Oni koji nadijevaju ružne nadimke
“O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O kako je ružno kad se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” (Hudžurat, 11)
U Časnom Kur’anu, kada ajet počinje pozivom: “O vjernici!”, želi se ukazati na iznimnu važnost onoga što slijedi. 11. ajet sure Hudžurat, prvenstveno se obraćao ashabima, r.anhum, danas se obraća nama, i sutra će se obraćati svakom onome ko ga bude čuo. Do Sudnjeg dana, svako ko čuje taj poziv, treba da obrati pažnju i trudi se da razumije poruku. Vjerniku je zabranjeno da ismijava drugog vjernika, omalovažava ga i nipodaštava. Osoba koja se potcjenjuje, kod Uzvišenog Allaha može biti mnogo vrednija od osobe koja potcjenjuje. Uzvišeni Gospodar je zabranio svaki vid ismijavanja i obezvređivanja. Nijednom vjerniku nije dozvoljeno da ismijava drugog vjernika zbog njegovog stanja ili grijeha koji je počinio.
Zabrana nadijevanja ružnih nadimaka
Ahmed b. Hanbel, rah., od Ebu Džabira, r.a., prenosi sljedeću predaju: “Ajet ‘I ne zovite jedni druge ružnim nadimcima’ objavljen je nama, sinovima Selemeovim. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, svaki od nas je imao po dva ili tri nadimka. Jednom prilikom pozvao je jednog od nas jednim od tih imena. Prisutni mu tada rekoše: ‘O Allahov Poslaniče! On se ljuti kada ga zovemo tim imenom.’ Nakon toga je objavljen 11. ajet sure Hudžurat.” (Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 30/221) U vezi sa povodom objave ajeta prenosi se još jedna predaja: Ibn Abbas, r.a., je rekao: “11. ajet sure Hudžurat je objavljen povodom Sabita b. Kajsa, r.a. Naime, Sabit b. Kajs, r.a., je slabo čuo, pa kada bi dolazio kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., prisutni bi mu pravili mjesto odmah pored Poslanika, s.a.v.s., da bi mogao čuti šta govori. Tako je jednog dana došao u mesdžid, prisutnima rekao: ‘Razmaknite se!’, i krenuo da prođe do Allahova Poslanika, s.a.v.s. Međutim, jedan čovjek, koji je tu sjedio, nije se pomjerio. Sabit b. Kajs, r.a., mu reče: ‘Pomjeri se’, ali čovjek se nije želio pomjeriti. Sabit ga tada upita: ‘Ko si ti?’ ‘Ja sam taj i taj.’, odgovori čovjek. Sabit ga na to uvredljivo upita: ‘Nisi li ti sin te i te žene?’, implicirajući na to da je sin jedne žene koja je u doba džahilijeta spominjana po određenim negativnostima. Čovjek tada postiđeno spusti glavu, a nakon toga je objavljen gorenavedeni ajet.” (Sa’lebi, El-Kešf ve ‘l-bejan, 5/529-530; Kurtubi, El-Džami’ li-ahkami ‘l-Kur’an, 16/284)
Izgled i suština
Ajet “O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih” nam govori: Vi ne znate, možda su oni kojima se ismijavate, kod Allaha, dž.š., mnogo bolji od vas. Jer, ljudi znaju samo ono što vide očima, a Gospodar svjetova zna suštinu. Riječ “kavm”, koja je upotrijebljena u prvom dijelu ajeta, znači “skupina”. Prema riječima imama Kurtubija i Fahruddina Razija, rah., označava skupinu muškaraca sposobnih da se odbrane. Kasnije se taj izraz počeo koristiti za svaku zajednicu, podrazumijevajući i žene. Unatoč tome, Uzvišeni Allah je u nastavku ajeta žene spomenuo posebno: “a ni žene drugim ženama”. Prema riječima imama Kurtubija, rah., žene su spomenute posebno jer su više sklone tome da ismijavaju jedne druge.
