Oni koji poriču vjeru
“Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah ne podstiče.” (Ma’un, 1-3)
Sura Ma’un ima sedam ajeta i objavljena je u Mekki. Riječ “ma’un” označava zekat i stvari koje ljudi često međusobno posuđuju. Pored naziva Ma’un, sura nosi i nazive “Erajet, Din, Jetim, Tekzib”. Govori o onima koji poriču vjeru, koji ne pridaju važnost namazu, klanjaju radi samopokazivanja i ne vole da pomažu drugima. Uzvišeni Allah se prvenstveno obraća Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim svima onima koji su razumom obdareni.
Oni koji grubo odbijaju siročad i siromahe
Jedno od značenja spomenutog ajeta je sljedeće: “Znaš li ti onoga koji poriče da će Uzvišeni Allah svakome dati ono što je zaslužio; za dobro će nagraditi, a za zlo kazniti?” Ajet: “Pa to je onaj koji grubo odbija siroče?” znači: Oni koji poriču onaj svijet su oni koji odbijaju siročad nemoćnu da ostvare svoja prava. Oni su prema njima grubi. Odbijaju ih na način koji je ponižavajući. I ne podstiču da se nahrane siromasi. Gospodar svjetova je sprečavanje onoga što vjera naređuje i ugnjetavanje slabijeg naveo kao osobine poricatelja. Jer, onaj ko vjeruje u Dan obračuna, nagradu i kaznu, boji se Allahove kazne i ne može činiti tako ružna djela. Suprotno tome, oni koji to čine, zasigurno su od onih koji poriču onaj svijet. Dakle, to je upozorenje koje je veoma ozbiljno. Ako analiziramo detaljnije, upozorenje glasi: “Znaj dobro da je onaj koji grubo odbija siroče i ne podstiče, sebe ni druge da nahrane siromahe, od onih koji poriču vjeru.” Časna sura počinje pitanjem: “Znaš li?” Prema mufessirima Kur’ana, pitanje na početku ajeta ima za cilj da privuče pažnju slušaoca i naglasi iznimno veliku važnost onoga što slijedi u ajetu.
Pravo siročeta
Prenosi se da je povod objave ajeta bio Ebu Džehl. Naime, Ebu Džehl je bio staratelj jednog jetima, čiji je imetak prisvojio, a njega ostavio bez ičega. Jednog dana taj jetim se obratio Ebu Džehlu i zatražio nešto od svog imetka. On ga je tada odbio na veoma grub način. Mušrici, koji su se tu zadesili, počeše ismijavati jetima riječima: “Idi kod Muhammeda, neka ti on pomogne!” Njihov cilj je bio da ismiju i Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer on je bio osoba koja ne odbija nikoga ko je u teškoj situaciji. Jetim, ne shvativši njihovu pravu namjeru, ode kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zatraži pomoć. Potom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa njim došao kod Ebu Džehla. Kada je Ebu Džehl vidio Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ljubazno ga je dočekao, te je dao jetimu ono što je tražio od svog imetka. Vidjevši to, Kurejšije počeše prekoravati Ebu Džehla riječima: “I ti si skrenuo s pravog puta. Napustio si svoju vjeru! Uplašio si se Muhammeda!” “Ne, nisam skrenuo, niti sam napustio svoju vjeru. Ali, sa njegove dvije strane vidio sam dva koplja. Da nisam učinio ono što traži, bojim se da bi se sručila na mene.” Nakon tog događaja objavljen je spomenuti ajet.
Postoje još neke predaje koje se povezuju sa objavom navedenog ajeta, ali bez obzira na to povodom čega je objavljen, njegovo značenje je generalno. Obuhvata sve one koji poriču ahiret, nagradu i kaznu, i grubo se odnose prema slabijima. Poricanje ahireta je izvor svih grijeha i onaj koji poriče je zao i neodgojen. Suprotno tome, želja za Allahovim zadovoljstvom i strah od kazne, čovjeka podstiču na ibadet, samilost i čuvanje tuđih prava. Onaj ko ne vjeruje da će polagati račun, smatra da ima pravo na sve što mu nefs poželi i ne ustručava se da učini bilo šta za što mu se ukaže prilika. Ne vidi potrebu da bude dobar i da čini dobro. Nasuprot tome, oni koji vjeruju, znaju da ovaj svijet ima svoju i vanjsku i unutrašnju stranu. Znaju da nijedno zlo neće ostati neuzvraćeno. Uzvišeni Allah sve vidi, ponekad samo ostavlja roba do određenog roka, jer mu daje priliku da se pokaje.
