Osnovna načela ibadeta
Glavni cilj u obavljanju ibadeta jeste činjenje djela radi Allaha, dž.š., postizanje Njegovog zadovoljstva i iskazivanje zahvalnosti na blagodatima. Ibadet se ne čini nikome drugome sem Allahu, dž.š. Jer, samo On je Onaj Koji je stvorio ljude, Koji ih je obasuo neizmjernim blagodatima i Koji im je podario život. Da bi neko djelo bilo ibadet potrebno je da je učinjeno s čvrstim uvjerenjem, iskreno, sa ispravnim nijetom i uz svijest o ispunjavanju naredbe Uzvišenog Allaha. Takvo poimanje naziva se “te’abbud”. Te’abbud znači obavljati ibadete samo zato što su ibadeti, te kako bi se iskazala odanost i poštovanje spram naredbe Uzvišenog Gospodara. To je osnovno načelo svih ibadeta.
Činjenje ibadeta je istovremeno i prirodan rezultat imana, kao i potreba koju čovjek ima u svojoj prirodi. Ono na šta Časni Kur’an najviše stavlja akcenat jeste obavljanje ibadeta radi Allaha, dž.š. Jedan od časnih ajeta u kojima se upravo to naglašava je i sljedeći: “Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!” (Taha, 14) Nesumnjivo, ibadeti donose korist, kako pojedincu tako i društvu. Međutim, te koristi nisu cilj ibadeta, već rezultat. Muslimani ne obavljaju ibadete kako bi postigli te koristi, već, ibadeti koje obavljaju radi Allaha, dž.š., rađaju te lijepe plodove.
Ti plodovi se nazivaju “tajne i mudrosti ibadeta”. Naprimjer, namaz je ibadet koji osobu približava Uzvišenom Gospodaru, jača njen ruh i snagu volje, te je navikava na strpljenje i zahvalnost. Naročito namaz koji se obavi u džematu, doprinosi razvoju društvene svijesti i međusobnog potpomaganja. Post doprinosi čovjekovom zdravlju, pomaganje siromasima doprinosi produbljivanju emocija te pomaže da imućni bolje shvate stanje onih koji žive u neimaštini. Zekat pomaže ljudima da se spase negativnih osobina poput škrtosti i uskogrudnosti. Također, kada osoba koja se odaziva naredbi obavljanja ibadeta razmišlja o mudrostima koje oni sadrže, to je onda tefekkur (promišljanje), a što doprinosi povećanju čovjekove svijesti o robovanju.
IBADETI SU TRAJNA I NEPROMJENJIVA NAREĐENJA
Ibadeti prestavljaju segment vjere koji se ne može mijenjati. Zbog toga se ibadeti trebaju obavljati onako kako to naređuje Časni Kur’an i onako kako ih je praktikovao Allahov Poslanik, s.a.v.s. To što prolaze stoljeća i što se mijenjaju uvjeti, nikome ne daje za pravo da mijenja formu namaza, posta, ili, način obavljanja hadža. Ma kakav bio nečiji status ili nivo znanja, niko nema takvo ovlaštenje sem Allahova Poslanika, s.a.v.s. Upravo na to se misli kada se kaže da su ibadeti trajna i nepromjenjiva naređenja. Velika je zabluda nastojanje da se promijeni forma ibadeta pod izgovorom da se tako prilagođavamo savremenom dobu i olakšavamo ljudima. Mijenjanje ibadeta koji su temelj vjere predstavlja kako “skrnavljenje”, dakle kvarenje, vjere, tako i narušavanje veze i iskrenog odnosa ljudi prema vjeri.
S druge strane, jedinstvo u praktikovanju ibadeta onako kako je to činio Allahov Poslanik, s.a.v.s., osigurava red i postojanost samog ibadeta. U protivnom, svaki čovjek bi u svakom novom vremenu izmislio neku novu formu namaza. A to bi značilo nestajanje cjelovitosti vjere i integrirajućeg svojstva ibadeta. Ma o kojem vremenu ili mjestu se radilo, potrebno je očuvati formu ibadeta i obavljati ih u skladu sa propisima. Kada se ibadeti na taj način obavljaju, onda su oni direktan odraz odanosti vjeri i pobožnosti. Ukratko, ibadeti se obavljaju onako kako je to Allah, dž.š., naredio i onako kako ih je praktikovao Allahov Poslanik, s.a.v.s. Ibadetima koji su određeni Časnim Kur’anom i Sunnetom ne može se ništa oduzeti niti dodati, kako bi se promijenila njihova forma. Jer, dodavanje nečega ibadetima jeste bid’at (novotarija), a njihova izmjena skrnavljenje, dakle kvarenje njihove suštine.
