Poruke MUSIBETA
Ukoliko neka blagodat ili tegoba približava roba Uzvišenom Gospodaru, navodi ga na činjenje dobrih djela, sprječava ga od činjenja loših djela i dovodi ga u stanje u kojem ne nanosi štetu ljudima, onda su i ta blagodat i ta tegoba dobro za njega. Međutim, ukoliko se dešava suprotno tome, onda ni blagodat ni tegoba ne donose nikakvu korist robu. I jedno i drugo su kazna za njega.
Riječ “musibet” označava sve ono što čovjeka zadesi. Na ovome svijetu, sve što nam se desi, bilo to nama drago ili ne, dešava se božanskim znanjem i izunom (dopuštenje). Uzvišeni Allah kaže: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko.” (Hadid, 22) Dakle, sve što se dešava, u sebi krije neku poruku od Allaha, dž.š. Ako bismo saželi te poruke, rekli bismo da nam Uzvišeni Gospodar poručuje: “Ti si rob, robuj svome Gospodaru. Živi sa sviješću o Njemu i umiri radi Njega! Nemoj više tugovati radi ovodunjalučkih blagodati koje si propustio, niti se raduj onima koje si postigao. Nemoj se pouzdavati u sebe i nemoj se hvaliti svojim imetkom. Znaj gdje ti je mjesto i budi ponizan. Allah ne voli one koji se uznose i ohole…” (pogledati: Hadid, 22-23) Uzvišeni Gospodar nas Sebi poziva različitim jezicima i posredstvom različitih pozivatelja. Mi smo dužni da budemo svjesni toga, da se odazivamo božanskom pozivu, te da se pokoravamo Njegovim naredbama i klonimo zabrana. U sljedećim redovima ćemo navesti neke od načina na koje Uzvišeni Gospodar poziva Svoje robove:
- posredstvom meleka;
- jezikom Objave
- posredstvom vjerovjesnika, a.s.;
- jezikom mudrosti i savjeta
- posredstvom učenjaka; jezikom znanja
- posredstvom salih (dobrih) robova;
- jezikom ljubavi
- posredstvom univerzuma;
- jezikom manifestovanja Svoje moći
- posredstvom blagodati; jezikom lutfa (božanska dobrota)
- posredstvom savjesti; jezikom pravednosti
- posredstvom Zemlje; jezikom poniznosti
- posredstvom životinja; jezikom hizmeta
- posredstvom bolesti; jezikom bespomoćnosti
- posredstvom musibeta; jezikom upozorenja
- posredstvom teških nevolja; jezikom kahra
- posredstvom smrti; jezikom ibreta (pouka)…
Sve navedeno, Allahovim, dž.š., emrom (zapovijed), poziva nas Njemu; poziva nas da razumijemo istinu skrivenu u riječima “la ilahe illallah”. Kazuje nam da nam predstoji selidba, da moramo seliti sa ovoga svijeta. Zar onome ko ima razum nisu dovoljne tolike poruke? Koja od tih poruka je laž? Koja od njih se nije ostvarila? Koja se to ne odnosi na nas? Onaj ko bježi od tolikih poziva, je naš nefs. A kome li i čemu on to bježi?! Ko može poreći to da smo stvoreni od kapljice vode i da će naš kraj biti crna zemlja? Pa čak i da porekne, ko se može spasiti toga?!
Poziv Gospodaru
Milostivi Allah se ponekad manifestuje i Svojim imenom “El-Kahhar: Onaj Koji sve nadvladava”. Time želi probuditi Svoje robove i otkloniti iz njihovih srca oholost, dajući im teška stanja. To se naziva šamarom milosti. U njemu se kriju i milost i mudrost. Međutim, neki nefsovi ne prepoznaju niti milost niti šamar kojim ih Uzvišeni Gospodar poziva. Takve čeka propast, da nas Allah, dž.š., sačuva takvog stanja. Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur’anu obznanjuje da su sve to posebni pozivatelji. A poziv koji nam dostavljaju je veoma jasan: “Hrlite Gospodaru svjetova, Allahu, dž.š., Njega spominjite, Njemu zahvaljujte na blagodatima, budite robovi, prođite se širka.” Allah, dž.š., nam na sljedeći način obznanjuje zbog čega daje tegobe i probleme onima koji ne razumiju jezik mudrosti i milosti:
- “(…) Ne bi li poslušni postali.” (An’am, 42)
- “(…) Da bi se opametili.” (A’raf, 168)
Međutim, u ljudskoj je prirodi da, kada je u tegobi, moli i doziva svoga Gospodara, a kada ponovo dođe u blagostanje, da se ponaša kao da ništa nije bilo. No, postoje i oni koji u trenucima bolesti i tegobe nikako ne čine dovu, štaviše, postaju još neposlušniji. Uzvišeni Gospodar za takve kaže: “Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla! Ali, srca njihova su ostala tvrda, a šejtan im je lijepim prikazivao ono što su radili.” (An’am, 43) A njihov kraj je, nakon malo blagodati i uživanja, bio propast, o čemu nam Uzvišeni Allah kaže: “I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kada bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.” (An’am, 44)
