Oni koji govore a ne rade
“Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tom sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (Bekara, 44)
Uzvišeni Allah navedenim ajetom kori one koji drugima savjetuju dobro, a vlastiti nefs smatraju izuzetim od onoga čemu pozivaju. Prijekor im je upućen stoga što onaj ko savjetuje ima obavezu da sam primijeni ono čemu druge poziva. Iz tog razloga, prilikom obraćanja drugima uvijek trebamo imati nijet da prvo govorimo sebi. Uzvišeni Gospodar se spomenutim ajetom najprije obraća jevrejskim učenjacima i kori ih. Međutim, ajet se ne odnosi samo na njih. Isto važi i za sve one koji djeluju u okvirima Šerijata časne vjere islama. Dakle, povod objave je bio poseban slučaj, međutim, značenje i propis koji proizilaze iz ajeta su opći.
Učenjaci koji govore ono što ne rade
Plemeniti Gospodar ajetom kaže: “Zar vi drugima naređujete pokornost i pozivate ih na dobro, a sebe pri tom zaboravljate? Drugima naređujete, a sebe izuzimate? Vi čitate Knjigu tj. Tevrat, u kojem su sadržani svi propisi i vi ih poznajete, a postupate gore od najvećih neznalica. Zar se nećete opametiti i shvatiti koliko je pogrešno i ružno to što radite?” Prenosi se da su u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., neki ljudi išli kod jevrejskih učenjaka Medine i pitali ih: “Šta mislite o Muhammedu?”, a oni bi odgovarali: “Istina je da je on Allahov Poslanik.”, i savjetovali bi drugima da ga slijede. Međutim, sami isu htjeli da slijede Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako ne bi izgubili položaj i ostali lišeni poreza i poklona koje su primali od svojih sljedbenika. Oni su također savjetovali drugima da udjeljuju sadaku, a imetak koji su dobijali da podijele drugima kao sadaku, uzimali su za sebe. A obavezno je da se sadaka dostavi onome za koga je namijenjena. Neki od njih su govorili “Pokoravajte se Allahu, nemojte griješiti!”, ali sami nisu tako postupali. Neki su govorili “Klanjajte namaz, dajite zekat!”, a sami nisu to činili. Tada je Uzvišeni Allah objavio ajet: “Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tom sebe zaboravljate, vi koji Knjigu (Tevrat) učite? Zar se opametiti nećete?” (Bekara, 44)
Zašto ste ovdje?
U zbirkama hadisa koje prenose Buhari i Muslim, u vezi sa spomenutim ajetom, navode se sljedeći hadisi: “Na Sudnjem danu bit će doveden jedan čovjek i bit će bačen u vatru. Okretat će se u vatri kao kamen u vodenici, a njegova iznutrica će visiti izvan njegova stomaka. Stanovnici Džehennema će se okupiti oko njega i pitati ga: ‘Hej čovječe! Zar ti nisi onaj koji je nama naređivao dobro i odvraćao nas od zla?’, a on će odgovoriti: ‘Da, ja sam taj. Vama sam naređivao dobro, a sam ga nisam činio. Vas sam odvraćao od zla, a ja sam to isto zlo činio.’” (Buhari, Bed’u ‘l-halk, 10; Muslim, Zuhd, 7) U drugom hadisu prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “U noći mi’radža sreo sam grupu ljudi kojima su usne sjekli makazama od vatre. Pitao sam Džibrila: ‘Brate Džibrile, ko su ovi?’, a on mi je odgovorio: ‘To su hatibi (govornici) od stanovnika dunjaluka. Oni su drugima naređivali dobro, a sebe su pri tom zaboravljali.’” (Ahmed b. Hanbel, Musned, 3/120, 231, 239; Ibn Hibban, Sahih, 1/135) Od Šabija, r.a., velikog učenjaka iz generacije tabi’ina, prenosi se sljedeća predaja: “Jedna skupina među stanovnicima Dženneta, vidjet će grupu ljudi u Džehennemu pa će ih upitati: ‘Zašto ste završili u Džehennemu? Mi smo u Džennetu jer smo radili ono čemu ste nas vi podučili.’ Oni će na to odgovoriti: ‘Mi smo naređivali dobro, ali ga nismo činili.’ Ko savjetuje druge samo jezikom i riječima, njegove riječi su isprazne. A ko savjetuje druge svojim halom (stanje) i ponašanjem, njegov savjet je kao strijela koja stiže do svoga cilja.” (Fahruddin Razi, Tefsir-i Kebir) Riječi koje idu sa usana stižu samo do uha, dok riječi koje izlaze iz srca idu u srce. Riječi su odjeća u koju je odjevena poruka. Odjeću čini vrijednom ono što se nalazi u njoj. Riječi bez poruke iz srca nemaju utjecaja na onoga ko sluša. Riječ je koverta, pismo je sadržaj. Vrijednost koverte dolazi od sadržaja pisma.
