Pravo kuće
Kako džamije ožive i budu osvijetljene kada se u njih dolazi i u džematu namaz klanja, tako se i naše kuće i stanovi u kojima stanujemo oživljavaju i osvjetljavaju kada u njima obavljamo dobrovoljne namaze. Tada se u njih spuštaju milosti i božanske počasti. Na taj način Uzvišeni Allah spušta nur i dobročinstvo u kuće i domove, a iz njih odstranjuje zulum i zlo. Abdullah b. Sa’d – radijallahu anh – prenosi: Pitao sam Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – da li mi je bolji namaz koji obavim u svojoj kući, ili pak onaj koji klanjam u džamiji, pa mi je odgovorio riječima: – Vidiš kako je moj dom u blizini džamije. No, i unatoč tome, ja volim da sve ostale namaze mimo farzova, klanjam u svojoj kući više nego u džamiji. (Tirmizi, „Eš-Šemail“, 293; Ibn Madže, 1378)
Hadis-i šerif nam ukazuje kako namazi nisu ograničeni samo na džamije i mesdžide, nego da se mogu obavljati u svim mjestima na kojima ljudi rade i borave, a kao što su kuće, stanovi, radna mjesta, škole, i tome sl. Dakle, pogrešno je razumijevanje onih koji misle kako se namazi mogu obaviti samo u džamijama i mesdžidima. No, namaz obavljen u džamiji je mnogo više vredniji. Namaz je najposebniji ibadet. To je ibadet kojim se na najljepši način iskazuje robovski status prema Uzvišenom Allahu. Trenuci u kojima se obavlja namaz su trenuci u kojima i tijelo i duh postižu smirenost i spokoj. Čovjek se tada svim svojim organima usmjerava Uzvišenom Allahu. Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je rekao: „Namaz je vrijeme u kojem je čovjek najbliži Uzvišenom Allahu.“; „Namaz je stup vjere.“ (Muslim, „Salat“, 215; Ahmed, „El-Musned“, 7/231; 3/128)
Nafile namazi
U hadisu se govori o dobrovoljnim, nafila namazima. Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je klanjao dobrovoljne namaze u raznoraznim prilikima i vremenima. Pored farz namaza, veliku je pažnju pridavao nafilama. Pored toga, i svojim je ashabima preporučivao da ih obavljaju. Nafile obuhvataju sve one ibadete koji se pored farzova i vadžiba obavljaju. To su, dakle, dobrovoljni i preporučeni ibadeti. U hadisima se dobrovoljni ibadeti nazivaju terminima „tetavvu’u“, „sunnet“, ili „nafile“. Zbog slijeđenja Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – nazivaju se sunnetima, zbog želje osobe da ih obavi se nazivaju „tetavvu’u“, a zbog toga da bi se razlikovali od farzova i vadžiba, nazivaju se „nafile.“
Namazi koje osoba obavi radi želje za postizanjem Allahove, dželle ša’nuhu, blizine, te radi želje da postigne dodatne sevape, te dobrovoljni post, sadaka, zikr i dova, jesu nafile, dobrovoljni ibadeti, koji imaju utemeljenje u vjeri islamu. Iako se soba Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – nalazila priljubljena uz samu džamiju, tj. džamijski zid, on je svih pet dnevnih farz namaza klanjao u džamiji, u džematu, a sunnete i nafile je generalno obavljao u svojoj odaji. Tako je i svojim plemenitim ashabima – radijallahu anhum – savjetovao da čine.
Zbog toga je, dakle, sunnet da osoba obavlja sunnete i nafile u svojoj kući. To se odnosi i na one koji imaju stanove i kuće blizu džamija, ali i za one čija su mjesta stanovanja udaljena. Izuzetak su putnici, beskućnici i oni koji se ne nađu u prilici koja će im dopustiti tako ponašanje. Isto tako, čovjek ne treba ostavljati sunnete da ih klanja kući ukoliko se boji da će ih na taj način propustiti, da će postati predmetom ogovaranja, ili da će unijeti fitnu u džemat zbog toga. U tim je slučajevima, dakle, bolje da ih obavlja u džamiji.
