Prva sura Kur’ana Časnog
S imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,
Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg.
Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si blagodat Svoju darovao,
a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (Fatiha, 1-7)
Nazivi Sure Fatihe
Ummu ‘l-Kur’an: Riječ „ummu“ znači: majka, osnova, glavnica, izvor, početak… Naziva se tako jer dolazi na samom početku Kur’ana Časnog. Sura Fatiha je pročelnica Kur’ana Časnog, i predstavlja suru koja izlaže temeljna naučavanja Kur’ana Časnog: slavljenje Uzvišenog Allaha, ibadet, te obećanja i prijetnje (el-va’du ve ‘lve’id). Onaj ko usvoji njezina učenja i primijeni ih, bit će od onih kojima je milost darovana, a oni koji ne budu primijenivali ta učenja, bit će od onih koji su na sebe srdžbu izazvali i koji su zalutali.
Kenzu ‘l-Kur’an: Riznica Kur’ana. El-Kafije: Ona koja je dovoljna. El-Vafije: Ona koja je dostatna. Tako se naziva jer sadržava osnove koje su dovoljne čovjeku da bi postigao spas. Fatiha je sura koja je sura pohvale Uzvišenom Allahu (sura hamda), sura zahvale Uzvišenom Allahu (sura šukra) i sura dove. Eš-Šafije: Ona koji liječi.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je za nju rekao: „Sura Fatiha je lijek za svaku bolest.“ (Darimi, Es-Sunen, 3247; Bejheki, Šu’abu ‘l-iman, 2370) Es-Seb’u ‘l-mesani: Sedam ponavljajućih ajeta. Fatiha ima sedam ajeta, a uče se i ponavljaju na svakom namazu. U Kur’anu Časnom se za suru Fatihu kaže: „Mi smo ti objavili sedam ajeta, koji se ponavljaju.“ (Hidžr, 87) Prenosi se i da je tako nazvana jer je dva puta objavljena: 1. Prilikom propisivanja namaza, u Mekki. 2. Prilikom promjene pravca okretanja u namazu, u Medini.
Vrijednost bismille
Bismilla se nalazi na početkku svake sure, osim sure Tevbe. Značenje riječi „bismillahi-r-rahmani-r-rahim“ glasi „s imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog.“ Te riječi dolaze na početku Fatihe, u značenju: „S imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog započinjem učenje.“ Svaki hairli posao treba otpočinjati tim riječima. Svako djelo koje se učini s Njegovim imenom biva značajno.
Kada se prije nečega spomene Njegovo ime, time se želi dati značaj onome što poslije toga slijedi, te ukazati na vrijednost toga. Kada čovjek prouči bismillu prije nego što učini neko djelo, podsjeti se da nijedno djelo koje nije učinjeno iskreno u ime Njega Jedinog neće biti od koristi na Sudnjem danu, niti će se smatrati upotpunjenim. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Svaka stvar koja se počne bez bismille je nepotpuna i krnjava.” (Ibn Hibban) To znači da neće dobrim okončati. Bismilla ima značenje „s imenom Allaha.“
Neki kažu da se bismilla uči i radi teberruka, prizivanja bereketa i blagoslova u djelu koje se čini. Ime Allah označava Allahovo ime koje je samo Njemu svojstveno. Nastalo je od određenog člana „el“ plus „ilah“ (bog), što označava Jednog i Jedinog Boga. Pojmom „ilah“ se označavaju i druga, lažna božanstva. Ime Allah dolazi od glagola „elehe“, a što znači: biti obožavan, začuditi se, smiriti se, tražiti utočište. Uzvišeni Allah i jeste Onaj Koji je jedini dostojan ibadeta i robovanja. Razumni ostanu u čudu kada Ga spoznaju. Ruhovi se smiruju prilikom spominjanja Njega. Vjernici kod Njega traže utočište u teškoćama. Neki tvrde kako je to ime izvedeno iz glagola „lahe“, u značenju: biti prekriven.
Oči su zakrivene od Njega. Ne mogu Ga vidjeti. Pošto je Allah najuzvišenije ime, ime veličanstvenosti, kaže se i da je to ime koje nije izvedeno iz nekog korijena, te da ukazuje na Njegovu Bit. Dokaz za to je to što se Allahovom imenu mogu prispodobiti svojstva, dok se svojstvima ne može prispodobiti to ime. Naprimjer, nije moguće reći da je Milostivi Allah, ali se može reći da je Allah milostiv. Isto tako, da je to ime izvedeno i da predstavlja ime koje nosi u sebi neko svojstvo, onda bi riječi tevhida: la ilahe illallah, bile nepotpune.
