Oni koji povrjeđuju i grubo se odnose
“Teško svakom klevetniku – podrugljivcu, koji blago gomila i prebrojava ga, i misli da će ga blago njegovo besmrtnim učiniti!” (Humeze, 1-4)
Sura Humeze je objavljena u Mekki i sadrži devet ajeta. To je sura koja nas obavještava da će stradati svi oni koji zanemaruju vlastite nedostatke, a ogovaraju druge, ismijavaju ih, i vjerujući u svoj imetak, misle da će živjeti vječno. Na koncu, one koji tako čine upozorava strašnom kaznom koja ih čeka. Uzvišeni Allah nas opominje da je čovjekova čast nešto iznimno vrijedno, te da će one koji budu skrnavili tuđu čast dočekati teška kazna. Takvo postupanje kvari odnose među ljudima i narušava mir cijele zajednice. Iako postoje mnoge predaje koje se navode kao povod spomenutog ajeta, većina mufessira kaže da je povod objave bio vatropoklonik Ahnes b. Šurejk, koji je ogovarao ljude i rugao im se. Međutim, kao što je poznato, povod objave može biti pojedinačni slučaj, ali propis sadržan u ajetu je opći i obuhvata sve nas. Odnosi se na sve one koji imaju spomenute negativne osobine. Dakle, sve one koji imaju osobine sadržane u riječima “humeze” i “lumeze”, koje je Uzvišeni Allah spomenuo u ajetu, čeka džehennemska kazna. Jedan od ajeta, u nastavku sure, glasi: “Ona (vatra) će iznad njih biti zatvorena”. Uzvišeni Allah je upotrijebio množinu, što također ukazuje na to da se ajet ne odnosi samo na jednu osobu, nego da ima opće značenje.
Šta znači “humeze”?
Riječ “humeze” podrazumijeva one koji čine “hemz”, a činiti “hemz” znači: gurati, kidati, štipati, udarati, stjeravati u kut, ujedati, lomiti. U časnom ajetu riječ humeze svojim korijenom označava ustaljen loš ahlak. Shodno tome, humeze predstavlja povrjeđivanje tuđe časti, ismijavanjem, potcjenjivanjem, klevetom, ogovaranjem, prenošenjem riječi, iznošenjem negativnih osobina, i to stalno, na način da to postane dijelom karaktera. Kratko rečeno, humeze je istraživanje i objelodanjivanje tuđih nedostataka, te širenje smutnje i nereda. Sve nabrojano obuhvaćeno je riječima Uzvišenog Allaha “kulli humeze”. Dakle, teško svakom klevetniku koji uznemirava druge, bilo rukama ili jezikom, koji povrjeđuje i nanosi bol. Njih čeka velika patnja.
“Lumeze”
Termin “lumeze” ima slična značenja kao i riječ “humeze”. Izvedena je iz korijena “lemz”, što znači “isticanje tuđih nedostataka, ruganje, ismijavanje, riječima, grimasama i slično”. Shodno tome, riječju “lumeze” ukazuje se na uobražene ljude koji govore ružno o svakome i koji su isticanje tuđih nedostataka i ismijavanje učinili svojom razonodom. Prema riječima Zemahšerija, osnova riječi humeze jeste grubost, dok je osnova riječi lumeze kuđenje drugih. Ibn Abbas, r.a., je rekao da je humeze klevetnik, a lumeze podrugljivac. Prema riječima mufessira Fahruddina Razija, rah., značenja dvije spomenute riječi, čine jednu cjelinu. Jedna predstavlja traženje nedostataka, a druga isticanje istih. To može biti izazvano zavišću i mržnjom, i tada osoba to radi ozbiljno i smjerno. Ili može biti iz zabave, u kojem slučaju osoba zbija šale na račun drugog i ismijava se s njim sa ciljem da nasmije druge. Predmet ismijavanja i osude mogu biti stvari vezane za vjeru – iman i pokornost, ili vezane za dunjaluk – čovjekov izgled, način na koji hoda, sjedi ili obavlja neki posao. Podrugivanje može biti ili u prisustvu