Ono što nas se ne tiče
U hadisu koji se prenosi od Ebu Hurejre, r.a., stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Od ljepote islama neke osobe je i da ostavi ono što je se ne tiče.” (Tirmizi, Es-Sahih, “Ez- Zuhd”, 4/558; Kelabazi, Bahru ‘l-fevaid, 1/272)
U hadisu navedenom u podnaslovu, spominje se jedan od bitnih principa islamskog ahlaka. To je hadis koji se smatra takozvanim “sažetim govorom” (ar. dževami’u ‘l-kelim), zbog toga što je u njemu sažeta većina vjerskih principa koji se tiču života na dunjaluku i Ahiretu. Prema nekim učenjacima, citirani hadis predstavlja jednu trećinu islama, dok prema nekim drugim učenjacima, predstavlja polovinu, pa čak i cjelokupni islam. To je veoma važan hadis, koji uređuje odnose između čovjeka i njegova Gospodara, te između čovjeka i ostalih ljudi. Oni koji budu postupali prema onome što se tim hadisom zahtijeva, postići će spas i na dunjaluku i na Ahiretu, bit će olakšanje ljudima i ulijevat će spokoj svojoj okolini. Citirani hadis podstiče muslimana da se bavi korisnim stvarima, a da se drži podaleko od onoga što je beskorisno. Vjera obuhvata sva pravila, koja sadrže sve ono što bismo trebali činiti, kao i sve ono čega bismo se trebali kloniti. Citirani hadis, dakle, s tog aspekta gledano, sažima cjelokupnost islama. Onaj ko primjenjuje ono čemu poziva hadis, biće potpune vjere, te lijepog ahlaka i islama. Jedno od pitanja kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.s., posvećivao najviše pažnje jeste pitanje lijepog ahlaka. Tokom cijelog svog života, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pored imana i ibadeta, veliku vrijednost pridavao vrlinama lijepog ahlaka; živio je, praktikujući ih, te je nastojao drugima pomoći da žive, pridržavajući se istih. Nastojao je da ljude spriječi i odvrati od činjenja loših i ružnih djela, koja narušavaju principe lijepog ahlaka.
Ako svoj nefs ne uposliš hairli djelima…
Čovjek je rob i halifa – namjesnik Uzvišenog Allaha na Zemlji. Njegov primarni cilj treba biti to da Uzvišenom Allahu bude dobar rob i da svoj život prema tome uređuje i usmjerava. A da bi tu svoju dužnost mogao obaviti, Uzvišeni Allah mu je podario sve što mu je potrebno. Podario mu je razum, tijelo, zdravlje, snagu, volju, vrijeme, i njima slične nimete, koji su mu kapital za vječnost i koje ne bi smio uprazno koristiti na neprikladan i neumjesan način. Čovjek, međutim, većinom zapada u gaflet i zaboravlja svoje dužnosti i obaveze, te taj svoj kapital ravnodušno i bezbrižno troši. Baveći se i zanimajući nebitnim djelima, čovjek uništava sebi i dunjaluk i Ahiret. Najveći uzrok njegovog takvog stanja jesu pogrešna znanja, gaflet i nefsanke kušnje. Pogrešna znanja izviru iz džehaleta ili iz pogrešne edukacije, dok gaflet i nefsanske kušnje proističu iz prevelikog poniranja u dunjalučke nimete, zavaravajući se mšljenjem kako se radi o nečemu što je, u svakom slučaju, mubah, tj. u osnovi dozvoljeno. Hasan Basri, rah., je rekao: “Budi oprezan i nikada svoj nefs ne ostavljaj bez nadzora! Jer, ako ti svoj nefs ne uposliš nečim korisnim, on će tebe uposliti nečim beskorisnim.” (Es-Sulemi, ‘Ujubu ‘n-nefs ve mudavetuha, str. 79) Jedan od ciljeva vjerskih naredbi je taj da se čovjek usmjeri dobru, da stekne naviku kontrole vlastitih djela i postupaka, te da se navikne na muhasebu ili samoobračun. Čovjek treba da procijeni svoje postupke, prije nego se na njih odvaži. Treba da odredi nijet i cilj svojim djelima, te da razmisli šta bi mogao dobiti, a šta izgubiti, onim što želi učiniti. Ako bude pazio da li su ta djela, koja želi učiniti, u skladu sa vjerom, neće zapasti u greške i postići će sreću.