U bismilli se spominju dva Allahova imena: Milostivi i Samilosni. Milost je pojam koji u jeziku posjeduje značenje raznježivanja srca. Čovjeku se, dakle, srce raznježi zbog nekoga, te mu se smiluje i počasti ga. Oba ta imena ukazuju na Allahovu milost. Allahovo ime Er-Rahman (Milostivi) je obuhvatnije od imena Er-Rahim (Samilosni), jer Allahova milost na ovom svijetu obuhvata sve, i vjernike i nevjernike, dok će na ahiretu obuhvatiti samo vjernike. Zbog toga se kaže da Allah Svojim imenom Er-Rahman ukazuje milost na dunjaluku, dok će Svojim imenom Er-Rahim ukazati milost na ahiretu. Kaže se da je On Milostivi na dunjaluku, a na Samilosni na ahiretu.
Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog
Hamd, hvala, predstavlja pohvalu nekome zbog neke osobine koju posjeduje. Hamd se razlikuje od šukra po tome što šukr predstavlja iskazivanje zahvalnosti nekome zbog nečega što nam je učinio. Šukr se iskazuje ili riječima ili djelom. Prva kur’anska sura otpočinje iskazivanjem pohvale Uzvišenom Allahu, zato što sve hvale i pohvale pripadaju samo Njemu. Kaže se da se na taj način hvali Uzvišeni Allah zbog Njegovih osobina, ali i da Mu se iskazuje zahvala na svim Njegovim blagodatima. U Kur’anu Časnom stoji: „Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.“ (Nahl, 53)
Prvim ajetom prve kur’anske sure se čovjek podsjeća na brojnost blagodati koje mu dolaze od Uzvišenog Allaha i na važnost zahvale na njima. Svako dobro je od Njega, bilo da potječe na direktan ili indirektan način. Isto tako, Uzvišenom Allahu se iskazuje pohvala u pr- vom kur’anskom ajetu zbog Njegovih svojstava apsolutnog savšenstva koja posjeduje: hajat (život), ilm (znanje), irade (volja), kudret (moć).
Onaj ko ne posjeduje ta svojstva ne može biti dostojan pohvale. Gospodar se na arapskom kaže „Er- Rabb“, a dolazi od glagola „rebba“, odgojiti. Odgoj podrazumijeva proces kojim se odgojenik dovodi do stepena upotpunjenosti. Uzvišeni Allah se imenuje tim imenom zbog toga što je On Taj Koji Svojim odgojnim procesom dovodi stvorenja do stepena upotpunjenosti. Uzvišeni Allah je, dakle, najuspješniji i najbolji odgajatelj, Kome pripadaju najsavršenije metode odgoja. Među imenima Uzvišenog Allaha zapažamo i ime „El-Adl“.
To ime, naime, ne znači u osnovi pravedni. Pravedni se na arapskom kaže „adil“. Adl je pojam koji označava pravdu. Uzvišeni Allah se, dakle, imenuje pojmom pravde, jer time želi reći da sva pravda pripada Njemu. Tako i spomenutim imenom želi da ukaže da je On najbolji i najuzvišeniji odgajatelj. Ime Er-Rabb se u jednom općenitom smislu ne smije prispodobljavati nikome od stvorenja. Svijet se na arapskom kaže „ālem“, a nastala je od riječi „alem“, „ono što samo sebe definiše, simbol.“ Svijet je nazvan tim imenom jer predstavlja simbol preko kojeg se spoznaje njegov Stvoritelj.
U ajetu se riječ svijet javlja u množini, a čime se nepobitno potvrđuje da je Uzvišeni Allah Gospodar, Vladar i Stvoritelj svega što postoji. Tako, Uzvišeni Allah je Gospodar i svijeta meleka, i svijeta ljudskih bića, i svijeta džina, i svijeta životinja, i svijeta biljaka… Neki opet učenjaci tvrde kako se riječju „svjetovi“ imenuje cijeli ljudski rod, jer je svaki čovjek svijet za sebe. Kako se u svijetu prirode nalaze dokazi i smiboli koji vode čovjeka Uzvišenom Allahu, isto tako se i u svakom čovjeku nalaze dokazi koji upućuju na postojanje Uzvišenog Allaha.
U Kur’anu Časnom stoji: „Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?“ (Nazi’at, 20-21) Ima učenjaka koji kažu da se upotrebljava riječ „svjetovi“, da bi se time ukazalo da je On Gospodar i svjetova koji postoje, koji su postojali, ili koji u potencijalitetu postoje. Što se tiče spominjanja Njegovih imena Milostivi i Samilosni, želi se ukazati na Njegovu opću milost prema svim stvorenjima na dunjaluku, ali i na posebnu koja će biti na ahiretu udijeljena vjernicima.
