Potreba za pravdom
Dunjaluk je mjesto ispita. Čovjek će za sve ono što bude činio na njemu polagati račun na ahiretu. Naša časna Knjiga, Plemeniti Kur’an, poručuje:
„Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo.“ (Isra’, 7)
Naš ispit u toku dunjalučkog života će se ocijeniti na osnovu naših zadataka koje smo uradili, a koji su se sastojali od naredbi i zabrana Uzvišenog Gospodara. Te zadatke nam je Uzvišeni Allah poslao preko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je taj koji nas je podučio našoj zadaći. U slučaju da ne budemo izvršili te zadatake, mi ćemo, na prvome mjestu, sebi nanijeti nepravdu i o sebe se ogriješiti. Bilo da čovjek griješi prema Uzvišenom Allahu, bilo da ne izvršava svoje dužnosti i obaveze, bilo da čini zulum i nepravdu Allahovim robovima, on samo sebi nanosi štetu i zulum, te će jedino on vidjeti i doživjeti posljedice tih svojih nedjela.
Islam je jedan božanski poklon, a koji je dat ljudskome rodu kako bi postigli spokoj i sigurnost, kako na dunjaluku tako i na ahiretu. Dok smo na istikametu, ili dok smo ustrajni na Pravome putu, mi smo u spokoju i sigurnosti. Naša vjera unosi pravdu u naše živote, te uspostavlja ravnotežu u našim životima. Sve što izađe iz okvira ravnoteže je osuđeno na propast. Svako ko se ne bude držao ravnoteže, sebi će nanijeti nepravdu i zulum.
Imam Gazali, rahmetullahi alejh, ovako veli: „Pravedan vladar je onaj koji se pravedno ponaša prema svojim podanicima i koji se čuva zuluma i nepravde. Nepravedan lider će doživjeti propast, a njegova vlast neće potrajati. Zbog toga je rečeno: ‘Vlast pravednog nevjernika će trajati, ali zalimova neće, nego će propasti.’ Kako historija bilježi, medžusije (vatropoklonici) su vladale skoro četiri hiljade godina, jer su među ljudima pravdu provodili i u svim svojim postupcima su se trudili da je očuvaju. Njihova vjera im nije dozvoljavala nepravdu, a ni njihova tradicija.
Oni su, zahvaljujući svojoj pravdi, izgradili gradove i pravično se odnosili prema narodu.“ Ponos svjetova, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se uvijek pravedno ponašao, te je hvalio sve one koji su pravedni. Prilikom razmišljanja kamo da usmjeri muslimane koji su se željeli iseliti, a koji su bili u bezizlaznoj situaciji i mučeni od mušrika, posavjetovao ih je sljedećim riječima: „Bilo bi dobro kada biste otišli u Abesiniju, jer tamo ima jedan vladar koji je pravedan prema podanicima svojim. Abesinija je zemlja pravde i jednakosti. Boravite u njoj sve dok Uzvišeni Allah ne podari izlaz iz ovih teškoća.“ (M. Asim Koksal, İslam Tarihi, IV/167)
Taj kršćanski kralj je zbog svoje pravednosti zaslužio pohvalu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Svi mi imamo stanovite dužnosti naspram onih koji drugima čine zulum i nanose nepravdu. Ako smo u stanju da lično, svojom rukom, uklonimo taj zulum i nepravdu, onda ćemo tako i postupiti. U slučaju da nismo kadri, onda ćemo to osuditi riječima.
No, ako to nismo u stanju, onda trebamo, u najmanju ruku, prezreti srcem, a što je najmanji vid imana. Ponos svjetova, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Musliman je brat muslimanu. Musliman muslimanu ne čini zulum i nepravdu. Musliman neće napustiti muslimana i prepustiti ga sama njegovim problemima.“ (Buhari, „Mezalim“, 3; Muslim, „Birr“, 15) U hadisu se muslimanima zabranjuje da svoju braću muslimane ostavljaju na cjedilu onda kada im je pomoć potrebna, te im se sugeriše da jedni drugima pomažu koliko god su to u mogućnosti. Jedinstvo muslimana je nužnost, jer jedino na taj način mogu da se sačuvaju zuluma nevjernika i nepravde tirana.
Imam Gazali, rahmetullahi alejh, na jednom drugom mjestu kaže: „Šebib b. Šejbe je došao kod emevijskog halife Mehdija i obratio mu se riječima: – Vođo pravovjernih, Allah, dželle ša’nuhu, ti je podario jako mnogo dunjalučkog imetka. Zbog toga i ti trebaš da se lijepo ponašaš prema svojim podanicima. Mehdi: – Šta je to, što bih trebao dati svojim podanicima? Šebib: – Pravdu! Znaj da ako tvoji podanici tobom budu zadovoljni, onda ćeš i ti rahat biti u svom kaburu, kada u njega uđeš. Vođo pravovjernih, čuvaj se dana nakon kojeg neće nastupiti noć, i noći nakon koje neće nastupiti dan! Čuvaj se dana kada će se svim ljudima suditi! Nemoj da bi zaboravio, da se na pravdu odgovara pravdom, a na nepravdu nepravdom. Ukrasi se takvalukom, jer tog dana ti ništa neće moći pomoći, osim takvaluka!“
Vidimo koliko je mnogo nepravde i zuluma na dunjaluku. Naša Časna Knjiga nas obavještava o tome kako su okončali zalimi i nepravednici: A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti. Ti opominji ljude Danom kada će im kazna doći, kada će oni koji su se ogriješili prema sebi – govoriti: “Gospodaru naš, ostavi nas još samo kratko vrijeme, odazvaćemo se pozivu Tvome i slijedićemo poslanike!” – “A zar se prije niste zaklinjali da nećete na onaj svijet? I nastanili ste se bili u kućama onih koji su se prema sebi ogriješili, a bilo vam je poznato kako smo s njima postupali, i primjere smo vam navodili.” I oni lukavstva svoja pletu, a Allah zna za lukavstva njihova, samo što lukavstva njihova ne mogu brda pokrenuti. Nemoj ni pomisliti da Allah neće održati obećanje Svoje poslanicima Svojim – Allah je, uistinu, silan i strog. (Ibrahim, 42-47)
Na dunjaluku je mnogo bolje biti mazlum, nego zalim, jer su zalimi udaljeni od milosti i oprosta Uzvišenog Allaha. O tome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čuvajte se dove mazluma, jer ona leti prema nebesima kao neka iskra!“ (Sujuti, El-Džami’u ‘s-sagir) Naša je dužnost da se klonimo svakog oblika zuluma i nepravde. Dužnost vjernika je da budu protiv zalima, a zajedno s vjernicima i onima kojima je nanijeta nepravda.
Sa Allahovom, dželle ša’nuhu, pomoći i podrškom…