Predmet ismijavanja najčešće biva nešto spoljašnje. A ono što čovjeka ili ženu čini vrijednim nije ono što se uočava na spoljašnjosti. Vrijednost čovjeka je u skrivena u njegovom srcu. Ona se ogleda u imanu, kemalatu (duhovna zrelost), i irfanu (spoznaja). A sve to je skriveno od očiju ljudi. Ponekad čovjek, gledajući samo u spoljašnji izgled, može doći u situaciju da ismijava i potcjenjuje nekoga koga je Allah, dž.š., uzvisio. Tako onoga kome je Gospodar dao vrijednosti uzima olahko, zbog čega gubi vrijednost kod Njega Uzvišenog i izaziva Njegovu srdžbu, a da toga nije ni svjestan. Stoga, nikoga ne treba potcjenjivati, olahko shvatati ili ismijavati. Jer, ispod potcjenjivačkog pogleda krije se samodopadljivost. I šejtan je potcijenio Adema, a.s., i uzoholio se riječima: “Ja sam od njega bolji. Mene si stvorio od vatre, njega od blata.” (A’raf, 7/12) Prokleti šejtan nije ukazao vrijednost Ademu, a.s., povodeći se za mišlju da je bolji od njega, a istina je da je Adem, a.s., bolji od njega. Zbog te samodopadljivosti šejtan je otjeran iz Allahove blizine i zauvijek proklet. Ko god svoga brata muslimana vidi manje vrijednim od sebe, taj se zaogrnuo šejtanskim ahlakom. A vjerniku priliči da se okiti ahlakom Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Isticanje tuđih nedostataka
Čovjek može potcijeniti nekoga zbog ružnog stanja u kojem se nalazi, ali već sutra, taj neko može učiniti tevbu i popraviti se, a osoba koja ga je potcijenila može zapasti u isto ili još gore stanje. U jednom hadisu se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ne ismijavaj brata zbog ružnog stanja u kojem se nalazi. Uzvišeni Allah može njemu dati blagostanje i dobro, a tebe staviti u stanje u kojem je on sad.” (Tirmizi, Kijamet, 54) U drugom hadisu se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Ko osudi i osramoti svoga brata zbog nekog prijestupa, neće umrijeti dok i sam ne počini taj prijestup.” (Tirmizi, Kijamet, 53) Iz navedenih hadisa se da razumjeti da ono što nas zadesi često može biti posljedica naših vlastitih riječi i djela. Abdullah b. Mes’ud, r.a., je rekao: “Nevolja dolazi zbog jezika. Ako bih ismijavao psa, bojao bih se da ću zadobiti njegove osobine!”
“I ne kudite jedni druge”
Jedno od značenja riječi “ne kudite jedni druge” jeste “ne činite djela koja će biti uzrokom da vas drugi kude”. Onaj ko činjenjem ružnih djela bude uzrokom da ga drugi kude, taj ustvari sam sebe kudi. Ili, vjer- nik koji govori ružno o drugom vjerniku, o njegovom načinu života, porijeklu ili bilo čemu drugom, zapravo govori ružno svome nefsu. Jer, vjernici su kao jedno tijelo. Pojedinci rasuti na četiri strane svijeta predstavljaju organe tog tijela. Kada nešto zadesi jednog od njih, zadesilo je i druge. Jer, kada se razboli jedan organ u tijelu, svi drugi organi ispaštaju. Shodno tome, onaj ko govori ružno o jednom vjerniku, kao da govori ružno o svim vjernicima. Štaviše, tim riječima prvenstveno govori ružno o sebi i sebe izlaže sramoti. Učenjaci su spomenutu naredbu iz ajeta protumačili i na sljedeća dva načina: “Ne kudite druge, jer i drugi će onda vas kuditi, pa ćete tako doći u stanje onih koje kudite.” “Ne iznosite svoje mahane pred ljudima, nemojte sramotiti sami sebe.” Vjerniku je naređeno da pokriva svoje sramote i da ne iznosi na vidjelo svoja skrivena stanja.