Šta je to čime se osoba ne treba zanimati?
U hadisu se spominje sintagma “ma la ja’ni” (ono što te se ne tiče). Razumije se da većina nas ne zna šta sve potpada pod tu sintagmu. Mi, zbog toga što nemamo dovoljno znanja, možemo se zavarati i početi se baviti nečim što nas ne tiče. Moguće je da se olahko upustimo u nešto, govoreći kako je to beznačajno i zanemarivo, a da je to, po učenju vjere, nešto što potpada pod ono što se nas ne treba ticati. Štaviše, ne obraćajući pažnju, možemo zapasti u grijeh. U hadisu se, dakle, spominje bavljenje onim što nas se ne tiče, a radi se o svim beskorisnim, nebitnim i ispraznim, besmislenim stvarima. Prema vjeri, radi se, dakle, o onim riječima i djelima, koja ne donose nikakve koristi, kako na dunjaluku tako ni na Ahiretu. Imam Gazali, rah., definišući koji su to govor i djela koja se osobe ne tiču, kaže da su to onaj govor i ona djela koja, ako se osoba suzdrži od njih neće pogriješiti, niti će time štetu kakvu izazvati, u pogledu stanja i imanja. A u slučaju ako bi ih počinila, odnosno ako bi govorila, ne bi postigla nikakav sevap, niti ikakvu korist, nego bi naprotiv, mogla biti ukorena zbog bespotrebnog trošenja energije i vremena. U vezi s tim navodi sljedeći primjer: “Ako bi pričao ljudima o svome putovanju, planinama i rijekama koje si vidio, odjeći koju si odijevao, jelima koja si probao, dobrim ljudima koje si sreo i njihovim djelima, a pri tome ne bi pretjerivao i izmišljao, smatralo bi se da si im pričao normalne i uobičajene stvari. Takva priča te ne bi uvela u grijeh i ne bi prouzrokovala štetu. Međutim, takva priča je bespotrebna i smatra se beskorisnim govorom. Samo ti oduzima tvoje vrijeme.” (Ihja’ ‘ulumi ‘d-din, 4/249) Šta to spada u govor koji nas se ne tiče, saznajemo iz smjernica i propisa koje je postavio Uzvišeni Allah, Koji Svojim znanjem obuhvata sve. Pomenuto se ne može razaznavati iz smjernica i pravila koje je postavio varijabilni ljudski razum, iz kulture koja dominira, ili iz načina svakodnevnog života. Mjerilo je, dakle, mjerilo haka i bātila, tj. mjerilo istine i laži. Ukoliko izgovorena riječ ili učinjeno djelo vode istini, onda se radi o riječi i djelu koji su validni i po Šerijatu ispravni. U suprotnome se radi o neispravnim i nevalidnim djelima i riječima. Govor koji se čovjeka ne tiče ubraja se u drugospomenutu kategoriju. Čovjek će, nakon što ustanovi ispravno mjerilo, na osnovu razuma i slobodnoga htijenja odabrati između istine i neistine, korisnog i beskorisnog. Na osnovu tog izbora povećava se, ili umanjuje njegova čast, te postaje očito kakva je njegova vjera.
