. Ono što nije ispravno jeste da se svako samopokazivanje smatra rijalukom. Naprimjer, oblačenje gizdave i skupe odjeće, kupovina luksuznog namještaja i slično, ne može se nazvati rijalukom, nego se to više definiše kao samopokazivanje, kibur (oholost) ili israf (rasipništvo). Koliko god da je u današnje vrijeme teško odrediti da li je nešto samopokazivanje ili ne, budući da je to relativno, shodno stanju i položaju osobe, za vjernika prosječnog imovinskog stanja i statusa, dovoljno mjerilo su sljedeće riječi Sufjana es-Sevrija, rah.: “Oblačite takvu odjeću koja vas pored alimā neće učiniti slavnim, a pored neznalica vas neće učiniti prezrenim i jadnim.” To je, zapravo, opis i identitet umjerenog vjernika koji je uspio sačuvati ravnotežu između ifrata i tefrita. Dakle, musliman nikada ne smije imati za cilj samopokazivanje, oblačenje skupe odjeće, nastojanje da “uhvati” posljednje modne trendove, kupovinu najskupljeg namještaja, i sl. Ono što priliči vjerniku jeste oblačenje čiste i uredne odjeće, te posjedovanje stvari koje su dovoljne da posluže svrsi. To je princip naše vjere koji proizilazi iz preporuke našeg Pejgambera, s.a.v.s., koji nas je podsticao da se čuvamo rasipanja čak i prilikom uzimanja abdesta na rijeci tekućici…
Razlog zbog kojeg potenciramo samopokazivanje u pogledu odjeće jeste to što je to jedan od najkonkretnijih primjera. Pa dobro, zbog čega se volimo gizdavo oblačiti? Ako se osvrnemo na svoje unutrašnje stanje, možemo pronaći mnoge odgovore na to pitanje. Ponekad želimo izgledati privlačnije, ponekad želimo pokazati malo visočiji status od onog koji imamo, a ponekad smo u stanju koje je opisao Ibrahim el-Havvas, rah., kada je kazao: “Postoji skupina ljudi koji tvrde da su posjednici zuhda, ali oblače gizdavu odjeću. Time uspijevaju postići to da se i drugi ljudi počnu oblačiti poput njih, te da ih ne gledaju kao siromahe. Na taj način žele se sačuvati poniženog položaja među ljudima.” Zbog svega navedenog, veoma je važno da se prilikom kupovine, kao i u svemu ostalom, držimo srednjega puta. Ako kupujemo skupocjene stvari isključivo zbog njihove marke, onda zalazimo u israf. Kada je hazreti Omer, r.a., vidio Ahnefa b. Kajsa u novom ogrtaču, upitao ga je: “O Ahnefe! Koliko si platio taj ogrtač?”, a nakon što mu on reče da je platio dvanaest dirhema, hazreti Omer, r.a., ga ukori riječima: “Šteta! A zar nije bilo bolje da si kupio ogrtač od šest dirhema, a da si preostalih šest potrošio na Allahovom putu?!” (Kenzu ‘l-ummal, br. 8738)
Bogatstvo i imetak ne smiju biti slabost vjernika
Nema ništa loše u tome da vjernik bude bogat, međutim, ne smije dozvoliti da bogatstvo i imetak koji su mu darovani budu njegova slabost. Naravno da vjernik treba biti u stanju da se lijepo obuče i naravno da i on ima pravo da posjeduje najkvalitetnije stvari, ali rastrošnost na ime mode i želje da se izgleda drugačije od ostalih, ne može biti životni ideal vjernika. Također, samopokazivanje se ne može posmatrati samo sa aspekta stvari, jer postoji i dimenzija nijeta. O tome nam jezgrovito govore riječi Dželaluddina Rumija, k.s.: “Vidio sam mnoge ljude, koji na sebi nisu imali odjeće, i vidio sam mnogu odjeću u kojoj nije bilo ljudi.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., od nas traži da uvijek budemo u ravnoteži. Od njega, s.a.v.s., se prenose riječi: “Oni koji pretjerano vole dunjaluk, nanose štetu svome Ahiretu. A oni koji pretjerano vole Ahiret, nanose štetu svome dunjaluku. Vi dadnite prednost onome što je vječno nad onim što je prolazno.” (Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 4/412)
