Poštovanje prema Resulovim evladima
Kraj 13. stoljeća bio je period posljednjih godina Seldžučkog carstva, koje se raspalo pod utjecajem snažne mongolske invazije. Došlo je vrijeme da se bdijenje nad idealom zajedništva i vječne države “Devlet-i ebedmuddet” preda nekome drugome. Oči su bile uprte u Osman-gaziju, sina Ertuğrul-bega koji je rušio tekfurske tvrđave Bizantijaca jednu za drugom. Seldžučki sultan, Aladdin Kejkubat, poslao je Osman-gaziji poklone koji su nosili simbol vladavine, te uz to i jedan ferman (proglas) kojim gotovo pa predaje zastavu, dakle vladavinu, njemu. U fermanu se obznanjuje begluk Osman-gazije, kao i to da mu se oblast Biledžika daje kao domovina, te se navode i određeni savjeti po pitanju bdijenja nad “devlet-i ebedmuddet”. U jednom od tih savjeta izričito se poručuje da se sejjidi i šerifi, potomci Allahova Poslanika, s.a.v.s., posebno cijene i poštuju, te da se o njima vodi posebna briga. Jer, ukazivanje počasti Resulovim, s.a.v.s., evladima istovremeno je odraz poštovanja i ljubavi prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Takvo postupanje biva uzrokom časnog spomena države čak i ukoliko bi se kasnije povukla sa historijske scene.
Poštovanje prema Resulovim evladima u Osmanskoj državi
Počevši od Osman-bega, već prvi osmanlijski sultani su sebi takvo načelo uzeli za obavezu. Potomci porodice Allahova Poslanika, s.a.v.s., bili su oslobođeni plaćanja poreza. Onima među njima koji su bili u potrebi određena je plata i pružena im je svaka vrsta podrške, kako bi se usmjerili na nauku. Zbog počasti i poštovanja koji su ukazivani sejjidima i šerifima osmanska oblast je postala središtem ehl-i bejta. Kako su se širile granice Osmanskog Carstva, tako je i rastao broj članova te čiste loze. Tada je postalo nužno da se počne voditi zapisnik o njima. Za vrijeme Jildirima Bajezida, učeni ljudi, koji su opet bili od sadata, i koji su nazivani “Nazir-i sadat”, po zvaničnom ovlaštenju su u spise registrovali gdje žive potomci Allahova Poslanika, s.a.v.s., čuvali su njihova prava i brinuli se o ispunjavanju njihovih potreba. Nakon nekog vremena, i to je postalo nedovoljno, pa je za vrijeme sultana Bajezida II formirana organizacija pod nazivom “Nakibu ‘l-ešraflik”. Zahvaljujući kajmakamima (generalima) Nakibu ‘l-ešraflik-a, ta organizacija se proširila po svim krajevima Osmanskog Carstva i vodila je brigu, štitila i čuvala čast, te iskazivala poštovanje spram sejjida i šerifa, sve dok 1924. godine nije ukinut hilafet.
U suštini, slične organizacije postojale su u mnogim islamskim državama prije Osmanlija, a još od vremena Abasida. Međutim, više se radilo o brizi po pitanju okorištavanja iz državne kase. Jer, kako je poznato, potomci Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njihova rodbina ne mogu primiti zekat niti sadaku. Nasuprot tome, mogli su uzeti jednu petinu prihoda državne kase i to se nazivalo “fej” te su se mogli okoristiti porezom i posjedima koji su uzimani od nemuslimana. U praksama država prije Osmanske naglasak je bio na tome da se obznani da se članovi ehl-i bejta mogu okoristiti prihodima i fejom iz državne riznice. Kako bi to iskoristili, pojavljivali su se “mutesejjidi”, dakle, oni koji nisu niti sejjidi niti šerifi, ali su to tvrdili, pa je naglasak bio i na tome da se razdvoje oni koji jesu istinski potomci Allahova Poslanika, s.a.v.s., od onih koji to nisu. U Osmanskom Carstvu, pored svega ističe se i nastojanje da se kod naroda eliminišu sve predrasude prema potomcima Allahova Poslanika, s.a.v.s., te nastojanje da se prema njima iskazuje posebno poštovanje.