Nadijevanje lijepih nadimaka
U nastavku ajeta Gospodar svjetova kaže: “I ne zovite jedni druge ružnim nadimcima.” Iman poziva vjernika da bude pravedan i umjeren. Stoga vjernik, posjednik takvog imana, brata vjernika ne može nazivati ružnim nadimcima. Nadimak je ime ili svojstvo koje ili hvali ili kudi čovjeka. Oni nadimci koji ističu neki nedostatak osobe su ružni nadimci. Ajet implicira na te nadimke, dakle, imena koja ukazuju na nešto ružno i kojima čovjek ne voli da ga nazivaju. Nadimci koji iskazuju hvalu i poštovanje i koji su lijepi, nisu zabranjeni. Ta vrsta nadimaka prouzrokuje ljubav i poštovanje među ljudima, dakle, pozitivno utječe na međuljudske odnose. Štaviše, nadijevanje takvih nadimaka je sunnet. Ako pogledamo u historiju islama, vidjet ćemo da je davanje lijepih nadimaka bilo veoma prisutno i među plemenitim ashabima, r.anhum.
Tako je naprimjer hazreti Ebu Bekr, r.a., imao nadimke “Atik – onaj koji je lijepog porijekla” i “Siddik – uvijek odan Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s.” Hazreti Omer, r.a., je imao nadimak “Faruk – onaj koji razdvaja istinu od neistine”, hazreti Osman, r.a., nadimak “Zinnurejn – posjednik dva nura”, hazreti Hamza, r.a., nadimak “Esedullah – Allahov lav”, a hazreti Halid b. Velid, r.a., nadimak “Sejfullah – Allahov mač”. Da Uzvišeni Allah bude zadovoljan svima njima. Jedne prilike dok je hazreti Ali, r.a., spavao u mesdžidu, u snu mu se zavratila košulja, te mu se po tijelu polijepila prašina sa tla. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je tada prišao i čisteći rukom prašinu sa njegovog mubarek tijela, povikao: “Ustani o Ebu Turab! Ustani o Ebu Turab!” Nakon tog događaja, hazreti Ali, r.a., je rekao: “Od toga dana za mene nije bilo ljepšeg nadimka od nadimka Ebu Turab – Otac zemlje.” (Ahmed b. Hanbel, El-Musned, IV, 263; Hakim, III, 140-141)
Nepokornost nakon imana
U nastavku ajeta Plemeniti Gospodar kaže: “O kako je ružno da se vjernici nazivaju ružnim nadimcima (fasicima).” Riječ “fasik” označava onoga ko postupa suprotno Allahovim zapovijedima. Izvedena je iz korijena “fisk”, u značenju “suprotstavljanje Allahu, dž.š., i skretanje s Pravog puta”. Fasikom se naziva vjernik koji pokazuje lijenost i gaflet (nemar) naspram Allahovih propisa, te koji zbog slijeđenja vlastitog nefsa odbija da se pokorava. Taj izraz se koristi i za munafike i nevjernike. Vjerniku ne priliči da govori ružne riječi i bude poznat po spomenutim karakteristikama. U navedenom ajetu Uzvišeni Allah je fasicima nazvao one koji čine zabranjeno tj. ismijavaju druge muslimane, kude ih i nazivaju ružnim imenima. A kako je ružno da vjernik, nakon imana, bude spominjan kao fasik! Istinski vjernik nikada neće dozvoliti sebi takvo nešto. Svako ko ustrajava u ismijavanju, omalovažavanju i nazivanju vjernika ružnim i pogrdnim imenima, i ne pokaje se za to, sam sebe svrstava u red zalima (nepravednici). Takav je, umjesto pokornosti pokazao nepokornost, i nakon što je počašćen imanom, odabrao da bude fasik, čime je izazvao Allahovu srdžbu i sam sebi učinio štetu. Ružni nadimci narušavaju jedinstvo i ljubav među muslimanima. Zbog toga je potrebno kloniti ih se. Naprimjer, muslimana grješnika, koji je učinio tevbu i krenuo Allahovim putem, nazivati grješnikom, ili, nekoga ko je pripadao drugoj vjeri, nakon prihvatanja islama nazivati jevrejom ili povratnikom, znači suprotstavljati se ajetu. A ustrajavanje u takvom postupanju je ustrajavanje u griješenju. S druge strane, osoba koja je konstantno nepokorna i javno čini grijehe, ne