čovjeka, riječima direktno ili pravljenjem grimasa i slično, ili pak u njegovom odsustvu. Sve navedeno je strogo zabranjeno časnim ajetima.” Imam Kašani, rah., je rekao: “Kleveta i podrugivanje su bolesti koje proizilaze iz neznanja, mržnje i oholosti. I kleveta i podrugivanje ukazuju na nadmenost i predstavljaju uznemiravanje ljudi. Onaj ko čini ta ružna djela, želi da bude iznad drugih. Međutim, obzirom da pri njemu nema nikakva dobra niti vrijednosti koje bi ga učinile boljim od drugih, svoju vrijednost pokušava dokazati ističući tuđe nedostatke i greške. A ne zna da ga to što čini spušta na najniži nivo. U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Vjernik je pametan, razuman i oprezan. Odmjeren je; sagledava kompletnu situaciju, razmišlja o posljedicama i ne postupa ishitreno. Učen je; ostavlja sve što je sumnjivo. Munafik (licemjer) je klevetnik i podrugljivac. Iza leđa ogovara, u lice se podruguje. Grub je i osoran. On je poput onoga koji skuplja drva noću; niti zna odakle zarađuje, niti gdje troši.” (Adžluni, Kešfu ‘l-hafa, II, 353)
“Teško li se njima”
Uzvišeni Allah je u časnom ajetu upotrijebio termin “vejl” , u bosanskom jeziku prevedeno kao “teško” (svakom klevetniku podrugljivcu…). Prema riječima Fahruddina Razija, rah., to je termin koji ukazuje na tešku kaznu, veliku propast i poniženje, a koji također označava i mjesto u Džehennemu, bed-dovu i slično. Koje god od navedenih značenja da se uzme, svako ukazuje na kaznu. To je izraz koji se upotrebljava kada se želi ukazati na pogubnost nekog postupka. Riječ “vejl” je izrečena u neodređenom obliku, što ukazuje na to da ju je nemoguće shvatiti u potpunosti i da njeno istinsko značenje zna samo Uzvišeni Allah. Shodno tome, one koji čine klevetu i rugaju se drugima čeka kazna čija je žestina poznata samo Uzvišenom Allahu. Drugim riječima, Uzvišeni Allah nam ajetom kaže: “Čeka ih kazna, koju ne možete ni zamisliti.”
Bogatstvo i veličina
U nastavku ajeta, Uzvišeni Gospodar kaže: “koji blago gomila i prebrojava ga”. Prema riječima mufessira Fahruddina Razija, rah., “nagomilani imetak” je uzrok spomenutih bolesti. Čovjek, kada stekne imetak postaje ohol i samodopadljiv; smatra da mu on donosi veličinu i vrijednost. Ono što ima pripisuje samo sebi, čuva od ljudi i škrtari. Izbjegava da troši na putu dobra, a siromasima uskraćuje njihov hak. U imetku vidi sigurnost naspram nedaća i problema. Osjećaj sigurnosti, kao potrebu koja je dio ljudske prirode, ne traži kod Uzvišenog Gospodara, nego se oslanja na imetak. Misli da mu je blago štit naspram svih nevolja koje mogu doći. U pogledu dunjaluka ima dugoročne planove i živi kao da će na njemu vječno ostati. Takav ne razmišlja o tome da su dobra djela jedino što će čovjeka učiniti vječnim, i na dunjaluku i na Ahiretu. Jer, onaj ko čini dobra djela, taj i kad preseli, nastavlja da živi, shodno veličini djela koja je ostavio iza sebe. Njegovo ime se spominje po dobru. Posredstvom dobrih djela, na Ahiretu postiže visoke deredže (stepeni) i blagodati u kojima će biti vječno. Kapital pametnog čovjeka su dobra djela. On je usmjeren na ono što će mu donijeti Allahovo zadovoljstvo, a ne na ono što će jednog dana morati napustiti. A čovjek je samo jedan uzdah, trenutak u kojem živi. Obzirom da je tako kako se onda može smatrati boljim od drugih?!
Koji imetak je pokuđen?