Odnos muslimana spram riječi i djela
Musliman na dunjaluku živi neprestano usmjeren ka Ahiretu; čuva se svih zabranjenih djela i postupaka; pazi da se ne nađe u situacijama i okruženju gdje se krše vjerski propisi. Izbjegava sve ono što je sumnjivo. Ne bavi se onim što ga se ne tiče i od čega nema nikakve koristi. Svjestan je vrijednosti darovanih mu blagodati, te ih ne troši u bescijenje. Distancira se od beskorisnih riječi i djela i cijeni vrijeme. Ne miješa se u tuđe poslove, ne ide na mjesta na koja nije pozvan. Ne bavi se nikakvim istraživanjima, koja su za, ili protiv nekoga. Musliman, također, ne zalazi ni u besplodne rasprave po pitanju vjere i izbjegava mjesta na kojima se vode takve rasprave. Ne odvažava se na pokušaj da samo vlastitim razumom shvati Zat Uzvišenog Allaha, Njegove sifate, naredbe, odredbe vezane za kada i kader, te pitanja koja se tiču budućeg svijeta i gajba. Časni Kur’an i Sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., nas upozoravaju po pitanju nepotrebnih i suvišnih postupaka, koji ne donose ništa, izuzev štete. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pripadnicima svoga ummeta zabranjivao da ogovaraju, postavljaju suvišna pitanja, te da uništavaju imetak rasipajući ga i trošeći u bescijenje. Iz predanja koja se prenose, saznajemo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., od Uzvišenog Gospodara tražio utočište od svega što je beskorisno i suvišno. (Muslim, Es-Sahih, “Ukdije”, br. 3339; “Da’vat”, br. 5028)
Bolest našeg doba
Muslimani danas, a moguće i svi ostali ljudi, imaju prijeku potrebu da počnu živjeti, ne baveći se onim suvišnim i nepotrebnim stvarima koje nas se ne bi trebale ticati. Kao i svi ljudi na dunjaluku, evidentno je da su i muslimani, potpali pod utjecaj virtualne stvarnosti i konzumerizma, što se smatra ozbiljnom bolešću. Toliko smo potpali pod taj utjecaj da smo gotovo u potpunosti svoje živote posvetili dunjaluku i njime ih proželi, a brigu o Ahiretu, nažalost, nerijetko potišćemo u drugi plan. Doveli smo se u takvu situaciju da je mnoge od nas, ono što ih se ne treba ticati, u potpunosti uzelo pod svoje, u svim dionicama njihovog života. Tako se, dok su u svojim domovima, na čaršiji, u školi, džamiji, a posebno na društvenim mrežama, prepuštaju onome što ih se nikako ne bi trebalo ticati. Čovjek je danas zapao u takvu situaciju da se svojim razumom, srcem, sluhom, jezikom i rukama preokupirao bespotrebnim stvarima i poslovima, tako da ga može osvijestiti samo dolazak neke nevolje ili nekog iskušenja. Jedino u tim trenucima čovjek se upita i prisjeti ko je on zapravo, odakle dolazi i kamo ide!
Da li je moguće spasiti se beskorisnih stvari?
Tajna činjenice da je islam milost ljudskome rodu je u tome da ima izlaz iz svake situacije i svakog stanja. Put izlaska iz stanja bavljenja i zanimanja onim što nas se ne tiče je u iskrenoj tevbi i promjeni. Promjena počinje od individue, a zatim se postepeno počinje širiti i na okolinu. Bilo je toliko osoba koje su bile ogrezle u ružnom i neurednom načinu života, pa su zatim iskrenim pokajanjem, promijenile svoj život i nakon toga postale lijepi primjeri drugima. Svaki musliman, dakle, treba da ustanovi šta je to nebitno i beskorisno od onoga čime se bavi, a zatim da to izbaci i odstrani iz svog života. Na taj način ćemo se riješiti nepotrebnih dunjalučkih tereta i spasićemo se od neraspoloženja, unutarnjeg nemira i depresije. Svaki postupak je rezultat neke misli. Pobožna osoba, dakle, jeste ona osoba koja se ponaša prema principima i vrijednostima koje posjeduje. Musliman treba da, prije nego izrekne neku riječ ili uradi neko djelo, načini “predračun”. Ne smije zaboraviti na