Oni koji se Allahu, dž.š., neprestano usmjeravaju i pokajnički obraćaju
Jedna od tema na kojima Časni Kur’an često potencira je usmjeravanje vjernika Allahu, dž.š., odano, pazeći na Njegovo zadovoljstvo u svakoj situaciji i u svim uvjetima. Sljedbenici tesavvufa također posvećuju veliku pažnju istom pitanju i kažu da se ono tiče spoznaje Allaha, dž.š., i robove potpune predanosti Njemu Uzvišenom. A jedini put postizanja upute i vječne sreće jeste povratak Allahu, dž.š., tevbom i iskrenim djelima.
Šuajb, a.s., je govorio: „(…) Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.“ (Hud, 88)
U arapskome jeziku, glagol „enabe“ posjeduje značenje vraćanja, usmjeravanja. Particip aktivni ovog glagola glasi: „munib“, a spominje se u određenim kur’anskim ajetima. U 27. ajetu sure Ra’d se veli: „Nevjernici govore: ‘Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje čudo?’ Reci: ‘Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a k Sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća (munib).’“
Ragib el-Isfahani, rah., polazeći od značenja riječi „inabe“ – masdara glagola „enabe“, kaže da učiniti inabu znači vratiti se Uzvišenom Allahu tevbom i iskrenim djelima. Spomenuti pojam se u tome značenju javlja u jednome kur’anskom ajetu: „I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.“ (Sad, 24)
Naredba: „Usmjerite se Allahu, dž.š.!“
Naš Gospodar je spomenuti glagol upotrijebio u sljedećima ajetima, u kojima se navodi Njegovo htijenje da se Njegovi robovi Njemu usmjere:
„I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.“ (Zumer, 54)
„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna – obraćajući Mu se predano! Bojte se Njega i obavljajte namaz, i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju.“ (Rum, 30-31)
Načini obraćanja i usmjeravanja Allahu, dž.š., ukratko se mogu sublimirati na sljedeći način:
- Vjerovati u Allaha, dž.š., Njegove meleke, objave, poslanike, Sudnji dan, sudbinu i predodređenje.
- Živjeti bez pridruživanja ikoga Allahu, dž.š., ravnim.
- Držati se daleko od širka, nifaka i grijeha.
- Samo Allahu, dž.š., dovu činiti i od Njega pomoć tražiti.
- Ispovijedati vjeru samo radi Njega.
- Izvršavati naredbe i kloniti se zabrana, koliko god je moguće više.
- Kloniti svih praznovjerja, sujevjerja, novotarija.
Muslimani se trebaju samo na Allaha, dž.š., oslanjati i samo se Njemu usmjeravati. Onaj ko se pored Allaha, dž.š., oslanja na nekoga drugog, trebao bi dobrano razmisliti o sljedećem ajetu:
„O narode moj, – govorio je on – shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.“ (Hud, 88)
I sljedeći ajet ima slično značenje:
„Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj – u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam.“ (Šura, 10)
U petnaestome ajetu sure Lukman, Uzvišeni Gospodar nas upozorava da se samo na Njega oslanjamo:
„A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.“ (Lukman, 15)
U ajetu u kojem se spominje da trebamo slijediti put onih koji se Allahu, dž.š., obraćaju i Njemu se usmjeravaju, misli se na one koji Mu ni na koji način ne čine širk, i koji radi Allaha, dž.š., vjeru ispovijedaju, a to su poslanici, a.s., plemeniti ashabi, r.anhum, tabi’ini, i svi dobri robovi, vjernici iz generacija nakon njih. Smatrati da se ajet odnosi samo na učenjake određenog mešreba, ili samo na muršide je pogrešno.
Munib-robovi
Particip aktivni glagola „enabe“ glasi: „munib“, a znači: onaj koji se vraća, koji se kaje, koji je odan. U Kur’anu Časnome se navodi da je Ibrahim, a.s., bio munib, evvah i halim: „Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan.“ (Hud, 75)
Naš Gospodar u suri Kaf (ajeti od 31. do 33.) veli da će Džennet biti za one bogobojazne (mutteki), za one koji čuvaju Allahove, dž.š., granice i propise (hafiz), te za one odane koji se Allahu, dž.š., obraćaju i koji su Njemu odani (munib): „A Džennet će biti primaknut čestitima, neće biti ni od jednog daleko – ‘Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se kajao i čuvao, koji se Milostivoga bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio.’“
İsmail Karagöz je pojmove: mutteki, hafiz i munib protumačio na sljedeći način: „Prema ajetima, vjernici koji će ući u Džennet su oni koji se klonu širka, kufra i neposlušnosti prema Uzvišenom Allahu (mutteki); koji se u svakom poslu i činu usmjeravaju Allahovim, dž.š., naredbama (evvab); koji su bogobojazni i iskreni u svome vjerovanju i ibadetima (munib). („Günahlar, Tövbe ve İstiğfar“, DİB Yay., str. 287.)
U suri „Rum“ Uzvišeni Allah veli: „Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna – obraćajući Mu se predano! Bojte se Njega i obavljajte namaz, i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju.“ (Rum, 30-31)
Također se u devetom ajetu sure „Sebe’“, kao i u osmom ajetu sure „Kaf“ navodi izraz: „’abdin munib“ (odani rob). Time se želi ukazati na one koji se u potpunosti usmjeravaju Allahu, dž.š.
Kada se srca Allahu, dž.š., usmjere
Allah, dž.š., upućuje one koji se Njemu obraćaju i koji su Njemu odani.
„On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’ Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.“ (Šura, 13)
„Nevjernici govore: ‘Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje čudo?’ Reci: ‘Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a k Sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća.’“ (Ra’d, 27)
Samo oni koji se Njemu obraćaju i koji su Njemu odani razmišljaju i uzimaju pouku.
„On vam pokazuje znamenja Svoja i spušta vam opskrbu s neba, a pouku će prihvatiti samo onaj koji se Njemu obraća.“ (Mu’min, 13)
Spas je u obraćanju, usmjeravanju i odanosti Allahu, dž.š. Oni koji žele postići vječiti spas, trebaju se Allahu, dž.š., iskreno usmjeriti. U ajetu se veli: „Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje.“ (Zumer, 17)
Dove onih koji su Allahu, dž.š., odani
U ajetima u kojima se spominje odanost Allahu, dž.š., navode se i određene dove.
U prvom, od njih dva, navodi se dova koju su učili Ibrahim, a.s., i oni koji su bili uz njega pristali: „Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!’- ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: ‘Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti.’ – Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.“ (Mumtehine, 4)
U drugome (88. ajet sure Hud) se navodi dova Šu’ajba, a.s.: „Uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.“