Vladar Dana sudnjeg
Vladar označava onoga koji posjeduje nešto i njime vlada i upravlja. Dan sudnji se u ajetu naziva „jevmu ‘ddin“, što znači „dan kada će svakome biti plaćeno za ono što je radio.“ Neki kažu da „din“ u ovom slučaju označava vjeru, to jeste, to je dan kada će oni koji budu praktikovali vjeru biti jako mnogo nagrađeni. Zbog toga što je Uzvišeni Allah stvoritelj svih svjetova, te zbog toga što je najmilostiviji i Vladar Dana sudnjeg, Njemu pripadaju sve pohvale, jer niko osim Njega ne posjeduje ta svojstva.
Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo
U suri se na prvome mjestu iskazuje pohvala Uzvišenom Allahu, zatim se navode svojstva koja Ga izdvajaju od stvorenja i koja su samo Njemu svojstvena. Uzvišeni Allah je, dakle, prvo definisao Sebe i iznio svoje osnovne osobine, a zatim kao da nam kaže da se takvome Gospodaru trebamo klanjati i od Njega pomoć moliti. Ovdje treba uočiti jednu stvar. Naime, u ajetu se ne govori o trećem licu kojem se obraća. Uzvišenom Allahu se direktno obraćamo u drugom licu. Kao da nam se poručuje da zamislimo u glavi kako se nalazimo pred Gospodarom, a zapravo se i nalazimo, te da Mu se svjesno obraćamo. Robovanje i klanjanje prethode u ajetu traženju pomoći. Naime, oni koji su spoznali Uzvišenog Allaha, prilikom spominjanja svjetova, zahvale, Sudnjeg dana, počnu duboko da promišljaju o savršenom Allahovom stvaranju, o Njegovim bezbrojnim blagodatima, o veličini Njegove moći i vlasti, o strahotama Dana suda, te zbog toga odmah počnu da Mu se klanjaju i da padaju pred Njegovom svemoći i veličinom.
Isto tako, u ajetu nije rečeno: „Klanjamo se Tebi i od Tebe pomoć tražimo.“, nego je rečeno: „Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo.“ Na prvom mjestu dolazi spomen Njega, čime se ističe Njegovo pravo da bude obožavan i da se samo od Njega pomoć traži. Ibadet je najveći stepen iskazivanja poslušnosti Uzvišenom Allahu. Jedino je On dostojan da Mu se ibadeti i robuje. Nakon spomena ibadeta i klanjanja Njemu Uzvišenom, dolazi spomen pomoći. Mi od Uzvišenog Allaha tražimo pomoć da nam podari ono do čega sami ne možemo doći i da nam olakša ono što mi činimo.
Isto tako, kaže se i da se tu govori o pomoći prilikom klanjanja i robovanja. Ono što privlači pažnju u citiranom ajetu jeste to da se Uzvišenom Allahu obraćamo u množini. Time se, dakle, obuhvataju meleki i ljudi s kojima se zajedno obavlja namaz. Osoba koja klanja namaz svoju molbu prisajedinjuje molbama drugih klanjača i tako se nada da će njezine molbe berektom tih drugih osoba biti primljene. Ovdje treba zapaziti da je prvo spomenuto klanjanje Uzvišenom Allahu, a zatim traženje pomoći. Vjernik se, dakle, opominje da prije obraćanja Gospodaru za pomoć, za ispunjenje želja i potreba, treba da izvrši sve svoje obaveze i dužnosti, jer je nedolično da od Gospodara traži ispunjenje onoga do čega mu je stalo, a nije izvršio svoj dug prema Njemu.
Gospodaru se ne treba klanjati smatrajući to obavezom, nego počašću. Vjernik treba ibadet posmatrati kao vrstu počasti kojom ga Uzvišeni Gospodar uzdiže. Istinski ibadet i istinsko klanjanje podrazumijevaju klanjanje na taj način da vjernik ima osjećaj da se nalazi pred Svevišnjim Gospodarom i Stvoriteljem. Arifi, oni koji su spoznali Uzvišenog Allaha, se izdižu iznad ostalih stvorenja po tome što su istinski svjesni da ih Uzvišeni Allah vidi u svakom njihovom stanju, te po tome što im je bitno samo dostizanje Njegova zadovoljstva.