Posebno su učenjaci hanefijskog mezheba o tome poveli računa, te su podsticali da se sunneti klanjaju odmah poslije farzova, jer da se ne bi dogodilo da se propuste. Inače, mi postupamo na taj način. Također, hanefijski su učenjaci na osnovu hadisa koji se prenosi od hazreti Aiše, radijallahu anha, kazali da je sunnet da se sunneti koji prethode farzu, ili koji ga slijede, klanjaju odmah i bez pauze. Kazali su kako je tenzihi mekruh da se bez ikakve potrebe sunneti koji se klanjaju uz dnevne namaze odgađaju. Pored toga, kazali su i kako se vrijeme između farzova i sunneta provedeno u zirku i učenju Kur’ana Časnog, ili obavljanje sunneta kući, neće smatrati pauzom i da u tome nema nikakve štete. (Ibn Abidin, „Reddu ‘l-muhtar“, 2/246, 461)
Obavljati farzove u džamiji ili mesdžidu je mnogo bolje, a kako se to i navodi u hadisima. Za te namaze slijedi mnogostruko veća nagrada. Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je kazao: „Namaz koji se obavi u džematu je bolji za dvadeset i sedam puta od pojedinačno obavljenog namaza.“ (Buhari, „Ezan“, 30; Muslim, „Mesadžid“, 249)
Ako uslovi budu dozvoljavali da se u kući i na radnom mjestu klanja u džematu, nije u skladu sunneta da se namazi obavljaju samostalno. Onaj ko je svjestan da će na Sudnjem danu imati potrebu za svakim dobrim djelom, pa čak i za onim najmanjim, neće nijedno dobro djelo podcjenjivati i uzimati olahko. U jednom hadisu stoji da će ljudi na Sudnjem danu biti pitani prvo za namaz, pa ako im namaz bude valjan, bit će im valjana i ostala djela. Ako u farzovima budu imali nedostataka, oni će biti otklonjeni nafilama. (Nesai, „Salat“, 9)
Vjerovjesnička samilost
U hadiskim se izvorima navodi jedan događaj koji objašnjava vrijednost nafila namaza koji se klanjaju u kućama. Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je jedne prilike u džamiji dao da mu se hasurama ogradi jedno mjesto, a koje će biti odvojeno od ljudi. Na tom mjestu će samo obavljati ibadete. Kada bi se ljudi razišli, Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – bi na tom mjestu potom klanjao noćni namaz, tehedždžud.
Ashabi koji su to čuli, odmah su se okupili i klanjali iza njega. Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – koji je to primijetio, prestao je više da izlazi u džamiju kako bi obavljao noćni namaz. Poslije su plemeniti ashabi – radijallahu anhum – pitali Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – kako bi se informisali zbog čega je prestao izlaziti iz kuće radi obavljanja noćnog namaza. Na to im je odgovorio: – Ja znam šta ste vi učinili. Ljudi, klanjajte dobrovoljne namaze u svojim kućama, jer je nakon farz namaza, najbolji namaz onaj dobrovoljni koji se obavi kod kuće! (Buhari, „Ezan“, 697; Muslim, „Salatu ‘l-musafirin“, 781)
Učenjaci hadisa su u komentaru citiranog hadisa kazali da se radilo o jednom događaju iz mjeseca ramazana. Naime, Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je naredio da mu se odvoji jedno mjesto, zato što se želio okoristiti berektom tog mjeseca. Želio je da na taj način ne ometa one koji su dolazili i prolazili džamijom, te da u miru i skrušenosti ibadeti, koliko god je to bilo moguće.
Plemeniti ashabi – radijallahu anhum – su bile osobe koje su imale visoke ambicije na polju ibadeta. Koristili su svaki trenutak da čine dobro i da zarade sevape. Uvijek su nastojali, koliko god su to mogućnosti dopuštale, da borave u blizini Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – da se okoriste njegovim savjetima, te da izvršavaju sve ibadete koje je i on izvršavao. Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – ih je na tom polju bodrio i hrabrio. Aiša – radijallahu anha – prenosi da je Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – odbio da ashabe predvodi u zajedničkom noćnom namazu iz straha i brige da ne bi pomislili kako je to farz. Taj njegov postupak je odraz njegove samilosti prema ummetu.
Jedna od mudrosti koje su skrivene u tom postupku Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – jeste usmjeravanje ummeta da nafila namaze obavljaju u svojim kućama, kao što ih obavljaju u džamijama, te da na taj način privuku milost, meleke i nur i u njih. Na taj način šejtani iz njih bježe.