“Dobročinstvo” koje se naređuje a ne čini
“Dobročinstvo” koje čovjek naređuje ljudima, a sam ga ne čini, u ajetu je izraženo terminom “birr”. U jezičkom smislu, riječ “birr” znači “dobročinstvo, sve vrste dobra, ispravnost”. U teološkoj terminologiji “birr” predstavlja svaku vrstu dobra koja se zasniva na imanu i ibadetu, pokornost, ispravnost, bezgriješnost. Ukratko, to je termin koji u svom značenju obuhvata svaku vrstu dobra. Kadi Bejdavi, rah., “birr” ili dobročinstvo dijeli na tri vrste: • dobročinstvo u ibadetu • dobročinstvo u čuvanju rodbinskih veza i iskazivanju pažnje prema rodbini • dobročinstvo u prijateljskim odnosima. Iman je temelj vjere, a dobročinstvo je njen cilj. Vjera se zasniva na to dvoje. Jedno od Allahovih lijepih imena je El-Birr. On Uzvišeni je posjednik najvećeg dobra. Svojom dobrotom i milošću stvorenja je stvorio iz ničega. On Uzvišeni za Svoje robove želi samo dobro. Kao što Sam ne želi da otežava, također ne voli ni one koji otežavaju. Kada rob pogriješi i skrene s Pravog puta, On Uzvišeni odlaže da ga kazni i daje mu priliku da uoči svoju grešku i učini nešto lijepo kako bi je popravio. A onda kada učini tevbu, oprašta mu i grijeh pretvara u dobro djelo. Da se to Allahovo svojstvo ne manifestuje na svim stvorenjima, ni otac ni majka ne bi imali milosti prema svojoj djeci. Od stvorenja, najbliži Allahu, dž.š., je onaj ko ima najviše milosti. To je vrhunsko svojstvo, velika blagodat od Gospodara svjetova Koji je El-Birr – Posjednik beskrajne dobrote. (Ragib el-Isfahani, el-Mufredat; Sadreddin Konevi, Šerhu Esmaillahi ‘l-husna; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Tefsir-i Kebir)
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla (emr bi ‘l-ma’ruf ve nehj ani ‘l-munker) ima određene uslove: • Prije svega, naređivanje dobra i odvraćanje od zla se čini sa ciljem da drugi ostvare korist. Međutim, upućivati druge, a pri tome zaboravljati na sebe, biti uzrok da drugi hode Pravim putem a sebe bacati u vatru, suprotno je zdravom razumu. Savjetovati druge oslanjajući se na znanje, a ne činiti ono čemu ih se poziva znači negirati to znanje. U tome postoji kontradiktornost kao i u činjenici da osoba koja poziva s jedne strane želi Pravi put, a sa druge zabludu. Onaj ko posjeduje zdrav razum nije kontradiktoran sam sa sobom. Čovjek treba da bude dosljedan svojoj riječi, njegove riječi ne smiju biti suprotne njegovoj suštini. Ono što govori drugima ne smije zaboraviti da kaže i sebi. • Riječi koje se govore moraju imati vrijednost, da bi imale utjecaja na srca ljudi. Isprazna priča ne koristi nikome. Ukoliko osoba radi suprotno od onoga što savjetuje drugima, njene riječi nemaju nikakvu vrijednost, štaviše mogu da budu uzrok mržnji i odbojnosti. To je kao rezanje grane na kojoj se sjedi ili paljenje kuće u kojoj se živi, a ima li većeg bezumlja od toga?
Ispravnost djela, neispravnost počinioca
Ukratko, pozivanje ljudi na dobro je djelo koje je samo po sebi ispravno i obaveza svakog vjernika. Međutim, ukoliko se to odnosi samo na druge, tu nastaje problem. To je ono što Uzvišeni Allah kori u časnom ajetu. Ne kori učenjake zato što pozivaju na dobro, nego ih kori zato što sami ne rade ono što naređuju drugima. Shodno tome, ajet ne zabranjuje grješniku da savjetuje i poziva na dobro, nego ukazuje na loše stanje onih koji tako rade. Ajet je upozorenje i poziv na ozbiljnost. Opomena, onome ko savjetuje druge, da najprije misli na sebe. Čak i ako čovjek ne uspijeva da izvršava ono čemu poziva, treba imati iskren nijet (namjera) da to čini. Nijet je veoma važan. Ukoliko rob ima iskrenu namjeru da čini dobro i potrudi se u pogledu toga, Allah, dž.š., će mu podariti uspjeh. U jednom hadisu koji prenosi Enes b. Malik, r.a., navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Naređujte dobro, čak i ako ga sami ne činite. Odvraćajte od zla, čak i ako sami ne uspijevate u potpunosti napustiti zlo.” (Hejsemi, Medžamu ‘z-zevaid, 7/277) Moguće je da se čovjek posklizne i učini grijeh, međutim, u svom nijetu treba uvijek imati napuštanje grijeha i činjenje dobra. Vezano za ajet o kojem govorimo, Kadi Bejdavi, rah., i neki drugi mufessiri, su kazali: “Uzvišeni Allah u ajetu podstiče vaize da očiste svoje nefsove od nepokornosti i lošeg ahlaka, te da budu vesila (sredstvo) popravljanju i uputi drugih ljudi. Ajetom se ne zabranjuje vaz i savjet onima koji čine grijehe. Vjernik mukelef (nosilac odgovornosti) ima dvije odgovornosti; da čini dobro i da naređuje dobro. Ukoliko ne čini dobra djela, a naređuje dobro, on biva jedno napustio a drugo izvršio. Ali, ako napusti i činjenje djela i pozivanje na dobro, napustio je obje obaveze. A napustiti obje obaveze gore je nego napustiti jednu. Kao što smo ranije rekli, savjet i vaz osobe koja ne čini ono što govori nema mnogo utjecaja na druge. Onaj ko poziva dobru treba da je i sam posvećen činjenju dobra. Isto tako, onaj ko odvraća od nečega, treba da je više od svih daleko od toga. Savjet djelima je mnogo utjecajniji od savjeta riječima. Zbog svega toga čovjek ne smije sebe izuzimati od onoga čemu poziva.
“Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tom sebe zaboravljate?”
U navedenoj Allahovoj opomeni za riječ “zaboraviti” upotrijebljen je termin “nisjan”, što znači “napustiti”. Dakle, Uzvišeni Allah zabranjuje čovjeku da zaboravi i zanemari svoje stanje. Čovjeku nije dozvoljeno da se ponaša izuzeto u odnosu na Allahove propise, te da u tom stanju druge podstiče na dobro. Ajet nam zapravo kaže: “Sebe zaboravljate naspram Istine, ne smatrate se odgovornim i ostavljate ono što je dobro za vas. To je ružno postupanje koje vam se zabranjuje.” (Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Ebu ‘l-Berekat en-Nesefi, Medariku ‘t-Tenzil ve hakaiku ‘t-te’vil; Kadi Bejdavi, Envaru ‘t-Tenzil ve esraru ‘t-te’vil; Tefsir-i Kebir; Ruhu ‘l-bejan; Bahru ‘l-medid; Hak Dini Kur’an Dili) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Alim koji poziva druge dobru, a pri tom sebe zaboravlja je kao svijeća koja drugima daje svjetlost, a sebe sagorijeva.” (Kenzu ‘l-ummal, 10/187)
“Zar se opametiti nećete?”
Na kraju ajeta, Uzvišeni Allah kaže: “Zar se opametiti nećete?” Akl ili razum je nur koji je Plemeniti Gospodar smjestio u srce čovjeka. Uloga razuma je da razdvoji istinu od neistine, ispravno od neispravnog, korisno od štetnog, i usmjeri čovjeka ka dobru. Ako se osvrnemo na korijen riječi akl koji nosi značenja “zarobiti, vezati”, možemo reći da razum zarobljava, sprječava čovjeka od činjenja zla i vezuje ga za dobro. Onaj ko se predaje i prepušta stvarima koje mu nanose štetu, nema razuma. Riječi “Zar se opametiti nećete?” upućene su jevrejskim učenjacima i onima koji postupaju poput njih, kao poziv da razmisle o svome postupanju. Jer, onaj ko posjeduje razum i koristi ga neće upućivati druge na ispravno a sam činiti pogrešno. Uzvišeni Allah nam govori da takvo stanje uistinu izaziva čuđenje. Ajet također ukazuje na činjenicu da je takvo postupanje kontradiktorno sa aspekta vjerskih propisa, ali i u suprotnosti sa zdravim razumom. U časnom Kur’anu priče koje govore o prošlim narodima i njihovim stanjima sadrže poruke za generacije koje dolaze poslije njih. Ajet koji je upućen jevrejskim učenjacima zbog zanemarivanja jednog od osnovnih principa ahlaka ukazuje na: • neiskrenost jevrejskih učenjaka i kontradiktornost u njihovom postupanju • u njemu je poruka i upozorenje za muslimanske alime i vođe. Stoga, učenjaci islamskih nauka, vjernici koji druge pozivaju dobru kao i roditelji koji odgajaju djecu, ne smiju nikada zaboraviti na spomenuto upozorenje. Jer, naređivati dobro, a sam ga ne činiti, postupanje je koje Kur’an kategorično odbija. U suri Saff, Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici! Zašto govorite ono što sami ne činite. Kako je Allahu mrsko da govorite ono što ne radite.” (Tefsir-i Kebir; Medariku ‘t-Tenzil ve hakaiku ‘t-te’vil; Ruhu ‘l-bejan; Hak Dini Kur’an Dili) Uzvišeni Allah najbolje zna.