U časnom ajetu imetak je izražen terminom koji ima opće značenje. Imetak je naziv za svako dunjalučko dobro kome čovjek teži. Gomilanje imetka, korištenje dunjalučImam kih dobara, je čovjekova potreba koja je utkana u njegovoj prirodi. U Časnom Kur’anu, Plemeniti Gospodar kaže: “I on je, zato što voli bogatstvo – radiša.” (Adijat, 8) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je također rekao: “Kada bi čovjek imao dvije doline blaga, poželio bi da ima i treću. Čovjekov stomak će samo zemlja zasititi. A Uzvišeni Allah prima pokajanje od onih koji se kaju.” (Buhari, Rikak, 10) Važno je naglasiti da imetak i bogatstvo sami po sebi nisu ono što islam kori. Islam se usmjerava na čovjekov odnos prema imetku i bogatstvu. Allah, dž.š., nas obavještava da je imetak propast za čovjeka, ukoliko bude uzrokom da osoba zaboravi na Gospodara, te prekine ili zanemari vezu s Njim. Prilikom stjecanja imetka čovjek može imati dvije vrste nijeta. U prvu vrstu spadaju želja za nefsanskim uživanjem, te ostali nijeti koje naša vjera cijeni kao loše. Uz to, postoji i nijet stjecanja imetka zarad gomilanja, ne pazeći pri tome na haram i halal, a što je u potpunosti zabranjeno. Druga vrsta nijeta je namjera da se imetak stječe na halal način sa ciljem da se troši u hajr. Takav nijet i zalaganje su pohvaljeni. Imetak koji se stekne na takav način je divna jahalica koja vodi ka Džennetu. Oni koji ne paze odakle stječu bogatstvo i gdje ga troše, i koji su samo imetkom okupirani, za kratko vrijeme se uzohole, zaborave na smrt, i na nju ne žele ni pomisliti. Njima imetak ne koristi, nego ih naprotiv vodi u propast, a oni žive u uobrazilji da će ih imetak sačuvati nevolje. Svako ko posjeduje imetak treba da razmisli o svome stanju; da li na imetak gleda kao na emanet ili govori “Ovo bogatstvo je moje”? Treba da se zapita da li se prema imetku odnosi kao da nikada neće umrijeti. Dakle, važan je odnos prema imetku. A najvažnije je da nikada ne zaboravimo da je vlasnik imetka Allah, dž.š., a da je čovjek samo neko kome je povjeren emanet. Jer, Allah, dž.š., je Gospodar svjetova, što znači da sve što postoji pripada samo Njemu Uzvišenom.
Koji Džehennem?
Uzvišeni Allah u nastavku sure upozorava da će kraj onih koji ogovaraju, podruguju se i blago gomilaju, biti “hutame” : “A ne valja tako! On će, sigurno, biti bačen u Džehennem (hutame)!” (Humeze, 4) Dakle, one koji gomilaju blago i pouzdavajući se u njega vrijeđaju druge, rugaju im se i ismijavaju ih, narušavaju tuđa prava, sebe uzdižu a druge potcjenjuju, Allah, dž.š., će ponižene baciti u vatru – vatru koja lomi i uništava. U Časnom Kur’anu, Uzvišeni Allah Džehennem spominje raznim imenima: karia, havije, naru ‘l-hamije, džehim. Međutim, u spomenutom ajetu je upotrijebljen izraz “hutame”. Riječ hutame je izvedena iz korijena “hatm”, što znači lomiti, mljeti. U samom značenju riječi postoji konotacija trajnosti, baš kao što je slučaj sa riječima humeze i lumeze. Shodno tome, lomljenje je prirodna odlika mjesta hutame. I to je odgovor na “lomljenje” tj. povrjeđivanje drugih (humeze). Jer, Uzvišeni Allah je klevetnike i podrugljivce u ajetu opisao terminom humeze, što znači lomiti tj. povrjeđivati srca ljudi, njihovu čast i dostojanstvo, i kao kazna za to čeka ih mjesto hutame koje također lomi i melje. Gospodar svjetova nas upozorava na pogubnost gibeta i kaže: “Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga.” (Hudžurat, 12) U spomenutim terminima, humeze i lumeze, je također sadržano značenje jedenja ljudskoga mesa čineći gibet. Isto tako i vatra jede meso. Stoga, kao rezultat božanske pravde, hutame je odgovor na humeze i lumeze. A Uzvišeni Allah najbolje zna. Korišteni izvori: Fahruddin Razi, Tefsir-i kebir; Mahmud b. Omer ez-Zemahšeri, el-Keššaf; Ragib el-Isfahani, el-Mufredat; Dželaluddin es-Sujuti, Esbabu ‘n-Nuzul; Ebussuud Efendi, Iršadu ‘l-akli ‘s-selim ila mezaja ‘l-Kitabi ‘l-Kerim; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘lbejan; Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-bejan; Elmalılı Muhammed Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-i Kerim’in Turkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri.
