Pojava tesavvufa
Učenjaci akaida su nastojali da ljudima dostave znanje iz oblasti akaida, učenjaci fikha su govorili o ibadetima, muhadisi o hadisu, mufesiri o tefsiru, znalci jezičkih nauka o arapskom jeziku. Oni su danonoćno radili da ožive ove nauke i istovremeno ih sačuvaju od bilo kakvih neispravnosti. I Allahovim izunom uspjeli su u tome.
S druge strane, Allahovi dostovi, koji su bili nazivani imenima poput arifi, salihi, evlije, sufije i slično, okrenuli su se očuvanju i podučavanju ljudi edebu, ahlaku, ilahi ašku i čišćenju srca. Svoj himmet i gajret su trošili na tom polju. Tada su razvili metode odgajanja i čišćenja srca, sukladne ljudskoj prirodi.
U svakom tom poslu, osnovu i dokaz su uzimali iz Kur’ana i sunneta. Ne odvajajući se od puta ashaba i salih robrova koji su ih slijedili. Vjerski odgoj su prvo sproveli na vlastitim nefsovima a zatim svojim primjerom pokazali vrhunski ahlak drugim ljudima.
Uvijek su se obraćali čovjekovoj duši i oslobađali srca ljepotama poput aška, muhabeta, sohbeta, nasihata, prefinjenosti, jednostavnosti i darežljivosti.
Tako su u petom stoljeću nakon hidžre osnovali škole tesavufa i odgoja koje su tada hizmetile na polju oživljavanja vjere i danas služe u istu svrhu.
Kako god su alimi zahirskih nauka znanje sa generacije na generaciju prenosili putem govora, slušanja i pisanja, isto tako su i srčana znanja poput ihlasa, fejza, ljubavi, aška, edeba i ahlaka prenesena sa srca na srce i donesena sve do danas.
I tako će se nastaviti sve do kijametskog dana. Jer Kur’an sunnet i vjerske nauke su pod Allahovom zaštitom. Uzvišeni Allah u svakom vremenu stvara one koji će naučiti vjeru, ispravno je razumjeti i prenijeti drugima. Nauke koje se odnose na duhovni život i ahlak nose muršidi kamili i dostavljaju je drugima onoliko koliko je kome nasib.
Velikani nosioci ilahi aška i vrhunskog ahlaka, uvijek su bili svjetlo vjere koji su na put vraćali one koji bi bili zalutali.
Duhovni sultani poput sejjid Abdulkadir Gejlanija, Junus Emrea, Mevlane Dželaludin Rumija, Hadži Bektaš Velija, Šah Nakšibenda, Imam Rabbanija, Mevlana Halida, Ahmed Rifaija i drugih k.s. na svojim primjerima su pokazali ljudima ilahi ašk i mnoge upoznali sa ovom beskrajnom srećom.
Oni su odgoj davali svakom članu zajednice, od padišaha do seljaka, otklanjali su fitne između ljudi i sa velikom lahkoćom rješavali sve probleme u društvu pa i porodicama.
I dok su oni bili rahmet za cijeli ummet, pojavili su se i zlonamjernici koji su tesavuf uzeli kao sredstvo kako bi ostvarili lične interese. Međutim postoji vrlo jednostavan i jasan način da se ispravno razdvoji od neispravnog. Put tesavufa je Allahov put. I njegovi temelji, principi, edeb i djelovanje neće se promjeniti do Sudnjeg dana. Put je otvoren i jasan. Njegov edeb i ahlak nisu skriveni. A sve ono što nije u skladu sa Kur’anom i sunnetom nije Allahov put i to treba napustiti.
Arifi su na putu takvaluka i edeba svima pokazali koji je put vođenja i slijeđenja. Onaj ko njih ne slijedi na šteti je i prouzrokuje štetu.
Duhovna silsila je sigurnost ovog puta. Velikani su putem silsile jedni od drugih preuzeli ilahi ašk, fejz, ilm, edeb, ahlak i druge emanete, a zatim ih predali onima koji su došli iza njih. Onaj ko njih slijedi, siguran je. Ko ostane sam, taj se neće moći sačuvati od bidata i opasnosti.
TESAVVUF – SUFIZAM DANAS
Ukoliko je nešto stoljećima prisutno među ljudima, znači da je vrlo ozbiljno vezano za ljudsku prirodu i čovjekov život uopšte. Od kako se tesavuf pojavio kao sistem i od kako je nazvan tim terminom, uvijek je u srcima i na jeziku ljudi. Dok su ga oni sa strane kritikovali, oni koji bi ga okusili i sproveli u vlastitom životu tvrdili ba da je to jedna škola odgoja koja čovjeka odgaja po principima Kur’ana i sunneta, i ukrašava ga ilahi edebom.
Shodno tome postavlja se pitanje, kome čovjek treba vjerovati, onom ko ide tim putem i poznaje ga ili onom ko negira a nikada nije ni probao?
Dok se istražuje o tesavufu jedna od najvećih greški koju osoba može učiniti jeste da ne konsultuje one koji su ehl tog posla (znalci u toj oblasti). I to je ustvari generalno pravilo. Jer čovjek o čemu god da želi da stekne određeno znanje, uslov je da pita onog ko je stručnjak u oblasti koja ga zanima. Sasvim sigurno je da neće o medicini pitati tesara, ili o muzici kuhara. A ovo je još mnogo važnije kada su vjerske stvari u pitanju. Jer kada je vjera u pitanju, osoba koja se pita osim što mora imati znanje o određenoj oblasti treba da bude i arif i ehli zikr (nosioc zikra).