Arifi su nasljednici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio na stepenu konstantne svijesti o Uzvišenom Allahu. Taj njegov hal, to njegovo duhovno stanje se potvrđuje njegovim riječima Ebu Bekru, radijallahu anh, dok su bili u pećini Sevr: „Ne brini se, Allah je s nama!” (Tevbe, 40) I Musa, alejhisselam, je rekao: „Gospodar moj je sa mnom.“ (Šu’ara’, 62) U ajetu je klanjanje došlo prije traženja pomoći. Ovdje se ukazuje na „vesilu“ prilikom traženja pomoći. Naime, čovjek prije traženja nečega od Uzvišenog Allaha, treba da uradi neko djelo i da na osnovu toga od Njega zatraži ispunjenje potrebe.
Isto tako, dok osoba klanja i ibadeti, može da mu se pojavi osjećaj samoljublja i ponosa. Zbog toga ga Uzvišeni Allah odmah opominje da je njegovo klanjanje i da su njegovi ibadeti mogući samo uz Njegovu pomoć. Time se čovjeku ukazuje na njegovu permanentnu ovisnost o Njemu Uzvišenom. Svaki uspjeh je moguć jedino uz Njegovu pomoć i podršku. Neki su rekli da ajet ima značenje: „Klanjajući se Tebi, od Tebe pomoć tražimo.“
Uputi nas na Pravi put
Odmah se u narednom ajetu kazuje za šta se moli pomoć: za uputu na Pravi put. Kao da Uzvišeni Allah pita kako da nam pomogne, a mi Mu odgovoramo: „Uputi nas na Pravi put!“ Šta mole vjernici koji su već na Pravom putu? Mole sljedeće:
1. Povećavanje sposobnosti kojima postižu koristi, a kao što su razum i osjetila.
2. Povećavanje sposobnosti razlikovanja dobra od zla, većeg dobra od manjeg, manjeg zla od većeg.
3. Postojanost na Pravom putu.
4. Otvaranje tajni koje su pohranjene u Svetoj Knjizi, a koje se postižu nadahnućem (ilham), otkrovenjem (kešf) i istinitim snoviđenjima.
5. Povećavanje merteba na Pravom putu.
6. Prelazak sejr-i suluka i očišćenje od srčanih tmina.
Na Put onih kojima si blagodat Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali Pravi put iz prethodnog ajeta se definiše citiranim dijelom ajeta. Ovdje se ukazuje da je pravi put, put islama, jer oni kojima je darovana blagodat jesu vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri robovi, a kako stoji u ajetu: „Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah blagodat Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!“ (Nisa’, 69)
Što se tiče Allahovih blagodati, one su neizbrojne. U ajetu stoji: „(…) i ako biste Allahovu blagodat brojali, ne biste ju izbrojali.“ (Ibrahim, 34) U ajetu se spominje blagodat u jednini, a želi se ukazati na veličinu samo jedne od blagodati i to koliko se blagodati nalazi u samo jednoj blagodati! Inače, blagodat se dijeli na ahiretsku i dunjalučku. Dunjalučke se opet blagodati dijele na darovane i stečene. Darovane blagodati obuhvataju: 1) Ruh, sposobnost razumijevanja, moć zapažanja, i sl. 2) Tijelo i sve sposobnosti koje su u njemu smještene. Stečene blagodati obuhvataju blagodati kao što su čišćenje nefsa, posjedovanje lijepog ahlaka, stjecanje imovine… Ahiretske blagodati obuhvataju oprost od grijeha, Allahovo zadovoljstvo, postizanje visokih deredža…
Mi, učeći Fatihu, molimo Uzvišenog Allaha da nas obaspe tim ahiretskim blagodatima, jer dunjalučke blagodati bivaju date i vjernicima i nevjernicima, a i munaficima, dok se ahiretske daju samo vjernicima. Kao što postoje oni kojima je Uzvišeni Allah darovao Svoju blagodat, postoje i oni na koje se rasrdio i koji su zalutali. Kada se govori o srdžbi Gospodara, misli se na Njegovo kažnjavanje, a koje obuhvata one koji su zalutali. O onima koji su na sebe izazvali srdžbu se govori u sljedećem ajetu: „Reci: ‘Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni koji su se šejtanu klanjali – njih čeka najgore mjesto, jer oni su najdalje s Pravog puta odlutali.’“ (Maide, 60)
U ajetu se govori o Jevrejima. Oni koji su zalutali se spominju u ajetu: „Reci: ‘O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravog puta skrenuli!’” (Maide, 77)
Oni koji su zalutali su kršćani. Od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se prenosi predanje u kojem stoji da su to Jevreji i kršćani. Jevreji su izazvali srdžbu jer su znali i svjesno mijenjali propise vjere, dok kršćani nisu znali i zbog neznanja su počeli Uzvišenom Allahu pripisivati ortaka. Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od onih kojima je darovana blagodat, a ne od onih koji su zalutali i koji su na sebe srdžbu Božiju izazvali!