činjenicu da Uzvišenom Gospodaru ništa skriveno ne ostaje. Kada je u pitanju oslobađanje od navike bavljenja beskorisnim stvarima, moguće je da početak toga počiva u postavljanju sebi sljedećih pitanja: Da li će riječ koju namjeravam izgovoriti donijeti korist meni ili nekome drugom? Šta slijedi ako bih to uradio, ili ako ne bih? Ako to učinim, šta bih mogao izgubiti; bih li neki grijeh počinio? Da li će moj Gospodar biti time zadovoljan? Da li bi me to približilo Njemu, ili bi me od Njega udaljilo? Da li ću moći sutra kada budem za to pitan, položiti račun? Pametan čovjek se čuva nanošenja štete samome sebi. A bavljenje i zanimanje beskorisnim stvarima će, u konačnici, naštetiti čovjeku. Sve beskorisne stvari, bile one haram, mekruh – pokuđene, ili mubah – u osnovi dozvoljene, spadaju u ono čime se ne bismo trebali zanimati i što nas se ne bi trebalo ticati, te okončavaju kajanjem. S tog aspekta gledano, sve te beskorisne stvari su opozit dobrim djelima, ili “salih amelima”. Dobra djela jesu ona djela koja su učinjena izričito radi postizanja zadovoljstva Uzvišenog Allaha, i koja čovjeku donose korist i sa aspekta ovoga svijeta i sa aspekta vjerskog života. Čovjek, stoga, treba napustiti ono što ga se ne tiče, te početi činiti dobra djela, ukrašavajući se tako osobinama dobrog muslimana. Što se tiče beskorisna govora i nepotrebnih djela, bavljenje i zanimanje time ukazuje na slabost vjere kod čovjeka.
Nanošenje štete pojedincu i društvu
Štete koje beskorisne riječi i djela mogu nanijeti pojedincu i društvu, možemo sažeti na sljedeći način:
- Musliman je osoba koja se bezuvjetno pokorava božanskim naredbama. Bavljenje onim što ga se ne tiče je, prije svega, u koliziji sa islamskim načinom života, te predstavlja postupanje koje narušava njegov teslimijet (predanost).
- Bavljenje bespotrebnim stvarima predstavlja trošenje vremena i energije, kako za pojedinca tako i za cijelu zajednicu. To je, dakle, rasipništvo. Čovjek bi, sve mogućnosti koje posjeduje, trebao koristiti u korisne svrhe. Vrijeme i energija, koji su podareni čovjeku, predstavljaju vrijedne i važne blagodati, pa ih zbog toga ne treba koristiti u bescijenje.
- Baveći se time, čovjek ne ispunjava, ili izbjegava svoje istinske dužnosti, kojima je obavezan. Jer, vrijeme i energija, koji se utroše na besposlice, idu na račun zapostavljanja primarnih obaveza i dužnosti.
- Bavljenje besposlicama osobu lišava milosti Uzvišenog Allaha. Posebno je opasno iz razloga što može navesti na olahko shvatanje malih grijeha, što donosi opasnost da osoba počne činiti velike grijehe. U tom slučaju srce počinje tamniti, nefs se uzjoguni, a obavljanje ibadeta postane teško i zamorno.
- Najvažniji trenutak u životu čovjeka jeste trenutak preseljenja sa ovog svijeta. Kako čovjek bude živio, i čime se bude najviše bavio, i umrijet će spominjući to.
- Spomenuta pošast dovede do toga da čovjek izgubi prijatelje, te da prekine veze sa njima. Biva povodom da se među njima zasije sjeme mržnje, netrpeljivosti i neprijateljstva.
Što se tiče beskorinsih stvari kojima smo okupirani i od kojih nemamo nikakve ni dunjalučke, a niti ahiretske korisiti, a kojih se želimo riješiti, možemo da sačinimo jedan spisak istih, te da ih potom, počevši od onih najlakših, postepeno ostavljamo i napuštamo. Vrijeme koje smo koristili za te stvari, možemo posvetiti činjenju dobrih djela, također, počevši od nekih jednostavnih i lahkih. Kako budemo uzimali slast od dobrih i hairli djela, tako će nam biti olakšano ostavljanje beskorisnih stvari, koje nas se ne trebaju ticati. A prema hadisu, za jedno učinjeno dobro djelo, osobi slijedi od deset, pa do sedam stotina sevapa, kao nagrada.