Privući milost i u kuće
Prema onome što se izlaže u Kur’anu Časnome, prvo sigurno zdanje koje je izgrađeno na Zemlji jeste Ka’ba (Al-i Imran, 96-97). Džamije i mesdžidi su ispostave Ka’be, i sigurna mjesta za vjernike. Potrebno je i vlastite kuće i domove vezivati za Ka’bu, te ih oživljavati ibadetima koji će se u njima obavljati. Kuće su mjesta privatnosti, koja nam je povjerio Uzvišeni Gospodar, a u kojima treba da se osjećamo spokojno i sigurno. Kuće su mnogo više od materijalnih zdanja. One su naši domovi. Prije su ljudi vjerovali i da kuće imaju svoje duše. U slučaju da se budemo zanimali za te njihove duše, one će i živjeti. U protivnome će umrijeti. Naša dužnost po vjeri jeste to da ih oživimo, te da ih pretvorimo u džennetske bašče i tako privučemo božanske milosti u njih. Obični i svakodnevni poslovi se putem iskrenog nijeta pretvaraju u ibadete.
Isto tako se i obična mjesta mogu lahko pretvoriti u mjesta koja će biti izvori dobra. Potrebno je pokazati pažnju kućama, te se potruditi da se one pretvore u vesile i sredstva preko kojih se postiže ahiretska sreća. Ma koliko god da kuće budu udobne i ukrašene, ukoliko čovjeka ne podsjećaju na Uzvišenog Allaha i ahiret, nemaju nikakve vrijednosti. Mjesta na kojima se čovjek ne približava
Uzvišenom Allahu i koja ga na Njega ne podsjećaju, mjesta su koja čovjeka odvode od Njega. Postoji jedna izreka koju prenose učenjaci, a u kojoj se veli da mjesta dobijaju na vrijednosti prema onima koji na njima žive. Hazreti Ali – radijallahu anh – je rekao: „Kad vjernik preseli na ahiret, za njim plaču dva mjesta. Prvo je ono na Zemlji, na kojem je obavljao namaz, a drugo je ono na nebesima, na koje su se uzdizala njegova dobra djela.“ (Taberi, „Tefsir“, 22/34)
U korist vjernika će svjedočiti ona mjesta na kojima je klanjao i koja je na taj način oživljavao. Mjesta na kojima su boravili poslanici i dobri robovi su nakon njihove smrti mjesta na koja se spuštaju milosti. Zbog toga su ta mjesta postala mjestima obilaska i posjete. Kao što džamije postaju oživljene i obasjane ibadetima i namazima koji se u njima obavljaju, na taj način i naše kuće i domovi bivaju oživljeni i obasjani preko nafila koje u njima obavljamo. Tim putem činimo da se u njih spuštaju milosti. Na taj način Uzvišeni Allah spušta dobro i odstranjuje zlo iz njih. Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je rekao: „Kada neko od vas bude u džamiji klanjao namaz, neka jedan dio tog namaza ostavi kako bi ga kod kuće klanjao. Uzvišeni Allah će zbog tog namaza u kući podariti dobro.“ (Muslim, 210)
Jedna od koristi obavljanja namaza u kući jeste i to što se milosti spuštaju na ostale članove porodice. Svaki ibadet, bilo veliki bilo mali, ako se iskreno obavlja, ostavlja traga na sve članove porodice. Podsjeća ih na njihove vjerske dužnosti i obaveze. Malodobne članove porodice podsjeća na to da trebaju odrastati u pokornosti Uzvišenom Gospodaru. Musliman treba da svoj dunjalučki život, na koji je primoran, i koji mu je podaren bez njegove volje, iskoristi u činjenju dobrih djela, a kako bi na taj način postigao džennet na ahiretu. Svaki tren života je jedinstvena prilika za čovjeka, koju ne bi trebao propustiti, i koji bi trebao provesti u činjenju dobra. Pogrešno je smatrati kuće samo mjestima odmora, i mjestima na kojima se jede i odmara. Ne smiju se pretvoriti u mjesta gafleta.
Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je mjesta na kojima se ne spominje Uzvišeni Allah, koja je obavio gaflet, poistovijetio s kaburima. Ukoliko se na nekom mjestu ne spominje Svevišnji Gospodar i ne čine dobra djela i ibadeti, ta mjesta su obične ruševine, ma kakva bila. To su mjesta na kojima se okupljaju šejtani i njegove vojske. Neka nas Uzvišeni Allah pomogne da u svim segmentima naših života slijedimo časni sunnet, te u svim našim djelima, bila ona javna, bilo tajna. Neka nas počasti da budemo od onih robova koji Ga se neprestano sjećaju ı spominju. Neka naše kuće učini mjestima na koja se spuštaju Njegove milosti.