Uzvišeni Allah u Kur’anu časnom kaže:
”Ne odvajaj se od onih koji i danju i noću mole Gospodara svoga, tražeći Njegovo zadovoljstvo, i ne skidaj oči s njih! A ne povodi se za onima čije smo srce ostavili u gafletu; bez zikra.” (Kehf, 28)
U drugom ajetu Gospodar kaže: ”Ako ne znate, pitajte ehli zikr” (Nahl, 43)
Stoga, ako želimo saznati nešto o tesavufu, potrebno je da o tome pitamo alime koji su ehli zikr. Ni u kom slučaju se ne smije zadovoljiti sa savjetima i preporukama onih koji ne žive islam po takvaluku, a kamoli oni koji nisu ni muslimani nego istražuju o islamu kako bi ga obezvrijedili (orijentalisti).
Kada kažemo tesavuf, to podrazumijeva put odgoja koji ide linijom ehli sunnet vel džemat skupine. Na čelu tog puta mora da stoji imam takvaluka. Nikako nisu mjerilo klinički slučajevi, suludi mistici i samozvani lažni šejhovi koji koriste tesavuf kako bi ostvarili vlastite niske interese a rade suprotno Kur’anu i sunnetu.
Imam Rabbani k.s. u vezi sa tesavufom kaže: ”Cilj ovog našeg posla jeste postizanje hakiki imana i ihlasa koji je neophodan da bi se postigao mekam rizaa(Allahova zadovoljstva). Krajnja merteba do koje želimo stići jeste potpuno iskreno (halis) robovanje. A jedini put koji nas može do toga dovesti jeste slijeđenje Kur’ana i sunneta u harf. ”
Nakon ove definicije tesavufa da li se uopšte može postaviti pitanje: da li postoji potreba za tesavufom ili ne? Drugim riječima postoji li čovjek kojem ovo ne treba?
Naravno da ne, ali može se postaviti pitanje postoji li danas tesavuf kako ga je objasnio Imam Rabbani i postoji li takav muršid? I šta reći onima koji se predstavljaju kao šejhovi a mahom su u zabranjenim i sumnjivim poslovima? Tačno je da je tako, ali ne samo u tesavufu nego u svim vjerskim naukama. Međutim prema riječima Poslanika s.a.v.s. do kijametskog dana će postojati skupina ljudi koja će vjeru slijediti i predstavljati na ispravan i potpun način.
U Kur’anu se kaže: ”Mi objavljujemo Kur’an i Mi ćemo nad njim bdjeti.” (Hidžr, 9) U svakom vremenu će postojati istinski, pravi predstavnici vjere.
Nažalost mi živimo u vremenu kada su ljudi vjernici samo na jeziku. Kamil muršidi i rabbani alimi sami hode Allahovim putem. Njihov najveći dert jeste što ne mogu naći putnika koji bi zajedno s njima istinski putovao Allahu. I ovaj problem je počeo još davno prije.
Imam Šarani k.s. je rekao: „Sreo sam oko sedamdeset muršida koji su preselili tužni što za života nisu našli nijednog istinskog murida sa kojim bi bili u potpunosti zadovoljni.”
Tesavuf je škola osnovana u svrhu zadobijanja vrhunskog takvaluka, međutim, današnji problem ljudi nije nedostatak takvaluka nego nedostatak imana.
Zbog toga današnji muršidi moraju prvo da počnu od imana kod ljudi. Nakon toga bude kod murida svijest o važnosti namaza, odvraćaju ih od velikih grijeha, zatim ih korak po korak vode do izvršavanja ostalih farzova te ih privikavaju na zikr. I zaista, u njihovom okrilju mnogi ljudi su ostavili grijehe, okrenuli se vjeri i počeli robovati Allahu.
Ako se nešto ne može u potpunosti izvršiti, ne treba se u potpunosti ni ostaviti.
Najljepši put da se postigne takvaluk i potpunost jeste življenje vjere u džematu; put spasa je slijeđenje salih robova. To nam naređuje naša vjera.
Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: ”Pomažite jedni drugima na putu postizanja takvaluka i činjenja dobročinstva” (Maida, 2)
Življenje islama u džematu jednog imama takvaluka donosi velike koristi i neprekidan bereket. I to je ujedno najsigurniji put. Jer onaj ko putuje sa onim ko poznaje put, taj stiže brzo , lahko i sačuvan od opasnosti.
Istovremeno to je i najživlji put, jer se na svakom koraku nalazi ilahi ašk.
IZVOR TESAVUFA
Mnogi ljudi termin tesavuf traže u Kur’anu i sunnetu i sumnjičavi su prema njemu samo zato što se ta riječ ne nalazi u spomenutim izvorima. Međutim, istinski tesavuf je plod Kur’ana i sunneta, u cjelosti.
Kako god je neispravno svaki idžtihad iz fikha tražiti direktno u Kur’anu i hadisu, isto tako je neispravno svaki usul i adab tesavufa tražiti direktno u otvorenim i jasnim ajetima i hadisima.
Kako god mudžtehidi imaju ovlaštenje da prave idžtihad i donose nove fetve na polju fikha, ondje gdje je to potrebno, isto tako i pravi muršidi imaju ovlaštenje da na polju ahlaka i terbijeta uspostavljaju nove usule kod postizanja istog.
U tom poslu postoje posebna pravila kojih se drže i jedni i drugi. Kao što postoje i pravila istražianja da li se nešto nalazi u ajetu i hadisu. Propis izveden iz nekog idžtihada, na prvi pogled može izgledati kao da nema utemeljenje u ajetu i hadisu. Međutim kada se dublje istraži i razgovara sa onim ko je donio taj idžtihad, postaje jasno da se njegovo utmeljenje nalazi u navedena dva izvora. I ovo važi za sve grane vjerskih nauka.
Izvor: Menzil.ba