Dvije loše osobine
Uzvišeni Allah u ajetu najprije općenito spominje one koji poriču onaj svijet, a zatim ističe neka njihova svojstva opisujući ih riječima: “Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah ne podstiče.” Gospodar svjetova kao da kaže: “O voljeni Poslaniče, ako želiš znati ko su oni koji negiraju onaj svijet i koji će biti poniženi, njihova svojstva su sljedeća: Grubo uskraćuju prava jetima čiji su skrbnici. Kako jetimima tako i drugima čine zulum i uskraćuju pomoć. A sprečavaju i druge ljude da im pomognu.” Time se vjernicima poručuje: “Ne činite zulum jetimima. Ne lišavajte ih njihovih prava. Kada se starate o njima, ne činite to na pogrešan način kao što to čine oni koji poriču onaj svijet. Trudite se da nahranite siromahe koliko god da ste u mogućnosti. Ne budite kao oni koji su opisani u ajetu.”
Slabi i siromašni
U časnom ajetu je naveden termin “miskin”, što znači siromah, odnosno onaj koji ne posjeduje ništa od imetka. U jezičkom smislu riječ “miskin, mn. mesakin” znači “onaj koji se ne kreće”. To je dakle takvo siromaštvo koje čovjeka čini nepokretnim. Za siromaha se također upotrebljava termin “fakir”, ali između izraza miskin i fakir postoji značajna razlika. Fakir je onaj čije su potrebe nezadovoljene, dok je miskin onaj koji nema ništa. Dakle, miskin je siromašniji od fakira. Kao što je rekao jedan arif, fakir ima kuću, ali nema resurse potrebne za normalan život, a miskin nema ni kuću. Iako se među ljudima takvi često smatraju lijenim osobama, Časni Kur’an i hadisi ih spominju kao one koji su svoj život u potpunosti posvetili Allahu, dželle ša’nuhu, koji su požrtvovani, dostojanstveni i svoje stanje zbog stida ne pokazuju pred drugima”.
U jednom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, miskine opisuje sljedećim riječima: “Istinski siromah nije onaj koji ide od vrata do vrata kako bi dobio zalogaj hljeba. Istinski siromah je onaj koji nema ništa i nema nikoga ko bi shvatio njegovo stanje i pomogao mu, ali on unatoč svemu tome ne traži od ljudi.” (Buhari, Zekat, 53; Tefsir: Bekara, 48; Muslim, Zekat, 102) U Časnom Kur’anu se nalaze ajeti koji na sličan način opisuju siromahe i naređuju nam da ih pomognemo: “(…) I to siromasima koji zauzeti, na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su zbog skromnosti, imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. – A ono što od imetka drugima date – Allah, sigurno, za to zna.” (Bekara, 273) Termin “miskin” se spominje na mnogo mjesta u Kur’anu. To su ajeti koji naređuju da se takvi robovi paze, pomažu i da im se pruži podrška. Takvo postupanje je pohvaljeno i povod je oprosta. (Bekara, 83, 177, 215; Nisa’, 36, Insan, 8) Nepružanje pomoći siromasima spomenuto je kao osobina nezahvalnika i stanovnika džehennema. (Hakka, 34; Muddessir, 44; Fedžr, 18)
Pravo siromaha
Uzvišeni Allah dalje kaže da su to oni koji ne podstiču da se čini dobro siromasima. Time nam želi poručiti sljedeće: Onaj ko ne podstiče druge da budu milostivi prema siromasima, ni sam nema milosti. Onaj ko druge ne podstiče na davanje, ni sam ne daje. A naročito onaj ko uskraćuje pravo jetimu, takav ne može činiti dobro nikome. Spominjući tu vrstu ljudi, Uzvišeni Allah zapravo govori o njihovoj škrtosti i sebičnosti. Onaj ko podstiče druge na dobročinstvo, on ih poziva da misle na vlastito dobro tj. na ahiret i nagradu. A onaj koji se sam ne nada nečemu, kako bi mogao druge pozivati tome? Čovjek bez nade je čovjek bez vjere.