Nikabet i nakibu’ l-ešraf
U Osmanskom Carstvu, na čelu organizacije nikabet, bio je jedan od sejjida iz reda učenih (ilmije), koji je bio nazvan “nakibu’ l-ešraf”. Nakibu’ l-ešraf je termin koji označava osobu iz loze Allahova Poslanika, s.a.v.s., koja je “časni vekil”. Iako su kao birokrate vrhovnog stepena imenovani od strane vladara, u praksi su djelovali kao zasebna jedinica. Osim nekoliko izuzetaka u posljednjem vremenu, nisu smjenjivani, već je većina njih obavljala svoju funkciju do preseljenja. Nakon preseljenja su njihovo mjesto obično zauzimali njihovi sinovi ili neki drugi sejjidi koje bi ovlastili oporukom za to. Njima i drugim službenicima koji su isto tako bili iz loze Allahova Poslanika, s.a.v.s., a koji su bili smješteni u za njih posebno pripremljenim konacima, u Istanbulu, vladari kao i drugi državnici ukazivali su veliko poštovanje. Na ceremonijama zvanim “džulus” kada novi vladar preuzima prijestolje, kao i drugim prigodama i bajramima, prvo se od njih tražila dova. A kada bi vojska polazila u pohod, časnu zastavu bi nosili opet potomci Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji su za to bili zaduženi. U područjima van Istanbula, dužnosti nakibu’ l-ešraf-a bi obavljali kajmakami koje bi on zadužio. Kajmakami nakibu’ lešraf- a bili su birani iz reda učenih sejjida.
Znanje je bilo uslov kako bi neko mogao rješavati nesporazume među sejjidima i šerifima, te po potrebi i odrediti kaznu za neke od njih. Jer, u međusobnim razmiricama potomaka Allahova Poslanika, s.a.v.s., mogli su suditi jedino nakibu’ l-ešraf-i. A kako bi mogli to učiniti, morali su imati zvanje kadije i posjedovati fikhsko znanje. Suštinska dužnost nakibu’ l-ešraf-a i njihovih kajmakama bila je da “čuvaju čast i gaje poštovanje prema soju Allahova Poslanika, s.a.v.s., i da se pri tome izbjegnu bilo kakve vrste predrasuda”. U okviru te dužnosti tražili su ih i registrovali, kao sejjide ili šerife. Registrovali su, dakle, njihove loze, djecu, mjesta stanovanja, njihova stanja i ahlak, u defter koji se nazivao “sijadet defteri”. Kada bi došlo do neke promjene poput sklapanja braka, rođenja ili preseljenja, to bi također registrovali. Još jedna od njihovih dužnosti bila je da prirede dokument na kojem je loza svakog od njih ponaosob, a koji se nazivao “Sijadet hudždžeti”, koji bi davali svakom od njih.
Potomci Allahova Poslanika, s.a.v.s., su još uvijek meðu nama
Glavni cilj je da se potomci Allahova Poslanika, s.a.v.s., obznane ljudima, da ih se zaštiti i da im se ukaže poštovanje i čini hizmet. Za to nisu bili dovoljni zvanični spisi, već im je država nalagala da nose zeleni saruk ili nešto zeleno na svojoj odjeći, kao znak pripadnosti lozi Allahova Poslanika, s.a.v.s. Isto tako, bilo je zabranjeno da zeleni saruk nose oni koji nisu iz loze Allahova Poslanika, s.a.v.s., i za kršenje toga bila je određena kazna. Kajmakami nakibu’ l-ešraf-a su određivali određenu platu iz državne riznice sejjidima i šerifima za koje su bili zaduženi, kako se ne bi našli u situaciji da po pitanju materijalnog budu ovisni o drugima. Sprječavali su ih u obavljanju poslova koji ne priliče njihovom statusu i usmjeravali su ih na izučavanje nauke. Također, oni su se brinuli o imetku jetima ukoliko nisu imali već određenog skrbnika i posredovali su u udaji djevojaka iz loze Allahova Poslanika, s.a.v.s. Nisu dozvoljavali da se udaju za nekoga ko nije imao lijep ahlak i ko je pretjerano sklon zabavi. Oni bi rješavali i nesporazume među njima i sprječavali ih od činjenja bilo kakvih postupaka koji bi naštetili njihovom ugledu. Ukoliko bi učinili nešto što zahtijeva kaznu, kako ih ne bi uvrijedili, kažnjavali su ih u njihovih konacima, a ne pred narodom. Iz zvaničnog dokumenta iz 1848. godine, saznajemo da su u okviru granica današnje Turske, u 150 oblasti bili postavljeni kajmakami nakibu’ l-ešraf-a.