Kazna, milost i pouka
Alimi su kazali da je nevolja koja se dogodi nevjerniku azab (kazna), vjerniku rahmet (milost), a bogobojaznome ibret (pouka). Mjerilo u tome je sljedeće: Ukoliko neka blagodat ili tegoba približava roba Uzvišenom Gospodaru, navodi ga na činjenje dobrih djela, sprječava ga od činjenja loših djela i dovodi ga u stanje u kojem ne nanosi štetu ljudima, onda su i ta blagodat i ta tegoba dobro za njega. Međutim, ukoliko se dešava suprotno tome, onda ni blagodat ni tegoba ne donose nikakvu korist robu. I jedno i drugo su kazna za njega. Autor “Hikema” Ibn Ataullah es-Skenderi, rah., kazuje: “Ako ti stanje lišenosti otvara vrata razumijevanja Istine, onda je ta lišenost veliko dobro za tebe. Mnogo puta postigneš blagodat, pa ostaneš lišen vjere. A mnogo puta ostaneš lišen dunjaluka, pa zadobiješ iman i želju za pokornošću.”
U časnom ajetu Uzvišeni Allah kaže: “(…) Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (Bekara, 216) Za neke ljude dobro je skriveno u siromaštvu. Kada bi se obogatili, izgubili bi ravnotežu, upropastili bi svoj iman i vjeru. A za neke ljude dobro je u bogatstvu. Kada bi osiromašili, zapali bi u stanje nezadovoljstva i nepokornosti. Za neke ljude, dobro je skriveno u bolesti. Kada bi bili zdravi, prvo sto bi učinili bila bi djela nepokornosti i nepravda. A nečiju vjeru čuva zdravlje; kada bi obolio, zapao bi u stanje žaljenja, ljutnje na kader i nepokornosti Allahu, dž.š. Uzvišeni Allah Koji najbolje poznaje stanja Svojih robova, podsjeća nas na sljedeću istinu: “Kada bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje.” (Šura, 27) Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Bolje je malo imetka koji je čovjeku dovoljan, nego mnogo imetka koji ga odvraća od Uzvišenog Allaha.” (Ahmed, Musned, 5/197) Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., nas također podučava i tome kako da se ponašamo u stanju obilja i stanju neimaštine: “Uzvišeni Allah mi je ponudio mekkansku dolinu punu zlata, a ja sam na to rekao: ‘Gospodaru moj, ja ne želim takvo bogatstvo. Želim da budem jedan dan sit, a jedan gladan. Kada sam gladan da Tebe molim i spominjem, a kada sam sit da Tebi šukr i zahvalu činim.’” (Tirmizi, Zuhd, 35)
Sljedeći primjer na lijep način nam sažeto ukazuje na to kako trebamo postupati kada nas zadese nevolje: U vrijeme dok je hazreti Omer, r.a., bio halifa, dođe mu skupina ljudi i požališe se na sušu i glad, govoreći: “Uništeni smo, naša imanja i stoka su uništeni, zapali smo u krizu!”, te od njega zatražiše da učini kišnu dovu. Hazreti Omer, r.a., pristade i sakupi narod u mesdžid. Pope se na minber, podiže ruke i poče neprestano činiti istigfar i ponavljati riječi: “Allahu moj! Smiluj nam se…” Prisutni ostadoše potpuno zbunjeni i iznenađeni. Halifa nije tražio kišu, već je ustrajno tražio oprosta. Kasnije su ga upitali za razlog takvog postupanja, a on im prouči sljedeći časni ajet: “Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta. On će vam kišu obilnu slati i pomoći vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.” (Nuh, 10-12) Potom im je kazao: “Ja ustvari činim ono zbog čega će vam se uistinu otvoriti nebeska vrata i zbog čega će se na vas prosuti kiša!” (Ibn Kesir, Tefsir, 8/233) Naš Poslanik, s.a.v.s, milost svjetovima, sve nas podsjeća na sljedeće: “Ko bude neprestano činio istigfar i od Allaha, dž.š., tražio oprosta, Allah će mu otvoriti put spasa iz svih nevolja, stvorit će mu izlaz iz svih tegoba i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Ebu Davud, Salat, 362, Vitr, 26, br. 1518; Ibn Madže, Deavat, 57, br. 3819; Hakim, Mustedrek, 4\262; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 645) Stoga, tražimo od Uzvišenog Gospodara oprost i spas.