Takvi smatraju da su sve što posjeduju, stekli vlastitim trudom i radom. A ustvari je samo Allah, dželle ša’nuhu, apsolutni vlasnik svega. On Uzvišeni je Taj Koji robu daruje ono čime misli da postiže bogatstvo; pamet, pronicljivost, sposobnost i odlučnost. Ako neko stekne imetak na tuđem posjedu, koristeći resurse koje mu vlasnik tog posjeda daje, takav ne može reći da je on vlasnik toga. U najboljem slučaju može reći da je povjerenik. A osim toga, i bogatstvo i siromaštvo su iskušenje. Jedna od stvari kojom čovjek biva iskušan u bogatstvu jeste dio imetka koji pripada siromasima. Briga o miskinima je obaveza imućnih muslimana, koju ne smiju zanemariti. Jer, Uzvišeni Gospodar kaže: “A u imecima njihovim bio je udio i za onog koji prosi i za onog koji ne prosi.” (Darijat, 19) Kako bi nas dodatno ponukao na ispunjavanje te obaveze, Uzvišeni Allah ponavlja upozorenje: “Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku.” (Isra’, 26; Rum, 38) Ako imućni ne odvaja dio za siromaha, taj dio imetka će biti uzrok njegove propasti, jer ga ne čisti. To je hakikat (suština) stvari. A i bogatstvo i siromaštvo su samo forma. Oni koji spoznaju hakikat, pored forme, usmjeravaju se ka suštini.
Veza između ružnog ahlaka i poricanja
Kao što smo već rekli, opisujući one koji poriču, Uzvišeni Allah je spomenuo njihova dva svojstva. Jedno se odnosi na ono što čine “koji grubo odbija siroče”, a drugo se odnosi na ono što ne čine “koji da se nahrani siromah ne podstiče”. Shodno tome, jedan od znakova onih koji poriču onaj svijet jeste ružan odnos prema slabijima i odvraćanje od činjenja dobra. Iako je veoma začuđujuće da neko ne vjeruje u ahiret, nije nimalo začuđujuće da oni koji ne vjeruju navedeno ponašanje smatraju normalnim. Ali, ono što je uistinu čudno jeste to da oni koji vjeruju i predstavljaju se kao vjernici budu nemarni naspram svojih obaveza, i da u svojim prsima nose škrtost koja ih sprečava od činjenja dobročinstva drugima. Da nas Uzvišeni Allah sačuva od takvog stanja… Ahlak suprotan tome ponovo vidimo u Časnom Kur’anu.
Uzvišeni Allah hvali vjernike riječima: “(…) Oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Beled, 17; Asr, 3) Svaki vjernik treba pomagati jetime i siromahe koliko god je u mogućnosti. Ako sam nije u mogućnosti da daje od svog imetka, treba druge podsticati na to. Ukratko: Narušavanje prava jetima i nedostatak milosti prema siromasima, temelje se na nevjerovanju u ahiret. Uzvišeni Allah je takvo postupanje opisao kao ružan ahlak koji nanosi štetu cijelom čovječanstvu. Nakon ajeta koji ističu da je nepoštovanje prema slabijima znak da će onaj ko tako postupa na Sudnji dan doći kao poricatelj, Gospodar svjetova upozorava na nemaran odnos prema namazu kao jednom od uslova islama, i kaže: “A teško onima koji, kada namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju.” O tome ćemo inšallah govoriti u sljedećem broju.
Uzvišeni Allah najbolje zna.
