Pokornost i povjerenje
Naš Poslanik, s.a.v.s., veli: “Uzvišeni Allah je intelekt podijelio na tri dijela. Onaj kod koga se odjednom, u isto vrijeme, nađu sva tri dijela, taj se smatra potpuno razumnim i pametnim. Onaj kod koga se nijedan od ta tri dijela ne nađe, smatrat će se da je lišen razuma. Ta tri dijela razuma su:
- istinska spoznaja Veličanstvenog i Silnog Allaha
- istinska pokornost Veličanstvenom i Silnom Allahu
- istinsko strpljenje radi Veličanstvenog i Silnog Allaha.” (Tirmizi, Nevadiru ‘l-usul, 2/395; Ebu Nu’ajm, Hil’jetu ‘l-evlija’, 1/21)
U tekstu, naslovljenom: “Upotpunjeni intelekt” iz pretprošlog, 135. broja smo se trudili predstaviti ovaj hadis, koji je detaljno objašnjen u djelu Bahru ‘l-feva’id, imama Kelabazija, rah., nastojeći očuvati cjelovitost i konzistentnost teme. U tom smo se kontekstu bavili temama koje su mjerilo, na osnovu kojeg se vidi da li je neko pametan i razuman. Radi se, dakle, o spoznaji, ili znanju o Allahu, dž.š., (marifetullah), klonjenju i izbjegavanju zabranjenog (harama) i slijeđenju vjerskih propisa (ahkam). Ovom prilikom ćemo se – inšallah – potruditi da se pozabavimo nekim pojedinostima, na temu povinovanja nredbama i zabranama Allaha, dž.š.
Sinteza imana i djelā
Intelekt je najvažnija blagodat – nimet, koja je darovana čovjeku. Intelektom je čovjek uzdignut ponad ostalih stvorenja. Prvi i najvažniji uslov u postizanju hakikata – istine i svijesti o njoj jeste upotpunjenost intelekta. U redu, ali kako se to postiže upotpunjenost intelekta? Hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s., nam saopštava da je put koji tome vodi, usvajanje ispravnog vjerovanja, te da čovjek, tokom svog života, izvršava ibadet na način kako se to i zahtijeva, i da se okiti moralnim odlikama i vrlinama. Prvi i temeljni činilac koji određuje upotpunjenost razuma jeste “istinska spoznaja Allaha, dž.š.” to jeste, spoznavanje (ma’rifet) Allaha, dž.š., na način na koji je to i potrebno, te vjerovanje u Njega (iman). Kao što smo to i objasnili u pomenutome tekstu, istinska spoznaja podrazumijeva spoznaju da je Uzvišeni Allah jedan i jedini Bog po Svome Zatu, sifatima i djelovanju, te čvrsto i nepokolebljivo vjerovanje (jekin) u navedeno. Također, podrazumijeva i odricanje (tenzih) svakog nedostatka u Njegovome Zatu i sifatima, te bilo kakve sličnosti između Njega i stvorenja. Navedeno je veliki nimet, koji je Uzvišeni Gospodar podario Svojim odabranim robovima. Da bi se taj nimet mogao očuvati, potrebno je paziti na Njegove naredbe i zabrane. Obraćanje pažnje na Njegove naredbe i zabrane, općenito se naziva ibadetom i itatom – pokoravanjem. Ibadet i pokoravanje dolaze nakon istinskog spoznavanja Uzvišenog Allaha i vjere (iman) u Njega, zbog činjenice da čovjek ne može vjerovati nečemu što ne poznaje i takvome se ne može pokoravati. Ako čovjek nešto zna i po tome što zna živi, to ukazuje na činjenicu da su se njegov iman – vjerovanje i amel – djelovanje međusobno proželi. Spoznaja Allaha, dž.š., iziskuje iman – vjerovanje u Njega, a iman – vjerovanje, iziskuje istinski itat – pokornost. Preobrazba znanja i spoznaje u vjerovanje i uvjerenje, te preobrazba vjerovanja i uvjerenja u djelovanje ukazuje na to da čovjekova nutrina i vanjština odražavaju jedno, tj. ukazuje na ispravnost i čestitost osobe. A to je vrlina ahlaka koja je potrebna svakom pojedincu obdarenom razumom. Jer, ispravnost, tj. čestitost i poštenje čine čovjeka stabilnim i donose mu dobitak u svim relacijama i odnosima koje ostvaruje, bilo da se radi o onim između njega i Gospodara, njega i drugih ljudi, ili odnosa njega prema samome sebi. Sinteza imana i djelā se realizuje objedinjavanjem tri stvari. U hadisu se spominje izraz “istinska pokornost Veličanstvenom i Silnom Allahu”, a koji podrazumijeva sljedeće troje:
- povinovanje naredbama i zabranama Uzvišenog Allaha, bez oklijevanja, te postupanje po njima na način na koji je to i potrebno
- potpuni teslimijet (predanost) Allahovom, dž.š., predodređenju (kada) i Njegovoj odredbi (kader)
- prepuštanje svih poslova, dobrih o loših, Allahu, dž.š., ili činjenje tefvida.