podliježe pod propis ajeta. Nema smetnje da se takva osoba spominje kao fasik. Jer, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Onoga kome je griješenje postalo navika, spomenite po onome što čini, kako bi ljudi znali i držali se daleko od njega.” (Iraki, Mugni, III, 153) Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam ukazuje na to da se otvoreni griješnici mogu spomenuti po zlu samo iz razloga da bi se drugi ljudi zaštitili od njihovog štetnog utjecaja. Ako nema takve opasnosti, onda je bolje šutjeti, jer bespotrebna priča biva uzorkom prljanja jezika. U drugom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Sretan li je onaj ko se, umjesto tuđim, bavi svojim nedostacima!” (Munavi, IV, 281)
Oni koji sebi čine nepravdu
Na kraju ajeta Plemeniti Gospodar kaže: “A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” Isticanje tuđih nedostataka i nazivanje drugih ružnim nadimcima je djelo zbog kojeg je potrebno učiniti tevbu. Oni koji čine taj grijeh narušavaju tuđe pravo i čine nepravdu. Nepravdu čine i sebi jer rade ono što je Allah, dž.š., zabranio i tako zaslužuju Njegovu kaznu. Oni koji se ne pokaju za taj grijeh, bivaju zalimi jer se suprotstavljaju Allahovoj zapovijedi. Ako se pokaju i zamole Allaha, dž.š., za oprost, oslobađaju se tog svojstva. U suprotnom, čeka ih kazna. U 18. ajetu sure Hud, Uzvišeni Allah kaže: “Neka Allahovo Prokletstvo stigne mnogobošce (zalime).” Prenosi se da je hazreti Huzejfe, r.a., ispričao: “Požalio sam se Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., na svoj jezik, pa mi je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Zašto ne prigrliš istigfar? Ja u jednom danu stotinu puta tražim oprost od Uzvišenog Allaha.’” (Ahmed, Musned, 5/394) Abdullah b. Omer, r.a., je rekao: “Jedne prilike smo izbrojali da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na jednom sijelu stotinu puta učinio istigfar riječima: ‘Rabbigfir li vetub alejje, inneke ente ‘t-tevvabu ‘r-rahim’ (Gospodaru moj, oprosti mi. Ja se kajem. Ti uistinu mnogo praštaš i mnogo si milostiv).” (Ebu Davud, Salat, br. 1516; Tirmizi, Deavat, 3434)
Posljednje riječi ajeta su, dakle, jasan dokaz da izostanak tevbe predstavlja zulum, te da je za svaki grijeh potrebno učiniti tevbu, a naročito za grijehe koji su nabrojani u ajetu. Iskrena tevba je ključ spasa. Vjernik treba pokazivati poštovanje prema svim Allahovim stvorenjima. Ne treba se obazirati na spoljašnji izgled stvorenja, nego ih treba gledati kao Allahova stvorenja i u njima vidjeti manifestaciju Uzvišenog Hakka. Jer, u stvorenjima su skriveni Allahovi, dž.š., nurovi i tajne. Ako sretnemo siromaha, koji zbog svoje odjeće i izgleda u našim očima može izgledati jadno i prezreno, znajmo da kod Uzvišenog Allaha on može imati veliku vrijednost. Mi ne znamo, a Allah, dž.š., zna. Čovjek ne stječe vrijednost odjećom i izgledom, nego djelima i stanjem srca. Zbog toga nikada ne treba omalovažavati niti jedno stvorenje. U suprotnom, čovjek može biti udaljen od Allahove, dž.š., milosti, a da toga ne bude ni svjestan. Vjernik svakoga treba posmatrati onako kako sebe posmatra. Ono što smatramo nepriličnim za sebe, ne trebamo pripisivati ni drugima. To nam nalaže naš iman. Trebamo znati da nam nije dozvoljeno da za svoga brata, bilo u njegovom prisustvu ili odsustvu, govorimo ono što on ne voli da čuje, niti da se prema njemu ponašamo onako kako on ne voli. Ako takvo što i učinimo, odmah se trebamo pokajati. U suprotnom, sami sebi činimo veliku nepravdu.
A Uzvišeni Allah najbolje zna.