Uzvišeni Hak je krajnje milostiv prema Svojim robovima. Zbog toga im daje odgovornosti shodno njihovoj snazi. U časnom ajetu se kaže: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih (…)” (Bekara, 286) Naša vjera je odredila određene olakšice u obavljanju ibadeta. Pa tako naprimjer, ukoliko nema vode za abdest, čovjek može uzeti tejemum. Ukoliko je osoba toliko bolesna da ne može stajati na nogama, onda će namaz obaviti sjedeći. Čovjek koji je putnik, može da ne posti i da kasnije naposti dane koje nije postio. U Časnom Kur’anu, Uzvišeni Allah kaže: “(…) Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate (…)” (Bekara, 185)
Čovjeku se čine teškim ibadeti koje je naredio Uzvišeni Gospodar iz razloga što nije navikao svoj nefs na njih, što nije uložio dovoljno truda u to i što je pod utjecajem prokletog šejtana. Onaj ko ne misli da se njegov život sastoji samo od ovosvjetskog, ko u sebi ima osjećaj zahvalnosti na blagodatima i čiji ruh osjeća čežnju za vječnošću, u najvećem broju slučajeva sam od sebe osjeća potrebu da čini ibadet Gospodaru svjetova. Uz to, ukoliko je takva osoba osjetila duhovnu slast ibadeta i smiraj koji donose, onda joj nikada nije teško da ih obavlja. Ukoliko pak povremeno osjeti teškoću u tome, razmišljajući o nagradi za te poteškoće, ostaje ustrajna u obavljanju ibadeta.
KAKVI TREBAJU BITI IBADETI?
Postoje određeni uvjeti ibadeta koje bi čovjek trebao ispuniti kako bi se mogao okoristiti i kako bi se na njemu manifestovale mudrosti ibadeta koji obavlja, te što je najbitnije, kako bi mogao postići Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Možemo ih ukratko ovako nabrojati:
- Da ibadet čini samo radi allaha, dž.š., i da je daleko od samopokazivanja. Ibadeti se trebaju obavljati na način da je čovjek prilikom njihovog obavljanja daleko od pretvaranja, da ne očekuje nikakvu ovosvjetsku korist zbog toga i da ih obavlja samo radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva. To je cilj zbog kojeg su ibadeti i naređeni. To je sastavni dio tevhida. Jer, Uzvišeni Allah u časnom ajetu kaže: “A teško onima koji, kada namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju (…)” (Ma’un 4-6) Imam Birgivi, rah., obavljanje ibadeta radi samopokazivanja i uzimanje ibadeta kao sredstva postizanja nekih dunjalučkih koristi karakteriše kao “traženje dunjaluka ahiretskim djelima”, te naglašava da je takvo postupanje grijeh.
- Da ibadet obavlja savjesno i iskreno. Onako kako Uzvišeni Hakk zna ono što ispoljavamo, tako i bez premca zna ono što je u našim srcima. Stoga se trebamo truditi da ibadete obavljamo uz iskrene emocije i sa ihlasom. Ihlas je srž ibadeta, što jasno i očito vidimo iz sljedećeg časnog ajeta: “Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, Ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša (…) “ (Hadždž, 37)
- Da ibadet obavlja svojevoljno i svjesno. Ibadeti koji se obavljaju pod prisilom ili nevoljno, ne mogu čovjeku donijeti željenu slast i unutrašnji mir. Budući da je čovjek Allahov, dž.š., rob, on je prinuđen da Mu čini ibadet. Međutim, on sam mora da osjeti tu nužnost da se kroz tefekkur (promišljanje) i dovu usmjeri Uzvišenom Gospodaru te da se, koristeći vlastitu volju, trudi da rado i iskreno obavlja ibadete. U Časnom Kur’anu se navodi da je bezvoljno obavljanje ibadeta svojstvo munafika (licemjeri): “ (…) Kada ustaju da namaz obave, lijeno (bezvoljno) se dižu (…)” (Nisa’, 142)
- Da ibadet obavlja ustrajno i bez prekida. Čovjekovo svojstvo robovanja Uzvišenom Gospodaru nije svojstveno samo određenom vremenu ili periodu, već je trajno. Prema tome, ibadeti koji su odraz tog robovanja, trebaju se obavljati ustrajno, tokom cijelog života. Na to nam ukazuje časni ajet: “I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!” (Hidžr, 99) Ibadeti kao što su namaz i post jesu cjeloživotni ibadeti. Također, preporučeno je da se dobrovoljni ibadeti obavljaju sa što većom ustrajnošću. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Allahu, dž.š., najdraža djela su ona u kojima se ustrajava, pa makar bila i mala.” (Muslim, Musafirin 218)
- Da postoji umjerenost i ravnoteža u ibadetima. U ibadetima se treba kloniti ifrata (pretjerivanje) i tefrita (zanemarivanje). Časni ajet: “O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.” (Ma’ide, 87) te časni hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s., u kojem se zabranjuje “savm-i visal”, ukazuju na tu ravnotežu. (Buhari, Nikah 1; Muslim, Nikah 5) Kao što znamo, savm-i visal je danonoćni post jednog ili više dana za redom. Pretjerivanje u vjeri, nakon nekog vremena donosi zasićenje, a zanemarivanje donosi latentnost. Međutim, srž ibadeta i pokornosti je izvršavanje naređenja uz ljubav i ustrajnost. A to je jedino moguće ukoliko čovjek vodi život u kojem su uravnoteženo i kontinuirano prisutni ibadeti. U narednim brojevima našeg časopisa, osvrnut ćemo se na fikhska pitanja koja se tiču našeg cjelokupnog života i samih ibadeta, inšallah.