Smutnja koju donosi ekstremizam i pretjerivanje
Povinovati se naredbama i zabranama Uzvišenog Allaha, bez oklijevanja, te postupati po njima na način na koji je to i potrebno, znači kloniti se bilo kakvog pretjerivanja (ifrat), kao i bezvoljnosti i lijenosti (tefrit), te robovati Uzvišenom Allahu, promišljeno i oprezno. Kroz historiju se jasno opaža šteta koju su prouzrokovali oni koji su pretjerivali i bivali ekstremni, te se uočavaju njihove posljedice i način na koji su okončali. Haridžije su izašle iz okvira vjere svojim ekstremnim postupcima koji su prelazili granice, te su tako načinili zulum, kako sebi, tako i drugima. Murdžije su se opet olahko i labavo ponijele prema naredbama i zabranama, anulirali su vjerske propise – ahkame, te su tako skrenuli s Puta i strovalili se u propast. Pripadnici ehl-i sunneta nisu zapali u ifrat i tefrit, poput spomenutih, te su svojim srednjim putem postigli spas. Onaj ko se bude pridržavao sljedećih triju smjernica, koje je spomenuo Allahov Poslanik, s.a.v.s., taj na pohvalan način robuje Uzvišenom Allahu: “Nema sumnje da je ova naša vjera sasvim ispravna i postojana, pa zato u nju ulazite blago i polahko. Nemojte se, dok činite ibadet Uzvišenom Allahu, preopterećavati i zamarati. Bez sumnje, onaj koji neprestano putuje, niti će put preći, niti na cilj doći, a niti će jahalicu sačuvati.” (Bejheki, Šu’abu ‘l-iman, 3/18) Ebu Umame el-Bahili, r.a., jedan od ashaba, prenio je da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: “Dvije vrste ljudi iz mog ummeta neće zadobiti moj šefa’at. Jedni od njih su oni koji budu nepravedni i koji se budu nasilnički ponašali, te oni koji budu nepravedno vladali i upravljali. Drugi su oni koji budu granice prelazili i tako s puta skretali.” (Taberani, El-Kebir, 8/281)
Imam Kelabazi, rah., je, oslanjajući se na jedno predanje koje se prenosi od Ebu Hurejre, r.a., rekao: Dok je u prvo vrijeme islama sve bilo na svome mjestu, kada su vjerski propisi bili nepromijenjenima i još uvijek onakvima kakvim ih je uspostavio Pejgamber, s.a.v.s., pojavile su se frakcije kaderija i murdžija. Oni su izazvali pometnju kod ljudi i bili povod fitni (smutnja). Uzvišeni Allah je posredstvom Svojih poslanika prokleo takve frakcije koje, izazivajući smutnje na polju akaida i ibadeta, dovode do razjedinjavanja ummeta.” (Zehebi, E’alamu ‘n-nubela’, 8/286; Taberani, El-Kebir, 20/117) Kaderije i mutezile su frakcije koje su prešle granicu po pitanju razumijevanja kadera (sudbina) i grijeha. One koji su počinili velike grijehe su izopćili iz okvira imana i usvojili propis da će takvi vječno biti u Džehennemu, ukoliko umru bez pokajanja. Oni su prokleti, zbog svog ekstremizma. Frakcija murdžija se olahko ponijela glede vjerskih naredbi i zabrana. Tvrdili su da činjenje grijeha ne utječe na iman, te su bili mišljenja da čak ni griješnici i prijestupnici koji budu vjerovali, neće biti izloženi džehennemskoj patnji. Tvrdili su da su i oni koji nikada nisu na sedždu pali, u okviru imana i da neće biti izloženi kazni. Taj njihov ekstremizam ih je udaljio od Allahove milosti i na njih navukao prokletstvo. Iako su se nazivi te dvije-tri frakcije zagubili tokom historije, neke grupacije, posebno danas, svjesno ili ne, nastavljaju sa neispravnim idejama. Kao što Ali, r.a., reče: “Najbolji od ljudi je onaj koji se drži srednjeg puta.” Takav je instanca na koju se mogu obratiti, kako onaj koji je prešao granicu i zapao u ekstremizam, tako i onaj koji je zaostao i put zagubio, a kako bi se popravili. (Ibn Ebi Šejbe, El- Musannef, 7/100) Oni koji se drže srednjeg puta, strahuju i čuvaju se svakog, i malog i velikog grijeha, zbog njihovih posljedica. Svaki mali grijeh u čijem se činjenju istraje, postaje velikim. Nadamo se Allahovome, dž.š., oprostu i milosti za svakog počinioca velikog grijeha.