Oni nisu bili imenovani po ejaletima, sandžacima ili centrima, već po mjestima gdje je bilo najviše sejjida ili šerifa, makar to bila i sela. Bili su zaduženi i za brigu o evladima Allahova Poslanika, s.a.v.s., kojih je bilo malo, ali su bili u blizini oblasti u koju su poslani. Shodno dokumentu koji smo spomenuli zaključujemo da oni i danas žive među nama i da ih je brojčano mnogo više nego što pretpostavljamo. To nas, kao muslimane, čini odgovornim po pitanju dvoga. Upravo kako bismo se podsjetili na te odgovornosti, odlučili smo pisati o historijskim činjenicama vezanim za Nakibu ‘l-ešraflik. Prvo za šta smo odgovorni jeste da ne činimo greške u iskazivanju poštovanja prema evladima Allahova Poslanika, s.a.v.s. Takvo postupanje istovremeno je ispunjavanje vasijeta (oporuka) Allahova Poslanika, s.a.v.s., po pitanju brige o njegovom ehl-i bejtu, te potvrđivanje djelom “sallibarik” dove koju učimo na svakom namazu kao znak poštovanja i zahvalnosti.
Silsila (lanac) alima i arifa
Čuvanje časti i dostojanstva ehl-i bejta znak je odanosti i pokornosti njima, a to je pak vesila (sredstvo) zadobijanja čvrstog imana i časti. Ponos svjetova Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u časnom hadisu poznatom kao “hadis sakalejn”, kazao da je svome ummetu ostavio dva emaneta, a to su Allahova Knjiga i ehl-i bejt. U drugim predanjima se ta dva emaneta spominju kao Kur’an i Sunnet. Učenjaci hadisa su tu razliku u predanjima protumačili mišljenjem da će se časni Sunnet na najljepši i najpotpuniji način prenositi na nove generacije upravo posredstvom onih koji dolaze iz njegove čiste loze, tj. ehl-i bejta. Na to ukazuje i činjenica da u “salli-barik” dovi za Pejgamberovu, s.a.v.s., porodicu od Uzvišenog Allaha tražimo isti hajr i bereket kakav je podaren i porodici Ibrahimovoj. Kao što je poznato, hajr i bereket koje je Allah, dž.š., podario porodici Ibrahima, a.s., ogledaju se u tome što je iz njegova poroda odabrao neke poslanike, a.s. Tako se Ibrahim, a.s., spominje i po imenu “Ebu ‘l-enbija: Otac vjerovjesnikā”.
Iz loze njegova sina Ismaila, a.s., odabran je naš Pejgamber, s.a.v.s., a iz loze sina Ishaka, a.s., odabrani su pejgamberi naroda Benu Israila. Budući da nakon našeg Pejgambera, s.a.v.s., pečata vjerovjesnika, više neće biti poslanika, hajr i bereket koje je Uzvišeni Gospodar podario njegovoj porodici ogledaju se u istinskim alimima, njegovim, s.a.v.s., nasljednicima. Tako je i bilo, veliki broj istinskih alima i kjamil muršida došao je upravo iz njegove mubarek loze. Znak da cijenimo vrijednost tih zatova jeste naše nastojanje da im iskažemo poštovanje i pokornost, te nastojanje da ličimo na njih. A taj trud i nastojanje, ujedno predstavljaju i veliku odgovornost, odnosno obavezu za nas. Neki alimi smatraju da se pod sintagmom “porodica Muhamedova” navedenoj u “salli-barik” dovi, podrazumijevaju i svi iskreni vjernici, sljedbenici Pejgambera, s.a.v.s. Stoga, svi mi, bez obzira iz koje loze dolazili, imamo odgovornost da se ponašamo na način dostojan te duhovne pripadnosti našem Poslaniku, s.a.v.s. I to je zapravo druga stvar za koju smo mi, kao ummet Allahova Poslanika, s.a.v.s., odgovorni.