Djelo, nijet i iskrenost
Pokornost Allahovim naredbama i zabranama na propisani način, ovisi o nijetu, jer je nijet ono prema čemu se djela vrjednuju. Nijet se definiše kao namjera, kojom se određuje cilj i svrha djela. Nijet je suština djela i tajna robovanja i pokornosti. Sve ibadete i ono čime se iskazuje pokornost Uzvišenom Allahu treba izvršavati isključivo radi Njegove naredbe i Njegova zadovoljstva. Pri tome se ne smije težiti ka ostvarenju bilo kakvog nefsanskog, ili dunjalučkog interesa! U suprotnome, kao što je djelo koje je tako učinjeno propalo, isto tako, čovjeka – da Uzvišeni Allah sačuva! – može odvesti u širk! U jednom kudsi hadisu, Uzvišeni poručuje: “Ja nemam ništa s onima, koji Mi širk čine. Nemam ništa ni s onim djelom, koje neko učini, pa Mi nekog drugog u tome pridruži. To djelo pripada onome zbog koga je i učinjeno.” (Muslim, “Zuhd”, 4/2289) Ispravnost nijeta se reflektuje na riječi i djela, a što se naziva “sidk” – iskrenost i istinoljubivost. Prvo što se zahtijeva, u pogledu ibadeta i pokornosti, jeste iskrenost. Riječi i djela čovjeka se međusobno upotpunjavaju.
U hadisu, koji je od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenio Abdullah b, Mes’ud, r.a., stoji: “Nemojte se odvajati od iskrenosti i istinoljubivosti! Iskrenost i istinoljubivost vode ispravnosti, a ispravnost dobru, a dobro Džennetu. Čovjek neprestano govori istinu i kod Uzvišenog Allaha bude uspisan među iskrene i istinoljubive. Klonite se laži, jer laž vodi zlu i razvratu. Čovjek neprestano laže i kod Uzvišenog Allaha bude upisan među lašce.” (Muslim, “Birr”, 4/2012) U drugom hadisu Vjrovjesnik, s.a.v.s., poručuje: “Ja vam savjetujem da se držite istine, jer istina vodi dobročinstvu, a dobročinstvo Džennetu. Ko god sebi, kao princip, bude postavio dobročinstvo, kod Uzvišenog Allaha će biti upisan kao iskren. Zabranjujem vam laž i neistinu. Laž i neistina vode grijehu, a grijeh Džehennemu. Čovjek neprestano laže i kod Uzvišenog Allaha bude upisan kao lažov.” (Buhari, “Edeb”, 69)
Da se vi istinski oslanjate na Uzvišenog Allaha…
Upotpunjen intelekt istovremeno prihvata kada i kader, te se tome bezuslovno predaje i povinuje, a to znači da je čovjek zadovoljan odredbama Uzvišenog Allaha i onim odgovornostima kojima ga je zadužio, te da se istinski i kako je to potrebno na Njega oslanja. Potrebno je da čovjek, sve ono što ga zadesi, bilo u njegovu korist ili protiv njega, prihvati sa zadovoljstvom. U Kur’anu Časnome stoji: “A u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (Ma’ide, 23) “Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!” (Ibrahim, 12) “One kojima je, kada su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!’ – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!’ I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, – a Allah je neizmjerno dobar.” (Al-i ‘Imran, 173-174) I zaista će oni, koji se budu na Uzvišenog Allaha oslanjali i od Njega se pomoći nadali, na kraju postići blagodati i Allahovo zadovoljstvo. Sam Poslanik, s.a.v.s., veli: “Da se vi istinski oslanjate na Uzvišenog Allaha, On bi vas opskrbljavao kao ptice, koje ujutro odu gladne, a uvečer se vrate site.” (Tirmizi, “Zuhd”, “Tevekkul”, 4/73) Sve što čovjek ima, rezultat je Allahove, dž.š., milosti i dobročinstva. I život i smrt Njemu pripadaju. Putem tevekkula čovjek postiže zadovoljstvo Allahovom odredbom i kaderom, što rezultira teslimijetom, a teslimijet ga navodi da sve što posjeduje, svoj život i imetak, prepusti Onome Ko je istinski vlasnik svega. Uzvišeni Gospodar poručuje: “Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati.” (Tevbe, 111)
A prodavac prvo mora da isporuči prodatu stvar kupcu, kako bi mogao naplatiti potraživanje. Prisjetimo se Ibrahima, a.s., i njegova teslimijeta. Njegov teslimijet je bio toliko čvrst da, kada je bio bačen na lomaču, Uzvišeni Gospodar je poručio: “‘O vatro’, – rekosmo Mi – ‘postani hladna, i spas Ibrahimu!’” (Enbija’, 69) Onaj Koji čini da sebebi (povodi i uzroci) imaju, ili nemaju dejstvo jeste “musebbibu ‘l-esbab” – Uzvišeni Allah. Vatra, a kao i cijeli kosmos, nije se povinovala sebi, nego naredbi svoga Tvorca i nije spalila Ibrahima, a.s. To je bio rezultat njegovog potpunog teslimijeta. Naš Poslanik, s.a.v.s., ovako veli: “Prilikom lijeganja u postelju, činite dovu na sljedeći način: Allahu moj, Tebi sam pokoran životom svojim, a lice svoje sam zadovoljstvu Tvome usmjerio. Svoje stanje u potpunosti Tebi prepuštam i na Tebe se u potpunosti oslanjam.” (Tirmizi, “Da’vat”, 5/468)
Značenje i smisao teslimijeta
Nakon što čovjek učini ono što je u okvirima njegovih mogućnosti, stvari će prepustiti Allahu, dž.š., i ako ih prihvati, ma kakvima se one činile, to će ukazivati na njegov teslimijet, odnosno njegovu predanost kadau i kaderu. Ne izgovarati izraze, poput: “kamo sreće”, i njima slične znači ne suprotstavljati se Njegovu izboru. Govoriti i davati procjene riječima: “da je bilo tako…”, “da se to nije dogodilo…”, nije ništa drugo, do li uzaludna briga i strepnja. Uzvišeni Gospodar poručuje: “Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju.” (Kasas, 68) Nešto najbolje, što se može poduzeti i učiniti na tome planu jeste da se kaže ono što je kazao jedan od bliskih faraonovih ljudi, koji je povjerovao i nastojao zaštiti Musaa, a.s., kada se objelodanilo ono što radi: “A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove Svoje vidi.” (Mu’min, 44) U nastavku Uzvišeni veli: “I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi.” (Mu’min, 45) Uzvišeni Gospodar je tu osobu, zajedno sa Musaom, a.s., sačuvao zuluma faraona, a faraona je, zajedno sa njegovom svitom, potopio u moru i uništio. Onaj, koji svoje stanje i poslove prepusti Uzvišenom Allahu, i oni koji budu od Njega pomoć očekivali, postići će takvu nagradu. Zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., u svim svojim ibadetima i svemu onome čime je iskazivao pokornost Njemu, bio Njemu prepušten, teslim, i Njemu usmjeren. Neprestano je i ummet podsticao na to. Govorio bi: “Allahu moj, ja Tebi prepuštam svoje stanje, a svoju snagu od Tebe crpim.” (Tirmizi) Završimo dovom Allahova Poslanika, s.a.v.s., koju je redovno učio: “Allahu moj, utječem se Tebi od lijenosti, škrtosti, kukavičluka, starosti i kaburskog azaba. Allahu moj! Podari nefsu mome takvaluk i očisti ga, jer si Ti Onaj, Koji ćeš ga najbolje očistiti. Ti si mu najbliži i zaštitnik si njegov. Allahu moj, utječem Ti se od srca, koje nije skrušeno; nefsa pohotnoga; od znanja, od kojeg koristi nema i od dove, koja nije primljena.” (Muslim, “Zikr”, 73)
